Dogodit će se, eto, morat će se dogoditi. Znali smo to sve otkako je pomoćnica generalnog sekretara NATO-a Kolinda Grabar-Kitarović onomad uoči predsjedničke kampanje sredila papire u kadrovskoj službi, a tadašnji šef Anders Fogh Rasmussen odobrio joj neplaćeni godišnji odmor.
Koji mjesec kasnije, široki ulazni hol zgrade glavnog stožera NATO-a u Bruxellesu vrit će desecima neobičnih jezika, rastegnutih osmijeha pozdravljat će se stari poznanici u tamnim odijelima kao na godišnjici mature, sve dok ozbiljna, stroga gospođa crvene kose diskretno ne upozori gospodu da zauzmu mjesta: vrijeme je za službenu fotografiju generalnog sekretara NATO-a sa sudionicima briselskog samita šefova država članica Saveza.
Svih dvadeset osam predsjednika je na broju, tu je i Barack Obama, a tu je, jasno, i nova hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, prvi put u tom društvu, eno je u elegantnom teget kostimu kako zauzima mjesto za dame, u sredini prvog reda, pa usput prilazi novom generalnom sekretaru NATO-a, gospodinu Jensu Stoltenbergu.
- Nismo se još imali prilike upoznati – reći će naša predsjednica na solidnom engleskom. – Ja sam Kolinda Grabar-Kitarović.
- Ne valjda?! – iskreno će se iznenaditi gospodin generalni. – Kolinda? Ona Kolinda?
- Da, ta sam – ne bez ponosa odgovorit će gospođa Grabar-Kitarović, uokvirivši svoje riječi okomito pruženim dlanovima. – Nismo se, rekoh, još stigli upoznati, jer sam...
- Znam, znam, rekla mi je Csilla – primit će gospodin Stoltenberg hrvatsku predsjednicu pod ruku, pa je, sve se smješkajući okupljenima, diskretno odvući sa strane.
– Vidite, gospođo Gruber...
– Grabar – ispravit će ga naša predsjednica oštro desnom rukom režući zrak. – Grabar Kitarović.
– Da, naravno – tiho će nastaviti generalni sekretar. – Vidite, gospođo Grabar, sad je zaista nezgodno, došli ste u loše vrijeme, imam nekakvo fotografiranje s predsjednicima, glupa protokolarna obaveza, pa... možemo li se naći pred mojim uredom za, recimo, sat vremena, pa da razmotrimo vaš slučaj?
– Ne razumijem, kakav slučaj? – zbunit će se gospođa Grabar-Kitarović.
– Apsolutno, slažem se, nije nikakav slučaj, nikome ne odgovara da od toga pravimo slučaj, to se tako samo kaže – mahnut će glavom Jens Stoltenberg. – Moj prethodnik, gospodin Rasumssen, sve mi je objasnio, Csilla je pripremila papire, a ja ću se osobno založiti da vam se nađe neko dobro mjesto, dok ne pronađemo trajno rješenje. Evo, Stéphaneu treba netko za fotokopiranje, znate uostalom Stéphanea bolje od mene, on vjeruje samo papiru. Jasno, to samo za početak.
– Ali, vi... ja nisam...
– Sve znam – prekinut će je generalni. – Ali i vi ste, budimo pošteni, morali znati da neplaćeni dopust ne može trajati dovijeka. Vi razumijete da smo morali pronaći novog čovjeka?
– Ne, jasno. Zapravo, da – mucat će Kolinda.
– Odlično. Vidimo se onda u mom uredu u jedan? – potapšat će generalni hrvatsku predsjednicu, davajući drugom rukom znak Baracku Obami da stiže. – Sad stvarno moram krenuti.
Morat će se, rekoh, dogoditi. Znali smo to sve otkako je tadašnji šef Anders Rasmussen svojoj pomoćnici Kolindi Grabar-Kitarović odobrio neplaćeni godišnji odmor: sve otkako je, naime, predsjednica Republike Hrvatske postala jedna činovnica NATO-a na neplaćenom dopustu.
– Ko, Kolinda? Ona plava? – zaprepastit će se Oleana iz računovodstva sjedeći na paketima papira u onoj maloj sobici u podrumu, što osoblju NATO-a služi za nekoliko brzih dimova cigarete i druge ilegalne aktivnosti. – Sereš!
– Majke mi – potvrdit će kolegica, ispuhujući dugački dim. – Rekla mi je Irina iz pravne.
– Šta, šta? – upast će tada u sobičak Sergio, onaj radoznali lajavi kreten iz Općih poslova.
– Kolinda postala predsjednica Hrvatske – požurit će važno saopćiti Oleana.
– Sereš! Tko ti je to rekao?
– Kaže Eržebet da joj je rekla Irina.
– Glupost – nasmijat će se Sergio. – Kako Bugarka može postati predsjednica Hrvatske?
– Izgleda da je ipak Hrvatica – dobacit će Eržebet. – Irina mi je rekla da joj je Csilla rekla da Kolinda kao šefova pomoćnica nikad nije propustila ponosno isticati svoje hrvatstvo.
To da kao pomoćnica generalnog sekretara NATO-a Andersa Rasmussena nikad nije propustila ponosno isticati svoje hrvatstvo, saznali smo kasnije i od same Kolinde Grabar-Kitarović. Baš kao što kao predsjednica Republike Hrvatske nikad neće propustiti ponosno isticati svoje, hm, natstvo. Ipak, svoje će hrvatstvo kod generalnog sekretara NATO-a morati ponosno istaknuti barem još jednom: kod novog generalnog Jensa Stoltenberga.
– Predsjednica Hrvatske?!? – šokirat će se sat vremena kasnije u svom uredu generalni sekretar NATO-a.
– Aha.
– Sad ste me zaista zatekli. Koga sad da dam Stéphaneu za fotokopiranje? – srušit će se Stoltenberg u naslonjač.
– Morate me razumjeti... – krenut će Kolinda korak naprijed.
– Ne, ne, sve razumijem, ne morate se meni opravdavati – prekinut će je gospodin generalni, pa pokroviteljski pogledati ravno u oči. – Najzad, svaki je posao častan, zar ne?