Doktori za celuloid: Spasilačka služba hrvatske filmske klasike

Kad je prije nekoliko dana u zagrebačkom kinu Tuškanac prikazan crno-bijeli film Branka Bauera “Tri Ane” iz 1959. godine, publici je zastao dah. Izgledao je kao da je snimljen – jučer. Besprijekorno čista, kristalna slika, kao i kontrasti, zvuk... laik bi mogao reći da gleda nove filmove sni­mljene u retro štihu i postupcima koji po­dražavaju tehniku i stil sredine 20. stoljeća. Isti su efekt polučila i druga dva filma prikazana u sklopu programa “Dani makedonske kinoteke”, naime “Makedonski dio pakla” Vatroslava Mimice iz 1971. te dugometražni dokumentarac Veljka Bulajića “Skopje ‘63” iz 1964. godine, dobitnik Zlatnog lava u Veneciji.

Otkud sad ti stari, savršeno obnovljeni filmovi ponovno u kinima? Nema tome dugo hrvatska je publika mogla vidjeti i prvi hrvatski dugometražni film “Lisinski” Oktavijana Miletića, snimljen 1944. godine. Taj je film pak morao biti potpuno rekonstruran, točnije – restauriran, poput neke izblijedjeljele freske. Također i film koji je dugo trunuo sa zalijepljenom trakom koja je označavala da se ne smije prikazivati – “Ciguli miguli” Branka Marjanovića iz 1952. godine. Film je 2011. godine doživio restauraciju digitalnim postupkom i pripremu za ponovni ispis na film.

Sve u svemu, tome da bi se ti stari filmovi vidjeli u novom, zapravo izvornom sjaju, prethodi jedan vrlo zahtjevan i pimplav posao.

Jedini način da se film “Tri Ane” uopće pogleda bio je VHS, napravljen na Bauerovu zamolbu za Hrvatsku kinoteku, na kojem je međutim kopija bila grozna. “Format filma poznat kao Totalscope distorziran je tako da su svi likovi izgledali jajasto, kopija filma bila je nevjerojatno oštećena ali... ni takvo teško stanje ‘Tri Ane’ nije moglo sakriti činjenicu da se radi o jednom od najvećih filmova proizvedenih na ovim prostorima. Nažalost, generacije su filmofila bile osuđene na takav način ‘faličnog’ gledanja Bauerova klasika”, govori povjesničar filma Daniel Rafaelić.

“Filmska vrpca često pati od, recimo to tako, dječjih bolesti. Pionirski posao na tom području kod nas obavljao je danas pokojni bivši pročelnik Hrvatske kinoteke Mato Kukuljica. Njegova predana borba za spas svakog kvadrata filma urodila je plodom, te danas Hrvatska kinoteka može restaurirati i takav film kako što su ‘Tri Ane’ – film koji je nastao za makedonsku filmsku tvrtku iako je snimljen u Beogradu i Zagrebu”, dodaje Rafaelić, koji je, dok je radio u Hrvatskoj kinoteci, bio načelnik za zaštitu i restauraciju tijekom obnove i promocije filma Oktavijana Miletića “Lisinski”. Tada je u suradnji sa Studijom Vizije obavljena i digitalna restauracija filma te je na tržište pušteno i DVD izdanje. Bio je to i početak serije DVD-ova Hrvatske kinoteke – primjerice, posljednja dva izdanja bila su posvećena Zagrebu na filmu.

Hrvatska kinoteka osnovana je 1979. godine kao nacionalni filmski arhiv koji od početka djeluje u sklopu Hrvatskog državnog arhiva kao poseban odjel. Do 2012. godine fotokemijska restauracija hrvatske audiovizualne baštine obavljana je u laboratoriju Jadran filma, no kako je Jadran film zatvorio svoj laboratorij, filmovi iz programa za 2012. godinu, kao i ponovni ispis na filmsku vrpcu, obavlja se u Mađarskom filmskom laboratoriju u Budimpešti čiji je Pinter Film ekskluzivni predstavnik za jugoistočnu Europu.

Šef arhivskih projekata Pinter Filma je Gabor Pinter, koji se, osim restauracijom filmova, bavi i režijom kazališnih komada, tv serija, reklama i glazbenih spotova, autor je jednosatnog dokumentarca “Bijela lica” za koji je nagrađen prestižnom Golden Gate Award na festivalu San Franciscu, a poseban je kuriozitet njegove redateljske karijere da je diplomsku predstavu režirao u avionu na 10.000 metara, što je bio prvi takav teatarski pothvat na svijetu. Njegov studio obavlja poslove restauracije filmova i za takve velikane kao što je Andrzej Wajda odnosno filmske klasike kao što je slovenski “Kekec” ili zaostavština braće Manaki.

Pinterov je dio posla, barem što se tiče obnove hrvatske filmske baštine, fotokemijska odnosno analogna restauracija filma. “Ako je izvornik koji treba obnoviti negativ”, opisuje u osnovnim crtama prvu fazu obnove Gabor Pinter, “u tom je slučaju proces relativno jednostavan: radi se detaljan pregled dospjelog materijala i sve se unosi u zapisnik. Korigiraju se potom fizička oštećenja: poderane perforacije i slično. Po potrebi se vraća potrebna vlažnost materijalu, da ne bi pucao pri kopiranju. Uz puno testova se stiže tzv. mokrim kopiranjem do nulte kopije, pa nakon toga do korekcijske. Ako je pak izvornik pozitiv, u tom slučaju se radi dubpozitiv i dubnegativ ili internegativ i interpozitiv ovisno o tome je li materijal u boji ili crnobijeli, što je međuproces prije pravljenja pozitiva. Ton se skida s ton negativa, digitalno korigira i vraća na novi ton negativ, pa se tek tada kopiraju pozitivi.”

Ukratko, dodaje Pinter, uz novo čitanje svjetla dobivaju se nove filmske kopije, na kojima su zbog njihovih patenata i specijalnih kopirki i procesa u velikoj mjeri ogrebotine, tzv. kraceri, i druga fizička oštećenja korigirana u iznenađujuće velikoj mjeri.

Pinterov je glavni princip rada, kako kaže, to da je restauracija prije svega etičko pitanje. “Tehnika odnosno umijeće korištenja automatskih i manuelnih softvera mogu biti maestralni, ali ako to nije u funkciji ostvarenja najautentičnije moguće restauracije, tada je tehnika tek nešto podložno samovolji i nije u funkciji u kojoj bi trebala biti.”

Koliko restauracija nekog filma u Pinter Filmu traje, ovisi od stanja izvornika. “Nekada se stigne u tri mjeseca s petoro ljudi uraditi sasvim pristojan posao, a nekad je to desetak ljudi koji dvije godine rade jedan igrani film”, kaže Gabor Pinter, dodajući koliko i košta takav posao: “Ako pomnožite mjesece i broj ljudi koji rade na projektu, dobije se suma od nekoliko tisuća eura za jednostavnije poslove pa do nekoliko desetina tisuća eura za one složenije.”

Digitalnim segmentom restauracije filmova u Hrvatskoj bavi se pak Tomislav Vujnović iz tvrtke Vizije iz Gornjeg Stupnika, ekspert za restauraciju filmova, dobitnik Zlatne Arene na festivalu u Puli za vizualne efekte u filmu “The Show Must Go On”. U Vizijama već su napravili više od 20 restauracija domaćih djela.

“Prvi je korak u digitalnoj restauraciji pregled materijala i utvrđivanje koja je od postojećih verzija najpotpunija i u najboljem stanju”, opisuje tehnologiju svog posla Vujinović. “Nakon toga se pristupa skeniranju: s pomoću skenera za film svaki kvadrat filma prebacuje se u digitalni oblik. Pritom se vodi računa o tome da se prebaci cjelokupni raspon slike, od najtamnijih do najsvjetlih dijelova. Također se skenira i dio ruba slike, kako bismo bili sigurni da imamo cijelu sliku i da nismo odrezali niti jedan dio. Sljedeći korak je razdvajanje materijala u kadrove, te je u ovoj fazi ‘sirovi’ materijal spreman za restauraciju.”

Redosljed novih koraka nije fiksno definiran već se prilagođava svakom filmu posebno. Uobičajeno je da se prvo uklanjaju najvidljivija oštećenja, nakon čega manje vidljiva oštećenja postanu izraženija, i tako se postupak ponavlja dok ne budu zadovoljni rezultatom. Postoje i operacije koje se mogu provesti automatski kao što su uklanjanje prašine, uklanjanje ogrebotina, uklanjanje nestabilnosti (“drmanja”) slike, te “deflickering” – uklanjanje titranja slike bilo po svjetloći bilo po boji.

“Automatika nam može dosta pomoći ali nije nepogrešiva. Nepisano je pravilo da što je film više oštećen, to će automatska obrada biti manje učinkovita. Zato je nakon automatske obrade potrebno cijeli materijal još jednom pregledati i popraviti oštećenja koja su automatici promakla”, dodaje Vujinović.

Neki od “ručnih” postupaka koji se primjenjuju su ručno uklanjanje prašine i ogrebotina te “dewarping” – popravljanje deformiranih sličica. “Za posebno velika oštećenja postoji još i ekvivalent programa za crtanje, kojim ručno možemo potpuno rekonstruirati cijele sličice s pomoću dijelova s prethodnih ili sljedećih sličica”, kaže Vujinović.

Nakon toga ostaje još da se slika preformatira u željeni format. “Ovaj korak je naizgled jednostavan, ali stari filmovi vrlo često imaju skokove na pretapanjima koje je potrebno popraviti”, dodaje Vujinović.

Zadnji korak restauracije je obrada boja. Tu se slika dovodi u svoj konačni oblik. Ponekad se dogodi da neka oštećenja postanu vidljiva tek nakon obrade boja, pa se tada ponovi neki od prethodnih koraka restauracije. Naposljetku se film prilagođava završnom mediju – filmskoj vrpci, DCP-u, Blu-rayu, DVD-u, internet streamingu...

Trajanje re­sta­uracije u ovoj fazi jako ovisi o stanju u kojem je materijal, te o vrsti oštećenja. Neka oštećenja se uklanjaju relativno jednostavno i brzo, npr. sitnija prašina i manje ogrebotine, a za neka treba nekoliko “pokušaja” kao što je slučaj kod treperenja slike, deformiranih sličica ili većih oštećenja koja se protežu kroz nekoliko sličica. “Okvirno, proces restauracije jednog filma bez ozbiljnijih oštećenja traje oko dva i pol do tri mjeseca uz ekipu od sedam, osam ljudi”, kaže Tomislav Vujinović.

Najveći problem pri restauraciji domaćih filmova je, govori dalje Vujinović, nedostupnost izvornih materijala, tj. originalnog montiranog negativa, već se restauracija, uglavnom, radi iz intermedijata ili iz kino kopija. To znači da su neka oštećenja već “usnimljena” u sliku ako je oštećenje bilo prisutno na originalnom materijalu, te je kopiranjem postalo dio novog materijala. Također, ako kao izvorni materijal koriste kino kopiju koja se koristila za prikazivanje u kino dvoranama, ona je uglavnom bitno oštećenija nego traka koja se nije koristila za prikazivanje. Dodatne probleme može uzrokovati i to što je pozitiv materijal bitno kontrastniji, i time znatno teži za digitalizaciju zbog velikog kontrasta koji digitalna tehnologija još ne može pratiti.

Drugi je problem koji se pojavljuje pri restauraciji filmova iz perioda prije Drugog svjetskog rata činjenica da su se ti filmovi snimali na 9,5-milimetarskoj filmskoj vrpci brzinom od 16 sličica u sekundi. To samo po sebi ne bi predstavljalo problem, ali da bi se ti filmovi mogli i dalje gledati, prebačeni su na 35-milimetarsku vrpcu i na brzinu od 24 sličice u sekundi. To znači da je svaka treća sličica “dupla”.

Brojne su se restauracije odvijale pod patronatom Carmen Lhotka, pročelnice Hrvatske kinoteke, koja je godinama i voditeljica Projekta zaštite i restauracije nacionalne filmske zbirke.

“Projekt digitalne restauracije nacionalne filmske zbirke započet je 2008. godine i do kraja 2012. godine ovim je postupkom zaštićeno 19 dugometražnih igranih filmova, dva srednjemetražna igrana filma, 68 kratkometražnih dokumentarnih i igranih filmova, te 32 animirana filma”, kaže nam ona.

Nakon analogne odnosno digitalne restauracije, treća je faza “spasilačke službe” za stare filmove ponovni ispis na filmsku vrpcu, tzv. print na film. Nakon završetka digitalne restauracije, kako bi se osigurao vijek trajanja filmskog djela na 300-tinjak godina i više budući da digitalna tehnologija, unatoč nastojanjima stručnjaka, do danas još nije ponudila trajni medij za pohranu audiovizualnog gradiva, nužno je digitalni filmski zapis ponovno “vratiti” na filmsku vrpcu izradom novih zamjenskih izvornih materijala i arhivske kopije za trajnu pohranu. Tek nakon toga možemo postupak restauracije smatrati kompletnim.

No, koliko sve to stoji? “Cijena restauracije svakog pojedinog filma ovisi o njegovom trajanju, težini oštećenja filmske vrpce, količini postojećih materijala koji se koriste u postupku restauracije, često i rekonstrukcije pojedinog filma, tako da je vrlo nezahvalno govoriti o iznosima”, kaže Carmen Lhotka. Ipak, prosječan je iznos potreban za sve tri navedene faze oko 100.000 eura, ali su pojedine stavke iz ugovora za bilo koji postupak restauracije poslovna tajna.

Dosad su ovim zahtjevnim ali efikasnim postupcima restauracije uz ostale spašeni filmovi “Breza” Ante Babaje iz 1967., “Vuk samotnjak” Obrada Gluščevića iz 1972., “Kapetan Mikula Mali” Obrada Gluščevića iz 1974., “Atentat u Sarajevu” Veljka Bulajića iz 1975., “Štefica Cvek u raljama života” Rajka Grlića iz 1984., “Ljubavna pisma s predumišljajem” Zvonimira Berkovića iz 1985. a uskoro će biti završen prošle godine započet postupak restauracije “Plavog 9” Kreše Golika. Na listi čekanja su još mnogi hrvatski klasici, a koji će prije od njih doći na red, ovisit će, kao i uvijek, o stupnju oštećenja filmskog materijala.