Doktor za vene kojeg čitaju stotine tisuća ljudi

Moja je prognoza da će se ovaj roman čitati više od “Uzbune”. Ovim riječima započeo je naš razgovor Neven Orhel, liječnik koji je osamdesete godine prošlog stoljeća obilježio svojim velikim bestselerom, romanom ”Uzbuna na odjelu za rak”. Taj naslov još toliko glasno rezonira u našoj kolektivnoj memoriji da Orhelovo ime i njegov najpoznatiji roman prepoznaju i oni koji taj uzbudljivi medicinski triler i nisu pročitali.

”To su jake riječi i posve mi je jasno da ne mogu s ‘Iskrom’ ponoviti uspjeh ‘Uzbune’ u pogledu tiraže, jer su drukčija vremena. Ali čini mi se da je po emotivnom naboju ‘Iskra’ čak i jača”, s velikim entuzijazmom govori ovaj 67-godišnji zagrebački liječnik kojem je ”Iskra”, knjiga koju je upravo objavila Fraktura, šesti beletristički roman u karijeri.

I dok je izdavač najavljuje kao kriminalistički roman, odnosno triler, Orhel oprezno ističe kako je njegovo novo djelo nezahvalno žanrovski određivati. ”To je ljubavna, ratna drama, s kriminalističkim elementima. Mnogo sam razmišljao kako da vam opišem o čemu se u ‘Iskri’ radi jer nikako ne bi bilo dobro čitateljima otkrivati neke stvari unaprijed. Mirna Burt, glavna junakinja ‘Iskre’, lik je koji će, pretpostavljam, prodrijeti u srce većine čitatelja. U vrtlogu događanja, u najtragičnijem periodu hrvatske povijesti, oko pada Vukovara, ona istražuje jednu sumnjivu smrt, a i sama je podvrgnuta nevjerojatnoj istrazi. Razapeta između kontroverzi oko vlastitog porijekla, brige za sudbinu svoje ljubavi u vukovarskoj bolnici i vlastitih neostvarenih snova, talac je događaja koji izmiču kontroli. Rasplet nameće mnogo dublja pitanja zbog kojih će svaki čitatelj morati zagrepsti u svoju intimu”, objašnjava liječnik koji, iako je prodao više knjiga od većine suvremenih hrvatskih pisaca, ne voli da ga se naziva književnikom.

Liječnici i pisci. Koliko god da se ta veza između liječnika i lijepe literature kroz povijest književnosti snažno provlači, pa su tako liječnici s velikim književnim karijerima bili i Čehov, Bulgakov i Celine, a od suvremenih Khaled Hosseini, dr. Orhel odlučnim pokretom ruke odbacuje takvu kategorizaciju. ”Ne uklapam vam se ja u klišeje”, kaže.

”Iskra” je, po Orhelovu svjedočenju, nastala u trenutku nadahnuća kakva se piscu ponekad znaju dogoditi, a da ni sam ne zna objasniti prave razloge. ”Izletjela je iz mene poput katapulta. Napisao sam roman za dva, tri mjeseca i gotovo da uopće nije imao redakturu. Priča mi se baš posložila pa mislim da sam imao i sreće. Da bi nešto uspjelo, mora se dogoditi ona neka, ja to volim reći, metafizička stvar. Tako se dogodilo i s ‘Uzbunom’. Kad sam napisao prvu verziju romana, dao sam je na čitanje svojoj supruzi Vesni, što i danas radim, ona je uvijek taj moj najvažniji i najljući korektor. Upozorila me kako je u romanu previše medicinske građe. Njezinu sam primjedbu shvatio ozbiljno. Sjeo sam za staru parkericu, u ordinaciji, između dva pacijenta, i preradio roman. Sve se nevjerojatno brzo i dobro posložilo; i lik detektiva, i epizoda iz Vijetnama, i priča iz Memphisa. To je spasilo roman”, živo se prisjeća Neven Orhel i dodaje: ”’Iskra’ nije trebala nikakvih intervencija.”

A i danas, više od 30 godina nakon objavljivanja ”Uzbune”, ovaj roman se čita kao scenarij za krajnje uzbudljiv film koji se događa na mnoštvu lokacija razbacanih po cijelome svijetu. Radnja se kreće vrlo brzo; pacijenti oboljeli od zloćudnog sarkoma na raznim stranama svijeta iznenada ozdrave nakon što prebole teške infekcije - poput tifusa ili upale pluća. Slučajnost, čudo ili matrica u kojoj treba potražiti lijek? Ubrzo u priči izranja glavni, snažni ženski lik, mlada liječnica Ana Donovan čiji je otac, nekadašnji predstojnik upravo odjela za onkologiju jedne zagrebačke bolnice, također životno ugrožen...

Bilo je to vrijeme kad su popularnu kulturu itekako nastanjivale priče o zloćudnim bolestima. Susan Sontag je svoj esej koji je izuzetno snažno odjeknuo, ”Bolest kao metafora”, na temu karcinoma objavila 1978. godine. Iste godine kad izlazi Orhelova ”Uzbuna” svoj sjajni roman ”Besnilo”, o epidemiji bjesnila na londonskom aerodromu Heathrow, objavio je i srpski pisac Borislav Pekić. Samo godinu dana ranije Goran Marković je snimio vjerojatno najbolji jugoslavenski horor ”Variola Vera” o epidemiji velikih boginja u Beogradu. Bolest i triler bili su, izgleda, tih godina recept za uspjeh.

Škrabalo.”Ja sam još zapanjen uspjehom tog romana. Koji je s čitateljima kliknuo iz jednog posve drugog razloga nego što sam ja očekivao. Mislio sam da će se svi uhvatiti tog eksperimentalnog načina liječenja raka. No kod publike je najveći emotivni naboj nosila činjenica da se glavna junakinja - doktorica Ana Donovan - bori za život bolesnog oca. I tu je nastalo to nešto čudesno što je dovelo do velikog uspjeha te knjige koju su čitali i oni koji ne vole takve, žanrovske romane, i vrlo obrazovani i neobrazovani, svi! Sjećam se kako je sa mnom za Start radio intervju Konstantin Miles, veliki intervjuist toga doba, i rekao mi je kako se nevoljko primio čitanja mog romana jer mu žanr trilera nije ležao. Knjigu je čitao samo zbog toga što se tada prodavala ‘kao alva’. I na kraju mu se jako svidjela”, prisjeća se.

A uspjeh ”Uzbune na odjelu za rak” iz današnje perspektive izgleda - nevjerojatno. Roman prvijenac mladog, tada 36-godišnjeg liječnika objavljen je 1983. u biblioteci Hit koju je uređivao Zlatko Crnković. Knjiga je doživjela četiri izdanja, prevedena je na slovački, češki, poljski, prodana je u nakladi od 150.000 primjeraka, a po njoj su Slovaci 1991. snimili televizijski film u dva dijela koji je bio toliko popularan da se deset godina neprestano reprizirao. ”Film mi se baš nije svidio. Snimili su ga uglavnom u interijerima, vjerojatno zbog nedostatka novca. Glumici koja je igrala Anu po mom sudu je nedostajalo temperamenta”, kaže Orhel.

Mnogo toga u ”Uzbuni” bilo je i autobiografski. Mladi doktor Neven Orhel magistrirao je na temi eksperimentalne onkologije i zapravo je osobnu traumu koju je preživio sa zloćudnom bolesti vlastite majke pretočio u svoju hit knjigu. No kako se uopće usudio upustiti u takvu pustolovinu pisanih riječi?

”Ispočetka je to išlo vrlo teško, bio sam potpuni literarni autsajder. U košu za smeće je završila nevjerojatna hrpa papira puna lošeg teksta. Onda je polako krenulo, pa su mi se ispisane rečenice sve više sviđale. Kad je knjiga bila gotova, razmišljao sam samo da li ću biti sposoban naći izdavača. U to je vrijeme moja supruga Vesna radila u Croatia filmu. Tamo je kao savjetnik tada radio i Ivo Škrabalo, pa ga je moja supruga zamolila da baci oko na moj tekst, bez ikakvog očekivanja. On ga je pročitao i u svome stilu odrezao: ‘Vaš suprug nema pojma o hrvatskoj gramatici, no ovo je dobra stvar!’ Mi smo kasnije u životu, moram reći, postali veliki, kućni prijatelji. Pa mi je tako pričao kako je moj rukopis nosio svom prijatelju Zlatku Crnkoviću, uredniku biblioteke Hit. Koji mu je rekao: 'Nemoj, zaboga, da moram čitati tekst doktorskog skribomana, oni nemaju pojma o pisanju!'”, prepričava važan događaj iz svoje prošlosti dr. Orhel.

Majčina smrt. Srećom, Škrabalo je inzistirao, Crnković je pročitao rukopis i roman je bio objavljen. Nevenu Orhelu ova je priča posebno važna jer, po njegovu dubokom uvjerenju, ovaj svijet pun je pravih romana koji nisu prepoznati jer pravi ljudi nisu zastali da ih pročitaju.

Jedan od razloga za tako velik uspjeh ovoga romana sasvim sigurno je njegova tema - rak, bolest koja jednako strašno zvuči i trideset godina nakon objavljivanja ”Uzbune”. Jedan od protagonista romana, mladi liječnik Enrico Mirelli bavi se eksperimentalnim liječenjem tumora na laboratorijskim miševima. U romanu je zorno opisano kako se obavljaju ti pokusi, kao da ih je i sam pisac radio. Što i jest.

”Davnih sedamdesetih godina moja se majka razboljela od raka. Bila je, kako mi liječnici kažemo, izgubljeni slučaj. Liječenje je bilo uobičajena besmislena tortura. U to vrijeme bio sam mladi liječnik pred magistarskim radom koji sam trebao obaviti u Institutu Ruđera Boškovića. Uobičajena je praksa za svakog neiskusnog početnika da radi na već razrađenim projektima. Ja sam pokušao pronaći nešto svježe i zanimljivo, prekopavajući strastvenu kroz tada dostupnu stručnu literaturu. Slučajno sam naišao na prikaze oboljelih od zloćudnih tumora gdje su spontana izlječenja bila povezana s opsežnim upalama. Tu mi se rodila zamisao kako bih se određenim imitacijama upala možda pokušalo oštetiti tumorsko krvožilje i time zaustaviti zloćudni rast. Imao sam sreću s mentorom koji mi je tako mladom i neiskusnom pružio šansu. Kada su eksperimenti postali doista dramatično zanimljivi, moja je majka umrla shrvana tumorskim metastazama. Ubrzo nakon toga morao sam napustiti svijet eksperimentalne medicine i potražiti posao u struci kako bih zarađivao za život”, govori staloženo Neven Orhel pa onda u detalja opisuje neke od dramatičnih trenutaka iz tog razdoblja.

Karijera. ”I danas se s uzbuđenjem sjećam tog vremena. Stojite sami u noćnoj tišini ogromnog laboratorija, okruženi mišjim žamorom. Pokus teče svojim tokom, a vi se borite sa snom jer očitanje rezultata je tek u zoru. Drži vas obilna kava i nezasitna radoznalost, pomiješana s očajem. Jer vi niste obični istražitelj. Vaš roditelj umire, a vi promatrate njegova krvnika, zloćudni tumor koji razara mišje tkivo i koji želite uništiti. Jutro konačno dolazi, a rezultat pokusa kao da je mali pomak u rješavanju pregoleme zagonetke. Možda ste na dobrom putu? I nađete se pred nevjerojatnom dilemom. Pokušati nemoguće, slijedom dobivenih mršavih rezultata riskirati sve i zaraziti majku gotovo smrtonosnim bacilom u pokušaju da u posljednji čas zaustavite tumor? Još se jasno prisjećam te situacije, stojim među kavezima roktavih miševa, u noćnoj samoći, utopljen u očaju! Na kraju sam odlučio ne učiniti ništa. Ostao sam zakočen u ambivalenciji i strahu”, iznosi potresnu priču dr. Orhel.

No punih jedanaest godina kasnije ovakva priča u njegovu romanu ”Uzbuna na odjelu za rak” ima sretan završetak. ”Trebalo mi je više od desetljeća da se vratim tom problemu i pobijedim tumor. No to nije učinila bakterija, već riječ. Napisao sam knjigu. U njoj je moja junakinja Ana u mojoj mašti nastavila tamo gdje sam ja stao. Ana Donovan je smogla hrabrosti i pobijedila je bolest svoga oca.”

A je li ga veliki književni uspjeh stavio na kušnju da se u potpunosti prebaci na taj ”novi posao”? ”Ne. Znao sam da se od toga ne može živjeti koliko god su od knjige dugo vremena pristizali lijepi novci. No već tada sam bio dobar u privatnoj praksi i znao sam da se trebam držati svoga posla. Ali sam i dalje stalno pisao. Nikada više nisam postigao uspjeh kao s ‘Uzbunom’ mada sada vjerujem da je ‘Iskra’ nešto jako, jako dobro“, kaže a na pitanje zašto piše trilere efektno odgovara: ”Imam sklonost pisati nešto što nije dosadno. Nisam za hermetičnu literaturu, ne volim je ni čitati. Volim pisca koji kroz tekst misli.”

Sve se u životu dr. Nevena Orhela odvijalo brzo, kao u nekom od njegovih romana. “Ja sam vam već sa 17 godina upisao medicinu, a s 22 diplomirao. Bio sam najmlađi koji je diplomirao medicinu u tadašnjoj Jugoslaviji. Onda sam odstažirao, obavio specijalizaciju te sam šest godina proveo u bolnici u Virovitici. Želio sam se vratiti u Zagreb, no kako nisam mogao naći posao u državnoj službi, otvorio sam 1979. privatnu ordinaciju. Odlučio sam riskirati. Imao sam dobar background u akunpukturi koja je onda bila velika novost. Tri godine sam je dopisno studirao u Parizu i tri mjeseca proveo na usavršavanju u Kini”, govori Orhel koji se danas bavi bolestima vena.

Jake žene. ”Kad proširene vene uzrokuju probleme apsolutno je ključno odstraniti dio bolesne krvi iz noge. Jer upravo je ustajala, ‘kisela’ krv uzrok svih problema u toj bolesti. Ni jedan drugi terapijski postupak po uspješnosti se ne da mjeriti s time. Mi smo, nažalost, jedina ordinacija u Hrvatskoj, koja još radi tu metodu”, kaže.

I “Iskra” i “Uzbuna” romani su koji se čitaju/gutaju bez daha, kao da vam se u glavi istovremeno vrti neki strašno napeti film. Ovi romani bukvalno vape za ekranizacijom, a Neven Orhel se nekako i nada da će se to jednog dana i dogoditi. U međuvremenu se okušao i kao jedan od autora priče za film ”Hitac” koji je režirao njegov sin Robert Orhel. Film je imao premijeru lani u Puli, a nakon što je bio prikazan na petnaestak svjetskih filmskih festivala nedavno smo ga mogli vidjeti i na programu Hrvatske televizije. ”Robert je vrlo nadaren redatelj s izrazitim smislom za suptilno tkanje priče. Šteta što je ‘težak’ u pronalaženju novih scenarija”, veli ponosan otac.

A sve Orhelove krimiće nose snažni ženski likovi. U ”Hitcu” imamo nesretnu inspektoricu i jednu nepromišljenu mladu ženu, u ”Uzbuni” to je neustrašiva, ali i očajna mlada doktorica koja se bori za očev život, a u ”Iskri” to je policijska inspektorica Mirna Burt, najzanimljiviji i najjači Orhelov ženski lik do sada. Ona je inspektorica i pomalo spisateljica (završila je i komparativnu književost), a u svojoj disfunkcionalnoj ličnosti ima ponešto i od Larssonove Lisbeth Salander, a bome ponešto i od hladne začudnosti Sage Noren, junakinje sjajne danske kriminalističke serije “Most”.

“’Iskra’ je eksplozivan književni materijal. Jer Mirna Burt je inspektorica koja je upravo došla s vukovarskog ratišta i istražuje smrt vukovarskog Srbina u vili na Šalati u kojoj zatječe jednog profesora teologije i časnu sestru. Istovremeno je i sama predmet istrage. Vrlo je riskantno graditi priču kad imate više jakih usporednih priča, no čini mi se da sam ovoga puta uspio”, kaže, istovremeno i sramežljivo i samouvjereno dr. Orhel otkrivši na kraju kako se razmišlja i o novom izdanju famozne “Uzbune na odjelu za rak”.