Francuska na zagrebački: Carla Bruni

Snijeg je prekrio našu opatiju i zatvorio nas u svoje studije. Pitoreskna idila Marnay sur Seinea nije me omekšala pa sam napravila novu psinu. Rekla sam svima da se idem u Pariz naći s Carlom Bruni, a da Nicolasu Sarkozyju nosim veliku mađarsku kobasicu koju sam kupila u supermarketu u Nogentu. Kanađanka me ozbiljno pitala što ću s njom razgovarati?

Nekoliko trenutaka sam dvojila, ali kako je Liz to podržala, odmahnula sam ležerno rukom i rekla da ne znam, ali nadam se da će mi pjevati o ljubavi. Ono što me zbilja zabrinjava je kako ću se obući? Liz mi je predložila gumene ribarske buce koje nosim u dugim šetnjama šumom. Čak sam u jednoj takvoj šetnji pomislila, kako nije loše živjeti na selu. Brzo sam te misli rastjerala i posjetila Paris Photo u Carrousel du Louvre. Na tom događaju izlaže tisuću galerija i izdavača. To je jedinstvena prilika za porazgovarati s autorima, ali i upoznati daleke kulture kroz konceptualnu fotografiju. Ovaj put izložili su fotografiju Afrike i iz Sahare sve od Bamako do Cape Towna. Ovo je petnaesto izdanje velike izložbe koja prikazuje Centralnu i Istočnu Europu.

Što je naše društvo danas? To me otkrivenje čekalo na izložbi prepunoj plastičnih likova s Rolex satovima i natprirodnim ženama, te zločestom djecom. Na početku me odmah dočekala exstra sofisticirana gospođa iz odjela za press koja iza te svoje fasade nije nudila puno. Svako pitanje bilo je uzaludno, pa sam zgrabila Croissant i namrvila sve kataloge ispred nje. Ova žena stajala je pred mojim očima kao simbol svog prokletstva našeg svijeta.

U tom drugom krugu pakla, bila je izložena konceptualna fotografija cijelog svijeta. Toliko neinventivnosti, te manjka umjetnosti, ali zato sjajne produkcije nisam vidjela dugo. Komercijalna fotografija bola mi je oči i gnječila dušu, svugdje sam čula vraga kako mi šapuće:„dobro došla u tržišno društvo“. Baš kao Alisa u zemlji čudesa promatrala sam tu tzv „konceptualnu fotografiju“ i sve što sam vidjela bila je kompozicija. Najmanje je bilo nekih pitanja, odnosno koncepta. Francuski umjetnici su bili najdosadniji. Fotografije su im bile lijepe.

Kako mene ljepota ne može očarati potražila sam ono nešto i vidjela sam nekoliko fotografija koje su mi izazvale radost. Smiješak je stigao iz Madžarske, autorice Anne Fabricius. Ona ima motiv žene s djecom. Majka drži fen u ruci i na njoj se vide tamni podočnjaci umora nakon poroda, potpuno iscrpljena i skrhana drži taj fen, izgleda kao da je naoružana čuvarica male bebe. Svidio mi se i Reykjavik - Island, autor Sigurđur Guđmundsson koji je razvio specifičan humor popraćen filozofijom življenja u njegovom ne toliko optimističnom društvu. Pronašla sam i Slovence. Zapravo nisam razumjela što prikazuju te fotografije. Nisam shvatila kako su te fotografije Slovenija. Sve što sam vidjela su detalji crkve i poljane u magli koje mogu vidjeti i u rano jutro Marnay sur Seina.

Bojan Salaj autor, bome visok, velik i žut, impresivan, pomalo se pronašao uvrijeđenim kad sam nekoliko puta spomenula da ne razumijem ovaj koncept. U početku se složio i rekao da ne zna zašto su baš izabrali ove fotografije, ali da je galerist poslao sve fotografije i da su izabrali ove. Pitala sam ga kako to da je Slovenija izabrana, on je rekao da tu nema pravila. Još jednom sam bacila pogled na fotografije i on je rekao: „Kako ne, nije da ove fotografije ne prikazuju Sloveniju one govore puno o nama i svima nama s Balkana. One su nas stavile u povijesni kontekst, ovo je naša povijest!“

U redu, pozdravila sam ga i prošetala malo dalje. Tad sam vidjela idealno mjesto za sjesti i odmoriti. Bilo je to predavanje o slovenskoj konceptualnoj fotografiji. Marina Gržinić povjesničarka umjetnosti odlučila je više reći o povijesnom kontekstu fotografije i umjetnosti u Sloveniji. Odmah je opalila o Novom valu, osamdesetima, komunizmu i komunističkoj Jugoslaviji. Bez zadrške pravo na staljinističkom engleskom nastavila se razbacivati Američkom propagandnom terminologijom iz doba Hladnoga rata.

Pomislila sam kako bi žena njezinog obrazovanja trebala znati da smo živjeli u samoupravnom socijalizmu. Te da smo imali izvornu socijalističku revoluciju i nismo bili kao ostatak istočnog bloka na koji se ona referira. Iako mi spadamo u neku sredinu. Pitala sam se o čemu će govoriti povjesničari umjetnosti za trideset godina, opet o osamdesetima u tzv. komunističkoj Jugoslaviji? Vjerojatno i hoće obzirom da nemaju o čemu.

Opisujući Slovensku umjetnost opisala je umjetnost cijele bivše Jugoslavije i Laibach. Okosnica izlaganja je da nismo bili slobodni u tom njenom komunizmu. Bilo mi je silno neugodno u tom Luvru sa svim onim Francuzima, Britancima i ostalima. Ispast će da smo najgori idioti, ali sva sreća što je ta ista Marina sama sebi uskakala u usta. Tako je ostala u tim osamdesetima i govorila o njima kao o vrhu naše umjetnosti.

Pokazala je političku fotografiju iz 1988. i rekla da je u to vrijeme bilo nemoguće objaviti ovakvu fotografiju, ali da ju je fotograf odmah razvio i objavio u novinama. Mislim da su svi prisutni kao i ja pomislili kako se evidentno moglo, pa je tako i Sanja Iveković 1979. mogla masturbirati na svojem balkonu dok je bila Titova povorka sve dok joj nije pozvonio policajac. Veli Marina da su te tri fotografije dokaz da nije bilo odmaka od osobnog prostora. Nije postojao privatan prostor za Istočnu Europu, zaključi staljinistički drugarica Marina.

Pokušat ću ja masturbirati na balkonu sljedeći put kad će prolaziti Papa. Pušit ću Sarajevsku Drinu i piti šljivovicu. Što bi se danas meni moglo dogoditi? Vjerojatno bi me strpali u zatvor kao teroristkinju. Stalno mi pada na pamet „Brazil“, odličan film. Čini mi se da su vremena uvijek ista samo je važno u kojem si filmu. Tako smo došli do 2004. gdje je Tanja Ostojić napravila fotografiju „L' Origine du monde“ sa zastavom Europske unije i tu se Marina zapitala što znači ova fotografija: moć, birokraciju, manipulaciju?

U Palais de Tokyo bila je izložba francuske miljenice Sophie Calle, konceptualne umjetnice. Liz i Jan su mi rekle da više ne puše njezin rad jer je izgubila društveni trag i stavila sebe u fokus. Ali kako sam obožavateljica Dalibora Martinisa, tako si mislim da je možda i Sophie sebe stavila u opći društveni kontekst.

Ona je izložbu posvetila smrti svoje majke. Smjestila ju je u podrum, bilo je hladno kao u grobnici. Govorila je sve o majci, njenoj želji da posjeti Južni pol, snimala ju je dok umire. Izgleda da joj je majka bila veliki autoritet. Čini se da je ovom izložbom izbacila svoju frustraciju nedostatka ljubavi. Kada je Sophie shvatila da će joj majka umrijeti stavila ju je u svoj fokus. Koncept je u nekim trenucima bio neukusan, kičast, ali mislim da ju je dobro poopćila obzirom da takvo što svi proživljavamo. Ipak sam bila nakon nje potresena, tužna, pa čak sam razmišljala o tome koliko je teško izgubiti osobu na koju se oslanjaš čitav život.

Na katu je također bila konceptualna izložba s retrospektivom povijesti konceptualne umjetnosti Europe. Među njima su bili Michael Lady s konceptom „Est London Marketa“ (1990.) koji je bio prazan i Martin Kippenberger „Memorial of the Good old Time“ (1987.) koji postavlja tri glave kralja i zid u društveni kontekst. Ono što me nasmijalo je Mather's Little helper (1966.) izložen kao raspored sa tabletama koje piju majke i domaćice u svim potrebnim trenucima. Osvijestila me poruka Jonathana Borofskyja: „You are alone slow down there is no one to plase but yourself“(1975. – 1976.). Smještena u Courtesy Paula Cooper Gallery NY. I da u državnim organima rade samo poštenjaci dokazao je Maurizio Catelan (1991.) koji je izložio policijski izvještaj u kojem je pisalo da je policiji prijavio krađu nevidljivog umjetničkog izloška iz auta.

Imala sam još nekoliko stvari na popisu, a to je posjetiti Francusko ministarstvo vanjskih poslova i Acces Sud veliku izdavačku kuću. Pomislila sam da bi bilo sjajno moje domaćine pozvati na promociju knjige „Kako ubiti svekrvu?'“ u CAMAC-u 5.12. u 16 sati u našem Marnay sur Seine. Koncept koji sam osmislila je PP prezentacija gdje mještanima pokazujem naš gradić. Pokažem im na fotografijama njihove kuće i kažem gdje koji lik živi, te im objasnim da jedna od svekrva živi u našoj opatiji. Objavim da koristim ovu priliku da me pozovu kod sebe u topli dom na čaj, kavu ili vino i posvete malo svog vremena, te mi ispričaju sve o svojem životu u Marnayu. Zatim ću pročitati svoju priču iz „Nauči psa trikovima“ i to baš onu „Bus za Gajnice“ koja je izvrstan presjek života u nemilosrdnom tržišnom društvu sa naravno vrlo uzbudljivim seksualnim injekcijama koje slave anarhiju.

To će dovoljno dobro djelovati na moje sugrađane za nedjeljni seks. Moj francuski alter ego je direktor Jean Yves koji će englesku verziju priče prevesti i čitati na francuskom. Zanimljivo će biti čuti u francuskom tonu i muškim glasom pročitana priča iz ženske perspektive. Direktor me upitao treba li obući malu crnu haljinu? Rekla sam da ću ja biti zanosna i da ne volim kad me zasjene. Pokušat ću i involvirati moje cimere, podijeliti im po ulogu kako bi napravili predstavu. Jean Yves je obećao napraviti kuhano vino, tako se svi nadamo pijanoj kršćanskoj nedjelji.

Melitu sam zamolila za autogram kao da je Carla Bruni za Kanađanku. Našla je neki blok od hotela „Belvie“, kaže ona bit će uvjerljivije i prigodno „dala autogram“. Obje smo balkanski protrljale ruke i komentirale kako će ta fora biti urnebesna. Pitala sam Melitu, što je mislila kako će se njezin život ovdje razvijati i želi li se vratiti u našu Hrvatsku? Jednom će se vratiti ali tek pod stare dane. Ne razmišlja previše o Hrvatskoj osim što joj ponekad jako nedostaje druženje. Francuzi su u tome drugačiji. Ne druže se puno, ali kad se druže onda je to kvalitetno i vole pomoći. Ono što ju je zaskočilo u životu je udaja. Uvijek je mislila da će se udati za nekog zapadnjaka. Na kraju je na zapadu pronašla nekog tko je s istoka i to iz Bosne, točnije velegrada Banja Luke.

Kad sam upoznala Adnana shvatila sam zašto je pala na njegov šarm. U toj atmosferi Francuske distanciranosti, bosanski humor dođe kao melem na dušu. Elem, nisu ni Francuzi loši iako misle da su veliki zavodnici. Kaže mi Adnan da im nije lako jer su Francuskinje jako zahtjevne. Znaju što hoće i kako hoće, te su im važni detalji. Meliti se ta emancipiranost sviđa jer su na taj način postavile visoke kriterije i dečki su manje razmaženi od naših momaka. Naše žene uvijek pomažu momcima jer su nas tako odgojile majke. Pomažemo im u jelu, piću, govoru i osjećajima. Parižanke za razliku od Zagrepčanki ne ulaze u brak samo tako. Uvijek potpisuju predbračne ugovore i sve se mora znati unaprijed. Kaže mi Adnan da one tvrde kako se nikad ne zna što se u životu može dogoditi. Mogu postati kockari i što onda? Da ona završi na cesti? Ne dolazi u obzir.

Melita i ja smo se u glas složile, a Adnanu smeta to što one sve odmah na prvom izlasku izlože i zalijepe manifest na čelo, tako da ubiju svaku spontanost. Možda je to našem čovjeku strano ali postoji ljubav i ljubav, da citiram prijatelja Krešu. Inače, u Marnayu sam upoznala i jedan gej par koji su vjenčani. Kaže mi Istok, koji je naravno Slovenac, da je to normalno u Francuskoj taj temeljit dogovor prije braka jer im se zatrovao mozak, ali da on na taj način ne ulazi u brak, kao ni njegov suprug Geoffry, Francuz. Njih dvojica su se vjenčali u tzv.“paks“ bračnoj zajednici. Zvuči kao pakt. Kaže da je to bolje jer se u slučaju razvoda lijepo mogu dogovoriti oko imovine, a ja se pitam koliko bi to bilo lijepo u Hrvatskoj gdje se ne možeš dogovoriti oko toga tko pere suđe i kako staviti rublje u perilicu.

U razvodu su uvijek zakrvljeni balkanski odnosi gdje donedavno partneri postaju krvni neprijatelji, a ostatak života razmišljaju kako da jedno drugom unište život. Kaže mi Jean Yves da on smatra da brak funkcionira kad partneri žive odvojeno jer bi i muškarac trebao biti emancipiran. No „paks“ nije brak u klasičnom smislu koji mi volimo upražnjavati upakiran u sav biznis koji ide uz bijela i crkvena vjenčanja. Ovdje se možete vjenčati u „paksu“ i tako nemate nepotrebnih sudskih sporova ako nedajbože dođe do razvoda. Kad uđemo u Europsku uniju i mi Zagrepčanke ćemo moći uživati u blagodatima „paksa“ bilo bi još samo zgodno da emancipiramo i svoje muškarce, a ne da se pretvaramo u njihove majke! Uvijek se sjetim babe Jake u Kaštelima koja kaže:“ Mi možemo živjeti bez muškarca, ali oni ne mogu biti sami.“

Tako sam otišla do Ministarsva vanjskih poslova i popila kavicu s jednim poznanikom Francuzom. Uglavnom sam saznala da je ta zgrada u kojoj se sad nalazi Ministarstvo obnovljena, te se sad nalaze u Rue la Convention 27. Porazgovarali smo o Francuskom institutu u Zagrebu i ostalima u Europi, te popričali o izdavačima. Grah je opet pao na Actes Sud. Odmah sam se uputila u smjeru Cathédrale Notre Dame de Paris ne da bih se pomolila ili osjetila našu povijest, udahnula moć kolonijalista, te se prisjetila našeg oslobođenja, već da bi otišla u Actes Sud.

Tamo su me lijepo primili i predložili da se vidimo opet ovu nedjelju u našem CAMAC-u, tako će me urednik vidjeti kako nastupam uživo, čuti nešto više o mojoj knjizi. Bila sam sigurna da sam napravila nešto bitno dok mi novinari nisu ponudili intervjue jer im se sviđa moja kampanja „500 komada do Francuske“. Kaže mi novinarka Barbara: „Čini mi se da ti zaista brineš o našem društvu i pokušavaš nas razbuditi iz ove uspavanosti. Imaš pravo! Želim kupiti tvoju knjigu!“. Rekla sam joj da je još uvijek na Hrvatskom, ali da će ova nova biti prevedena na Francuski, dok se stara prevodi na Engleski.

Rekla sam Liz, Kanađanki i ostalima da sam bila u Parizu i pozvala Carlu Bruni da dođe na moj performans, ali nisam sigurna jesam li ju autfitom uspjela zasjeniti i sviđa li se Sarkozyju mađarska kobasica? Ako ne dođu ovu nedjelju znat ćemo zašto.

(Nabavom knjige 'Nauči psa trikovima' uključite se u kampanju '500 knjiga do Francuske')