Dlakave ljepotice izlaze iz ilegale

Sjećate li se scene u seriji “Seks i grad” u kojoj planetarno popularne četiri prijateljice raspredaju o najefikasnijoj metodi zaštite od nepromišljenih avantura na jednu noć i jednoglasno zaključuju da su to – dlake! Deset godina poslije snimanja serije, malo se toga promijenilo: svaki iskorak od ultimativne zapovijedi današnjice – da koža mora biti besprijekorno glatka i bez dlaka, a na njoj ubijen svaki trag djelovanja muškog spolnog hormona koji i uzrokuje maljavost – bilježi se uz medijske fanfare. Pokazao je to i eksperiment što ga je provela Engleskinja pakistanskog podrijetla Shazia Mirza, komičarka i kolumnistica, koja je snimajući BBC-jev dokumentarac “Fuck Off, I’m Hairy Woman” (Odj..., ja sam dlakava žena), puštala dlake punih sedam mjeseci.

I ona je, priznala je to pozirajući poslije s busenom ispod pazuha, imala predrasudu kako svijetom dlakave mogu hodati samo homoseksualke i feministkinje.

“Moja prva reakcija bila je: odvratno”, rekla je. “Što će muškarci misliti? Što će moja majka misliti? Hoću li i dalje na bazenu moći nositi svoj bikini s leopardovim uzorkom? Svaki put kad bih došla na bazen takva obrasla, žene bi me prezrivo pogledale kao prljavicu i jednostavno se pokupile i otišle. Gdje je nestalo sestrinstvo? Taj fašizam se mora zaustaviti. Više ne vidim zašto bih se uzrujavala zbog nekoliko dlaka viška na skrivenim mjestima.”

Ta joj je akcija priskrbila mnogo publiciteta, zvali su je u TV emisije, angažirali na modnim revijama, ali najljepši dio priče dogodio se kad su progovorili muškarci. Obasuli su je tisućama mejlova tvrdeći da obožavaju žene onakve kakve jesu prirodne, dakle, dlakave, ali se ne usude to javno priznati.

Njezino je “akcijsko pošumljavanje” bilo samo dio kampanje koja se provodi u Velikoj Britaniji s ciljem da se podrži zajednica žena s neželjenim dlakama. U kampanju se uključilo 1000 žena, a rezultati su šokantni: 40 posto žena otkrilo je da pati zbog dlaka na licu, a isto toliko njih dlake su navele kao glavnog kočničara u ljubavnim i poslovnim odnosima. Dvije trećine žena izjavilo je da se zbog dlaka osjeća neženstveno. No, krajnje je zabrinjavajući podatak da je 30 posto žena priznalo da su ih dlake na licu dovele do kliničke depresije.

Kampanji unatoč, i Velika Britanija i Hrvatska još su daleko od povratka na staro. Lobiranje i “čupavi ispadi” zasad su samo izdvojeni revolt protiv mode i diktata glatkog tijela koji, kažu, nameće gay populacija, dominantna u modnoj industriji.

Mnogi se rado prisjećaju “ekscesa” Julije Roberts koja se na premijeri filma “Notting Hill” ukazala s neobrijanim pazusima, a i ovo su je ljeto novinari uhvatili na ljetovanju na Havajima sa suprugom i troje djece u istom izdanju. Zgodna i nedipilirana žena.

No, ono što je zabranjeno smrtnicima, nije lijepoj glumici; svejedno je Julia Roberts ove godine postala zaštitno lice pariške kozmetičke kuće Lancôme i inkasirala 20 milijuna dolara. I tom prigodom obećala kako će se “češće umivati”.

Rujana Jeger, spisateljica s diplomom arheologije i feministkinja, možda je jedna od vjesnica novog trenda: spada, naime, u one koje bi radije potrošile novac na putovanje negoli na pokušaj trajnog uklanjanja dlačica. Dok je Shazia Mirza pokušavala odgonetnuti kako je živjeti s dlakama, Rujana Jeger za kolumnu u Cosmopolitanu, i prije Shazie, odlučila se na kontraeksperiment – kako je živjeti bez dlaka. Istražujući zašto djevojke danas ne mogu odoljeti, a da ne potamane sve što imaju na svojim brežuljcima i oko njih, i sama se otisnula u eksperimet u svojoj kupaonici. I na svoj užas za nekoliko dana otkrila da se brazilka prometnula u nepodnošljivo iritantnog dikobraza zbog kojeg ne može normalno hodati.

Govoreći o trendovima, Rujana Jeger se prisjetila Startovih duplerica:

“Današnjim klincima te koke vjerojatno izgledaju kao nama skulptura neandertalke pod vodenim slapom u novom muzeju u Krapini!”

Treba imati na umu da su se ljudi brijali još prije 30.000 godina, elaborira ona dalje. “Budući da su čak nađeni i ostaci nečega što je najvjerojatnije bila depilacijska krema, možda bismo trebali prestati portretirati svoje pretke kao dlakave majmune! Mene ova povijesna perspektiva bar donekle tješi – industrija proizvodnje sredstava za uklanjanje dlačica stara je kao i civilizacija. Prije 3000 godina, u Egiptu i Indiji, već su proizvodili brončane, ukrašene britve, a na cijeni je bio i opsidijan – vulkansko staklo, oštro kao Gilette Mach 4 – koji se koristio u istu svrhu. Vjerovali ili ne, u rano brončano doba postojao je i centar proizvodnje brončanih – pinceta, i to na Cipru. A iz povijesti umjetnosti vidimo da sve to nije bilo namijenjeno samo ženama – dapače. Prema tome, sve dok je čovjekove želje da bar vizualno zataji svoju životinjsku prirodu, bojim se da ćemo biti osuđeni na čupkanje i struganje. Ili plaćanje astronomskih svota za lasere i fotone”, zaključila je Rujana Jeger.

Zadržala je za sebe je li na njezinog muža mussolinijevsko istrebljenje dlaka djelovalo kao na epizodni lik u filmu “Dva dana u Parizu” koji se na tulumu požalio kako ga današnja moda čini seksualno disfunkcionalnim, jer ga te popularne irokezice previše podsjećaju na Hitlera.

Uzgoj dlaka zbog filma. Rujana vjeruje u umjerenost. Njezina španjolska kolegica Lucía Etxebarría – ne. Uspješna, nagrađivana, prevođena na 14 jezika, pa i kod nas, Lucía Etxebarría, koju njezini sunarodnjaci smatraju jednom od najzanimljivijih i najkontroverznijih španjolskih autorica, javno deklarira da se trudi i u užurbanom svijetu ostati svoja i dobra sebi – a to znači da ne živi u zajedničkom stanu s ljubavlju svog života i ocem svoga djeteta, i ne depilira se!

Ako su nekad imali problema sa skidanjem dlaka za potrebe snimanja filma, u novije doba piše se pak o problemima s njihovim uzgojem. Salma Hayek je za ulogu Fride Kahlo, koja joj je priskrbila nominaciju za Oscara, uzgajala nevjerojatne debele obrve, a nedavno i bradu za ulogu Madame Truska.

Kate Winslet je u filmu “Žena kojoj sam čitao”, koji joj je donio Oscara, nosila, pak, pubičnu periku. Objašnjavajući razloge, priznala je kako je postala žrtva mode i trenda:

“Radnja filma događa se 1950. Nisam mogla imati avionsku pistu! Morala sam uzgojiti dlake tamo dolje. Zbog dugogodišnjeg depiliranja, kao što sve cure znaju, dlake ne rastu kao prije.”

Za famoznu pojavu brazilian waxa (brazilskog voska) zaslužne su J Sisters s Manhattana. Te su rođene Brazilke spretno koristile vosak i trake za čupanje i imale dobar osjećaj za biznis: inspirirane brijačkom praksom brazilskih ljepotica s plaže, karnevalskih diva i plesačica sambe, krenule su čupati sve po redu. Do gole kože. Svuda.

Vatru je još potpirila i Carrie Bradshaw koja se u jednoj epizodi “Seksa i grada” požalila nakon posjeta Los Angelesu: “Ona me kozmetičarka orobila i uzela sve, baš sve što sam imala.” Nakon te epizode brazilska depilacija poharala je kozmetičke salone, koji su bili obasuti s trostruko više zahtjeva. Zaboravilo se da brazilska depilacija nije brazilski izvozni brand, malo se marilo što je totalnu depilaciju lansirao svijet pornoindustrije, striptizeta i Latinoamerikanki, plesačica salse.

Na Zapadu je eliminiranje dlačica s intimnih područja započelo u 20. stoljeću, a masovno čupanje potkraj Drugog svjetskog rata kad su restrikcije u potrošnji tkanine za proizvodnju ženske odjeće te novo poslijeratno oslobođenje morale rezultirali prvim bikinijima. Valjalo je ukloniti sve što izvire iz gaćica, a odjednom se našlo izloženo javnim pogledima…

Povratak dlaka. Branka Habek, jedna od prvih manekenki u bivšoj Jugoslaviji, koja je sa 24 godine završila kozmetičku školu, a danas ima kozmetički studio Healthy&Beauty Studio HB u Petrovoj ulici u Zagrebu, vjeruje da će se “mufovi” opet vratiti u modu, kao što su iz nje i izašli.

Uloga porno industrije. “Ljudi su u potrazi za promjenama nasjeli na brazilsku depilaciju, za koju mislim da je prebolna i može oštetiti nježnu kožu”, kaže Branka i nastavlja: “Pomamu za brazilskom depilacijom – svaka treća klijentica dolazi mi s tim zahtjevom – potakla je modna industrija kojom vladaju gay muškarci, a oni, poznato je, vole dječji izgled. Pornoindustrija uvjerila je muškarce da je žena koja izgleda poput Lolite novi izazov, a žene ih žele zadovoljiti, pa i po cijenu grozne boli.”

Koliko bi novca potrošile žene koje bi se htjele na duže riješiti dlaka, pitamo Branku Habek. Depilacija metodom IPL za cijelo tijelo, ruke, lice, noge, pazuhe i bikini zonu – stajale bi više od 20.000 kuna za tretmane kroz godinu dana. Ali, u Hrvatskoj nitko nema ni toliko novca, ni toliko dlaka, dodaje ona. Ni jedna žena nije tako dlakava da mora rješavati cijelo tijelo. Najčešće su to regije koje izazivaju najveću frustraciju - lice ili bikini zona.

Za psihologicu Majdu Rijavec u današnje doba depiliranje je postalo dio bontona, norma pristojnosti – da ne idemo baš jako dlakavi po svijetu. No, smatra kako je mlađa populacija na rubu opsesije: svaki dan vidi kako su njezine studentice pod pritiskom ideala što ga je nametnula modna industrija u stalnoj panici od dlaka. “Nema više knjige, filma u kojima protagonisti ne odlaze kod kozmetičarke. Nekidan sam pročitala kako su grudi opet in što bi, valjda, žene trebalo potaknuti da odu u shopping po nove grudi! Ako je priroda stvorila dlake, valjda nečemu i služe.”

A čemu dlake zapravo služe, pitali smo dermatologicu Jasnu Lešić.

“Dlake su atavizam, ostatak potrebe da se tijelo zaštiti od atmosferilija, vlage, sunca, nevremena”, objašnjava. “Za rast dlaka odgovorni su muški spolni hormoni, androgeni, a genetski, hormoni i klimatski faktori također utječu na njihov raspored na tijelu.”

Iako nam dlake više ne trebaju za zaštitu, dr. Lešić smatra pomodnom ideju života bez dlaka. Osim u izuzetnim slučajevima, kao što je hipertrihoza, pretjerana dlakavost na neobičnim mjestima – grudima, unutarnjoj strani bedara – ne podupire kod svojih pacijenata iluziju o trajnom uklanjanju dlačica. Hipertrihoza uostalom može biti simptom hormonalnih poremećaja, da žena ima višak muških hormona, ili da ima normalno muških, ali joj nedostaje ženskih.

Danas čak ni žene koje javnost percipira kao slobodoumne, feministički osviještene, ne žele povratak u spilju. Marširanje nedepiliranih nogu s busenima na nogama i ispod pazuha, kojim su tako svijetu prkosile da se neće dati nikome porobiti – ni muškarcima, ni eksploatatorskom tržištu – ostale su na stranicama povijesti feminističkog pokreta iz 70-ih godina.

Andrea Feldman, doktorica povijesnih znanosti, naglašava kako se ničemu ne treba slijepo prikloniti, ni jednoj ni drugoj struji, i prisjeća se Mary Wollstonecraft, feministice koja je u svojoj kritici društva u 18. st. zapisala kako žene sjede u zlatnom kavezu i nemaju što drugo raditi nego čupati dlake. Andrea Feldman smatra da žena danas može živjeti svoju slobodnu volju, te da je došlo vrijeme da se ravnopravnost spolova izbori na važnijim poljima od pitanja – depilira li se žena radi muškarca.

A radi koga se depiliraju muškarci? Žene se više ne mogu žaliti da prolaze mučilište i da zbog muškaraca prinose jedinstvenu žrtvu na oltaru ljepote. Jer, oni prolaze kroz to isto. Postotak muškaraca koji je krenuo u pohod na kozmetičke salone konstantno raste – a ponajviše skidaju dlake s prsa i leđa. Ni njima se više ne sviđa živjeti u simbiozi s prirodnim prirastom dlaka.

“Nema te akrobatske poze koju cure nisu u stanju zauzeti samo da bih im uklonila dlačice i na najskrivenijim mjestima. Svaka treća mlađa žena traži brazilian wax – da joj se ‘tamo dolje’ skine sve, do posljednje dlačice. Pretjeruju, pretjeruju – čim se dlačice počnu nazirati, one odmah dolaze na novi tretman. Opsjednute su tim istrebljenjem – nisu u stanju izdržati ni dva tjedna bez depilacije, a to je često prekratko vrijeme da bi dlake narasle… S druge strane, postoje one, ali te su jako rijetke, koje ‘prespavaju’ zimski san i u proljeće dođu obrasle k’o medo. Tvrde da to njihovim muževima uopće ne smeta, a da je njima svejedno”, govori mi moja zgodna kozmetičarka.

Još da nam je upoznati te muškarce...