Nijedan pijetao nije ukusan bez dobre pripreme. Francuskinje su toga svjesnije jer znaju kako uživati u dobrom kulinarstvu. Kuhani pijetao u vinu je francuski specijalitet, koji iziskuje vješto i istančano nepce. Onaj tko se upusti u kuhanje pijetla u vinu mora biti svjestan da je priprema i način na koji se dodaju namjernice, te začini po točno određenom redoslijedu. Ukoliko pijetla prekuhate on postaje tvrd i žilav.
Zanimljivo je kako je pijetao simbol Gala i Francuske, a La Marianne je alegorija republike. Francuzi u svemu vide seks, pa tako i u svojoj kuhinji. Skuhati pijetla, ne zna svako a ta se simbolika može prenijeti na svakodnevni život. Odnosno, komunikaciju.
Ovih dana sam u cijeloj kuhinji, koja se zove život u Hrvatskoj, uspjela prekuhati jednog pijetla. Iako to i nije tako teško. U Hrvatskoj je atmosfera takva da se svi osjećaju prekuhano pa na neki način svaki oblik komunikacije doživljavaju prezačinjeno ili krivo začinjeno. Svi znamo čemu služi fejzbuk. Pametni časopis za muškarce BUG prozvao je fejzbuk mjesto za „picolovce“.
Kako sam dosta u tom virtualnom prostoru jer život u Francuskoj iako je uzbudljiv, ponekad ipak nedostaju zagrebački prijatelji. Svi koji me poznaju onda znaju da sam informejšn đanki. Tako sam preko fejsa dobro informirana i znam što je s mojim prijateljima, te koliko im nedostajem. Osim toga moja kampanja „500 komada do Francuske“ ima ideju da me dodate za svoju fejzbuk prijateljicu, te nesmetano komunicirate sa svojom omiljenom spisateljicom. To je uglavnom tako i bilo. Broj fejzbuk prijatelja se povećavao nakon početka kampanje, mnogi novi ljudi ušli su u moj život, te sa svima komuniciram. Direktor umjetničkog centra u Francuskoj nekoliko puta mi je rekao kako je njemu fejzbuk naporan jer su ga stalno spopadale neke čudakinje. Pitao me kako to da ja za to imam živaca i vremena? Onda je prolazio kroz moje frendove i govorio: „Ma možeš si misliti kako ovaj čita tvoje kolumne ili knjige! Vraga, ovaj hoće samo seks! Zbog takvih frikova sam ja odustao od fejsa!“ Naravno to je sve rekao na engleskom sa francuskim naglaskom, mašući kosom, vidno uzrujan, te zabrinut za moju sigurnost. Pritom mi se toliko približio i buljio u ekran monitora mojeg ružičastog monitora da sam osjetila njegov parfem i topli dah na licu. Čini se da neki muškarci naprosto nemaju percepciju prostora, pa ni virtualnog. Ponekad znam na fejsu ili mejlu provoditi po nekoliko sati. Zato što dnevno stigne po dvadeset emajlova, što me jako veseli. Neki su super, uglavnom od žena. One budu nekako rasterećene. Ali i od mlađih muškaraca, kao od jednog dvadeset godišnjaka: „U fejsbukovskom stilu, veliki lajk na tvoje kolumne o Francuskoj!!! Morao sam... Jako su mi sve zanimljive, zabavne, kreativne, duhovite, ingeniozne...Sviđa mi se stil! Živjela, samo tako naprijed, ja ću te sigurno čitati i dalje i reklamirati malo tu po fejsu!“
Takvi čitatelji me razvesele! Naravno da onda i ja njih podržim pa ih pitam koja kolumna, a ovaj mi je baš ostao u pozitivnoj slici jer je izabrao onu najvažniju „Liberté, égalité, fraternité ou la mort“ po tome vidim i kakvu razinu svijesti moji čitatelji imaju ili koji im je ukus. Uglavnom puno se može doznati iz tih pisama, čak dobiti dojam opće društvene slike, ukus nacije, pogotovo mladih ljudi. Najviše mi se sviđa što mi se javljaju Hrvati raseljeni po Europi. Imaju osjećaj da je moja kolumna o njima i da ih konačno neko razumije, te piše o njihovom osjećanju, baš kao i moja knjiga. Jedna čitateljica napisala mi je emajl nakon pročitane knjige: „Nijemo tumaram stanom već pol sata. Pod dojmom sam. Priče su iznimne slike. Napetost je bliska onoj iz filma Crni labud. Rijetko me tekst toliko uvuče u sebe. A kad se to dogodi, rijetko sam sretnija no tad. Nisam znala što očekivat, jer te ne poznajem osim po kolumnama, koje volim, al drugi su žanr pa sam ko tabula rasa sjela pred ovu knjigu. Bas sam sada zadovoljna“. Takvi mejlovi takvi postovi, takvi lajkovi imaju smisla jer su u kontekstu. Neki se čak javljaju i da bi sklopili poslovni kontakt, iako mi je jednom prilikom Carla Bruni na kavi u Parizu rekla: „Koristiš taj fejzbuk u poslovne svrhe. Zapravo, ti ga odlično koristiš!“
Nakon gostovanja u „Dobro jutro Hrvatska“ na temu mojeg življenja u Francuskoj javilo mi se na fejzbuk nekoliko ljudi. Između ostalih se javio jedan Makedonac. Kada sam ga adala za frenda, odmah je krenu sa: „Pozdrav ljepotice!“. Odmah mi se to nije svidjelo, pa sam ironično nabacila: „Hvala to mi kaže i mama, kako mogu pomoći?“ Nakon nekog vremena, shvatim da je ovdje po srijedi sindrom „picolovca“. Veli mi on da izgledam kao filmska zvijezda. Kažem mu da se uz njega tako i osjećam! No, kako je svaka moja ironična strelica promašila metu, tako mu kratko kažem:“Hvala na ponudi, zbrinuta sam. Imam muža, tatu, brata, prijatelja i ljubavnika.“. I tako se neki impulsi naprosto u virtuali krivo dožive pa je dečko nastavio o toj temi kao da nema sutra. Iako ima trideset i šest godina jednostavno je odlučio obarati ženske u tom virtualnom svijetu. Kako mašta čini svašta tako i moja, shvatila sam da ga se neću riješiti, te da je najbolje ovaj problem jednim klikom miša eliminirati. Tako sam strelicom na njegovom profilu pronašla „Unfriend“ ili „Report/block this person“. Nakon kratkog biranja kliknula sam ono što sam smatrala ispravnim.
Tada je baš na profilu mojeg poznanika i fejzbuk frenda Sandija Blagonića etnologa osvanuo citat poljskog sociologa Zygmunda Baumana: "Korisnici Facebooka hvale se s 500 „novih prijatelja“ - više nego što sam ih ja uspio naći u 85 godina života. Zar to nije signal da, kad spominjemo „prijatelje“, u mislima imamo drukčiju vrstu odnosa?"
To je vjerojatno najistinitija rečenica u posljednjih dvadeset godina i intenzivnih pet. No, mene zanima zar smo mi postali toliko površni? Naravno da jesmo! U Francuskoj sam upoznala novi svijet, a to je svijet Amerikanaca. Tamo sam prvi put iz prve ruke shvatila što znači riječ „fejk“. To je kad ti se netko zahvaljuje pedeset puta, a ti mu ne vjeruješ da to iskreno misli jer se verbalno i ne verbalno ne poklapaju. Kroz ovu svoju kampanju i otvorenost svijetu preko fejsa shvatila sam da je muškarcima naprosto teško. Oni ne vide svoje mjesto pod suncem. Mnogi su zbunjeni, mnogi ne znaju kako se ophoditi, što misliti, čime se baviti, kako profesionalno obavljati svoj posao. Sve u svemu, moram priznati da je meni to oduzelo puno vremena i da sam odradila veliki posao. Možda bi neki psihijatar trebao specijalizirati te granične slučajeve koji se gube po virtualnoj stvarnosti, meni je ovo potrebno za istraživanje.
Kako sam maknula svog virtualnog stokera iz Makedonije, tako sam idući dan dobila emajl uz lijepu molbu da ga vratim. On nije htio i samo se šalio, ja sam sve krivo shvatila. Zakleo se da čita sve moje kolumne, da me vidio na televiziji i da će kupiti moju knjigu. Sve to u istu ruku mi je bilo smiješno i strašno. Pogotovo što me čovjek uporno moli da ga vratim za prijatelja. Stala sam i razmislila o tome što se tu zapravo događa. Naime, ovaj virtualni svijet fejzbuka ima dvije strane lica. Moj cilj je koristiti ga poslovno, ali kako su tu ipak i moji prijatelji, te poznanici, koristim ga i privatno. Također sam zahvaljujući tom virtualnom svijetu i u vezi sad sa prijateljima iz Francuske, a u Francuskoj sa prijateljima iz Hrvatske. Sad sam proširila prijatelje na Australiju, Ameriku, Portoriko, Koreju, no stekla sam i nove prijatelje koji su moji čitači, te su kupili moju knjigu pa mi šalju feedback. Mnogi od njih su zapravo jako zanimljivi ljudi. U tom virtualnom svijetu sam pomalo opuštenija nego u stvarnom svijetu, iako sam uvijek ista. Nemam neke dvostruke karaktere ili dva lica, no što se dogodilo sa Makedoncem. Je li on zaista stoker ili neka zbunjena osoba? A možda se čovjek zaista šali samo nam se razlikuje smisao za humor? Ono što mi zaista nedostaje u procjeni čovjeka je ta treća dimenzija. Kad nekog vidim odmah znam što ili koga vidim. U svakom slučaju, nemoguće je zrelo procijeniti i suvislo odlučiti tko je tu lud, te koga jednostavno treba izbrisati. Kako moje virtualno druženje spada u sferu mojeg posla, odlučila sam Makedoncu pružiti još jednu šansu nakon prepiske i moljenja: „Ma ja sam ti jedan fin dečko, nemam nikakve lose namjere, samo volim da se družim s tobom i to je to! Evo poslat ću ti i jednu lijepu pjesmu, kao mali znak pažnje prema tebi, a i da te omekšam malo!“
Kako sam ga vratila među moje fejzbukovce tako je on nastavio pisati. Više me to nije smetalo. Trudi se biti obuzdaniji, odgovorniji u komentarima, zna biti duhovit, ali i dalje intenzivno piše. Odlučila sam obrnuti psihologiju i zasuti ga pitanjima, zadaviti nekim temama. Na kraju sam shvatila da je moj stoker u principu još jedan od tih smušenih tipova, koji ne zna kako pravilno koristi fejs, a da ne prestraši drugu stranu. No, pomogao mi je da se vratim na onu početnu točku zbog koje sam taj fejs i krenula koristiti. Radi komunikacije. No, upravo se meni dogodilo ono što sam napravila njemu. Mene je netko s kim sam bila mjesec dana poslovno opterećena, blokirao kao fejzbuk prijateljicu. Taj potez mi je bio izrazito tinejđerski. Prvo jer se ta osoba i ja nikad uživo nismo vidjeli, već to među nama funkcionira po nekom virtualnom principu. Nema one neke treće dimenzije koja bi nas trebala staviti i u ozbiljan poslovni kontekst. On i ja imamo prijatelje na raznim funkcijama sa raznim opredjeljenjima, ali kako je Zagreb selo gdje svako svakog zna, tako vjerujem da on sluša savjete svojih prijatelja, baš kao i ja svojih. Naravno njegovi prijatelji poznaju mene, a moji njega, pa vjerujem da se on raspitao o meni kao i ja o njemu, te da smo jedan o drugom stvorili mišljenje, koje nije naše nego tuđe. Žalosno je da smo oboje novinari i trebali bi samostalno istražiti temu iz prve ruke, jer to je profesionalno, a tek onda stvoriti mišljenje. I tako sam u našem virtualnom prostoru s upornom željom da od njega dobijem feedback dobila prekuhanog pijetla i on više nije ukusan. S druge strane ja kao La Marienn ostala sam izdana zbog nekog nestvarnog svijeta koji je konstruiran u glavi poslovnog čovjeka? Kako se to danas odvija posao? Je li to poslovno?
Moj direktor u Francuskoj kaže mi slijedeće: „Danijela sve je u dojmu, moj prvi dojam o tebi nije se promijenio. Kako sam te vidio odmah sam primijetio sve što sad vidim da je istina.“ Francuzi iako imaju tu nonšalantnost, oni su istančani u komunikaciji, žele komunicirati, znaju komunicirati. Vide sve elemente koji su potrebni od verbalne do neverbalne komunikacije. Sviđa mi se i to što se u poslovnoj komunikaciji na sastanku možeš argumentirati, raspravljati, posvađati, čak postoji milijun načina kako jedno drugog možete poslati k vragu, ali uvijek se komunikacija uvijek nastavlja jer to je poslovno. U lijepoj našoj maloj zemlji za veliki odmor, sve se doživljava osobno. Razlike u mišljenju i stavu smatraju prestankom bilo koje komunikacije i ljutnjom, kao da smo intimni. Također, ako se traži odgovornost za postupke, odmah se prekida svaka komunikacija. Nitko ne može podnijeti odgovornost za svoje postupke jer su oni emotivno nezreli, zato i jesu krivi!
Lijepa riječ mnoga vrata otvara, time se navode Francuzi u svojoj komunikaciji. Zato znaju pripremiti i skuhati Coq ou vin. A za to je potrebno istančano nepce, želja za pravim okusom i vrijeme za život.
(Nabavom knjige 'Nauči psa trikovima' uključite se u kampanju '500 knjiga do Francuske')