Fižulić: Pobijedio sam rak

Bilo mi je nelagodno kada smo liftom krenuli prema uredu Goranka Fižulića. Razmišljao sam što da prvo upitam čovjeka koji se tek vratio s operacije zloćudnog tumora prostate. Znao sam da ovaj put s njim neću razgovarati o poslovnim planovima Magme ni o politici, jer smo se tako dogovorili.

Nisam stigao domisliti pitanje, a već sam bio u njegovu uredu. - Kako ste, jeste li dobro? - pitam ja. Fižulić se nasmijao. Tek kasnije u razgovoru, kazao mi je da ga i svi znanci i prijatelji koji su ga vidjeli pošto se vratio s operacije pitaju to isto. – Kod većine ljudi i sama spomen riječi karcinom izaziva zaprepaštenje i nelagodu. Ne žele ni izgovoriti riječ – karcinom. A kada me to pitaju, ja im odgovaram: Izvađen je van - objasnio mi je.

Otkriće tumora. I tijekom cijelog našeg razgovora Fižulić je o operaciji govorio kao da je pričao o još jednom svom poslovnom uspjehu, o novom trgovačkom centru otvorenom u regiji, a ne o okončanoj borbi sa zloćudnom bolešću. Cijelo je vrijeme objašnjavao da ni od koga ne očekuje i ne želi sentimente zbog toga što je bio bolestan. Emocije nisu, kaže, koristan savjetnik bolesnih ljudi.

Svoju bolest otkrio je slučajno, na redovitom liječničkom pregledu u rujnu ove godine. Nije imao nikakvih zdravstvenih tegoba koje bi signalizirale bolest. Liječnik mu je ustanovio povišeni PSA, no mislio je da se radi o nekoj upali, pa nije odmah obavio dodatne pretrage. Tek naknadno biopsija tkiva otkrila je da je posrijedi puno ozbiljniji problem od upale: adenokarcinom, najčešći zloćudni tumor prostate, od kojega obolijeva mnogo muškaraca.

Fižulić je sada sretan što već desetak godina redovito ide na liječničke preglede jer mu je posljednji takav spasio život. - Da nisam na vrijeme otkrio karcinom prostate, otišao bih s ovoga svijeta u vrlo kratkom vremenu. Nije bio bezazlen, bio bi fatalan i smrtonosan za mene. Već mi je liječnik u Zagrebu rekao da moram na operaciju ako želim ostati živ - kaže on.

Spoznaja da boluje od karcinoma, međutim, nije ga uplašila. - Straha nije bilo. Već sam se jednom suočio s tom bolešću jer je moj otac 1992. umro od karcinoma. Teže sam tada prihvatio njegovu dijagnozu nego sada vlastitu. Vjerojatno je kod mene već razvijena obrambena logika da se svaki problem može riješiti, pa sam smatrao da se može riješiti i to. Cijeli sam život riješavo probleme u kojima sam se zatekao, tako sam pristupio i svojoj bolesti - govori Fižulić.

Opet mi se čini kao da razgovaramo o poslovnom projektu. Na tu moju opasku Fižulić se smije, a rukom mi pokazuje prema radnom stolu. Tu je sjedio kada mu je liječnik telefonom javio dijagnozu. Bilo je 9 sati ujutro, a već u 10 sati imao je zakazan intervju za Jutarnji list. Nije ga odgodio bez obzira na vijest o bolesti, obavio je razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Tek kada je završio s ostalim poslovnim obavezama, sjeo je u automobil i otišao svom liječniku da mu još jednom detaljno objasni situaciju u kojoj se našao.

Da je bolestan, rekao je samo svojoj supruzi Biserki i osobnoj tajnici. Čak ni djeci, sinu koji je upravo počeo studirati u Londonu i kćeri koja u Zagrebu završava studij, nije ništa rekao. Supruga Biserka smatrala je da djecu ne treba opterećivati svojom bolešću, a i on se složio s tim: zašto ih opterećivati problemom koji oni ne mogu riješiti?

Operacija u Americi. Od dana kada je čuo dijagnozu, 23. rujna, do operacije, 20. studenoga, prošla su gotovo dva mjeseca. Fižulić je u Magmi obavljao sve poslove kao i prije, tako da nitko ništa nije primijetio. - S bolešću se ne može živjeti ako o njoj neprestano misliš. Plakanje i samosažalijevanje nije dobro, to te samo još više uništi - uvjerava me on. Na moje čuđenje kako je moguće da spoznaja o opasnoj bolesti čovjeka nimalo ne potrese i ne izbaci iz svakodnevne rutine, Fižulić se opet smije. - Ma, ni jednom se – kaže - nisam probudio usred noći znojan s pitanjem u glavi – što će biti sa mnom?

Tek 8. studenoga, istog dana kada je to i javno objavio, Fižulić je nazvao sina i kćer te im priznao da je ozbiljno bolestan. Tog je dana rekao i majci, koja je to najteže primila. Fižulić je napravio presedan kada je medijima poslao obavijest o svojoj bolesti. Nije morao to učiniti, ali je želio spriječiti glasine koje su se, kaže, ipak počele širiti po Zagrebu.

Kada je prvi put došao na američku Kliniku Mayo, na ugovaranje termina za operaciju, slučajno je sreo neke ljude iz Hrvatske. Pretpostavio je da će prije ili poslije netko saznati i za dijagnozu jer su se neki ljudi diskretno počeli raspitivati i kod njegove tajnice.

Glasine su krenule i odlučio je reći svima. Jedno jutro poslao je mail suradnicima u Magmi i sablaznio ih: tražio je da to objave. Svi suradnici bili su protiv, odgovarali su ga, vršili pritiske da to ne učini. I supruga je bila protiv objave dijagnoze. Ali nije promijenio odluku.

- Drago mi je da sam tako postupio. Tajnu bih teško sačuvao. Nisam želio da glasine upravljaju činjenicama. Moglo se dogoditi da se izliječim, a glasine bi govorile da sam bolestan. Najgore bi bilo da sam jedno govorio, a onda se otkrilo nešto drugo. Bio sam bolestan, sada sam to riješio i mogu normalno dalje raditi i živjeti. To je pravi put - uvjeren je Fižulić.

Osim informacija i savjeta koje je dobio od zagrebačkog liječnika, u odabiru klinike u koju će ići na operaciju pomogli su mu i podaci što ih je prikupio preko interneta. Nije se puno dvoumio hoće li na operaciju u Hrvatsku ili u inozemstvo. Odlučio se za Ameriku jer tamošnje klinike imaju najviše iskustva, a i njihove su tehnologije u liječenju raka prostate otišle najdalje.

Za izbor Klinike Mayo u Rochesteru presudno je bilo što se ondje već pet godina uspješno obavljaju operativni zahvati Robotic Prostatectomy, dakle robotske operacije koje ne jamče samo vrlo precizno uklanjanje tumorskih stanica, nego i brz oporavak. - Da sam išao na klasičnu operaciju - objašnjava Fižulić - danas vjerojatno još ne bih mogao sjediti u uredu i s vama razgovarati. Od operacije je prošlo 17 dana, a on je već sedam dana na poslu.

Robotski zahvat. Na operaciju je otputovao sam, supruga je naknadno došla za njim kako bi mu pomogla tijekom oporavka. Bilo je to prvi put da putovanje u SAD nije bilo povezano i s poslom. Fižulić se sjeća susreta s američkim policajcem koji ga je, kao i obično, pitao za razlog dolaska. - Kažem mu da idem u Kliniku Mayo na operaciju.

On me pogleda i kaže: “Aha, to je neka rutinska operacija.” A ja ću na to: “Ne znam je li rutinska, ali imam karcinom prostate.” Istog trenutka lice mu se promijenilo, počeo me tješiti. Sve će biti u redu, Klinika Mayo je najbolja, govori on meni. Vidio sam da ima poljsko prezime pa sam ga upitao je li Poljak. “Da”, kaže on, “došao sam kao dijete u Ameriku. Ali bio sam i u Hrvatskoj, na Hvaru…” I tako smo se nas dvojica zapričali, što je dosta neobično za američke policajce. On je očito imao potrebu utješiti me - govori Fižulić.

Kada je prvi put bio u Klinici Mayo, na ugovaranju termina, upoznao je dr. Jurja Sprunga, anesteziologa podrijetlom iz Splita, koji već 25 godina radi u toj klinici. Sprijateljili su se, kaže, i dr. Sprung se ponudio da bude anesteziolog i na njegovoj operaciji. On ga je i dopratio u bolnicu na dan operacije.

Operirao ga je dr. Matthew T. Gettman, rodonačelnik robotske tehnologije. Sam ga je izabrao. S njime je prvi put razgovarao dan prije operacije, kada mu je on precizno objasnio sve što će mu raditi. Procedura dolaska na operaciju izgleda kao da si na traci, šali se Fižulić. Večer prije prijavio se bolničkom administratoru, dobio je svoj broj, javio se u bolnicu, gdje mu je automat rekao točno vrijeme kada treba doći.

Došao je u kliniku u 6 sati ujutro, odveli su ga u pripremnu sobu i zadnje čega se sjeća prije djelovanja anestezije bilo je u 8.10 sati. Sama operacija trajala je pet sati. Dr. Gettman sjedio je u istoj prostoriji, ali nekoliko metara dalje od Fižulića i upravljao je robotom kao da igra PlayStation. Sve zahvate obavljao je robot, a liječnik je ispred sebe imao golemi ekran na kojem je pratio operaciju.

- Kada sam se probudio i vidio koliko je sati, a bilo je 15, zabrinuo sam se zašto je operacija tako dugo trajala. Što su mi to našli kada im je tako dugo trebalo, pitao sam se. Nije mi bilo svejedno. Ali, srećom, nije se dogodilo ništa strašno, nego se pokvarila kamera, pa su je morali promijeniti i zato se operacija produljila. Kada su mi to rekli, bio sam sretan - priznaje Fižulić.

U bolnici je ostao još sedam dana, ali ne u sobi, nego u bolničkom apartmanu, koji je dodatno platio. Da nije, nakon 48 sati od operacije morao bi napustiti bolnicu i oporavak nastaviti u hotelu. - To je bitna razlika u odnosu na naš zdravstveni sustav. U Hrvatskoj pacijenti predugo leže u bolnici, što je veliki trošak za zdravstvo. U Hrvatskoj je normalno vidjeti pacijente koji danima hodaju oko bolnice i puše. To je u Americi nezamislivo - kaže.

Koliko je američki zdravstveni sustav racionaliziran, Fižulić se uvjerio i kada su ga otpuštali iz bolnice. Sa sedmog, kata gdje je ležao, pa do izlaza odvezli su ga na kolicima, ali ne zato što nije mogao hodati, nego zato da slučajno ne bi pao u bolnici, jer bi je onda mogao tužiti i tražiti odštetu.

Jači nego ikad. Je li borba s karcinomom prostate bila njegova najveća životna bitka, pitamo Fižulića. - Kao sudionik rata, bio sam nekoliko puta u životnoj opasnosti kada mi je metak mogao raznijeti glavu, ali o tome tada nisam razmišljao. I moj odlazak iz Vlade svojedobno bio je za mene velika drama. Ali kada o svemu tome razmišljam iz ove perspektive, sve je to sitnica. Posve je drugačije kada vam liječnik kaže dijagnozu da imate karcinom. Odrastete i dozrete u ovakvim situacijama - priznaje on. Ali nije od onih, kaže, koji se pitaju: Zašto baš ja? Svoju bolest nije doživio kao veliku nepravdu koja mu je nanesena i zbog koje bi trebao mrziti cijeli svijet.

Bolest nije doživio ni kao upozorenje da mora nešto promijeniti u životu. Liječnici su mu rekli kako je svaka bolest povezana sa stresom, ali on i tu činjenicu relativizira. - Pa znam – kaže - ljude koji žive pod većim stresom nego ja, a ništa im ne fali.

I opet priču okreće na šalu. - Mislio sam da će me bitka s karcinom promijeniti, da ću biti bolji čovjek, ali sada vidim da se nije ništa promijenilo - kroz smijeh govori Fižulić.

A onda iz njega progovara poduzetnik. Počinje o bolesti govoriti kao o iskustvu koje mu je dalo nova znanja i snagu. - Sada me još manje strah budućnosti. Jednom sam pobijedio karcinom i s tim iskustvom znam da se on može pobijediti. Psihološki osjećaj da ste pobijedili nešto što vas je moglo ubiti daje vam veliku snagu. Znam da me to ne štiti od drugih bolesti ili od neke zle kobi. Ali ovo je jedna dobivena bitka i sada sam još spremniji na borbu. Nema toga čega se bojim - zaključuje Fižulić.