Nigdje na svijetu osjetila ne zbunjuju kao na mjestu gdje stojimo. Zatvoriš li oči, sluh će te navoditi da pomisliš da si na moru jer galebovi su tako glasni samo na obali, a metalni zvuk što se miješa s njihovim kliktanjem bit će da je zvuk udaranja jarbola jedrilica što su usidrene jedna do druge u luci. Ali opet, nos ti govori drugo – intenzivan smrad svinjca signalizira da si u selu, blizu kakvoj farmi. Oči pak vide golemo brdo dopola zaraslo u travu i zeleno, a otpola šareno od plastike i smeća. Da prizor bude još intenzivniji, po brdu mile zeleni kamioni, a nad njima golema jata galebova zatvaraju nebo. Toliko ih nema ni u lukama kad dođu ribarice s ulovom.
Svinjci koji se mogu nanjušiti su nedaleko, uz prve kuće. Jedino mora i idile nigdje.
Dobro došli u Jakuševec!
Selo koje je pretvoreno u veliku kantu za smeće grada Zagreba.
“Kad vjetar puhne, na prvi red kuća padaju vrećice od smeća s odlagališta”, govori mi jedna baka iz Tišinske ulice, glavne ulice u selu.
Mjesto je formalno dio Zagreba, iako svi ovdje dobro znaju da ih se sjete samo uoči lokalnih izbora.
A neki ni tada.
Prošle nedjelje na proslavi DVD-a Jakuševec u lokalnom vatrogasnom domu nisu se pojavili očekivani SDP-ovci Davor Bernardić i Rajko Ostojić. Ali zato se pojavio… ne moramo mu ni napisati ime...
“Jakuševec Zagrepčane asocira na ono što bacaju u vrećice i kante”, ogorčen je Ratko Bedeković iz Udruge za zaštitu okoliša Jakuševec, također stanovnik Tišinske ulice s ‘ekskluzivnim pogledom’ na umjetno brdo.
U selo Jakuševec, u kojemu je prva kuća udaljena od odlagališta 110 metara, stižemo krivudavom cestom, pokraj sive zgradurine Kineski zid i četvrti Dugave. Prolazimo red nazovimodernih poslovnih hala pa ulazimo u seoski kraj. Tu dominiraju tipične jednokatnice, a tek poneka nema fasadu. “Šmucig” roza jedna je od najdražih boja za pročelja. U dvorištima kojima trčkaraju kokice parkirani su traktori...
Vikend je, nigdje nikoga ni na dvorištu ni na ulici. Prema službenim podacima, selo broji 400 žitelja u ruralnom i oko 1500 stanovnika u novoizgrađenom, urbanom, dijelu.
Na raskrižju cesta, pokraj raspela kakvo ima svako hrvatsko selo, skrenuli smo u Tišinsku ulicu. Ona gotovo cijelom dužinom prati “planinu smeća”. S četiristotinjak metara najdulja je ulica u selu. Između nekih kuća, ceste i ograde smetlišta prostiru se njive.
Napokon nailazimo na čovjeka. Kopa u povrtnjaku dok kišica rominja.
“Nemojte me niš pitat”, govori mi prije nego sam otvorila usta. Muka mu je valjda što je zelena salata koju će pojesti za ručak nikla baš tu, ne treba mu još da to i čitav svijet zna. A kad ga kolegica fotografira, prijeti da će zapisati broj naših registarskih tablica.
odluka. Kao obrana od sudbine ostao je samo revolt. A ta ih je teška sudbina zadesila još 1965. godine, kad je odlučeno da će dio Jakuševca postati odlagalište zagrebačkog otpada. Bilo je to nakon velike poplave 1964. i kroćenja Save u njezin današnji tok.
“Što su mogli ljudi tada?” kaže Stjepan Ostrugač (63), počasni predsjednik DVD-a Jakuševec. “Tako je bilo odlučeno, u ono vrijeme, znate nije o tome bilo pregovora, nije se smjelo niš ni reć”, objašnjava.
Bila je to odluka koja će ovaj komadić raja na zemlji učiniti paklom.
Ne, ovo nije pretjeran opis…
Do 1965. godine kroz Jakuševec je prolazio rukavac Save: “Na mjestu gdje je danas odlagalište nekoć smo se do kasnog ljeta kupali.
Ovdje gdje je gol na nogometnom igralištu bilo je mjesto gdje smo se najviše kupali i igrali”, kaže Mijo Markulin, predsjednik vijeća Novi Zagreb - Istok.
Priča nam o razdoblju 50-ih i početku 60-ih godina prošlog stoljeća.
“Nasip nije postojao, jedan dio rukavca Save išao je k nama pa prema Mičevcu, a drugi dio prolazio tamo gdje je crkva u Dugavama. Na raskrižju gdje je danas sajam automobila bila je Poljoprivredna zadruga Jakuševec, koju su naši stari osnovali.
A mi djeca kupali smo se već od svibnja, sve je bilo zeleno, iskonska priroda, ribičija, pa i začeve smo lovili, fazana je bilo. Bilo je mnogo djece, poslijeratna babyboom generacija”, prisjeća se Markulin i nastavlja: “Baš na mjestu gdje je smeće naučio sam plivati... Voda je bila čista, nije bilo elektrane ni ugljena iz Slovenije. Svuda su bili izvori pitke vode. Gdje je toplana, bila je topla voda, zvali smo je toplice. Preplivali bismo Savu do tamo. Bundek je bio prašuma, a u Zapruđu je svaki od nas imao kućicu u drvetu na kojoj je pisalo ime”, sjeća se Mijo, koji je bio poznati nogometaš, a na prve treninge u grad je pješačio kroz netaknutu prirodu.
povijest otpada. U Zapruđu se uskoro sagradila prva 8-katnica. Isprva se se smeće odlagalo na području današnje vojarne. Godine 1965. prebačeno je na mjesto gdje je i danas, a da se nikoga od mještana ništa nije pitalo.
Sava je ukroćena kanalima i nasipom.
“U zadruzi su se bavili poljoprivredom, stočarstvom, a biciklima se preko skele vozio sir i mlijeko u grad. Zagreb je s ove strane bio do petlje, a Folnegovićevo naselje tada je bilo smetlište. Pa se preselilo kod današnje vojarne. A znate li gdje je smetlište bilo još prije? Na mjestu gdje je Tehnički muzej, prvo gradsko smetlište”, govori mi Stjepan Ostrugač.
I onda počinje havarija, najveća tragedija Novog Zagreba.
“Kvaliteta života polako je nestajala. Nitko nije znao gospodariti otpadom, nisu bili svjesni da će se to gradu vratiti kao bumerang. Grad je svoje smeće jednostavno bacio iza leđa. Prvo su pričali da će smećem zatrpati samo šoderice i njih prekriti. Nitko nije razmišljao o zagađenju vode.
Tek se krajem 90-ih godina konačno saniralo odlagalište, a da nije, danas ne bismo više imali pitke vode u ovom dijelu Zagreba”, kaže Stjepan Ostrugač.
Do sanacije odlagališta 2000. godine, kad je i ograđeno, uobičajen prizor bile su svinje koje su po njemu rovale i jele.
Na razne načine mještani se bore protiv brda koje je raslo u susjedstvu.
Prosvjedi su došli tek potkraj 90-ih.
Stanari Tišinske ulice dotad su uglavnom sadili stabla ispred prozora kao barijeru za oči. Danas zbog tih stabala mnogi više nemaju otvoren pogled na smetlište iz dnevnih boravaka. Pogled na odlagalište imaju samo poneki koji žive na prvim katovima.
“U tijeku je dogovor vijeća Novi Zagreb - Istok sa Zrinjevcem o sadnji park-šume između ograde odlagališta i ove ulice kako bi se barem zaustavilo vrećice koje dolijeću i da bi se poboljšao pogled. Manji broj stabala već je zasađen”, kaže Mijo Markulin.
Kako kiša jenjava, tako se sve više osjeća smrad odlagališta, a manje zaudaraju svinjci koje smo prvo intenzivno njušili.
“Vidite, ovo je dokaz da dovoljno ne zalijevaju smetlište i kompost jer ne bi toliko smrdjelo”, dobacuje prolaznik s Tišinske ulice.
Ratko Bedeković iz Udruge za zaštitu okoliša Jakuševec, i sam stanovnik Tišinske ulice, tvrdi da smrad zapravo najviše dolazi od kompostane.
paljenje komposta. I sami gledamo kroz ogradu prema Savi kako se pali dugačko poredan kompost, a dim nam para nosnice.
“Osjeća se i u Folnegovićevu naselju!”, dodaje on. Navodno se to moglo izbjeći, ali je izvođač radova, tvrtka “Produkt”, izabrao rješenje koje nije marilo za smrad.
“Uskoro će se 'slaviti' 50 godina smetlišta. Bilo je ovdje kad sam rođen. Mislim kao i svi drugi da bi sad bilo dosta! Ne pada mi na pamet da se odselim. To je naša djedovina. Dali smo svoj poklon gradu, vrijeme je da i mi malo predahnemo”, kaže Ratko Bedeković.
Njegovu djecu, kao i mnogu drugu djecu iz sela, znali su izrugivati u osnovnoj školi u Dugavama.
“Vikali bi za njima: 'Ti si sa smeća!' Pa donedavno je i na rotoru kod Zapruđa pisalo 'Djeca smeća'.
Mi smo obilježeni!
Evo probajte prodati nešto odavde na tržnici...”, žali se Bedeković.
Smatra da je rješenje njihove drame u recikliranju. Mnogi gradovi recikliraju više od 70 posto svog otpada.
Nikola Vodopija, umirovljenik i starosjedilac, prisjeća se kako je njegov sin prije 15 godina, kad je išao u 4. razred, dobio za zadaću sastavak na temu “Pogled s mojeg prozora”.
“A što smo mogli? Napisao je da gleda ptičice po brezama... Još je to bio nabolji sastav. Zar smo trebali napisati da vidi brdo koje izgleda kao bosanska piramida, ali nakićena smećem?”, kaže Nikola Vodopija.
Prošetati ide u grad ili na Bundek.
Zbog zagađenog zraka koji prlja rublje obitelj Vodopija već se sedam godina koristi sušilicom. Odjeća koja se osuši vani mora se ponovno oprati, a iz nje se cijedi crvena ili siva voda. Obitelj Bedeković rublje prostire u kući ili u garaži.
sram. Mnoge je sram reći da su iz Jakuševca. Ne samo zbog života kraj smetlišta nego i zato što je rašireno mišljenje da Jakuševčani, naplaćujući odštetu za život uz odlagalište, izvlače korist iz svoje situacije.
Nekima više od smeća smeta drobilica betona kraj odlagališta jer, kažu, lupa kao čekić po glavi, a sad se dovoze i nova postrojenja.
“Bandić nam je obećao da će se spaliti ako odlagalište ne prestane s radom 2010. A, evo, 2013. je i ništa, ne dobivamo već godinu dana ni odšetu. Od 2010. godine u susjedstvu imamo i drobilicu betona, kompostanu, smeće iz Svete Nedjelje i Samobora”, kaže jedna stanovnica.
Oni što uzgajaju povrće nedaleko od odlagališta tješe se bizarnom činjenicom da barem ne koriste pesticide. A gdje prodaju svoje proizvode s obzirom na to da Zakon propisuje obavezne tablice s porijeklom hrane?
“Otkad je tako, seljaci su ovdje primorani da budu kriminalci! Ništa nisu mogli prodati, pa su se dosjetili da na plac nose osobne karte rodbine s drugom adresom stanovanja...”, otkriva nam ista sugovornica.
Ipak, najveća tajna ovog mjesta su svinjci. Novinarima ih više nitko ne želi pokazati i jednostavno kažu: “Ne, nemamo ih mi”, iako je očito da imaju.
Nije problem samo u dodatnom smradu u selu nego i u tome što dolaze novi propisi o držanju životinja u gradskim sredinama.
A ovdje, u Jakuševcu, postoji veliko područje stambenih naselja niklo nakon 2000. godine. U građevinskom bumu ili građevinskom ludilu netko se dosjetio, a netko i dopustio, masovnu gradnju. Naselje je tako preraslo samo sebe, nema dostatnu infrastrukturu za novogradnju. Stanovnike je privukla cijena četvornog metra koja nije prelazila 1400 eura, a i obećanje da će se deponij zatvoriti do 2010. godine.
Danas je cijena kvadrata oko 1100 eura, ali više nema kupaca.
A ni obećanje nije ispunjeno!
renta. U proteklih desetak godina starosjedioci Jakuševca dobili su i poneku blagodat urbanog života: svaka kuća ima toplinsku stanicu, asfaltirane su ceste po selu, sagrađeno igralište s objektom, uređen vartogasni dom, uređuje se i parkiralište kod groblja i crkve...
Dobivali su i odštetu za umanjenu vrijednost nekretnina, nešto poput rente – u prosjeku 2000 kuna mjesečno po kući – ali tu naknadu ne primaju proteklih godinu dana.
“Trebali bismo, po novom zakonu, dobiti rentu, i to vjerojatno po glavi stanovnika starosjedioca”, kaže Mijo Markulin.
U ovom djelu grada već 20 godina smještena je Waldorfska škola. Ovamo se doselila zbog gradskog prostora s golemim vrtom od 14.000 četvornih metara, koji je nužan za školu ovog tipa. Kako bi osvježili zrak i smanjili smrad, otkrivaju nam u školi, koriste eterična ulja.
“Izuzetno nam je žao da se smetlište nije saniralo dokraja jer nam je njegova blizina uvijek bila velika mana i nadali smo se da će se to konačno riješiti.
U školi je donesena odluka da se selimo.
Našim roditeljima sve je teže i zato što je ukinut subvencionirani prijevoz za privatne škole. I naravno, tu je i stigma lokacije Jakuševec”, kaže nam ravnateljica škole Ivana Vukelić Bonifačić.
Crkva sv. Marka Evanđelista najstariji je objekt u Jakuševcu. Riječ je o spomeniku kulture od tipične turopoljske drvene konstrukcije i s nešto barokne unutrašnjosti. Ovdje je od 1796. nakon što se dvaput selila, vjerojatno zbog poplava Save. Njezin je oltar stari oltar iz Zagrebačke katedrale. Naime, nakon potresa 1880. odlučeno je da u Katedrali oltari budu kameni, a drveni je poslan u crkvu uz rijeku.
Župnika Josipa Kidjemeta pitamo kako, po njegovu iskustvu, blizina odlagališta utječe na njegove župljane.
“To i jest više sociološki problem. U raspravama se zanemaruju ljudi i kako sve to utječe na njihovu psihu, na dušu. Zamislite da živite od rođenje na smetljaku. Probudite se, pogledate kroz prozor i vidite smeće, otvorite prozor smrdi... Kako to utječe na čovjeka? Svatko neka se sam zapita i znat će odgovor. Degradacija ljudi. Čudim se nekad koliko su izdržali...”, kaže župnik.
“Kad ih pitaju odakle su, ovdašnji ljudi izbjegavaju odgovor, kažu da su iz Novog Zagreba. Jakuševec je u jako lošoj situaciji. Smeće je došlo do vrata, a neki čak niječu da je to istina”, upozorava župnik.