Prvi put otkako je Hrvatska samostalna, napokon se zna kakvog su efekta imali napori prvog predsjednika Franje Tuđmana koji je sanjao da se iseljenički kapital dovede natrag u zemlju.
Hrvatska je 25 godina poslije dobila neku vrstu neformalnog Registra povratnika – iseljenika koji su od '90-ih godina naovamo novac stečen u inozemstvu odlučili ulagati u biznise u našoj zemlji, otvarajući tvorničke pogone, preuzimajući hotele, registrirajući tvrtke, izvozeći hrvatske proizvode... Radi se o registru, odnosno popisu koji su izradili djelatnici Državnog ureda za Hrvate izvan RH, i to na temelju nerazvrstanih i nepotpunih podataka koje su naslijedili od bivših državnih organizacija koje su nekoć skrbile o iseljenicima.
U njemu je, napokon, na jednom mjestu, zabilježena većina poznatih i manje poznatih poduzetnika hrvatskih korijena.
Iako su u Uredu zatvoreni kad je riječ o tom vrijednom dokumentu (napominju, naime, kako je riječ o njihovoj internoj, a ne javnoj bazi podataka) neslužbeno doznajemo kako registar ima približno tisuću hrvatskih tvrtki iza kojih stoji ili je u nekom trenutku stajao iseljenički odnosno povratnički kapital, a riječ je o popisu koji se proteže na desetke i desetke ispisanih stranica i koji je u sljedećim mjesecima još potrebno dodatno urediti. Na njemu se nalaze imena svih iseljenika i povratnika koji su u nekom trenutku od '90-ih godina ulagali u našu zemlju, među kojima ima i mnogo onih kojima su biznisi u međuvremenu propali, njihovi osnivači preminuli ili ih prodali nekim novim investitorima.
Neki su se vratili u domovinu, a neki izdaleka upravljaju svojim kompanijama. Većinom u turizmu, ali nisu im strani ni drugi sektori.
U Hrvatsku su donijeli svoj “know-how”, dobre veze, kapital i poduzetnički duh.
Neki su jako uspješni i imućni, neki su se opekli na neefikasnoj hrvatskoj birokraciji, a ima i onih koji su puno pričali i obećavali, ali hrvatsko gospodarstvo od njih nije imalo koristi. Globus je prvi ekskluzivno dobio uvid u dio tog registra koji pokazuje sljedeće: da su u Hrvatsku u posljednjih 25 godina najviše ulagali iseljenici i povratnici iz Australije i Novog Zelanda, na drugom su mjestu oni iz Kanade, slijede iseljenici iz Njemačke, SAD-a, Švedske, Nizozemske te zemalja Južne Amerike.
“Najviše interesa iskazano je u sektorima turizma i startup projekata, a nešto manje u segmentima građevine i poljoprivrede. Najveći je ulagač, prema našim saznanjima, Lukšić grupa. Ta je tvrtka u razdoblju od 1994. do 2014. godine u Hrvatsku investirala gotovo 750 milijuna eura”, kažu za Globus iz Državnog ureda za Hrvate izvan RH.
Lukšići su doista najpoznatiji ulagači hrvatskih korijena iz Čilea te među prvima od stranih ulagača koji su u Hrvatsku počeli ulagati još u vrijeme Domovinskog rata. Do danas su u Hrvatskoj preuzeli odnosno kupili više od 20 hotela, turističku agenciju Atlas te hotelsku tvrtku Plava laguna, kupili pa prodali Karlovačku pivovaru, investirali u ratom uništenu dubrovačku žičaru do Srđa preko svoje tvrtke Excelsa te preuzeli bivše hotele Gorana Štroka.
Njihove hrvatske tvrtke godišnje ostvaruju prihode iznad milijarde kuna, a Davor Lukšić, nećak osnivača grupe Andronika Lukšića, danas se smatra jednim od najbogatijih ljudi na svijetu.
Predsjednik Tuđman o iseljenicima je uvijek govorio s najvećim uvažavanjem, a obraćao im se uglavnom putem radija i televizije, iz ratom zahvaćene Hrvatske, naglašavajući njihovu važnost i doprinos u obrani zemlje.
Tuđman je uspješne iseljenike hrvatskih korijena pozivao da se vrate u domovinu, a još u svibnju 1990. osnovao je Ministarstvo iseljeništva na čelu s Gojkom Šuškom, kojemu je bio zadatak ojačati diplomatske i gospodarske veze s raseljenim Hrvatima. Bilo je, dakle, puno pokušaja da se iseljenički novac usmjeri u gospodarske projekte u domovini, ali veliki dio iseljenika danas će se požaliti kako su se u '90-im godinama itekako opekli ulažući novac u Hrvatsku. “Dojam je da se Hrvatska boji svojih iseljenika kad vidite kako ih se tretira. Mnogi povratnici pokušali su uložiti svoje životne ušteđevine, ali su se morali vratiti u Ameriku jer su bili varani i pljačkani. To je donijelo loš imidž, pa danas naše iseljeništvo ima suzdržan pristup ulaganju u Hrvatsku. Nitko iz Hrvatske aktivno ne radi na promjeni toga stanja. Silicijska dolina možda je najveći svjetski izvoznik tehnologije i dobro plaćenih poslova u azijske i europske zemlje, ali tu nema nijednog čovjeka koji bi aktivno radio na privlačenju investicija u Hrvatsku”, kaže za Globus poduzetnik Matt Darko Sertić.
Sertić se rodio u Sisku gdje je završio gimnaziju, a potom u Zagrebu diplomirao na Fakultetu za vanjsku trgovinu. Karijeru je započeo predajući Ekonomiju u Tehničkoj školi u Sisku, a potom prešao na radno mjesto ekonomista u sisačkoj Željezari.
1985. godine Sertić odlazi u američki grad West Virginiju kao instruktor za podvodno ronjenje, ali se ubrzo prebacuje u prodaju i tehnologiju proizvodnje čipova koja će ga dovesti do toga da će u Silicijskoj dolini osnovati svoju kompaniju Applied Ceramics. Applied Ceramics danas se ponosi odličnom statistikom: u SAD-u zapošljava 100, a u Hrvatskoj 80-ak radnika, samo u sisačkom pogonu imaju stabilan godišnji prihod od 30 milijuna kuna, a bave se proizvodnjom keramičkih komponenti za strojeve koji služe u industriji izrade mikročipova.
Pogon u SAD-u Sertić je otvorio sredinom '90-ih godina, a na investiciju u Hrvatskoj odlučuje se 2005. godine, čime će Applied Ceramics postati prva takva američka greenfield investicija u Hrvatskoj.
“Proizvodnju u Hrvatskoj pokrenuo sam više srcem nego razumom, ali nisam požalio. Hrvatska je podcijenjena te ima mnoge prednosti za ulaganje kojih nije sasvim svjesna. Od sigurnosti za intelektualno vlasništvo, odlično školovane kadrove, blizine europskog tržišta proizvođača poluvodiča, odlične i pristupačne infrastrukture...” kaže Sertić.
Otvoren je i pristupačan: odmah odgovara na e-mailove, ali daje do znanja kako bi radije govorio o svom biznisu, a manje o sebi. Ipak, Sertićeva priča podsjeća na ispunjenje “američkog sna” s puno hrabrosti, znanja, truda i ambicije. Prema podacima na Poslovnoj Hrvatskoj, Applied Ceramics ima vrlo dobre rezultate. Od 2010. godine broj zaposlenih s 27 narastao je na 72, a Sertić je u međuvremenu u Sisku otvorio Kulinarski institut, ali i poduzetnički inkubator Pisak.
“U inkubatoru proizvodimo nove tvrtke koje bi trebale pomoći poduzetnicima Siska i Hrvatske da lakše uđu u međunarodnu podjelu rada i razviju nove firme. Imamo unutar Piska razvijen I edukacijski centar koji u Sisak dovodi najistaknutije predavače s područja poslovanja”, priča Sertić Globusu.
Teško je procijeniti koliko su iseljenici i povratnici dosad ukupno uložili u gospodarstvo domovine, ali su zato dostupni podaci o iseljeničkim doznakama putem kojih iseljenici i povratnici svake godine u Hrvatsku šalju novac. Tu nije riječ o biznisu nego o novcu koji iseljenici uglavnom šalju svojim obiteljima, a oni barem daju sliku o veličini hrvatskog iseljeništva.
Prema posljednjim dostupnim podacima za 2012., ukupan iznos doznaka na privatne račune u Hrvatskoj samo u toj godini iznosio je 1,4 milijarde američkih dolara, od čega većina, iznad 700 milijuna otpada na doznake iz Njemačke, oko 150 milijuna uplatili su hrvatski Australci, nešto malo više od 100 milijuna dolara došlo je iz Austrije, a doznake hrvatskih iseljenika u Ameriku obično se nalaze negdje na trećem ili četvrtom mjestu (oko 100 milijuna dolara). Najmanje doznaka, prema podacima Svjetske banke, u Hrvatsku stiže iz Španjolske, barem je tako bilo 2010. godine kad su španjolski Hrvati uplatili oko 4 milijuna dolara doznaka u našu zemlju.
Australija je s doznakama na drugom mjestu, što je i očekivano s obzirom na to da je tamo prilično jaka hrvatska zajednica. U Australiji žive i neka dosta jaka “ulagačka” imena hrvatskih korijena. Naprimjer, iz Australije je David Anthony Tudorović, koji je u Hrvatskoj vlasnik HTP Ilirije.
Zatim je dobar dio svog života ondje proveo i Branko Perković, ulagač u zagrebački centar Green Gold.
Prošlog tjedna u Zagrebu smo razgovarali i s Brankom Čubelić, Slavonkom i povratnicom iz Australije koja je u Splitu pokrenula agenciju za vjenčanja stranaca, a uložila je i u turistički kompleks na otoku Braču koji se dovršava.
“Odlučila sam se vratiti u Hrvatsku, najviše zbog iste bolesti od koje pate svi iseljenici, a to je nostalgija. Odabrala sam Split jer je centar svijeta: taj grad jedna je od najboljih europskih destinacija. Split je budućnost turizma i znala sam da u njega želim ulagati iako sam rođena u Đakovu. Otvorila sam agenciju Dreamtime putem koje u Hrvatskoj organiziramo vjenčanja stranaca na području od Omiša do Zadra, a cijene se kreću, ovisno o željama klijenata, od 17.500 eura po vjenčanju za 50 uzvanika pa na više... I tu govorimo o finom vjenčanju, u hotelu s četiri do pet zvjezdica ili na jahti, s luksuznom hranom...” kaže Branka Čubelić za Globus.
Danas udovica, ali do prije nekoliko godina u Australiji je živjela sa suprugom koji je u Australiji vodio tvornicu namještaja, dok je ona radila u australskoj državnoj službi te 45 godina vodila hrvatski folklor.
“Žao mi je što mladi Hrvati danas napuštaju domovinu, a posebno mi je žao što uvijek ispadne kako vani postaju puno uspješniji nego što bi to bili u domovini. Dok naša Vlada ne promijeni stav o gospodarstvu, nećemo se daleko pomaknuti”, kaže mi Čubelić koja je prošlog tjedna otputovala natrag u Australiju kako bi s djecom, koja su ostala ondje, provela božićne blagdane.
Iz Australije se u Hrvatsku 2000. godine vratio Marijo Šuica. Danas u Hrvatskoj vodi tvrtku Eventus produkcija za tehničku podršku koncerata s godišnjim prihodima oko dva milijuna kuna i šestoricom zaposlenih.
Šuica je rođen u Australiji 1973. godine, i to nakon što su se njegovi roditelji, oboje Hrvati, upoznali na koncertu Vice Vukova u Canberri te ubrzo vjenčali. Odgajan je u hrvatskom duhu i na hrvatskom jeziku, a u Australiji je uglavnom radio kao ton-majstor, i to za glazbenike poput Iana Mossa, poznatog australskog rock gitarista i tekstopisca.
Negdje potkraj '90-ih godina počinje dobivati angažmane u Hrvatskoj – recimo, bio je tonac za Prljavo kazalište, a njihov album “Dani ponosa i slave”, na kojem je radio Šuica, dobio je Porin za najbolju rock-snimku. “To mi je bio poticaj da se vratim, nekakva vrst priznanja. Ubrzo sam postao suvlasnik jedne tvrtke u Hrvatskoj koja se bavila tehničkim supportom za evente, a od 2007. godine sam radim taj posao”, priča mi Šuica u jednom kafiću u zagrebačkom Vrapču, gdje je i sjedište njegove tvrtke.
Šuica i Čubelić ovdje su primjeri manjih povratnika poduzetnika, posebno ako ih usporedimo s njihovim kolegama iz Kanade ili Njemačke.
Recimo, tvrtka Antunović TA, povratnika iz Njemačke Tomislava Antunovića godišnje uprihođuje 166 milijuna kuna i zapošljava 250 ljudi, dok njegov “kolega” i osnivač Obale grupe Božo Lovrić na zastupstvu Orangine godišnje ostvaruje prihode od 30-ak milijuna.
U registru se nalazi i tvrtka u vlasništvu Vinka Bubala, povratnika iz SAD-a, ali on stoji nešto lošije: njegova kompanija Bumes registrirana za inženjering lani je s nekadašnjih 30 spala na 7,6 milijuna kuna prihoda dok Grgić vina hrvatskog iseljenika u Kaliforniju Miljenka Mikea Grgića stoje na solidnih 3,8 milijuna kuna prihoda.
Nešto je manje ulagača povratnika iz Nizozemske – ta zemlja nije ušla među 13 top zemalja po količini novca uplaćenih na ime doznaka – ali ipak ima u Hrvatskoj i takvih ulaganja. Jedno od njih u svibnju ove godine došlo je u Međimurje u kojem je povratnik iz Nizozemske Zlatko Tomšić (44) otvorio pogon i pokrenuo proizvodnju jahti i brodova u svojoj firmi Brodska montaža.
Tomšić se, ispričao je za Globus, u Hrvatsku vratio 2007. godine kad je u Hrvatskoj na noge postavio tvrtku Navalis, u vlasništvu hrvatsko-nizozemskog kolege i brodograditelja Ivana Ljubičića, a svoju je tvrtku u domovini pokrenuo 2010. godine. U inozemstvu je završio 1991., kad se prvo preselio u Njemačku, a zatim u Rotterdam.
“Svašta sam radio, između ostaloga i u McDonaldsu, prije nego što sam počeo raditi neke ozbiljnije poslove. U Nizozemskoj su me brzo prepoznali, između ostaloga i zato što sam se po dolasku doškolovao za strojarskog inženjera te s 24 godine počeo voditi jednu manju tvrtku. No, odlučio sam se vratiti te sam brodogradnju prvo planirao pokrenuti u Splitu. Kako se to nije dogodilo zbog nekih administrativnih zavrzlama, na kraju sam odabrao Međimurje, uložio oko sedam milijuna eura, izgradio pogon i sada tu proizvodimo komponente za jahte”, kaže Tomšić čija tvrtka trenutačno zapošljava oko 140 ljudi.
Ideja mu je izraditi bazu za prvu hrvatsku jahtu čim se posao malo uhoda. Što se može u Nizozemskoj, zašto ne bi i u Međimurju?
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
