Dobro došao u Neum, jarane!

Dobra večer – kaže mi u prolazu Djed Mraz pa potamnjelim stopalima na koja je nabio japanke nastavi koturati kamenčiće prema palmama što su se poredale uz plažu. “Dobra večer”, pristojno odgovaram, a onda zastanem kao u snu, okrenem glavu za sijedim stvorenjem i nastavim promatrati kako mu se njiše crvena kapica. Bilo gdje drugdje možda bih se još i čudila što usred ljeta na jadranskoj plaži traži izmišljeni lik iz Laponije koji dječici donosi darove. Ali, ne i u Neumu. Djedica se na hercegovačke plaže uklopio bolje nego Rudolf na hladnom finskom snijegu.

Uostalom, prirodno je i potpuno normalno da se u tom neviđenom šarenilu i ciganluku nađe barem dva metra obale za sjedokosog djedicu koji će za fotografiju žicati po jednu marku, a za te pare još i nasmijati okupljenu gomilu.

Dobro došli u Neum – mjesto u kojem se “sve može”, a vrijeme je stalo davne ’76. godine kad je općina formirana i prva palma posađena uz obalu.

Gdje je centar? Vjerojatno ne postoji Hrvat koji se na putu prema Dubrovniku nije zagledao prema gustim zgradurinama neumskog priobalja i zapitao: kako li samo izgleda centar ovog neobičnog mjesta što su ga tako grubo silovali arhitektonski neumjesnim rješenjima.

Dok se pitao, nije ni pomišljao da se upravo vozi središtem hercegovačke obale – baš tu, na samoj magistrali, baš ovdje pored diskonta Neretvanac u kojem se traži parking više, a iz trgovine izlazi sa štekama jeftinijih cigareta, e baš tu je samo središte jedinoga bosanskog mjesta s izlazom na Jadransko more.

“Eto, a to nam baš nije po volji pa sljedeće godine gradimo centar. Pored crkve ćemo izgraditi podzemnu garažu, muzej i općinsku zgradu. Bit će to konačno središte kakvog Neum zaslužuje”, hvali mi se neumski načelnik Živko Matuško.

Nije puno takvih mjesta na svijetu gdje prvo sagradiš selo, a onda 40 godina kasnije zabiješ prvu lopatu da ga ukrasiš centrom.

No, valjda je baš ta greška sa samih početaka bila najbolji znak da će s Neumom, htjeli ne htjeli, i otad nadalje sve uvijek ići potpuno naopako.

Pa tako danas u taj zapušteni, neuredni hercegovački kraj kamere televizija i objektivi novina rjeđe dolaze izvještavati o dobrim turističkim rezultatima, a češće zato da bi svijetu pokazali kako je to Neum postao “grad slučaj”.

“Kuruza dvije marke! Ajmo, kuruza dvije marke!...” viče na plaži ispijeni, svjetlokosi mladić iz neumskog zaleđa.

Hod mu je usporen, pogled tužan, a na desnoj mu se ruci naziru plave, nabubrene žile koje su iskočile pod težinom frigo-torbe s kojom se probija kroz šarenilo ručnika.

Nikad čuo za HACCP, a pravo je pitanje što bi se sve našlo na dnu pohabane torbe za hlađenje u koju je, osim klipova kukuruza, nabacao još bočice vode i sokova, pokoju palačinku i jednu krafnu s pekmezom.

“I smijete to tako prodavati, bez dozvole i registriranog obrta?”, naivno ga ispitujem dok on briše kapljice znoja što mu se od jutra cijede niz čelo.

Ispada da je to neka siva zona – u općini se za ovaj posao službeno ne može dobiti dozvola, no gradske će mu službe progledati kroz prste dok god se mladić kloni privatnih, hotelskih plaža.

Zaštitari. Otamo će ga, čim nogom stupi na hotelski šljunak, otjerati zaštitari koji se s bosanskim preprodavačima obračunavaju slično kao s muhama: bez puno riječi i nervoze samo ih rukom otjeraju s privatnog posjeda natrag na općinski dio plaže.

A tamo je, brate mili, dozvoljeno i ono na što je već cijela Europa zaboravila.

Recimo, da za 50 eura zakupiš dva metra općinskog zida pa na njemu, onako s ceste i u mokrom badekostimu, prodaješ knjige o povijesti, oceanima i Egiptu.

Ili da pored registriranog restorana s fiskalnom blagajnom i deset zaposlenih nelegalno otvoriš prčvarnicu s dva frižidera i jednim plastičnim stolom koju ćeš zatvoriti već 15. kolovoza kad se sezona prorijedi, a stranci zapute kućama.

Onda još možeš u neumskoj uvali loviti ribu kao što je to ovih dana činio jedan lokalac.

Pogreb mu je bio dan prije nego što smo se zaputili do Neuma.

Ne bi to bilo ništa čudno što je lovio ribu da to nije činio uz pomoć dinamita koji mu se aktivirao u ruci pa ga ubio raznijevši mu prste i potrbušni dio.

U zrak je odletio nedaleko od neumske policijske postaje, a i sam je, pokazalo se, bio policajac koji se u slobodno vrijeme bavio ribolovom.

“I sad vi prodajte strancu Neum kao turističku destinaciju”, ironičan je Davor Krešić, predsjednik Udruge turističkih djelatnika Neuma.

To je praktično jedina institucija u tom gradiću koja se bavi pitanjima turizma.

Ironično, ali jedini bosanskohercegovački grad s izlazom na more nema turističku zajednicu.

Ona je bez obrazloženja ukinuta davne 2003. godine i do danas nitko nije uspio uvjeriti bosanske vlasti da se bez takve organizacije Neum teško može ozbiljnije brinuti o turizmu.

“Ja često kažem da se mi u BiH nalazimo jedino po tome što plaćamo porez i doprinose. U svemu ostalome država je na nas zaboravila pa je Neum postao najizoliraniji dio naše zemlje”, žali se Krešić dok razgovaramo u njegovu uredu u Hotelu “Sunce” gdje radi kao direktor prodaje.

“Sunce” je prvi privatizirani hotel u Neumu: država ga je prodala prije sedam godina, a privatnik i novi vlasnik odonda u njega uložio četiri milijuna eura.

To je bila i posljednja investicija u neumski turizam – odonda su se još otvarali manji obiteljski hoteli i privatni apartmani, ali sustavnih ulaganja zapravo godinama nije bilo.

Novo ulaganje. Najviše nade lokalne vlasti sad polažu u ovogodišnju privatizaciju Hotela “Neum”, koji je za “siću” od dva milijuna eura kupio zagrebački poduzetnik Vido Kristić.

Pođe li sve po planu, vlasnik zagrebačkog poslovnog kompleksa Zavrtnica u sljedeće tri godine u hotel Neum trebao bi uložiti 10 milijuna eura, zaposliti još 40 ljudi i podići kategoriju objekta.

Ako se to zbilja dogodi, Neum će zadesiti dosad neviđeno turističko čudo – grad će prvi put dobiti hotel s četiri zvjezdice, i to daleko nakon što je svijet već zagazio u 21. stoljeće!

U međuvremenu, svi neumski hoteli pripadaju kategoriji “srednja žalost”.

Ta kategorizacija u ovom gradiću zapravo ne ovisi o stvarnom stanju hotela: svima su dodijeljene tri zvjezdice, čak neovisno o tome koliko je u objekt uloženo i što se gostima nudi.

Rezervacija smještaja pravi je rulet osim ako se o stanju objekta detaljno ne raspitate na nekom internetskom portalu.

U suprotnom se dogodi da između hotela “Sunce” i “Neum” odabereš ovaj drugi.

Broj zvjezdica je isti, ali u “Neum” se zadnji put ulagalo još u doba bivše države – od 400 soba njih možda deset ima klimatizaciju (nemoguće dobiti u špici sezone), sobe su široke koliko i dvokrevetni ležaj, u kupaonici nema ni gela za tuširanje, na tušu visi demode plastična zavjesa, pločice na balkonu popucale su od starosti, a vrata na ulazu u sobu zapinju o pohabani tepison.

Vlasnici “Sunca” u međuvremenu su obnovili i proširili sve svoje sobe, uveli klimu, uredili konferencijsku dvoranu i gostima za cijenu od 90 eura za dvokrevetnu sobu daju još doručak i večeru.

No ponuda hotela, začudo, najbolji je segment neumske turističke priče.

“Sunce” bi, iskren je njegov direktor Luka Prkačin, uz minimalna ulaganja vrlo brzo mogao doći do četiri zvjezdice.

“No, pitanje je bismo li time dobili ili izgubili s obzirom na to da viša kategorija donosi i zahtjevnije goste”, iskren je Prkačin.

Recimo, njima Neum ne može ponuditi ni jedan spa ili welness centar.

Gradić nema marinu ni vezove pa bosanski bogataši svoje jahte vežu na hrvatskom teritoriju i, umjesto vlastitoj državi, visoke naknade isplaćuju susjednoj.

Kad prolaznika upitate koji bi neumski restoran istaknuo kao vrhunski, prvo će se dobro zamisliti, a onda onako usput kazati kako je u njihovu gradiću gastronomska ponuda više manje “svagdje ista”.

Ne može se u tom mjestu ni unajmiti bicikl.

Nema biciklističkih staza.

Već desetljećima ne postoji disko klub.

U cijelom zaleđu ima samo jedan agroturizam u kojem se može noćiti.

A njegovu vlasniku bolje je ne stavljati sol na ranu glupavim pitanjima tipa: “A kako vam ide?”

“Što kako? Pa vidite da su stolovi prazni”, rukom mi na terasu pokaže 45-godišnji Davor Matuško.

On je u osam kilometra udaljenom selu Moševići prije četiri godine otvorio poljoprivredno gospodarstvo u kojemu, u vrijeme našeg posjeta, nije bilo ni jednog čovjeka.

Matuško izgleda kao netipični turistički djelatnik – viši je od dva metra, a leđa i ramena ukrašena su mu velikim tetovažama preko kojih je, iz pristojnosti, navukao bijelu potkošulju.

Dok se takav igra s patkicama i jednom kornjačom koju je pronašao u šumi, Matuško priznaje kako je od agroturizma u BiH teško živjeti.

“Lani sam imao možda 200-injak gostiju. Teško je ovdje gurati agroturizam kad nas u cijeloj zemlji ima samo nekoliko i ta ponuda nije prepoznata”, priča mi dok pijemo domaću višnjevaču koju je sam radio.

Državni puteljak. Taj bivši djelatnik kasina koji je dobar dio života proveo na brodu, uglavnom po Africi, u obnovljenoj kući u Moševićima drži dvije sobe sa sedam ležajeva, a gostima za 35 eura po noćenju s polupansionom priprema domaću kuhinju – za doručak omlete s povrćem ili slaninom, uštipke sa sirom, domaći sir i vrhnje, za večeru specijalitet meso ispod sača, gravče na tavče ili neka riblja jela.

No, najteže mu je gostima objasniti kako da iz Moševića, naprimjer, dođu do Mostara udaljenog jedva 70 kilometara.

To bi trebalo biti maksimalno sat vremena dugo putovanje.

Naravno, u nekom paralelnom svemiru, jer je stvarna cesta koja Neum spaja s ostatkom Bosne i Hercegovine dva i pol metra amaterski asfaltirana prometnica kojom put do Mostara može trajati i do tri sata.

Taj je državni “puteljak” ogledni primjer nemara koji država pokazuje prema Neumu: izgradnja nove prometnice krenula je prije deset godina, ali su radovi misteriozno prestali, radnici otišli, a mehanizacija utihnula.

I danas na putu prema Mostaru stoji žuta tabla “Oprez, radovi u tijeku”, ali je taj natpis odavno predmet sprdnje među mještanima koji su zaključili da ih Bosna očito ne treba.

A ta je cesta, priča mi Davor Krešić, danas jedan od razloga zašto Neum, usprkos bombastičnim najavama, s ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju nije uspio doživjeti preporod.

Istina, jedno je kratko vrijeme čak i Krešić vjerovao da bi se to moglo dogoditi jer se pojavila ideja da će baš Neum prihvatiti bogate ruske goste koji su zbog viznog režima najavili da neće dolaziti u Hrvatsku.

Krešić je obilazio sajmove i zamalo potpisao ugovor s jednim od najvećih ruskih turoperatera, ali se tu postavilo nezgodno pitanje: na koji će aerodrom Rusi sletjeti i kako će doći do Neuma?

Gledao Krešić kartu, gledali je i Rusi, pa naivno zaključili kako je iz Mostara, sudeći prema udaljenosti na mapi, doći do Neuma prava sitnica.

“No, ja sam im teška srca morao reći da je taj put autobusom nemoguće prevaliti. I tako nismo potpisali ugovor koji je za Neum mogao značiti čudo”, ogorčen je predsjednik udruge turističkih djelatnika.

U međuvremenu je država na tom putu sasvim pristojno zaradila: uništenom cestom danas do Neuma stiže sva nabavka – od hrane i pića, preko građevinskog materijala, namještaja, svih ljudskih potrepština.

U gradiću u kojem je sve od susjedne Hrvatske jeftinije najmanje 30 posto, neumski poduzetnici svu robu plaćaju najmanje 20 posto više od ostatka zemlje jer im prijevoznici, vidi čuda, naplaćuju naknadu za prijevoz kaldrmom!

Raspodjela pristojbe. Onda se još javilo pitanje famozne turističke pristojbe.

Ona se prema zakonu djeli tako da 80 posto odlazi županiji, a 20 posto Federaciji Bosne i Hercegovine dok neumska lokalna zajednica od te naknade ne dobiva niti feninga!

Sve je to rezultiralo naviđenim revoltom mještana koji godinama – uz blagoslov općine – državi prijavljuju minimalni dio gostiju.

Prema posljednjim podacima Neum broji 15 tisuća ležajeva – tri tisuće otpada na hotelski, a 12 tisuća na privatni smještaj, a pretpostavlja se kako broj noćenja godišnje dostiže brojku od 800 tisuća.

Kažem pretpostavlja, jer neumski vlasnici apartmana, čak i hotela, državi prijavljuju samo njih 260 tisuća, dakle jednu trećinu za koju plaćaju turističku pristojbu.

Ako znamo da ona iznosi tri konvertibilne marke, država i županija svake godine izgube preko milijun maraka, što je šestina ovogodišnjeg neumskog proračuna!

A kakav je Neum prema državi, takva je i država prema Neumu pa zato ovaj gradić nije ni spomenula u turističkom katalogu kojim se Federacija Bosne i Hercegovine predstavljala na sajmu u Münchenu!

Bilo je u njemu svačega: sela u kojima nema ni ležaja za prenoćiti, ali nije bilo mjesta za jedini bosanskohercegovački grad na moru.

Onda su turistički djelatnici dodatno bili zbunjeni na ovogodišnjem sajmu u Kölnu.

Teško je jednom Amerikancu tamo bilo objasniti zašto turistička zajednica Banje Luke ima štand oblijepljen srpskim destinacijama, a ova iz Federacije bosansku ponudu.

I kako je to Neum uopće bosanski, kad se po karti vidi da je gradić ucrtan ravno posred južne Dalmacije?

I čemu tamo neka granica za koju još turistima trebaju putovnice?

Dječja posla, odmahnuli bi rukama, i zaputili se prema štandovima razvijenijih destinacija.

Blizina Dubrovnika. U Neum danas dolaze uglavnom gosti koji si “teško mogu priuštiti nešto bolje”.

U pred i posezoni to su uglavnom turisti sa Zapada – recimo Francuzi i Nijemci slabije platežne moći koji žele vidjeti Dubrovnik, ali si u njemu teško mogu platiti smještaj.

Pa onda radije dođu u Neum u kojem dvokrevetnu sobu u rujnu mogu dobiti za samo 66 eura po noćenju i s doručkom, a do preskupog Dubrovnika zapute se nekim turističkim autobusom.

U Neumu se, uostalom, i ne zavaravaju da im hotelski gosti dolaze zbog ljepote mjesta: već prvog jutra kad se turisti spuste do plaže i šetnice, brzo shvate kako nisu smještaj odabrali u “jadranskom biseru”.

Dobar dio šetnice građen je još u doba Tita, a načičkan je neuglednim terasama s plastičnim stolovima na kojima noću nastupaju čak i lokalnom življu nepoznati izvođači poput Šaćira ili skupine “Slatka tajna”.

Glazba se gasi točno u jedan sat: tako je zbog reda i mira nedavno odlučio neumski načelnik Živko Matuško, koji je nekoliko godina vodio bitku oko uređenja neumske plaže.

Svake je godine treba nasipati šljunkom, no kad je prije tri godine posao dodijeljen jednom od ponuđača na javnom natječaju, onaj drugi se žalio i stopirao pripremu sezone.

Spor je trajao dvije godine koliko je privatnicima trebalo da se dogovore tko će dobiti posao, a neuređena je neumska plaža dotle primala goste koji, ruku na srce, od nje ionako nisu puno očekivali.

Na kavi s načelnikom. To je samo produbilo nerazumijevanje između lokalnog načelnika i privatnih poduzetnika u turizmu.

I jedni i drugi, začudo, smatraju da bi baš onaj drugi trebao učiniti prvi korak pa uložiti novac u turističku ponudu mjesta.

“Gluposti. Pa neće općina podizati kvalitetu turističke ponude. Neka oni lijepo dignu kategoriju hotela, pa će u Neum automatski stići bogatiji gosti”, odrješit je Matuško dok ispijamo kavu na terasi Hotela “Sunce”.

Privatnici bi pak da im Matuško malo sredi okoliš.

Jer što će, tvrde, do Neuma stizati bogata klijentela kad se na glavnoj gradskoj šetnici moraju probijati kroz leglo nelegale.

Uistinu, ta je šetnica noću poplavljena palačinkarima, sladoledarima i prodavačima šećerne vate čiji su strojevi – ako uopće posjeduju pravi aparat za sladoled – relikti davno zaboravljenih vremena.

Palačinke prave na plastičnom stolu na kojeg su nabili plamenik, a šećernu vatu spravljaju u neuglednom, folijom obloženom prastarom loncu u čiju se unutrašnjost malo tko usudi zagledati…

Za leđima im ruševina bivšeg hotela tuzlanske tvrtke Sodaso koji je 1993. godine, nakon što je otvoren, radio nepunih mjesec dana prije nego što su ga bombardirali.

Otad do danas ta ruševina stoji prvi red do mora, na jednoj od najelitnijih neumskih lokacija.

Riječ je o zemljištu koje danas u Neumu doseže cijenu od 300 eura po četvornom metru, a za kojeg bi privatnici platili i više jer u preizgrađenom gradu više nije ostalo prostora za širenje.

Sodaso, nažalost, nije jedini takav neumski primjer.

Lijevo od njega nalazi se napola porušena bivša zgrada CK u čijem se podnožju kupači Hotela “Zenit” prave da ne zamjećuju ratne ruševine u prvom redu do mora.

Procjenjuje se da je u Neumu danas desetak takvih zapuštenih i nenaseljenih bivših državnih nekretnina na najboljim gradskim lokacijama, a za koje se, godinama nakon rata, ne zna kome pripadaju niti kako ih privatizirati.

“Dosta mi ih je, gledam u te ruševine 20 godina”, žali nam se konobar jednog neumskog hotela s čije se terase pruža otužni pogled ravno na razrušenu ratnu ostavštinu.

Ona je za Neum, baš kao i rat, i dalje sasvim svježa rana.

“Nemoj se šaliti, zar mog prijatelja više nema”?, zaplakat će ovaj konobar nakon što ćemo mu prenijeti vijest da je njegov ratni kolega, jedan Splićanin s kojim se borio u ratu, prije dva mjeseca preminuo.

Tek što će obrisati suze, na rat će ga još podsjetiti bivše odmaralište tvrtke Feroelektro koje u njega zuri s neumske šetnice.

I danas je u tom kompleksu moguće prepoznati prvotno sagrađenu zgradu na čija se leđa naslonio deset puta veći, derutni objekt s apartmanima od kojih nijedan nije legalan, ali je zato svaki nastanjen izbjeglicama koje se u Bosni još nisu vratile u “normalan život”.

To je ono najtužnije od neumskog turizma o čemu gost ne govori, ali osjeća na svakome koraku.

400 kuna za kilu prstaca. Ako ništa drugo, neumski je živalj uspio iskoristiti barem tu ratnu strahotu pomiješanu s kroničnim nemarom pa je u tom morskom gradiću moguće doživjeti ono što je svagdje drugdje zabranjeno.

Recimo, kušati prstace koji su glavni dio ponude apsolutno svakog neumskog restorana i čija cijena doseže i do 400 kuna po kilogramu.

Ipak, nitko neće reći otkud su prstaci stigli jer svaki odgovor ugostitelje vodi ravno u ćorsokak.

Recimo, ne može reći da su iz Neuma jer je u tom mjestu dozvoljena konzumacija, ali ne izlov prstaca.

Ne smije kazati da dolaze iz Hrvatske: time bi priznao da preko granice šverca zabranjene školjke, za što bi ga hrvatske ili bosanske vlasti brzo mogle zatvoriti.

Prstace u Neum valjda donose rode, i to u priličnim količinama.

Ugostitelji priznaju da dnevno prodaju do dva kilograma skupih školjkaša, no bit će da ih u njihovim kuhinjama ipak završi znatno više.

Samo kilogram delicije, naime, prodao se u pola sata koliko smo se zadržali u restoranu Laguna – mi smo pojeli desetak komada, ali je za susjednim stolom konobar Neđo Njavro slovenskim turistima servirao kilogram prstaca na buzaru.

“Ali najviše zbog njih ovdje ipak dolaze Hrvati”, namiguje mi dobrano naviknut na dosadna, novinarska pitanja.

Nitko se ne usuđuje procijeniti koliko se prstaca u Neumu godišnje probavi, i kako mora izgledati skromna neumska obala iz koje ove školjke vadi navodno desetak specijaliziranih preprodavača.

Sigurno je jedno: da su zbilja iz Neuma, ondje više ne bi bilo neugledne šetnice, a rijetki bi hoteli odavna uklizili u hercegovačko more.

Zato kad si u Neumu, ne pitaj.

O nekim stvarima tamo još nije stiglo vrijeme da se govori…