Piše: Ivica Relković
Najteži teret koji si možemo staviti na leđa kad je u pitanju Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), kraće nazvan Haški tribunal, stvaranje je mita. Ili još gore: dva mita.
Prvi je potencijalni mit da je Haški tribunal plod svjetske zavjere protiv Hrvata i Hrvatske. Drugi mit je da je Haški tribunal uzor pravednosti i pravičnosti svjetske pravde.
Što je onda Haški tribunal? On je prestao (ili ovih dana prestaje) s radom. Sada je i on predmet istraživanja, analiza, procjena, ocjena... Njega su vodili ljudi, a gdje su ljudi tu su i nenamjerne pogreške, pa i namjerne podvale. I tu će se zasigurno naći elemenata nesklonosti Hrvatskoj i Hrvatima (ili nekom drugom) kod nekih njegovih službenika. I korektnosti onih drugih. Ali loših je poteza moglo doći i od nas samih. Pa i puke aljkavosti naše države od samog trenutka uspostave Haškog tribunala. A onda još i zlonamjernih namještanja i navijanja za neke optuženike protiv onih drugih. Pa za jednu državu nedopustivog (i opet možda zlonamjernog) “propuha” u arhivima. Sve to, dobre i loše strane tog suda, bit će potrebno temeljito istražiti.
Možda je tako nekima (možda i mnogima), Haški tribunal poslužio kao sredstvo unutarnjih obračuna. Mi (Hrvati, hrvatski građani) o Domovinskom ratu (ne slažu se svi s tim imenom ni karakterom) nemamo jedinstveno pozicioniranje, a nemaju to čak ni ključne stranke koje su jedine do danas sastavljale vlade. Uzet ću samo odnos prema prvom i ratnom predsjedniku. Oni koji nekritički hvale Tuđmana ne žele ni čuti za njegove slabe strane i moguće loše odluke, nego samo dobre, pa o njemu neće dopustiti ni riječi prigovora. Oni koji mrze i pomisliti na Tuđmana ne vide njegove dobre strane i dobre odluke, pa o njemu neće izustiti nijednu korektnu, a kamoli lijepu riječ.
Golema građa
Haški tribunal je završio. Ostavio je golemu građu. Prema njemu će se ravnati neki drugi sudovi. I koristiti svu njegovu građu. Zato se Hrvatska treba napokon uozbiljiti. I uključiti u sve preostale procese koje će završiti njegov Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove. Sva ta praksa Haškog tribunala nije “sveto pismo” koje se ne smije temeljito preispitati, da tako kažem, “recenzirati” od strane najvrsnijih stručnjaka. Hrvatska bi trebala inicirati međunarodnu reviziju djelovanja samog Haškog tribunala, dakle i od strane međunarodnih eksperata, za njegov cjelokupni rad, a ne samo za suđenja usmjerena prema Hrvatima.
Sva njegova građa također nisu “kanonske knjige”, nego se tu, u odnosu na događaje, nalazi sigurno i mnogo praznih mjesta, a isto tako i poluistina, lažnih iskaza i možda falsificiranih dokumenata. Sve je to sada sasvim slobodno za proučavanje. Da se po nečem krivom ne bi dalje samo automatski djelovalo i sudilo na nacionalnim sudovima (i nakon završetka Međunarodnog rezidualnog mehanizma). Ono što je dobro može se kao takvo i potvrditi, a ono što je loše itekako se treba raskrinkati. Pa makar to bila i neka već završena, a na lažnim iskazima utemeljena, presuda. Ako postoji samo jedna presuda utemeljena na nekom lažnom iskazu, tada je ta osoba i nakon puštanja na slobodu “osuđeni ratni zločinac”, a njegova obitelj (i nakon njegove smrti) opečaćena sramotnom stigmom zauvijek. I njezini članovi možda i danas žive pored svojih susjeda obilježeni takvom neisperivom stigmom.
Haški tribunal utemeljen je kao sud pojedincima, a ne narodima i državama. Ali je uvođenjem “udruženog zločinačkog pothvata”, kako bi se dohvatilo i najviše vojne i političke osobe koje nisu izravno počinile konkretne zločine, ta razlika između suđenja pojedincima i narodima/državama zamagljena. Ako je nešto na indirektan način ipak “podmetnuto” i narodima i državama to se treba razotkriti i rasvijetliti. Jer, umjesto poticaja na katarzu takvi elementi mogu izazvati samo još nove podjele.
Viteška šestorka
Za “hrvatsku šestorku” postoji dokazan tendenciozni proces i prvostupanjske osude na temelju lažnih iskaza. Ako je tako bilo (a onda i od Haškog tribunala priznato u drugostupanjskom procesu), zašto bismo sve druge presude uzimali kao rezultat besprijekornih pravednih procesa? Naravno, nije riječ o “hrvatskoj šestorci” u suđenju “Prliću i ostalima”, nego o “viteškoj šestorci” u suđenju “Kupreškiću i ostalima”.
Znamo li što se događalo s lažnim i tendencioznim svjedočenjima protiv Kupreškića koji su četiri godine tretirani kao najgori zločinci, a onda oslobođeni od svih optužbi? Jesmo li zaboravili da je prvostupanjsko vijeće svejedno donijelo katastrofalnu presudu, koju je tek drugostupanjsko pobilo, i to riječima “vama je učinjena nepravda”. Ali ta nepravda nije rezultirala nikakvom zadovoljštinom, nikakvom odštetom. Pa čak ni priznanjem Haškog tribunala da su se u tom procesu, nedopustivo za jedan međunarodni sud, raskrinkale razne vrste podvala tužiteljstva i pristranosti sudaca.
Zoran Kupreškić objavio je nakon dugogodišnjeg procesa knjigu pod nazivom “Haaška priča” (Vitez 2002., drugo izdanje 2003., iz kojeg ćemo preuzeti nekoliko citata), pa je ta knjiga, potpuno zanemarena od hrvatske države kao dokaz aljkavosti i razlog zabrinutosti za sve druge postupke, dosad najveća insajderska kritika postupaka sudaca i tužitelja Haškog tribunala. Zoran Kupreškić nije ni dosadni književnik ni literarni samouki genij, pa takva knjiga nije izazvala bestselersko zanimanje, tako da mnogi koji prema Haškom tribunalu gaje barem respektiranje visoke stručnosti i profesionalnosti, nisu imali prigode čitati o amaterskom diletantizmu tužitelja, o smušenosti i ignoranciji zdrave pameti sudaca, o šoku branitelja i prestravljenosti optuženika procesom u koji su upali kao u neko skrivenom kamerom izrežirano kafkijansko kazalište. Obični radnici, prosječno školovani, zbunjeno su gledali jesu li ih to greškom umjesto na UN-ov međunarodni sud doveli u neko nizozemsko amatersko kazalište u kojem se neki loš redatelj odlučio igrati uvaženog međunarodnog suda. Okretali su se oko sebe i zdravom logikom pitali: pa je l’ nas netko ovdje zafrkava!? Pa što je ovo!? Gdje smo mi to došli!?
Zoran i Mirjan Kupreškić na zagrebačkom aerodromu Pleso prilikom povratka iz Haga
Kupreškićeva knjiga
Ako danas netko u ime Haškog tribunala kaže da su to bile prve godine “uhodavanja”, onda se ježim od pomisli što su ti ljudi (suci i tužitelji) radili prije (konobarili na nekim prethodnim sudovima?) i tko ih je mentorirao u tom “uhodavanju” da možemo biti sigurni da su se uhodali na ispravan način. Budući da su sve ovo teške riječi, ja moram reći da su one plod šoka nastalog čitanjem knjige “Haaška priča” još 2002. godine, i sada iznova, kad je Haški tribunal okončao s radom. Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je svoj (svjetski) sud i povjerilo ga - uz dio sigurno korektnih profesionalaca - dijelom i kojekakvim smutljivcima da ga vode, plaćajući ih enormnim honorarima!
Tako Haški tribunal izgleda u knjizi “Haaška priča” Zorana Kupreškića. On je, takav, prvenstveno uvreda žrtvama, jer nisu zaslužile da ih predstavljaju i na neki način “brane” takve osobe kakve smo dobili u tom insajderskom izvještaju. A riječ je o žrtvama u Ahmićima. Scene su smiješne, groteskne, montipajtonovske..., a tema na sudu je suđenje za grozne zločine u Ahmićima! Prenijet ćemo nekoliko citata kako bismo tek djelomično približili ono što knjiga donosi.
Najprije uhićenje Vlatka Kupreškića koji se nije dragovoljno predao, jer nije mogao vjerovati da njega traži Haški tribunal. Uhićen je u svojoj kući oko jedan sat poslije ponoći. SFOR-ovci su upali u kuću, bacili bombu u prizemlje, u kojem, srećom, nije nikoga bilo. Pucali su na katu i ranili Vlatka Kupreškića koji je, probuđen od šoka, bio u svojem krevetu. Tukli su ga onako ranjenog dok su ga privodili. Zamislite lov SFOR-ovih specijalaca na običnog rezervista-regruta koji u tom trenutku spava u svojoj kući. Evo kako to opisuje Zoran Kupreškić, koji se tada već nalazi u Haagu.
“Četvrtak, 18. 12. 1997. godine, bio je iznimno uzbudljiv. Ujutro, čim sam izašao iz svoje sobe u salu za rekreaciju, saznao sam da je nizozemski bataljun SFOR-a (snage UN-a) izveo akciju u Vitezu (...) uhitili su i našeg rođaka, Vlatka Kupreškića, koji se nije htio dragovoljno predati s nama. (...) CNN je to prenosio već u kasnim noćnim satima.
Saznao sam i to da su vojnici SFOR-a pucali i pri tom ranili rođaka. Čuo sam da ima tri prostrjelne rane i da nije u životnoj opasnosti. (...)
Nisam mogao vjerovati da su to uradili Vlatku, koji nije ni vojsku služio, i koji se bojao metak ispaliti iz puške, a sa zločinima u selu nema ništa, kao ni mi.(...)
Uvečer sam zvao suprugu koja me detaljnije upoznala kako se sve dogodilo s Vlatkom. SFOR-ove vojnike je nazvala najgorim zločincima, s obzirom na to što su uradili u i oko Vlatkove kuće. Vlatkova supruga Ljubica joj je pričala kako su joj muža ranili, svezali, pa čak i tukli. Pričala je i o bombama, a samo je sretna okolnost da je Vlatkova majka Marica bila u Njemačkoj, a ne kod kuće, jer su i njoj u prizemlje bacili bombu gdje je inače spavala. Ljubica je rekla da je vidjela kad su joj vojnici vodili muža i kad su ga tukli, a on ih je molio da ga ne tuku. Čak je zapovjedništvo NATO-a čestitalo svojim ‘hrabrim momcima’ na toj efektnoj akciji” (Zoran Kupreškić, “Haaška priča”, 2003., str. 144-145).
Osuda i oslobođenje
Nakon četiri godine kafkijanskog procesa započetog u terminator stilu na vojnika koji se boji opaliti iz puške, sud će ga najprije osuditi na šest godina, a drugostupanjsko vijeće će ga osloboditi svake odgovornosti, bez ikakve odštete i isprike. A neki novinari i mediji u Hrvatskoj nazivali su ih “fašističkim favoritima” i “hrvatskim koljačima”, naravno, prejudiciravši ne samo krivnju nego valjda i genetsku logičnost da je tome tako.
Nakon takve blamaže i uhićenja nevinog, umjesto stvarnih zločinaca koji su počinili stvarni zločin u Ahmićima (uopće ne dovodimo u pitanje, dapače, zgražamo se što nisu svoje herojstvo usmjerili na prave i stvarno opasne osobe koje su počinile ahmićke zločine), tko može reći da se postupci Haškog suda (od uhićenja do suđenja) ne trebaju propitivati, nego im se treba slijepo vjerovati?
dogovor s tužiteljem Uhidbena farsa bilo je jedno, a tada je napokon slijedio i pravosudni dio pred jednim od najviših sudova, utemeljenog od samog UN-a i financiranog nepojmljivim honorarima za nas “obične građane” svijeta. Već drugi svjedok na suđenju Kupreškićima pokazuje da između SFOR-ove “akcije” na terenu i sudske “akcije” u vijećnici nema velike razlike. Slijedi navod iz knjige Zorana Kupreškića o iskazima svjedoka koji kompromitiraju tužitelja.
“Nakon prvog, zaštićenog svjedoka, pojavio se i drugi, koji je bio izbjeglica i koji je došao u selo Ahmiće u kolovozu 1992. godine, iz zapadne Bosne. Njegov iskaz je imao dozu humora, tako da su se svi suzdržavali od smijeha. Zvao se Esad Rizvanović. U jednom trenutku, tijekom ispitivanja od strane obrane, Rizvanović je na pitanje odvjetnika Radovića:
- Tko vam je rekao da tako kažete?
Odgovorio:
- Moj odvjetnik.
- Tko vam je odvjetnik?
- Pa ovaj gospodin ovdje – pokazao je prstom na tužitelja.
Svi smo se samo zagledali, uz suzdržan smijeh.
- Jeste li se od sinoć do jutros vidjeli i da li ste razgovarali, s bilo kim? - pitao je odvjetnik Radović.
- Nisam ni s kim - odgovorio je Rizvanović.
Međutim, u dodatnom ispitivanju od strane tužitelja, ovaj svjedok je naveden da prizna kako se vidio upravo s tužiteljem koji ga je ispitivao, i to jutros, te da su se dogovorili o nekim stvarima, prije nego će ući u sudnicu.
Ništa suci nisu rekli tužitelju i nitko od njih nije reagirao na očiglednu laž svjedoka” (“Haaška priča”, str. 209-210).
Prvostupanjska presuda za Kupreškiće, na temelju ovakvih dogovorenih iskaza svjedoka s tužiteljem, kojih u knjizi ima obilje, glasila je: krivi su! I dobili su 10 godina (Zoran Kupreškić), 8 godina (Mirjan Kupreškić) i 6 godina (Vlatko Kupreškić). Smije li itko u ime Haškog tribunala na ovakve stvari izreći opravdanje: “mi smo bili u nastajanju, uhodavanju”, “mi smo se vježbali”!? Da, na živim i nevinim ljudima. Pa što su oni, u prvim godinama Tribunala, suce i tužitelje tražili preko Njuškala!?
U čemu je stvar?
Pa kakav je to sud koji na prvostupanjskoj razini nekome presudi 25 ili 20 godina kazne, a na drugostupanjskom ga (na temelju gotovo istih dokaza) oslobodi i pusti kući!? I to ne na nekom vikend-suđenju, nego nakon niza godina suđenja. Je li riječ o amaterima, ljudima posvađanima s logikom, pravom? Je li riječ o mijenjanju kriterija i standarda? Je li riječ o političkim odlukama prilagođenim potrebama svjetskih odnosa? O čemu god da je riječ, jasno je da sve postupke Haškog tribunala treba preispitati, pa i (ako je za neke pravosudne ispravke kasno) obznaniti javno da je riječ o mogućim neodrživim presudama. Jer one, nakon dvadeset izgubljenih godina, ionako više nisu sućutna, nego tek usputna satisfakcija žrtvama. A najmanje to mogu biti osuđene krive osobe umjesto pravih. A da je to na Haškom tribunalu moguće, pokazuje slučaj Dragana Papića, koji je krivo identificiran. Njega je jedan engleski niži časnik kao svjedok “identificirao” kao ubojicu 32 osobe.
“Bio je to niži časnik engleske vojske, kojeg obrana nije smjela previše pitati, jer se iole škakljivom pitanju opirao član pretresnog vijeća, sudac May. Inače, na pitanja tužitelja koga je vidio jednom zgodom u selu Ahmići, svjedok je rekao da je sreo nekog po imenu Dragan. Dragan se s njim sporazumijevao šarama po pijesku i rukama, jer nije znao engleski. Rekao je da je, navodno, ubio 32 muslimana.
Tužitelj je htio identificirati osobu koja je ovom svjedoku sličila na onu osobu koju on naziva Draganom, iako se od svjedoka nije tražio opis te osobe. Naime, poznato je pravilo da se prije bilo kakve identifikacije najprije traži opis osobe koju će se identificirati, pa se tek zatim ide na identifikaciju. Ovdje to tužitelj nije uradio. Sudac May je dao obrazloženje da se ovdje može ići na prepoznavanje, ali da će pretresno vijeće znati dati težinu toj identifikaciji. Svi odvjetnici su se žestoko protivili tomu, ali je, naravno, bilo kako je rekao sudac May. Nakon toga je svjedok pokazao na Dragana Papića” (“Haaška priča”, str. 213).
Slučaj Drage Josipovića
Dragan Papić bi, da je taj lažni iskaz prošao, danas bio “osuđeni ratni zločinac” i o njemu ne bismo smjeli nikako drukčije govoriti. Ali nas zanima, je li ikakvu sankciju dobio lažni svjedok, engleski niži časnik, koji se odlučio lažno identificirati Dragana Papića kao “Dragana” koji je “ubio 32 muslimana”?
Dragu Josipovića pak formalno moramo nazvati “osuđenim ratnim zločincem”, jer on nije oslobođen optužbe. Zato o njemu nećemo iznijeti nikakav komentar, nego samo citate iz knjige Zorana Kupreškića. Ono što Zoran piše za svjedokinju koja je teretila Dragu Josipovića doista je šokantno.
“Najgore je prošao Drago Josipović, kojeg je optuživala da je sudjelovao u ubojstvu njenog muža. Istina je obrnuta. Drago Josipović je spasio nju i njeno dvoje djece, kao i njenu majku. Popodne 16. 4. 1993. godine, Drago ih je odveo u kuću gdje su se bili okupili svi, da bi bili sigurniji. Nakon svega toga, ona ga optužuje za ubojstvo svoga supruga” (“Haaška priča”, str. 213).
Kad je Drago Josipović osuđen za taj zločin (koji je stvaran, ali je pitanje je li i počinitelj stvaran), Zoran Kupreškić će to ovako doživjeti: “Na redu je bio Drago Josipović. Kada je predsjednik vijeća počeo s uvodom u presudu, dalo se naslutiti da će loše proći. (...) Sud ga je proglasio krivim po tri točke optužnice, i to po dvije na deset, a po jednoj na petnaest godina zatvora. Bio je to šok za sve u sudnici. Pa taj čovjek je potpuno nevin! Je li sudsko vijeće svjesno što čini? Dragu Josipovića su čak osudili i za suučesništvo u ubojstvu Muzafera Puščula. Da zlo bude veće, Drago Josipović je svjedokinju ‘EE’, na dan 16. 4. 1993. godine, spasio skupa s njenom majkom i dvoje djece. Sada ga ona krivi za ubojstvo njenoga muža. I suci tom iskazu vjeruju! Iako je ona rekla da je i Marinko Katava bio to jutro kod njene kuće, iako je tužitelj Katavu pustio kući, nakon par mjeseci, iako je ta svjedokinja teretila još i Stipu Alilovića, za kojeg se dokazalo da nije uopće bio u Bosni u to vrijeme. Ipak to sve ne pomaže Dragi Josipoviću. Čak je i jedna svjedokinja, muslimanka, rekla na sudu da je Josipović na njeno inzistiranje, iako je bilo opasno, otišao da pomogne svjedokinji ‘EE’. Ništa to nije vrijedilo. Sud je vjerovao svjedokinji ‘EE’, koja je tvrdila da ga je vidjela onog jutra, sa svima ostalima, kada je njezin muž ubijen” (“Haaška priča”, str. 213).
Drago Josipović je osuđen i prema drugostupanjskom procesu, pa se možemo pitati trebamo li njega smatrati ratnim zločincem, jer je definitivno prema Haškom tribunalu “osuđeni ratni zločinac”, ili trebamo barem sumnjati u tu presudu, na temelju iskustava s Kupreškićima?
Isprika za pritvor
Ako se Haški tribunal istodobno tako aljkavo a opet tako nedodirljivo postavio u procesuiranju jednog strašnog zločina koji je bio u fokusu pred cijelim svijetom, gdje je argument da tom sudu trebamo pokloniti neupitno povjerenje, bez nepristranog ispitivanja svih njegovih postupaka? Hoće li nam i Haški tribunal na svojem kraju sam pokazati kako izgleda samokritika? Imaju li nevino optuženi i godinama držani u pritvoru, pravo na bilo kakvo obeštećenje od UN-a kao osnivača Tribunala? Ili će riječi sutkinje Patricije Wald, “vama je učinjena nepravda” biti jedine tri-četiri riječi isprike za tolike godine u pritvoru i za oblaćeno ime u svjetskim razmjerima? Hoće li Haški tribunal u svojoj završnoj prezentaciji samokritički priznati i takve svoje višegodišnje blamaže i vidljivo namještena svjedočenja?
Ne vjerujem. Zato je to sada završen sud o kojem treba tek početi provoditi neovisna i stručna istraživanja. Smije li se, dakle, Haški tribunal znanstveno, stručno, analitički, kritički “procesuirati”? Odgovor nije – smije, nego – mora!