Emannuelle u filmu Ognjena Sviličića

Upovijesti filma ostala je upamćena kao fantazija uz koju su odrastale mnoge generacije. "Bila sam predmet želje, ali sama želju nisam osjećala. No, predstavljala sam utjelovljenje svega onoga što su drugi htjeli: zvjezdanog statusa, mladosti, ljepote, slobode, bogatstva, ljubavi", kaže Sylvia Kristel čiji ni jedan film nakon Emmanuelle ni približno nije polučio sličan uspjeh.

Glumica trenutačno boravi na Velebitu gdje snima film s Ognjenom Sviličićem, radnog naslova “Raj na zemlji”.

Religija i konfuzno djetinjstvo

Odrastali ste u Nizozemskoj u Utrechtu gdje je vaša obitelj imala hotel.

- Moj se otac bavio lovom, volio je more, sport i šah. Bio je katolik, sin vlasnika hotela i glazbenika. Djed je imao orkestar. A majka mi je bila prelijepa i imala je istančan stil. Bila je kalvinist i religija joj je bila iznimno važna.

Završili ste strogu školu časnih sestara, gdje ste ušli u svijet toliko različit od onoga kojem ste do tada pripadali.

- Časne su me sestre na svoj jednostavan način željele zaštititi od konfuzije uz koju sam odrastala. Učili su me lijepom ponašanju. Još uvijek se viđam sa sestrom Immaculatom i pričam joj o svijetu koji ne poznaje. Nikada nije vidjela ni jedan moj film, no bila je upućena u moju karijeru.

Pohađali ste školu baleta i radili različite poslove. Bili ste tajnica u metalurškom poduzeću, radili u restoranu... A zatim ste postali dio kampanje Elle magazina. Osvojili ste titulu miss TV Holland, pa miss TV Europe, a već s 21 godinom snimili ste Emmanuelle.

- Volim i slobodu i stegu - biti poslušna i naređivati. Taj je unutarnji konflikt oblikovao moj život i ujedno ga uništavao. U životu sam srela više egoista nego intelektualaca.

Belgijski pisac Hugo Claus, koji je nekoliko puta kandidiran za Nobelovu nagradu, a s kojim ste živjeli, od vas je bio stariji 24 godine. S njim imate i sina Arthura, rođenog 10. veljače 1975. Kako je izgledala vaša veza?

- Hugo je volio moju mladost. Njegova je želja bila jaka i kontrolirana. Bio mi je i otac i ljubavnik, a razlika u godinama njega je zabavljala.

Sadist i egocentrik

Ipak, ostavili ste ga radi engleskoga glumca Iana McShanea.

- Ian je bio izvanredan klasični glumac, no privatno veoma destruktivna osoba. Prenio je svoju destrukciju na mene. Bio je talentiran, ali ponašao se kao sadist i egocentrik. Mislim da je kokain u velikoj mjeri pridonio njegovoj agresivnosti.

I vi ste, uz njega, počeli uzimati kokain.

- Prvi put sam to učinila u Parizu, u jednom klubu, u sitnim noćnim satima. Davao mi je iluziju da sam u top formi.

S McShainom ste se preselili u LA?

- Kokain mi je izazivao nesavladivu želju za pićem. Pila sam i šmrkala. Za doručak, večeru i između obroka. Ali u Hollywoodu su kokain uzimali svi osim mojeg liječnika i odvjetnika. Ipak, bilo mi je jasno da se takvim stilom života krećem prema uništenju.

Vežu li vas uz Iana ipak neka lijepa sjećanja?

- Da, noćenje s doručkom. Ostalo je bilo katastrofa. Konačno, ja nisam voljela sebe, on nije volio sebe i nismo voljeli jedno drugo.

Uslijedila su još dva braka. Treći vas suprug, nakon pet mjeseci, ostavlja s 300.000 dolara, a potom se udajete za francuskog, ne baš uspješnog, redatelja Philippea Blota.

- Ništa mi nije nedostajalo. Philippe me mazio, omogućio mi vozača, kuhara, poslugu. Naravno, poslije sam utvrdila da je sve to činio mojim novcem. To me dovelo do potpunog bankrota. Imala sam mnogo novca, stan u LA-u, kuće u Nizozemskoj, Parizu i na Azurnoj obali. Ništa od toga nije mi ostalo.

Kako ste počeli slikati?

- Na to me nagovorio prijatelj, belgijski pisac Roland Topor.

Godine 2002. dobili ste rak. Uslijedila su zračenja, kemoterapija, no čak ste i metastaze, dvije godine kasnije, uspješno pobijedili.

- Oko mene je bilo mnogo smrti. Umrla mi je majka, zatim otac, pa moj partner Freddy De Vree, s kojim sam provela 15 godina. Samo sam ja ostala živa.

Nedavno ste objavili autobiografiju “Razodjevena Emmanuelle” koja u nekoliko zemalja postaje bestseler.

- Priča je to o ostarjeloj Nizozemki, bivšoj boginji ljubavi osjetljivog zdravlja, koja živi u malešnom stanu i ima istinski talent da bude voljena.

Koliko ste, u vezama s muškarcima, zapravo gubili vlastiti identitet?

- Nikada nikome nisam pripadala, čak ni roditeljima. Muškarci su voljeli moje tijelo, bila sam njihova fantazija. Ja sam posuđivala sebe, ali se nikome nisam davala.

Što vas je motiviralo da prihvatite ulogu u filmu vama nepoznatog hrvatskog redatelja i dođete u zemlju u kojoj nikada niste bili?

- Ognjena Sviličića srela sam na filmskom festivalu u Vlissingenu u Nizozemskoj, gdje sam bila član žirija. Prišao mi je, predstavio se i pitao radim li još uvijek. Ako mi ponudite dobar scenarij – rekla sam – bit ću spremna snimati. Odmah mi je poslao scenarij koji mi se svidio i nisam mogla ništa drugo nego pristati.

Rekao mi je da film nema velik budžet i da nije siguran hoće li ga uspjeti realizirati. Posljednji film snimala sam 2002. godine, a ja u tome uživam. Nakon što sam oboljela, radila sam na animiranom filmu o svojem životu ”Topor & Moi” koji je osvojio svjetske nagrade. U međuvremenu, glumila sam u kazališnim predstavama.

Životna snaga

Danas izgledate mnogo bolje nego kada smo se prije nekoliko godina srele u Amsterdamu. Iz čega crpite životnu snagu?

- Imam odraslog sina koji je još živ i s kojim sam posljednjih godina značajno popravila odnos. Također, harmonične sam odnose, nakon svojeg turbulentnog razdoblja, uspostavila i s bratom i sestrom. Mi smo danas snažna, veoma povezana obitelj. No, nakon što sve to preživite, perspektiva vam se promijeni i počinjete shvaćati što je doista važno. Osim toga, i svoj posao sada shvaćam ozbiljnije. Odbacila sam poziciju zvijezde.

Godinama ste bili ovisni o alkoholu. Čak je i Dom Perignon na setu bio jedna od točaka ugovora na kojoj ste inzistirali prije snimanja filma...

- Alkohol je bio dio mojeg života i prije nego što sam bila svjesna sebe, još otkad mi je majka umakala dudu u šećer i konjak i stavljala mi u usta prije spavanja. Kada sam s jedanaest godina došla na školovanje kod časnih sestara nedaleko od Utrechta, sestri Assissiji sam s vrata rekla: “Mogu li dobiti konjak, molim vas?” Bilo je to prvi put da mi je uskraćen alkohol i ja to nisam mogla razumjeti.

U hotelu koji smo posjedovali i u kojemu smo živjeli, kada nisam mogla spavati, popila bih konjak, često prazneći čaše koje su ostale gostima. Došla sam iz svijeta gdje je sve bilo dopušteno. U samostanu sam otkrila tišinu i odsutnost.

I vaš je otac bio alkoholičar?

- Da, znao je popiti više od četrdeset piva dnevno. Kada je bio trijezan, nije govorio. A ja sam više voljela alkohol nego tišinu. Kasnije, kako je rasla moja popularnost, tako je rasla i ljubav prema šampanjcu.

U vašoj knjizi, u kojoj otvoreno govorite o svojemu životu, nameće se dojam da ste u svakom trenutku pored sebe morali imati nekog muškarca: ljubavnika ili prijatelja. S druge strane, može se iščitati i izvjesna samoživost...

- Definitivno, bila sam financijski, ali i emocionalno neovisna. Možda zbog činjenice da sam još u ranom djetinjstvu prošla kroz traumatičan razvod svojih roditelja. Moji su se roditelji voljeli, no otac je razdvajao seks od ljubavi, a majka je osjećala odbojnost prema očevu penisu.

Voljela je plesati, no bila je uplašena, bojala se nepoznatog, zabranjenog užitka i pohote muškarca. Još dok sam odrastala u svijetu dječjih knjiga i crtanih filmova, mama je vikala: “Mrzim penetraciju, razumiješ li ti to?” Naravno, bila je pijana.

Jednog idiličnog vikenda, koji sam povodila s roditeljima, mlađom sestrom Marianne i bratom Nicolasom, netko je pozvonio na vrata. Ušla je jedna žena koju je otac predstavio kao svoju ljubavnicu. Palo mi je na pamet da ona sigurno voli penetraciju. Imala sam 14 godina. Čini mi se da zbog toga nisam mogla u životu ostvariti normalan odnos s muškarcima, normalnu vezu.

Uvijek je bio prisutan taj strah da ću biti ostavljena. Zato mi je ponekad bilo lakše otići. Kada je otac otišao, majka je shvatila snagu ljubavi. On se ponovno oženio, majka nikada. Sjedeći u sofi i gledajući televiziju, mislim da je ostatak života čekala da se otac vrati. Alkohol i duhan bili su njezina pratnja do kraja.

Konačno "zbogom"

Hugo Claus, čovjek s kojim ste živjeli u svojim dvadesetim godinama, kada ste počeli snimati Emmanuelle, svoj je život nedavno okončao eutanazijom. Kako je na to reagirao vaš zajednički sin Arthur?

- Ne mogu govoriti u ime svojega sina, naravno, no mislim da je to bila najmudrija Hugova odluka. Za tako brilijantan um, kao što je bio njegov, bilo je veoma frustrirajuće to što nije mogao vladati sobom i obavljati svakodnevne stvari, poput odijevanja ili hranjenja. Bio je bijesan na samoga sebe.

Uzeo je vremena da kaže “zbogom” najvažnijim prijateljima, rođacima. Hugo je bio neodoljivo šarmantan, izrazito duhovit. U Parizu smo ponekad dva puta dnevno odlazili u kazalište ili u kino, nekad bismo obilazili restorane, nekada kuhali tjesteninu kod kuće. Možda jedino nismo trebali donijeti odluku da dobijemo dijete tako rano. Na neki način to ipak zaustavlja vezu.

Je li vam drago što je Emmanuelle ušla u vaš život?

- Kada sam išla na audiciju za film, imala sam 20 godina i želju osvojiti svijet. Knjiga “Emmanuelle” objavljena je 1957. godine i Andre Breton rekao je da je odlično napisana.

Smatrali su je pornografijom, a ja sam intuitivno osjećala da u mojim rukama uloga Emmanuelle nikada neće dobiti taj predznak. Jedino, pitala sam se hoću li moći pomiriti svoje strogo obrazovanje s vlastitom sklonošću ekscesima.

Ni jedna glumica nije željela tu ulogu. Dobro, rekla sam, ja ću je prihvatiti i učiniti boljom nego što bi to itko drugi mogao. Ući ću u tuđe želje, bit ću netko drugi. No, ipak, ja sam stidljiva i ne osjećam se komotno u svojoj golotinji, vjerojatno zbog goleme potrebe da budem voljena. U kutu mojeg osmijeha još se nazirao mliječni zub, maleni znak da još nisam odrasla.

Svaki pokret moga tijela pokazivao je određenu distancu, a na platnu sam bila nedodirljiva. Slala sam kontradiktornu poruku i tako stvorila bogat, uznemirujući prazan prostor u kojemu svaka osoba, svako sjećanje, svaka želja može naći svoje mjesto. Hugo je išao sa mnom na snimanje na Tajland. Bio je moja sigurnost i uz njega sam mogla sve.

Neke stvari koje ste mi ispričali u Amsterdamu, a i u današnjem intervjuu, ne mogu se naći u knjizi. Zbog čega?

- Tu sam knjigu napisala uz pomoć muškarca, svojeg suradnika Jeana Arslana. Čitala sam njegovu prvu knjigu i pomisila kako će on shvatiti način na koji razmišljam i kako ga to čini idealnim za pisanje moje priče. No, morala sam se boriti s njim. Ponekad je bio sklon pretjerivanju i često sam, dok sam čitala rukopis, crvenom olovkom precrtavala dijelove.

Trebalo nam je godinu dana da napišemo knjigu. Jean je također menager Mercedes Benza, jako je zaposlen i nije imao mnogo vremena. Za englesko i nizozemsko izdanje dodavala sam neka poglavlja, no ipak - svi se dijelovi mojeg života nisu našli u knjizi.

Koji vam je bio kriterij u odabiru?

- Glavna motiv bilo je moje razmišljanje da ako uskoro umrem, iza mene neće ostati svjedočanstvo – dokument, moja životna priča. Zbog toga sam knjigu posvetila svojem sinu Arthuru. Bilo bi lijepo, mislila sam, da on to pročita te da shvati zašto je bio zanemaren kao dijete. Moram priznati da je postao mnogo mekši prema meni otkad je pročitao knjigu. Oduvijek ima smisla za humor i vrlo je bistar.

Koliko ima istine u tome da zvijezde žive bogatim erotskim životom? U knjizi spominjete erotski karusel, vrtuljak...

- Ekipa filma koja se pretvara u veliku obitelj nije dovoljna da prebrodi samoću i dosadu glumca, i ljubavne afere u vrijeme snimanja vrlo su česta pojava. Takve veze završavaju s posljednjom klapom. Warren Beatty je zaveo cijeli Hollywood, on može zavesti i kamen. Osvajati žene bila je njegova nezasitna potreba. S njime sam provela nekoliko prekrasnih mjeseci.

Otišao je od mene rekavši da ga previše podsjećam na njegovu sestru Shirley Maclaine. Roger Vadim, s kojim sam snimala film “Vjerna žena”, bio je pažljiv i šarmantan. Bio je slavensko dijete i šarm je bio njegov najveći talent. Pustila sam mu da me zavede. Naša se veza nastavila i nakon snimanja. U Saint Tropezu opijali smo se do besvijesti.

No, bio je prevelik za mene, penis mu je bio prevelik, i nikada nije imao novca. Bio je neizlječivi kockar. Ovo što ću vam ispričati nisam stavila u knjigu. Pokraj Pariza snimala sam film s Gerardom Depardieuom. Dok smo u hotelskoj sobi zajedno bili u krevetu, Vadim je pokucao na vrata s buketom crvenih ruža. Depardieu ga je izbacio. Ipak, odjenula sam se i sišla u predvorje gdje je Vadim sjedio, i dalje s ružama u ruci. “Zašto si došao?”, pitala sam ga. “Došao sam te zaprositi.” “Zašto?”, pitala sam. “Zato da se zajedno kladimo na konje”, odgovorio je. “Za tvoj ili moj novac?”, priupitah. “Za tvoj, naravno”, rekao mi je.

U knjizi opisujete i neobično druženje s Alainom Delonom.

- S Alainom nisam imala nikakvu intimnu relaciju, no radili smo zajedno. On je veoma tajanstven, opskuran. Stječe se dojam da je oko njega neprobojan oklop. Njegove relacije sa ženama teške su i komplicirane. Odmah, čim smo došli na set filma koji smo snimali u Americi, imao je svakakve prohtjeve. Bio je Bog i želio je da ga se tako tretira.

Razgovarala sam s Natalie, njegovom bivšom ženom, koja mi je rekla: “Neću ti govoriti o Alainu, no vjeruj mi, ti to ne bi htjela ni znati.” Snimali smo zajedno četrnaest tjedana, a biti daleko od obitelji – nije bilo lako. Bila sa strašno usamljena i nisam imala nikoga s kime bih mogla razgovarati. Nadala sam se da ćemo možda ručati ili večerati zajedno. Kao prijatelji, jer znala sam da on voli isključivo jako mlade djevojke. No, on je ostao rezerviran.

Očita je dvojnost vašega karaktera. Kako izlazite na kraj sa svojom takvom, dvostrukom prirodom?

- Danas sam mnogo uravnoteženija. Ne znam je li to zbog zrelijih godina ili zbog nevolja koje sam prošla. No sigurno je, više ne radim veliki cirkus zbog malih stvari. Uvijek sam nalazila razloga za sreću, no isto tako, znala sam biti i ekstremno nesretna, kao u doba kada sam se razvela od Iana McShanea.

Bila sam uništena od kokaina i alkohola. Moja me agentica pozvala da živim s njenima. Izgledala sam ko sablast. Kada sam se preselila k njoj, htjela je biti sigurna da jedem kako treba: jutro bih počinjala s frapeom, sladoledom, bananama. Nakon tri tjedna život mi se polako počeo vraćati. Tada sam znala da nisam spremna za novu vezu.

Karakter ili privlačnost

Čekate li još uvijek da se pojavi čovjek vašega života?

- Da. Fredy, čovjek s kojim sam živjela 15 godina, umro je 2004. godine. Bila je to vrlo lijepa veza. Osjećao je veliku strast prema umjetnosti i bio je dobar “učitelj”. Mnogo mi je pomogao u slikarskoj karijeri. Odnedavno opet imam dečka. Naša je veza počela u siječnju. Hvala Bogu, on nema nikakve veze sa show-bussinesom, no vrlo je sladak.

Jednom ste rekli da ljubav na prvi pogled smatrate katastrofom. Zašto?

- Danas znam, radi se o fizičkoj privlačnosti. Upoznala sam mnogo različitih vrsta ljubavi i shvatila da je bolje imati priliku upoznati nečiju narav, karakter. Shvatila sam da privlačim ljude koji izbjegavaju vlastitu destrukciju provocirajući moju. Ne znam vam reći kako će se moja nova veza razvijati, no on je mojih godina i to je prvi put da je uz mene netko samostalan. On živi sam na svojemu brodu i ja sam mu odmah rekla kako nećemo živjeti zajedno.

LEON LUČEV

NE TREBAM GLUMITI DA MI JE VRUĆE

U teškim uvjetima na Velebitu hrvatski se glumac uživljava u ulogu nervoznog Stipe

"Prvi put radim s Ognjenom. A posljednja tri filma također sam radio s internacionalnom ekipom. U Sloveniji, gdje smo snimali Cirkus fantasticus, Janeza Burgera, bilo je 16 zemalja na okupu. Na setu se moglo čuti šesnaest jezika, a iako je film bio bez teksta, trebali smo se sporazumjeti na snimanju. Bilo je zabavno", kaže Leon Lučev i dodaje:

"Ovdje nas je manje i mnogo je intimnije. Scenarij je dobar, Ognjen zna što želi, a dovoljno je fleksibilan da u konkretnoj situaciji dopusti da se nešto mijenja." Leon Lučev u filmu glumi lokalnog vodiča, a o druženjima na setu kaže: "Svi dobro funkcioniramo, nitko se ne separira. Ekipa je mala, po dvanaest sati smo zajedno, tako da htjeli, ne htjeli, komuniciramo."

Posljednjih pet godina, Leon Lučev snima snima "pivske reklame" s Goranom Navojcem, Krešom Mikićem i redateljem Ankovićem.

"Uvijek se dobro zabavimo i družimo uz pivu. Naravno, osim toga, svatko od nas radi svoj posao", kaže Lučev.

O liku Dalmatinca koji vodi ljude u lov u filmu Ognjena Sviličića, kaže:

"Sve je skupa drukčije od onoga što sam zamišljao. Snimanje je nova priča i teško mi je verbalno definirati o čemu se radi. Izuzetno mi je naporno pod ovim uvjetima snimati, no liku koji igram sve je savršeno normalno. Leonu je naporno i vruće, a kada ga preuzme Stipe – tako se zove lik koji igram, sve postaje normalno. Iako, ne trebate glumiti da je vruće, jer zbilja jest. Ne trebate glumiti da ste u kršu kad ste zbilja u kršu. Sve igra za vas, samo treba pustiti da Stipe prošeta", zaključuje Leon Lučev.

OGNJEN SVILIČIĆ

Moja suluda fiks-ideja

"Snimanje teče i bolje nego što sam očekivao", oduševljen je Sviličić

I love you! – viknuo je ekipi redatelj filma Ognjen Sviličić na kraju uspješnog kadra. "Mislim da mi je ovo najteže što sam do sada radio", kaže redatelj smijući se. Od ideje do realizacije filma, trebale su mu dvije godine. Priznaje da je morao imati svojevrsnu fiks-ideju, a kaže da je ova njegova bila gotovo suluda. ”Mislio sam da ovo nikada neće uspjeti, čak da neću moći snimiti ni kadar, jer dovesti ekipu na Velebit u ove teške uvjete, iznimno je teško. No, najljepše je od svega što mi se upravo, pred očima, počinje ostvarivati film koji sam imao u glavi. Bio je to ogroman rizik i moglo je ne upaliti. Sada vidim da se ipak slagalice poklapaju, u nekim stvarima čak i bolje nego što sam se nadao."

BRISTOL POMEROY

PRVI PUT SAM U EUROPI

Američki glumac oduševljen je boravkom u divljini Velebita

Bristol Pomeroy, američki glumac izrazito ugodna glasa, na Velebitu se našao "in the middle of nowhere" i to mu, kako kaže, iznimno prija. "Teško je povjerovati, no nikada nisam bio u Europi i ovo mi je neka vrsta avanture”, kaže i dodaje: ”Pogledao sam Ognjenov film Armin na filmskom festivalu u New Yorku i svojom me osebujnošću veoma zainteresirao. Ova je ekipa vrlo zabavna, a ja sam tip osobe koji uglavnom nema problema s ljudima."

Bristol glumi poslovnog čovjeka koji dolazi na odmor, no vrijeme provodi svađajući se sa svojom ženom.

CHRISTIAN MARIN

Pravi sam dobri djedica

Francuskom glumcu 80 je godina, no najživlji je član filmske ekipe

Uz francuskog glumca Christiana Marina na setu je neprestano simpatični prevoditelj pravim imenom Nikola Tesla, pa govore da se Marin šeće s električarem.

Iako mu je 80 godina, Christian je najživlji, a i najviši na setu. Uvijek je spreman na šalu.

"Prihvatio sam ulogu u Ognjenovu filmu nakon što sam pomno pročitao scenarij. Svidjelo mi se što je film istodobno i jednostavan i ozbiljan."

Christian Marin u Sviličićevu filmu glumi starca s Alzheimerovom bolešću.

Na snimanjima na Velebitu osjeća se kao dobri djedica, a oduševljen je time kako su ga svi lijepo prihvatili.

MAYA SANSA

Ognjen stalno nešto mijenja

Zbog svojeg porijekla glumica u govor ubacuje izraze različitih jezika

Maya Sansa, glumica iransko-talijanskog porijekla, nalik je na vulkan i u konverzaciju ubacuje talijanske, francuske riječi, jer kaže, ne zna više na kojemu jeziku razmišlja. "Sve mi se više čini da razmišljam u slikama, bojama...", kaže. Ognjenovi filmovi koje je imala priliku vidjetu u New Yorku svidjeli su joj se i bila joj je privlačna raditi u Hrvatskoj. Maya je na filmu i u kazalištu najviše glumila u dramama.

"Prvi put kad sam vidjela scenarij, rekla sam: 'Oh, ne, još jedna drama... Ne mogu to više!', a Ognjen mi je rekao: 'Ne, ovaj je film smiješan.' Povjerovala sam mu i prihvatila njegov poziv", kaže lijepa glumica i dodaje:

"Raditi s Ognjenom malo je zamršeno, ali zanimljivo. O svojim idejama ne voli govoriti unaprijed. Ne znam točan tijek događaja jer Ognjen stalno nešto mijenja, a ja pokušavam slijediti struju."

"EMMANUELLE"

BILA SAM HLADNA U SCENAMA SEKSA

"Ja sam stvorila vlastitu verziju Emmanuelle"

Emmanuelle na filmu razlikuje se od Emmanuelle u knjizi.

"Emmanuelle Arsan, spisateljica knjige, odbila me upoznati jer nije mogla shvatiti da je producent izabrao mene. Nemam nikakve veze s likom koji je stvorila. U knjizi je to Euroazijatkinja, niska, emancipirana žena. Ja sam visoka, blijeda, zarobljena katoličkim odgojem. Komentirala je da prava Emmanuelle nikada ne bi povela na set svoga muškarca. Smatrala je da sam trebala posvetiti sebe cijeloj ekipi i biti nimfomanka.

Ja sam, pak, vjerna i konvencionalna. Moje istinske želje nisu seksualne. Nikad nisam smatrala da su fizička ljubav i orgazam svrha života. Moja želja nije jaka, rijetko se rađa i prilično je pasivna. Ja sam znatiželjna, vodeći ljubav, više želim ugoditi, nego doživjeti orgazam. Majčine riječi – mrzim penetraciju – koje sam čula u djetinjstvu, atrofirale su moju želju. “Mrdni se malo”, rekao mi je Hugo dok je gledao snimanje. “Nemoj biti kao mrtva riba.”

Hugo je želio da dadem svijetu ono što sam željela sačuvati za njega. Ja se nisam mrdnula. Ostale glumice to su radile vrišteći, histerično. Ja sam bila nedodirljiva, mirna. Davala sam sebe, ali nisam bila tamo. A kako me nisu imali, čeznuli su za mnom. Bila sam velika riba."