Na četničkog vojvodu Andriju Mandića, lidera demonstracija tokom kojih je dio opozicije pokušao zauzeti Skupštinu u Podgorici, veliki pokreti narodnih masa djeluju kao aperitiv – otvaraju mu apetit.
Kada je 2008. organizirao svoje prve nasilne proteste pred Skupštinom, tada zbog odluke Mile Đukanovića da prizna Kosovo, Mandić je saopćio da će štrajkati glađu sve dok Đukanović ne promijeni odluku. Onda su njegove pristalice, pojačane sveštenikom Veliborom Džomićem, zapjevali
“Sprem'te se, sprem'te, četnici” i nasrnuli na Skupštinu. Nakon toga, Mandić se zatvorio u jednu od skupštinskih kancelarija i tu, navodno, gladovao. Ali koliko sutra procurila je informacija da su mu na sporedni ulaz Skupštine saradnici donosili bureke i jogurt. Tko može ne pojesti nešto kad vidi masu kako nasrće na policiju?
Na pučističkim demonstracijama koje je Mandić organizirao u subotu, 24. listopada 2015., masa je na vojvodin poziv opet pokušala zauzeti Skupštinu. Opet su dobili po nosu. Rastjerani su u rekordno kratkom vremenu: kao da su bakice iz bridž-kluba, a ne junački, crnogorski, dakle spartanski četnici. I šta je onda uradio Mandić? Prije nego što se suzavac povukao sa podgoričkih ulica, sjeo je u kafanu “Kristal” i naručio večeru. Objed, po svemu sudeći, nije završio, jer ga je policija digla od stola i povela kod tužioca, da njemu objasni detalje propalog plana o nasilnom preuzimanju vlasti u Crnoj Gori. Čini se da policija Mandiću nije dozvolila da pljeskavicu ubaci u kruh i taj, da tako kažemo, ad hoc hamburger ponese sa sobom, da mu se nađe kod tužioca, gdje čovjek također zna ogladniti – to je tek jedan od primjera policijske brutalnosti na koju se ovih dana žale iz Mandićeva Demokratskog fronta. Nego, da vratimo film unazad, da ispratimo nesvakidašnji niz okolnosti koji je doveo do toga da četnički vojvoda u samo jednoj večeri izvrši neuspio pokušaj državnog udara i neuspio pokušaj večere.
Krajem septembra Demokratski front je počeo demonstracije pred zgradom crnogorskog Parlamenta. Šta je Demokratski front? Koalicija desnih partija koje okupljaju Srbe u Crnoj Gori i Pokreta za promjene, koji više ne okuplja nikoga, jer su posljednji put iznad cenzusa bili... pa, ne znam, toga se sjećaju samo najstariji mudri starci na najvišim surim planinama. Predvodi ih Andrija Mandić, čovjek koji je laskavu titulu četničkog vojvode dobio od izvjesnog vojvode Rakočevića, koji je, pak, opunomoćeni nasljednik vojvode Đujića, sa čijim opusom je, pretpostavljam, hrvatski čitalac upoznat.
Protesti u Podgorici su isprva djelovali kao lakrdija, kao ono što Marko Vešović naziva “crnogorskom komedijom lišenom humora”. Komičnost je do ove subote, kada su riješili da se napokon uozbilje, bila osnovna karakteristika političkog rukopisa Demokratskog fronta. Red je i da vam to ilustriram. Na primjer: visoki funkcioner Fronta Branko Radulović najavio da će se na demonstracijama okupiti “između 300 i 400 hiljada ljudi”, dakle više od polovine populacije Crne Gore. Moguće da je to bilo zamišljeno kao poruka ohrabrenja pristalicama, ali je umjesto toga nasmijalo protivnike. Front je demonstracije organizovao ne bi li kako spriječio ulazak Crne Gore u NATO. Ali je riješio da to prikriva, pa je iznio niz suludih političkih zahtjeva, između ostalih i to da im Đukanović i Krivokapić predaju vlast za 45 minuta. To što su oni organizovali nazvali su “mirnim demonstracijama socijalnog nezadovoljstva”.
Od početka je, međutim, bilo jasno da će Front posegnuti za nasiljem. Nakon što je vojvoda Mandić prethodnog vikenda dao ultimatum Milu Đukanoviću da se povuče sa mjesta Premijera, u to više nije bilo nikakve sumnje.
Najprije je, dakle, Mandić Đukanoviću dao rok do subote. U subotu je demonstrante, njih oko pet hiljada, doveo pred Skupštinu. Tamo su organizatori protesta najprije rekli da Đukanoviću i Krivokapiću (predsjedniku Skupštine) daju pomenutih “još 45 minuta”, inače će “oni biti krivi za ono što će se desiti”. Od policije su tražili da ukloni barikade i pusti ih u Skupštinu “da obave ono što mora biti obavljeno”. Predsjednik Parlamenta je poslanicima Fronta ponudio da uđu u Skupštinu, na onaj isti ulaz na koji su Mandiću svojevremeno unosili bureke, ali je ovaj to odbio, iako bi bilo razumno očekivati da ga za taj, stražnji ulaz u Skupštinu, vežu tople i mirisne uspomene. Avaj... Mandić je tvrdo odlučio da nošen masom zauzme Skupštinu.
Niz ultimatuma, naravno, nije retorika mirnih demonstracija, nego ljudi koji su upali u banku, ispostavili zahtjeve i prijete da će nakon isteka roka koji su postavili početi da ubijaju taoce.
Odbrojavanje je završio Slaven Radunović, funkcioner Mandićeve stranke, koji je vlastima dao još deset minuta, inače oni, organizatori, koji su inače prijavili miran protest i javnost ubjeđivali u svoje gandijevske metode, neće više moći “kontrolisati masu” i “odbijaju odgovornost za ono što će se desiti”. Kako već biva u komedijama: da je Front otvoreno pozvao na anti-NATO demonstracije, okupio bi mnogo više ljudi, jer je anti-NATO raspoloženje u Crnoj Gori vrlo snažno. Ali Front već godinama igra otužnu igru prikrivanja: vojvoda Andrija Mandić pokušava odglumiti velikog demokratu a Frontovi ultranacionalisti pokušavaju se uživiti u ulogu branitelja nacionalnih manjina i slabašne demokratije u Crnoj Gori.
Pri čemu sve to izgleda kao izvedba amaterske kazališne družine čiji se članovi biraju po kriteriju odsutnosti talenta. Front i njegovi lideri konstantno postavljaju nove standarde amaterizma. Tako je, na primjer, Nebojša Medojević svojevremeno u “Vijestima” objavio autorski tekst, sa sve svojom slikom, pod naslovom “Fašizam”: http:// www.vijesti.me/forum/fasizam-116079.
Dobar je to tekst. Jedini je problem što ga nije napisao Nebojša Medojević. Nego doktor Lawrence Britt: http://www.rense. com/general37/char.htm.
Tih četrnaest karakteristika fašizma koje je Medojević preveo i potpisao kao svoj rad moguće je naći na nekih stotinjak hiljada sajtova.
Elem... Već trećeg dana Frontovih protesta pred Skupštinom je bilo svega tristotinjak ljudi. Govornici su sa bine slali vatrene i samouvjerene poruke – što je manje ljudi bilo u publici, njihove su izjave bile sve radikalnije.
Još jedna stvar je bila jasna od početka protesta: da oni mogu završiti ili debaklom Fronta, ili radikalizacijom – nasilnim pokušajem preuzimanja vlasti. Sve je vuklo ka debaklu: stotinjak ljudi danima je kampovalo pred Skupštinom, momci sa kokardama na glavi na asfaltu su naložili vatru, ispekli prase i sve to postavili na Facebook. Pa je na protestima bio i Amfilohije, i ispljuvao NATO, EU i Ameriku, čisto da i posljednjeg skeptika uvjeri u prozapadni, multietnički i multikonfesionalni karakter protesta.
A onda je policija rastjerala demonstrante i uklonila šatorsko naselje. Na ovim protestima je sve bilo jasno: i tko ih organizira, i tko plaća i zašto. Jedino nije jasno zašto je policija razbila nešto što se samo od sebe gasilo? Nakon intervencije protesti su se razbuktali, a Front ih je radikalizirao. Zašto je Đukanović, koji ima iskustva s prevratima i “politikom ulice”, jer je on tako došao na vlast, ponovio Žutu gredu? Prisjetimo se, upravo je policijska intervencija na Žutoj gredi dovela do eskalacije protesta, a to do povlačenja starog komunističkog crnogorskog rukovodstva tokom prevrata 1989.
Front je svoje proteste želio prikazati kao “crnogorski Majdan”. Tu se kao protestiralo za demokraciju i slobodne izbore, a nosile su se Putinove slike i skandiralo se ruskom diktatoru – jer, kao što znamo, nema demokracije ljepše od Putinove. To su, kao, bili protesti svih “naroda i narodnosti” koje žive u Crnoj Gori – prvo su tu bile samo srpske zastave, pa su su se sjetili da im trebaju i druge. Albanske nisu dofurali, nisu ni šahovnice, to im je ipak previše, ali jesu crnogorske I bošnjačke. Sa bošnjačkim je bilo problema: momci s kokardama su to poderali.
Frontovi protesti su, zapravo, bili čista suprotnost Majdanu – crnogorski anti-Majdan. Ruska osveta za Ukrajinu. Centralni, a očiti cilj protesta bio je i pokušati da se spriječi crnogorski prijem u NATO. Sam Front je otvoreno proruska politička struktura. Andrija Mandić je nedavno jasno poručio:
“Mi ćemo sa Rusima”. Šta je Mandiću bilo potrebno za to? Pad Vlade ili zauzimanje Skupštine, koju bi potom simbolički raspustio “narod” koji je po Mandićevom planu trebao upasti u zgradu Parlamenta. Zašto je Mandiću bilo važno zauzeti Skupštinu? Crna Gora će u prosincu dobiti poziv za članstvo u NATO. Nakon toga Skupština će izglasati odluku o ulasku u taj savez. Po crnogorskom Ustavu, za to je dovoljna obična većina. To Đukanović ima osigurano – ne samo običnu nego uvjerljivu većinu za tu odluku u Parlamentu. To je za Ruse i velikosrbe gore od crnogorske nezavisnosti. To znači da Crna Gora napokon izlazi iz gravitacije Srbije i Rusije.
Nije, hoću vam reći, lako Andriji Mandiću. Crna Gora će u NATO. On će na sud. Odriču ga se medijski tajkuni koji su ga podržavali: sada se čudom ne mogu načuditi šta to bi vojvodi Mandiću I njegovima pa da napadnu Skupštinu? Doista: od kad su ti četnici nasilni?
Teško je Mandiću, ali, za utjehu, neka se sjeti riječi Henryja de Montherlanta, koji je tvrdio kako ne postoji ta duševna patnja koju ne bi mogao zaliječiti dobar ručak.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
