Vodit ćemo takvu natalitetnu politiku da će Hrvatska do 2050. godine imati pet milijuna stanovnika. Tako su klicali, izazvani predizbornim adrenalinom, političari HDZ-a i srodnih stranaka. Kakvi ćemo biti za 35 godina i koliko će nas biti, iz današnje perspektive, u kojoj većina građana teško vidi i obično sutra, čini se kao daleka apstrakcija. No, nedostatak mašte nije kriv za notornu činjenicu da je posrijedi ipak tek predizborni žar.
Jer, snatrenje o populacijskoj renesansi i masovnom rađanju u Hrvatskoj opire se svim znanstvenim faktima. I teško će mu pomoći i najavljeno osnivanje Ministarstva demografske obnove.
“Svaki demograf će vam na to reći; nerealno, nemoguće, utopija. Ako problem depopulacije političari misle rješavati samo povećanjem broja rođenih, onda bi žene u prosjeku trebale rađati 2,5 do tri djeteta! Čak i kad bi se broj novorođenčadi povećao za više od deset tisuća na preko pedeset tisuća, a to je 25 posto u odnosu na današnju brojku koja je ispod 40 tisuća, to ne bi dalo efekte odmah. Valjalo bi čekati još dvadesetak godina da populacija počne blago rasti”, tumači profesor Ivan Čipin s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i otkriva kako je natalitetni bum u Hrvatskoj nemoguća misija već cijelo jedno stoljeće:
“Zadnja generacija koja je rađala troje i više djece rođena je 1910.! Sve žene rođene poslije rađale su manje od troje djece. A već je za generacije žena koje su rođene u drugoj polovici tridesetih stopa fertiliteta skliznula ispod, za demografe, čarobne brojke 2,1 djeteta po ženi u reproduktivnoj dobi. Niti jedna generacija žena rođena od 1940-ih do 1970-ih nije rodila manje od 1,8 djece i naša je stopa stabilna već desetljećima. To je kohortni fertilitet – broj djece koju su žene pojedinih kohorti ili generacija u prosjeku rodile tijekom fertilnog razdoblja”, objašnjava profesor Čipin, koautor prijedloga mjera obiteljske politike, koje su prošle godine godine znanstvenom sistematičnošću s elementima švedskog modela nanizane i predane u Ministarstvo socijalne politike i mladih, a da nikad nisu uspjele zaživjeti – zbog pomanjkanja novca.
Drugim riječima, da je sada 2050. godina, breaking news o ovoj temi glasio bi: broj stanovnika nezaustavljivo tone. S 3 milijuna i 977 tisuća stanovnika, koliko ih je Hrvatska imala 2030., a to je opet 270 tisuća stanovnika manje nego 2015., godine 2050. još je gore: izgubili smo više od 15 posto stanovništva, u Hrvatskoj živi samo 3 milijuna i 554 tisuće ljudi. Perspektiva je da ćemo kraj stoljeća dočekati s još milijun i 700 tisuća ljudi manje te da će broj stanovnika iznositi 2 milijuna i 615 tisuća. To je broj jednak onome koliko je Hrvatska izgubila ljudi od početka 20. stoljeća.
Da bi Hrvatska imala oko 4 milijuna stanovnika do sredine ovog stoljeća, trebalo bi podići stopu fertiliteta na 1,8 i imati godišnje netomigracije oko pet tisuća ljudi. A to znači da bi se u Hrvatsku godišnje trebalo useliti 25 tisuća ljudi.
Ovo nije novinarsko dramatiziranje, nego prognoza UN-a iz prošlogodišnjeg izvještaja ”World Populationi Prospects” u kojemu projiciraju sudbinu populacija po državama diljem svijeta u godinama koje dolaze.
“Totalna stopa fertiliteta pokazuje koliko trenutačno djece prosječno rađa jedna žena u fertilnoj dobi (15 do 49 godina), a ona je kod nas u zadnje vrijeme oko 1,5 i nije najniža u Europi, najmanje sedam ili osam zemalja ima još nižu stopu. Neke zemlje, poput Poljske, imaju stopu fertiliteta na razini 1,3. Poljska čak ni unatoč zabrani pobačaja, koji za demografe ne spada u sektor obitelji, nego zdravlja, nije podigla fertilitet. I Kina, koja ima istu stopu kao Hrvatska i olabavila je politiku jednog djeteta, jako će teško podići fertilitet jer su se ljudi prilagodili i navikli imati jedno dijete”, upozorava Ivan Čipin koji smatra da ozbiljne obiteljske politike trebaju respektirati autonomiju pojedinca i ne zavirivati u spavaću sobu.
S njim bi se složio i profesor Anđelko Akrap, koji pak naglašava kako je demografija ogledalo ekonomije – a pravi problemi Hrvatske su ekonomski. Uz primjedbu kako sam pojam demografska obnova zvuči arhaično, pomalo socijalistički, napominje kako za demografe znači “biološko obnavljanje stanovništva koje je potrebno za normalno funkcioniranje zemlje”.
“Svaka demografska politika koja bi se vodila na samo jednom, izoliranom mjestu, kao što je buduće Ministarstvo, osuđena je na neuspjeh”, smatra profesor Akrap i navodi: “Demografska politika mora biti sastavni dio razvoja jedne zemlje s nizom sveobuhvatnih mjera koje bi se trebale protezati na apsolutno sve segmente, od ekonomije, socijalne do obrazovne sfere.” A Hrvatska jednostavno nema nikakvu demografsku politiku. Hrvatska ima uperen pogled prema skandinavskim zemljama koje su svoj biološki opstanak riješile vlastitom reprodukcijom, ali i blagim imigracijama.
“Mislimo da se promijenio sustav životnih vrednota, kako u njemu samo deklarativno visoko kotira želja za potomstvom. Vrednote su bitne, ali nisu presudne u ovoj priči. Bitna je sigurnost koju daje ekonomija, odnosno nesigurnost koja ljude u Hrvatskoj čini egzistencijalno ugroženima i sprečava ih u odluci o rađanju”, drži Akrap koji vjeruje kako bi veliku ulogu u promjeni trenda trebali imati i poslodavci, koji se ponašaju kao da ih se ti problemi ne tiče.
“Ako ljudi rade za tri tisuće kuna, ako su osuđeni na prekovremeni rad, rad subotama, nedjeljama, imaju ugovore o radu na određeno vrijeme, kako će planirati djecu? Istraživanja svjedoče kako su kod nas trudnice i žene s djecom diskriminirane, da smo daleko od pozitivne diskriminacije kakva vlada u skandinavskim zemljama i omogućuje ženama i muškarcima da budu dobri roditelji. Nije istina da Hrvatska slijedi demografske
trendove – razvijene zemlje imaju povoljne trendove.” Tome u prilog svjedoče i podaci Eurobarometra koji su otkrili da većina ljudi u Europi želi više od dvoje djece. U Hrvatskoj žele 2,5 djeteta. Ali ih ne rađaju jer su uhvaćeni u negativnu spiralu poniranja. Veći problem od niske stope fertiliteta je starenje stanovništva. U Hrvatskoj omjer umirovljenika i zaposlenih izaziva opasnu vrtoglavicu: na jednog umirovljenika dolazi 1,1 zaposlenik. Usto, sa svojom dobnom strukturom Hrvatska je među 15 zemalja svijeta koje imaju najstarije stanovništvo. Većina populacije u Europi ipak se posljednjih deset godina povećava; neke zbog većeg prirodnog prirasta, a neke zbog migracija i dolaska izbjeglica. Hrvatska tapka.
Dok su razvijene zemlje, poput Italije, Japana i Njemačke dospjele na listu “staraca” zato što se mogu pohvaliti boljom kvalitetom životom i duljim životnim vijekom, mi smo na tu ljestvicu dospjeli zahvaljujući niskom fertilitetu ali i iseljavanju mladih.
“Druge zemlje stare odozgo, a Hrvatska odozdo, iz baze – i to je signalna lampica za brigu. Mnoge zemlje taj su disbalans nastojale ublažiti imigracijama. Dolaskom drugih. Ali ti drugi na ovom stupnju razvoja nisu zainteresirani za Hrvatsku i sigurno još neko vrijeme neće biti. U Njemačku hrle jer Njemačka ima posla za njih. Mi bismo bili zanimljivi kad bismo rasli po stopama većim od tri posto sljedećih desetljeća”, tumači Čipin i otkriva kako su posljednji podaci o odnosu umrlih i rođenih premašili sve dosadašnje. Uz rezervu da podaci još nisu znanstveno obrađeni, otkriva kako se broj umrlih u 2015. značajno povećao u odnosu na 2014., za čak pet posto, i stvorio, prvi put u povijesti, razliku između broja rođenih i umrlih veću od 15.000.
Da je demografski problem predizborna moneta koja s dolaskom na vlast lako pada u drugi plan, slaže se i profesor Akrap. On naglašava kako demografija izaziva slabu pozornost političara – to su sve dugoročni procesi čiji se rezultati vide za najmanje desetak godina – kad oni koji su ih pokrenuli nisu više na vlasti. Ili, kako to uočava Akrap:
“Od osamdesetih godina, kad su se razvijene zemlje suočile sa starenjem, a uvoz radne snage im se nije pokazao dovoljno jeftinim, koncentrirale su se na ozbiljnu obiteljsku politiku. Od 12 najrazvijenijih zemalja, devet ih ima povoljne demografske trendove i blage imigracije kojima kompenziraju manjak domaće populacije. Izuzetak su Njemačka, Austrija i Švicarska. Njemačka je zbog povijesne opterećenosti Drugim svjetskim ratom imala lošiju demografsku sliku. Uložili su golema sredstva u demografsku politiku, ali nisu promijenili položaj žena, nisu izgradili bolje partnerske odnose u kojima bi muškarci više sudjelovali u odgoju djece, a ni poslodavci nisu baš imali sluha. Sad se to polako mijenja...”
Pitanje o pozitivnom primjeru balansirane, dobre populacijske politike izazvat će uzdah profesora Čipina.
“Dobre mjere imaju one zemlje koje imaju najviše novca! Vi morate odvojiti znatna financijska sredstva za skup mjera i politika. Iz našeg proračuna valjalo bi izdvajati dodatnih od tri do pet milijardi kuna za obiteljsku politiku da bismo bili na razini razvijenijih zemalja. No, to je uvijek pitanje političke moći. Djeca nisu političarima naročito zanimljiva iz prozaičnog razloga, zato što nisu glasači. Situacija je takva da bi trebalo smanjiti izdvajanja za starije, glasače, u korist djece, neglasača, a ne znam koji bi se političar upustio u takav sukob generacija.”
Čipinu smeta što Hrvatska uopće nema valjane znanstvene instrumente na temelju kojih bi gradila sustavnu demografsku politiku koja bi mogla uroditi plodom. Prvo, kaže on, ne postoji registar stanovništva, nema bilance stanovništva, ne zna se kakva nam je migracijska slika. “Naša demografija ostala je na zastarjeloj deskriptivnosti, jednostavnim opisivanjem koliko se djece rodilo, koliko je stanovnika umrlo, ali bez kauzaliteta. Za taj kauzalitet treba imati mikropodatke – anketna istraživanja koja bi se provodila svake 3,4 godine na velikim uzorcima istih ljudi da bi se donio relevantan zaključak zašto su žene prestale rađati i koje bi mjere imale smisla. Mi sad pokušavamo stvoriti demografiju koja može objasniti zašto se nešto događa, a ne samo popisivati. Kad smo se pokušavali uključiti u europsko demografsko istraživanje, Ministarstvo znanosti nam čak nije htjelo dati preporuku – ne bi ih to ništa koštalo.”
I drugo, smeta mu uvjerenje da se stvari mogu mijenjati preko noći. Da bi politika dala rezultate, ona mora biti skup stabilnih mjera na duge pruge. One materijalne daju samo kratkoročne rezultate, poput primjerice one u Rusiji – Putin je uveo mjeru materinskog kapitala, da se svakoj ženi koja rodi daruje 10 tisuća dolara. Ruski demografi tvrde da unatoč povećanju broja živorođenih ta mjera neće imati veliki učinak na kohortni fertilitet, nego tek na odluku žena da rode ranije.
Osim klime koja bi poticala mijenjanje spolnih obrazaca, prema kojemu žena drži tri, a bilo bi najbolje da drži i sva četiri kuta u kući, pa shodno tome samo ona najčešće i koristi rodiljni dopust, bolje infrastrukture (jaslice, vrtići), bolje novčane politike, ali i bolje politike radnog vremena (fleksibilno i skraćeno), Čipin se zalaže za porezne transfere, subvencije za stanovanje, model univerzalnog dječjeg doplatka.
“Sigurnost je ključna riječ. Ako nema sigurnosti, neće ništa uspjeti. Srbija daje pune plaće svih 12 mjeseci porodiljnog pa ništa”, poentira Čipin.Paket mjera ovisi o tome tko je na vlasti, zamjećuje Čipin: “Ne mogu to tvrditi za Hrvatsku jer su kod nas stranke pobrkale svoje političke orijentacije, pa ljevica radi poteze koje u Europi poduzima desnica i obrnuto. Ali u svijetu se zna da desnica favorizira mjere novčane prirode i ostanak majke kod kuće s malom djecom, a socijaldemokrati se više bave vremenom, usklađivanjem privatnog i poslovnog. Njemačka je dugo imala konzervativnu obiteljsku politiku, ali i Angela Merkel sad vidi da to u suvremenom društvu ne daje rezultate, nego one koje su karakteristične za socijaldemokratske stranke koje su usmjerene pomoći zaposlenoj ženi, dobroj infrastrukturi za skrb o djeci, ona koja ženama pomaže da usklade dva svijeta. To su spoznale i demokršćanske opcije u Europi i pokušavaju promije niti smjer.
No, dugoročno gledano, umjereno niski fertilitet i blage imigracije mogu biti faktori ekonomskog rasta. To je izgleda tajna demografskog plana visoko razvijenih zemalja i njihova rasta. Za sve drugo Hrvatska bi morala uložiti golema financijska sredstva, a pitanje je je li na to spremna”, kaže Čipin.
“Teško ćete ljude natjerati da stvaraju obitelj i rađaju djecu zbog države. Nama je norma od dvoje djece kulturološki duboko ukorijenjena, i tu ne treba očekivati velike promjene. Države se ne bi trebale baviti propagandom, usmjeravati prema velikom nacionalnom cilju kao što je povećanje broja stanovnika. Iskustvo u Europi i svijetu pokazuje da to nisu dobre politike i da mogu dati kratkoročne efekte samo u zemljama u kojima vlada neki oblik diktature”, zaključio je Čipin.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
