Dužnosnici u 530 slučajeva sukoba interesa, a samo 4 ministarske ostavke

Mark Harper, britanski ministar za imigraciju, podnio je ostavku u veljači 2014. godine nakon što je otkriveno da njegova kućna pomoćnica nema dozvolu za boravak i rad u Velikoj Britaniji.

Odstupio je sam, iako je dotičnu unatrag sedam godina triput provjeravao i sve je bilo u redu, a kad je to učinio i četvrti put, otkriveno je da spremačica nije produljila dozvolu. Nije pomoglo ni to što je premijer Cameron zaključio kako nema dokaza da je ministar znao da je riječ o ilegalnoj imigrantici.

Švedska ministrica vanjske trgovine Maria Borelius također je odstupila sama kad se doznalo da deset godina prije nego što je postala ministrica nije u poreznoj kartici prijavila dječji doplatak za svoje četvero djece te da je dadilju plaćala na crno. Nije bila jedina.

Njena kolegica iz iste Vlade, ministrica kulture Cecilia Stegö Chilò otišla je jer nije plaćala tv-pretplatu, a Mona Ingeborg Sahlin još je 1994. kad je obnašala dužnost ministrice za ravnopravnost spolova dala ostavku, između ostalog i zbog čokolade.

Glave joj je došla tzv. Toblerone afera kad su švedski mediji otkrili kako je službenu kreditnu karticu peglala u privatne svrhe, da plati 19 kazni za parkiranje, vrtić i pelene za djecu te cigarete i dvije čokolade Toblerone. Odstupila je i javno se ispričala u medijima prije nego što je istraga uopće pokrenuta, a kasnije je utvrđeno kako nije bila riječ o prevari, nego nemarnom odnosu prema financijama. Račune je, naime, sa zakašnjenjem pokrivala, pa čak i znatno preplatila, ali ministricom ostala nije.

Zašto je onda u Hrvatskoj trebalo čak dva dana višesatnog vijećanja kasno u noć pa konzultiranje pravnih stručnjaka i optuživanje medija za harangu da bi se konačno smijenio ministar branitelja Mijo Crnoja? Nakon smjene završio je pod istragom DORH-a zbog možebitnih malverzacija sa zemljištem, utaje prireza i kredita za gradnju kuće.

Zašto novi ministar gospodarstva Tomislav Panenić danima ne želi razjasniti do kraja 'slučaja stiropor'? Ako je riječ o humanitarnom činu zašto to odmah nije objasnio? Kako je moguće da ozbiljnijeg pritiska nije bilo ni na bivšeg ministra zdravlja Sinišu Vargu unatoč činjenici da je Povjerenstvo za sukob interesa u čak tri odvojena slučaja presudilo da je kršio zakon?

Toblerone nije kupovao, ali otkriveno je da je na skijanje išao službenim automobilom (u naprednim demokracijma sasvim dovoljan povod za ostavku), da je za stolove u ministarstvu platio gotovo 90 tisuća kuna, te da je Centru za izvrsnost medicinskih struka (CIMS), čiji je bio osnivač, kao ministar kasnije dodijelio 50 tisuća kuna.

Koje norme, etičke, moralne, političke, ali i kaznenopravne ministri moraju ispunjavati kako bi bili prihvatljivi za odgovorne funkcije koje obnašaju? Kakav im mora biti kodeks ponašanja i kad moraju preuzeti odgovornost za svoje postupke?

Globus je odgovore na ova pitanja potražio u razgovoru s politolozima, stručnjacima za etiku i komunikaciju, ali i među samim političarima.

I zaključak je jednoglasan: još puno moramo raditi da bismo dostigli zapadnoeuropske standarde. Da bi se broj spornih situacija ipak smanjio, u veljači 2013. osnovano je Povjerenstvo za sukob interesa koje ima pune ruke posla. Dosad je obrađeno i presuđeno u čak 530 slučajeva, a često su u njima akteri bili ministri. U ovom sazivu Povjerenstvo je triput presudilo protiv bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić, triput protiv Varge, a onda i protiv Tihomira Jakovine, prošlog ministra poljoprivrede, te Vedrana Mornara, bivšeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta.

Protiv čak osam ministara iz prošlog saziva Vlade (Branka Grčića, Gordana Marasa, Boris aLalovca, Anke Mrak-Taritaš, Orsata Miljenića, Berislava Šipuša, Darka Lorencina i Ivana Vrdoljaka) pokrenut je postupak zbog istog slučaja - njihova članstva u upravnom vijeću Agencije za investicije i konkurentnost.

"Sukob interesa je situacija u kojoj dužnosnik u obavljanju javne dužnosti svoje privatne interese ili interese povezane osobe stavlja iznad javnog. Osnovna svrha Povjerenstva je prevencija, stoga u najvećem broju predmeta dajemo mišljenja. Ministri su dužni, ako su u dvojbi, zatražiti upute od nas", kažu za Globus u Povjerenstvu.

Najčešće se bave nedopuštenim članstvom u upravama i nadzornim odborima trgovačkih društava, no u porastu je i broj postupaka zbog zlouporabe posebnih prava dužnosnika kao i povrede Zakona u postupcima bagatelne nabave.

"Idealan ministar za nas je onaj koji stupanjem na javnu dužnost javne interese stavlja iznad privatnih. Javna stvar počiva na vrlinama koje moraju biti vidljive i iz načina na koji neki dužnosnik pristupa obvezama i zadacima. On vodi računa o transparentnosti i štiti povjerenje građana u tijela javne vlasti", kažu u Povjerenstvu. Zakon o sprečavanju sukoba interesa ovdje je jasan: točna izvješća o imovinskom stanju, jasne zabrane koje neke dužnosnike obvezuju i godinu dana nakon obnašanja dužnosti, zabranjeno korištenje položaja zbog osobnog probitka ili probitka povezane osobe, zabrana korištenja povlaštenih inoformacija, zabrana utjecaja na dobivanje poslova ili ugovora o javnoj nabavi, zabrana primanja druge plaće te primanje nedopuštenih darova.

Za Danijela Labaša, profesora etike i komunikologije, stvar je još jednostavnija. Nema istinske demokracije i 'pravog' ministra bez istine i poštenja, čestitosti i demokratskog ponašanja.

"Od tereta napada na sebe možete se braniti samo istinom pa je ispravno jedino istinu i govoriti. Mnogobrojne 'afere' koje uobičajeno razotkrivaju mediji izazivaju optužbe, sumnje i ono najgore - poopćavanja, iako ne smiju pojednostavljivati stvari, svoditi sve na crno ili bijelo i igrati se politike kao da je spektakl. Ravnopravnost u našem medijskom prostoru, pa i javnim medijima, nije zajamčena svima jednako", kaže Labaš koji je dojma da u politici ima jako puno poštenih ljudi, a sve one koji nisu takvi možemo spriječiti da manipuliraju nama samo ako ukazujemo na konkretne afere i korupciju, ali da pritom ne osuđujemo cijelu profesiju. Labaš smatra da ministar mora naučiti upoznati i priznati drugoga jer on radi za sve nas, cijelo društvo i one koji su glasali za njega i one koji nisu.

"Mora razvijati dijalog, a ne ga gušiti, mora imati smisao za kompromis. Umorni smo, kao društvo, od beznadnih ljudi kojima je otvoren javni prostor. Manje prostora manipulatorima, više kreatorima", poručuje.

No čine li to naši ministri?

Mirela Holy, koja je vodila resor zaštite okoliša u Kukuriku-Vladi, sama je odstupila nakon što je javnost doznala da je poslala e-mail poruku predsjedniku Uprave HŽ-a Reneu Valčiću u kojem ga moli da ne otpusti svoju tajnicu, nego da je premjesti na drugo radno mjesto. Tada se u medijima govorilo kako je svojom ostavkom Holy, ali i cijela Kukuriku-Vlada podigla ljestvicu odgovornog ponašanja.

"Moj postupak nije bio nemoralan ni protuzakonit, a to potvrđuje i odgovor DORH-a koji sam zatražila i dobila. Ali u politici nije važna istina, nego percepcija. Provlačila se teza da sam otišla zbog nepotizma, a to je potpuna neistina. Išla sam na živce premijeru jer sam se čvrsto držala programa s kojim je koalicija dobila izbore i zbog toga sam morala otići iz Vlade. Mail je bio samo izlika. Kako bi opravdao takav čin, morao me prikazati kao nemoralnu i politički korumpiranu, a sebe kao vjerodostojnog političara", govori Holy.

U stranci je još tri mjeseca prije nego što je izbila afera, kaže, dobila upozorenja da tadašnji premijer samo čeka njenu prvu pogrešku.

"Bilo je potpuno jasno da sam izgubila povjerenje premijera i zbog toga sam dala ostavku", zaključuje.

Prof. dr. sc. Pero Maldini, politolog sa Sveučilišta u Dubrovniku, smatra kako je slučaj Holy primjer promptnog reagiranja tadašnje vlasti i relativno male političke štete i za njih i za nju.

"Ona je morala otići zbog relativno nevelikog prijestupa, što je kasnije njoj, pa čak i Vladi donijelo i pozitivne bodove. Međutim, dok je ona zadržala taj pozitivni kapital na kojemu je u konačnici i izgradila svoju stranku, Vlada i premijer zbog svoje nedosljednosti u primjeni takvih kriterija u kasnijim slučajevima bitno su umanjili svoju vjerodostojnost. Slično postupanje obilježava našu vlast već dugi niz godina, a to nepoštovanje standarda upućuje na ozbiljne deficite unutarstranačke demokracije i arbitrarnost i subjektivnost vodstva te na nerazvijenost građanske političke kulture u društvu", smatra Maldini.

U razvijenim demokracijama postoje jasni kriteriji, često nepisani, pojašnjava, ali samorazumljivi jer su dio građanske kulture. Minimum koji se pritom traži jest da se kandidat za javnu funkciju ni na koji način nije ogriješio o javni interes, bilo djelom, ponašanjem ili izjavom.

"Poštovanje zakona, izvršavanje građanskih obaveza te javno djelovanje sukladno demokratskom standardu su važne, dakle poštovanje građanskih prava, procedure i institucija sustava. Javnost je u tim društvima vrlo osjetljiva na svako kršenje tih standarda i ostavka prekršitelja je samorazumljiva politička posljedica. Kod nas, iako su takva ponašanja sve više prokazivana u javnosti i sve manje prihvatljiva, ipak još prolaze. To je moguće jer takve političke stranke kandidiraju, ali i zato jer ih građani toleriraju, pa takve nerijetko biraju na visoke funkcije. Odatle i izreka: narod ima vlast kakvu zaslužuje."

Javni prostor prilikom smjena i propitkivanja ministarske vjerodostojnosti često kontaminiraju obračuni i međusobne optužbe lijevih i desnih tko je od njih više korumpiran. Maldini kaže kako principijelnost u osnovi nema veze s političkom orijentacijom.

"Postoje neke evidencije, primjerice o korupciji, koje upućuju kako je ona proširenija u demokršćanskim vladama od onih socijaldemokratskih ili liberalnih. Međutim, uzme li se u obzir da je riječ pretežno o zemljama europskog juga, tu je prije riječ o sociokulturnoj nego političko ideološkoj uvjetovanosti takvih pojava. Na razvijenom europskom sjeveru ta distinkcija nije izražena. Kod nas HDZ prednjači u tom pogledu nad SDP-om. Ali to proizlazi iz činjenice da su znatno duže obnašali vlast pa su takvi potezi bili vidljiviji i češći."

Termini poštenje, moral i etičnost u politici se često smatraju eteričnima. S tim se slaže i Dalija Orešković šefica Povjerenstva za sukob interesa.

"Međutim poštovanje etičkih načela izričita je zakonom propisana obveza svakog ministra i time se također bavimo. Dužnosnici moraju postupati časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano. Zdravim razumom može se zaključiti što ovi općeniti pojmovi podrazumijevaju. No naša stvarnost i praksa često pokazuju da još nije dovoljno razvijena svijest o tome da i etičke norme predstavljaju obvezu koja se mora poštovati", kaže Orešković.

Prevedeno, dužnosnici vrlo često ne prepoznaju da okolnosti u kojima se nalaze predstavljaju sukob interesa. Slično je i s onima koji ih imenuju.

"Vlade nisu ni principijelne ni vjerodostojne", kaže Mirela Holy.

Posebno joj smeta da sposobnost, odgovornost i realizacija programa kojima su dobiveni izbori 'političkim bogovima', kako ih naziva, nisu mjerilo kod imenovanja.

"Mjerila su poslušnost, odanost, osobni politički opstanak pri čemu se ne biraju sredstva ni ljudi koji će zbog toga biti žrtvovani. Ali takve kvarne političare nisu instalirali vanzemaljci, već građani na izborima. Slični biraju sebi slične", zaključuje.

Možemo li međutim nešto naučiti iz svih ovih slučajeva, posebno najsvježijeg s Mijom Crnojom? Kad i gdje se povlači granica?

"S političkog aspekta postavljanje relativno 'slabih' kandidata na ministarska mjesta upućuje na klasičnu negativnu kadrovsku selekciju, dakako uvijek iz istih razloga - mogućnosti nadzora i utjecanja na njihovo djelovanje. No kad javnost te slabosti otkrije, one imaju suprotan učinak, kompromitiraju konkretnog pojedinca, a još više one koji su ga postavili", govori Maldini.

Ponekad je nevjerojatno kakvi se elementarni propusti čine u kriznom komuniciranju, tj. potrebi da se u predstavljanju kandidata unaprijed naglase potencijalno sporne činjenice.

"Ako pokažete da se pred javnošću ništa ne skriva, možete preduhitriti negativni publicitet. Kad se to u slučaju Crnoje nije napravilo, a kompromitirajuće činjenice su izašle u javnost, propuštena je prilika da se smanji politička šteta jer se nije odlučno reagiralo." Rezultat je demisioniranje ministra pod pritiskom i pad vjerodostojnosti, zaključuje.

Ali što sa slučajem Hasanbegović? Protiv novog ministra kulture pobunio se dio kulturnjaka, potpisuju se peticije zbog njegovih ranijih izjava da je antifašizam 'floskula'.

"Problem je u njegovoj kompetentnosti za resor koji vodi. Njegove kvalifikacije ga baš ne legitimiraju za tu poziciju poglavito u situaciji kad je tu niz znatno kompetentnijih kandidata za koje je javnost opravdano očekivala da budu imenovani na tu poziciju. Drugi problem su njegovi politički stavovi. Kao građanin na njih ima apsolutno pravo, a kao znanstvenik treba ih raspravljati i argumentirati sukladno akademskim standardima. Međutim, ti stavovi izrečeni s pozicije ministra od toga imaju puno veću težinu. Problematični su jer negiraju i u sumnju dovode antifašizam. Reakcija javnosti stoga je očekivana. Treba reći da ovakve prijepore politička vlast nerijetko namjerno potiče kako bi skrenula pozornost s puno važnijih problema", kaže Maldini.

Nadežda Čačinovič, profesorica filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da nije nužno izmišljati profil idealnog ministra.

"Pravo je minimum morala, i zaista se mora ispoštovati da takve osobe ne mogu biti u sukobu sa zakonima ove zemlje. Politika se kod nas, nažalost, više ne smatra nečime što je zasnovano na želji da se sudjeluje u poslovima zajednice i da se za nju brine, već je stvoreno klupko različitih motivacija zašto netko postaje ministar", kaže.

Idealizirana slika političara ili naglašavanje njihove stručnosti kao vrline ne bi bilo potrebno, smatra, kad bismo mogli računati na to da su temeljni procesi u ministarstvima u rukama pouzdanih i provjerenih državnih činovnika. Ali to tako nije.

Nadežda Čačinovič naglašava javnu raspravu, kritiku i široku lepezu medija kao važan korektiv vlasti.

"Dakle, ministri moraju biti pravno neosporni i poželjno je da imaju onaj tip nadogradnje koju nazivamo pristojnošću, da imaju osjećaj odgovornosti te da su svjesni da su na pozicijama zato što smo im mi u jednom razdoblju povjerili da nešto rade u naše ime", kaže.

Zašto im je onda tako teško čuti kritiku i otići s položaja, čak i kad je jasno da su pogriješili?

"To je dio naše, nažalost, nezrele političke kulture, poštujemo samo one političare koji imaju vlast. Uostalom svjesni smo da u javnom životu ostaju mnoge osobe kojima se predbacuju i dokazane su im mnogo gore stvari od banalnih prekršaja. Stvar očito još nije stabilizirana, ali to ne znači da je trava zelenija kod susjeda. Demokracija je proces, a problem je i deprofesionalizacija politike. Kad bi svi naši političari bili profesionalci, lakše bi podnosili smjenu s vlasti."

Jesmo li doista skloni previše idealizirati razvijene zapadne demokracije? Iako tamo ministri lakše i civiliziranije odlaze s pozicija, prof. Labaš smatra kako ni tamo stanje nije idealno.

"Politika svagdje - i u inozemstvu, a posebno u Hrvatskoj treba krepost, kako za one koji nama upravljaju tako i samim građanima. Demokraciji treba etika koja se temelji na slobodi i pravednosti. No svatko od nas nositelj je promjena. Umjesto građana konzumenata moramo biti građani protagonisti temeljni je cilj našeg društva. Politika nije stvar kojom se bavi samo politička kasta. Uzalodno je očekivati od ministara da u sebi razviju osjećaj odgovornosti ako taj osjećaj ne njegujemo i mi."

Na kraju citira Dostojevskog: Svi bi mijenjali svijet, a nitko sebe.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: