'FRANJO, UBIT ĆE VAS!'

EKSKLUZIVNE PRIČE O ATENTATU NA TUĐMANA Dvadeset i četiri godine od raketiranja Banskih dvora svjedoci otkrivaju što se sve događalo tog dana

Tek što smo se izvukli iz ruševina, predsjednik mi je rekao: "Vidiš, Štef, gađali su srce Hrvatske. Unatoč tomu već sutra moramo početi pregovore s njima. Moraš spriječiti generala Rašetu da granatira Zagreb!"
 Hrvoje Polan








Prva informacija da se na aerodromu Željave kraj Bihaća događa “nešto čudno” stigla je u Zagreb 6. listopada 1991. u ranim jutarnjim satima. Kasnije su kroz razne obavještajne kanale pristigle slične informacije koje su odmah proslijeđene dr. Franji Tuđmanu. Mnogo detalja nije bilo, osim da je zrakoplovstvu JNA povjerena zadaća visoke tajnosti.

Tog jutra, 7. listopada, Tuđman je radio uobičajeno na Markovu trgu, primao brojna izaslanstva, dogovarao se sa svojim suradnicima. Više od sat vremena u Banskim dvorima, u sjedištu hrvatske Vlade, Tuđman je razgovarao s mladim varaždinskim gradonačelnikom, svojim Zagorcem, Stjepanom Adanićem. Predsjednik je bio pun hvale za Varaždince koji su s nevjerojatnom sposobnošću neutralizirali JNA, izveli pravu vojnu pobjedu, pa je prvom čovjeku Varaždina povjerio novu zadaću pregovarati zajedno s generalom Imrom Agotićem o povlačenju JNA iz Hrvatske. Na kraju razgovora Tuđman je pozvao Adanića da mu se pridruži na ručku, koji je kasnije bio planiran. “Dođi, ručat ćeš s nama.”

Adanićevo iznenađenje bilo je potpuno kada je koji sat kasnije ugledao da u salu gdje je bio serviran ručak ulaze Ante Marković, predsjednik savezne vlade, Stipe Mesić, tada predsjednik Jugoslavije, i Gojko Šušak, hrvatski ministar obrane i jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika.

Bio je to ručak uz mnogo gorčine. Tuđman je Markovića lomio da “prijeđe” na hrvatsku stranu. “Ante, ti bi morao dati ostavku i doći nama.” Mesić nije mnogo govorio, Šušak je pozorno slušao. Stjepan Adanić, najmlađi za stolom, izgovorio je samo nekoliko riječi.

U jednom trenutku atmosfera je bila gotovo zapaljiva. Marković je objašnjavao kako je njegov zadatak u Beogradu prije svega smiriti situaciju. Pozivao se na vojsku, generala Kadijevića, spominjao Slobodana Miloševića i hvalio strankom koja bi trebala povući ljude iz cijele zemlje da se strasti smire. Odbio je Tuđmanov poziv. Bilo je krajnje neugodno, pogotovo kad je Tuđman shvatio da od uvjeravanja Ante Markovića neće biti ništa. “Eto, svi smo ovdje Hrvati i ne možemo se dogovoriti.”

A situacija je bila zaista kritična. Sve se to događalo dan uoči isteka moratorija Europske zajednice na odluku Sabora o osamostaljenju Republike Hrvatske. Nitko nije znao što će se događati, a ta neizvjesnost je trajala od 25. lipnja 1991. kad su Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost od SFRJ. Slijedeći preporuku međunarodne zajednice to je odgođeno do 8. listopada.

I onda je, dan prije isteka moratorija, oko 15 sati odjeknula eksplozija u Banskim dvorima.

Svjedok tih dramatičnih trenutaka, Stjepan Adanić, nedavno je objavio knjigu “Razmjene ratnih zarobljenika 1991. godine, vrijeme hrabrosti i ponosa” u kojoj je opisao i te događaje.

Adanić je kao mlad čovjek imao zanimljiv i nadasve intrigantan put, posebno onaj ratni. Nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu magistrirao je na Pravnom fakultetu i na Fakultetu političkih znanosti, kratko radio kao profesor u Samoboru i Zagrebu, bio osnivač HDZ-a u Varaždinu i 1990., na veliko iznenađenje, postao gradonačelnik tog grada. Nakon predsjednikova poziva došao je u Zagreb, postao pomoćnik ministra obrane, pa šef vojnog kabineta Franje Tuđmana. Pregovarao je s generalom Andrijom Rašetom o odlasku JNA iz Zagreba, a kasnije i o razmjeni i spašavanju ratnih zarobljenika. Danas je Adanić predsjednik stranačkog odbora HDZ-a za obitelj i mladež, a raketiranje Banskih dvora, naravno, neće nikada zaboraviti. Dan poslije, 8. listopada 1991., na zasjedanju Sabora u ratnim uvjetima proglašena je neovisna Hrvatska, a istog dana su počeli i pregovori s JNA, koje je Stjepan Adanić vodio zajedno s generalom Imrom Agotićem.

“Znate, sjećam se kao danas, kada sam tog jutra, 8. listopada došao do generala Rašete, s papirom koji mi je kasno navečer dao Franjo Tuđman i ovlastio me za pregovore. Na zaglavlju papira pisalo je ‘Republika Hrvatska, Glavni stožer Hrvatske vojske’, a u sredini papira ‘Punomoć’. Uz Tuđmanov potpis je i datum izdavanja punomoći za pregovore s Rašetom, ‘Zagreb, 7. listopada 1991. godine u 23.00 sati’. Tuđman je to izdiktirao Zdravki Bušić, od koje sam uzeo jednu kopiju. Morate znati da je ta punomoć izdana u atomskom skloništu kod Dubravkina puta, istog dana kada je Tuđman preživio atentat u Banskim dvorima”, kaže za Globus Stjepan Adanić.

General Rašeta, koji je uvijek sjedio u društvu jednog KOS-ovca, pukovnika Stamenkovića, na prvo pitanje Stjepana Adanića što je to JNA učinila raketiranjem Banskih dvora promumljao je: “Žao mi je što se to dogodilo.” I zašutio. Visoki oficir KOS-a ga je ljutito pogledao. Rašeta je nakon toga rekao: “Pa vi ste to napravili.”

Za javnost je raketiranje Banskih dvora značio jedno: atentat na Tuđmana, gdje je predsjedniku život bio ugrožen više nego ikada prije ili poslije. Ali, Stjepan Adanić otkriva da je bilo još atentata na Tuđmana koji su malo ili nikako poznati javnosti. “Tijekom jeseni 1991., kao pomoćnik ministra obrane i kao pregovarač s generalom Rašetom, primio sam zastrašujuću informaciju i ona je glasila: ‘U Glavni stožer Hrvatske vojske bit će ubačen atentator na dr. Tuđmana’.” Adanić je odmah reagirao i pismeno i usmeno obavijestio Tuđmana, nakon čega su izvršene provjere i daljnji koraci da se spriječi atentat.

I o raketiranju Banskih dvora, kako kaže Adanić, “sve se zna, ali se, zapravo, mnogo ne zna”. Svi detalji nikada nisu došli do javnosti, pa će očito trebati proći još vremena da se pojedinosti obznane, posebno oni događaji iza kulisa. Stjepan Adanić dobro se sjeća dana kada je doputovao u Zagreb, na poziv Franje Tuđmana. Predsjednik mu je odmah čestitao na pobjedi u Varaždinu, a razgovor je počeo oko 9.30 sati. “Dolaziš u hrvatsku prijestolnicu kao ratni pobjednik, a ova je pobjeda prekretnica u Domovinskom ratu i drago mi je da si uspio ostvariti sve što smo se dogovorili”, rekao je Tuđman Adaniću. Prisjetili su se događaja iz Varaždina kad je JNA izvela napad na Sloveniju. Adanić je mislio da bi bilo najbolje blokirati izlazak vojnika iz kasarni, ali se Tuđman tome protivio, ocjenjujući da bi se to moglo iskoristiti uz tvrdnje da je tako napadnuta vojska.

Razgovaralo se o varaždinskoj ratnoj pobjedi, osvojenom naoružanju, stanju na hrvatskim bojištima i imenovanju Adanića na nove pozicije.

“Rekao sam Tuđmanu: ‘Gledajte, ja sam gradonačelnik Varaždina, ratni pobjednik, kao što ste rekli, i mislim u Varaždinu završiti mandat do kraja.’ Tuđman je odgovorio: ‘Trebam te ovdje, u Zagrebu, jer si sve svoje zadaće ispunio. Bit ćeš ovlašteni pregovarač u ime Hrvatske o odlasku JNA iz Zagreba. Pregovarat ćeš s komandantom Pete vojne oblasti generalom Rašetom, koji je opunomoćen od saveznog sekretara za narodnu obranu generala Veljka Kadijevića, i bit ćeš pomoćnik Gojku Šušku.’” Tuđman je nabrajao još dužnosti koje je predvidio za Adanića, koji je samo konstatirao: “Predsjedniče, pa to je puno poslova.” Malo se dvoumio, a Tuđman je nastavio: “Štef, to je zapovijed, to su nove zadaće.” “Razumijem, predsjedniče, ako vi tak’ velite.”

Na tom ugodnom i prijateljskom razgovoru u Banskim dvorima Tuđman se prisjetio događaja iz siječnja 1991. kada je letio u Beograd spriječiti vojni udar koji je bio predviđen 25. siječnja. Predsjednik je govorio kako je uspio uvjeriti Kadijevića da ne krene vojskom na hrvatski državni vrh. Govorio je i o događajima iz svibnja, nakon referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske, kada je opet postojala opasnost od vojnog udara. Posebno se Tuđman osvrnuo na događaje u Sloveniji, kada je glavni udar upravo išao iz Varaždina. Tridesetak tenkova je 25. na 26. lipnja krenulo prema Sloveniji, a komandirao je pukovnik Popov. “General Trifunović je bio zapovjednik korpusa, a pukovnik Berislav Popov bio je zapovjednik vojarne u kojoj je bilo 100 tenkova. Po nalogu Ante Markovića krenuo je, kako je govorio, ‘zaštititi granice Jugoslavije prema Austriji’. Mi smo u Varaždinu razmišljali da napadnemo vojarnu i obavijestio sam Tuđmana. Rekao mi je da odmah prekinem sve aktivnosti, jer bi ispao agresor u svojoj vlastitoj državi, nego da Slovencima kažem putove kretanja.”

Adanić se sjeća kako je i sam, u automobilu, pratio jedinice JNA i sve javljao Slovencima u Ptuj, Ormož i Maribor, koji su odmah reagirali i uspjeli se organizirati. Ormoški most bio je blokiran, Popov se morao vratiti preko Međimurja i izgubio je mnogo vremena. Kasnije su Slovenci poslali Adaniću zahvalu, a o svemu tome se opušteno razgovaralo i u Banskim dvorima. “Bio je to krajnje prijateljski razgovor koji je trajao duže od sat vremena. Tuđman je bio dobro raspoložen, sretan zbog te varaždinske pobjede, nije iskazivao nikakav strah, iako je u zraku visjelo da se nešto može dogoditi”, prisjeća se Adanić.

Nakon toga Tuđman je pozvao Adanića na ručak, koji je bio zakazan oko 13 sati. “Na moje veliko iznenađenje ugledao sam predsjednika SIV-a Antu Markovića, pa Mesića i Šuška. Tuđman me predstavio, ali zanimljivo je što je bila suština tog okupljanja. Malo nas je danas živih, kao svjedoka tog neobičnog dana u Banskim dvorima, a sve se vrtjelo oko toga da je Franjo Tuđman govorio Anti Markoviću da se stavi na raspolaganje hrvatskoj državi, da ostane ovdje i priredi konferenciju za novinare gdje bi sve to objavio. Obrazlagao je Tuđman da bi takav potez Ante Markovića svijet znao veoma cijeniti i bio bi to snažni vjetar u leđa Hrvatskoj u borbi za samostalnost.”

Za vrijeme ručka Ante Marković se držao kiselo i rezervirano. Odgovorio je Tuđmanu: ‘Predsjedniče, ja sam predsjednik savezne vlade i imam svoju stranku i s njom ću demokratizirati Jugoslaviju. Imam i potporu Amerike.’” Adanić kaže da je stekao dojam kako se izvlači. Mesić nije mnogo govorio i glavnu su riječ vodili Tuđman i Marković. Šušak je govorio isto kao i Tuđman, a tom se stavu pridružio i Adanić. Na kraju predsjednik savezne vlade nije prihvatio prijedlog predsjednika Hrvatske. Tuđman je lupio šakom po stolu. “Vidiš, pod ovim hrvatskim krovom svi smo ovdje Hrvati i ne možemo se dogovoriti u ključnom trenutku stvaranja hrvatske države.”

Ručak je završio u mučnom raspoloženju i nitko nije bio raspoložen. Tuđman se dignuo i napustio prostoriju, a za njim i svi ostali. Pozdravili su se i Adanić se uputio prema Markovu trgu. U to vrijeme već su do Zagreba doletjela dva borbena MIG-29 iz smjera Bihaća. “Kada sam se spuštao po stepenicama začuo sam zrakoplove. Čuo se strašan prasak, kao da sam u paklu. Prašina, cigle, crepovi, lim, sve se drmalo i bilo je u dimu.” Dvije navođene bombe, jedna američka i jedna ruska, pale su baš na mjesto gdje su malo prije ručali Tuđman i njegovi gosti. Veliki luster srušio se na stol gdje je bio serviran ručak. “Zrakoplovi su letjeli preko Varaždina do Zagreba i ciljali su nevjerojatno precizno, pa smo sumnjali da je netko postavio i lokator. Tuđmana i sve nas spasilo je to što smo par minuta ranije otišli. Da nije bilo uvjeravanja Markovića, ručak bi možda i prije završio, tko zna.” Adanića je crijep pogodio u nogu, a kaže da je bio totalno dezorijentiran u prvom trenutku. Kad se vratio u zgradu, osiguranje je već Tuđmana odvelo u atomsko sklonište na Dubravkin put.

Jedna raketa pogodila je taj dan i restoran Dubravkin put na Tuškancu i u toj je eksploziji izgubio život Marko Mikić, koji je tamo bio s cisternom za gorivo. Više Zagrepčana bilo je ranjeno. “Vjerujte da i danas, kada o tome pričam, osjetim neko posebno uzbuđenje. Sekunde su nas dijelile od smrti. Mogli smo poginuti u centru hrvatske države, na sastanku kod Predsjednika!” Sat vremena kako je sve prošlo, Adanića je pozvao Tuđman da dođe u atomsko sklonište. Tamo mu je napisana i punomoć za pregovore s Rašetom.

Kad je dobio punomoć, Adanić je upitao Tuđmana: “Predsjedniče, maloprije vas zamalo nisu ubili i sve nas zajedno s vama, a vi sada meni pišete punomoć da idem razgovarati s Rašetom. Ima li to smisla?” Odgovorio je: “Štef, ima smisla, znam što radim. Tak kak smo se dogovorili, budi tamo u osam sati.”

Adanić se vratio u Varaždin i drugi se dan pojavio na pregovorima. Agotić i on cijeli su dan razgovarali s Rašetom, a isti dan je proglašena neovisnost Hrvatske. “‘Gospodine Rašeta, zašto ste izvršili atentat na predsjednika Tuđmana?’ bilo je moje prvo pitanje. Malo je zastao, pogledao je pukovnika KOS-a Stamenkovića, koji je u tom času šutio i rekao: “Žao mi je što se to dogodilo.” Rašeta i Stamenković stalno su se pogledavali i ubrzo je Rašeta dodao: “Vjerojatno ste si to vi sami napravili.” Adanić je reagirao da je to “nevjerojatna provokacija” i upitao ga kako to uopće može reći.

“U tim razgovorima nismo sudjelovali samo Rašeta, Stamenković Agotić i ja nego i europski promatrači, a sve se snimalo. Pregovarali smo od 8. listopada do 24. prosinca i nisam bio na tim pregovorima samo kada sam odlazio u Manjaču po ratne zarobljenike ili spašavao ljude iz drugih logora.” Stamenković je Rašeti stalno bio za petama, budno prateći što se događa, kako se general možda ne bi nešto dogovorio s Hrvatima. “Tuđman nam je govorio da je glavno spriječiti da Rašeta ne granatira Zagreb. Postojale su obavještajne informacije da bi se upravo to moglo dogoditi ako pregovori propadnu ili mi loše pregovaramo.”

Sve važnije objekte u Zagrebu JNA je naciljala iz Maršalke, velike vojarne na rubu grada. Prvog dana razgovora Rašeta je rekao Adaniću: “Varaždin se više neće ponoviti u Zagrebu. Ja ću Zagreb razoriti.”

“Bile su to strašne prijetnje i to ispred europskih promatrača.”

Stjepan Adanić najavljuje da će uskoro dovršiti pisanje knjige u kojoj će detaljno iznijeti kako je sve to išlo, ali da mu nedostaje što generala Imre Agotića nema među živima. Dogovarali su se da će to zajedno napisati, kao što su i zajedno vodili teške i ponekad krajnje napete pregovore s JNA. U toku pregovora dogodio se i mali incident, upravo s generalom Agotićem u glavnoj ulozi. Iako je tijekom pregovora bio mirniji od Adanića, u jednom je trenutku izgubio živce i pokušao baciti pepeljaru na Rašetu. “On je bio školovani časnik, ja Zagorec, civil. Nisam se nadao da će Agotić uzeti pepeljaru s namjerom da je baci na Rašetu. Primio sam ga za ruku: ‘Imra, nemoj’, a Rašeta se furiozno dignuo i rekao: ‘Prekidamo razgovore.’ Adanić je odmah nazvao Tuđmana i rekao da je došlo do incidenta. “Kakav incident?” pitao je Tuđman. “Rašeta je otišel.” Tuđman je šutio. “Imra mu je htio baciti pepeljaru u glavu, nije mu na kraju bacio jer sam ga primio za ruku.” “Odmah dođi do mene.” Tuđman je još jedanput uživo saslušao što se dogodilo i zvao je Agotića i Rašetu. “Neću pregovarati više s hrvatskom stranom u Hotelu I, jer su oni meni prijetili. Htjeli su me ubiti i gađali su me pepeljarom”, rekao je general Rašeta. Dva dana su pregovori bili prekinuti i nastavljeni su tek treći. “Daj, Imra, situacija je zeznuta, moraš napisati pismo gdje osobno garantiraš Rašeti sigurnost i da se to neće ponoviti.” Nakon toga Agotić je uzeo kemijsku i počeo pisati.

Napisao je pismo i tako je “slučaj pepeljara” bio zaključen. Rašeta se vratio na pregovore, situacija se smirila, a obavještajni su podaci ukazivali da je u Maršalki stanje pune pripravnosti. Iz vojarne je pobjegao Mirko Mičić i svjedočio da je tamo sve spremno za napad. “Ljudi moji, vi nemate pojma što oni rade. Sve je naciljano i samo se čeka zapovijed generala Rašete. Postoji i njegov zamjenik ako se Rašeti nešto dogodi.”

Adanić kaže da je sada lako o svemu pričati, ali da te 1991. godine, pogotovo u vrijeme kad Hrvatsku nitko nije priznao, nije sve bilo tako lako. Za generala Rašetu Adanić kaže da je znao biti razuman, da se otvoreno razgovaralo, ali da često nije govorio istinu. “Bili smo država koja se odvaja, a u prvo vrijeme ni Amerika ni Njemačka nisu bile za to. Hrvatske je gorjela, a kada je napadnut Dubrovnik, rekao sam generalu: ‘Vaši napadaju Dubrovnik.’ Odgovorio je: ‘Ma kakvi, to nije istina’. Eto, u takvim su okolnostima išli pregovori.”

Zanimalo me je li Franjo Tuđman ikada govorio zbog čega se nisu poslušale dojave koje su došle obavještajnim putem uoči 7. listopada 1991. i koje su ukazivale da bi se nešto moglo dogoditi? “Tuđman je znao da se nešto sprema i imao je obavještajne informacije. Kad sam s njim razgovarao tog jutra, nisam imao dojam da je uzbuđen. Rekao je samo da je vani zračna uzbuna jer ‘opet se divlja’ i ništa drugo.” Dobio je neke informacije i od Centra za obavještavanje i obavještajnih službi, a zamijećeno je i to da su mnoga veleposlanstva povlačila svoje ljude. “Tuđman, koji je mnogo sličnih dramatičnih i napetih događaja već proživio, možda i nije pridavao posebnu važnost podacima koji su dolazili do njega. Ali tog je dana mogao poginuti, kao i svi mi koji smo se tamo nalazili. Bila je to i najveća opasnost za Franju Tuđmana u toku Domovinskog rata”, tvrdi Stjepan Adanić.

Kad su završili pregovori s JNA, Adanić je postao Tuđmanov vojni savjetnik. Kad je došao UNPROFOR, predsjednik se često prisjećao raketiranja Banskih dvora. Govorio je: “Tako je gađano srce Hrvatske.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. lipanj 2022 13:57