Francuska na zagrebački: Što je Pariz?

Čim sam ušla u avion francuske kompanije krenulo je računanje po srednje francuskom vremenu. Avion je u startu kasnio dvadeset i pet minuta. Stjuardesa se posvađala s Amerikancem, nakon što mu je dodala poslovne novine, očekivala je zahvalu: tenk ju, mersi? Amerikanac je raširio novine preko pola aviona i potpuno ju ignorirao. Stjuard je zgodan. To je ta prednost uskih aviona. Uspjela sam nakon prepipavanja stjuarda i nekoliko zgaženih nogu sjesti: „Mislila sam da ova kompanija ima prave avione!“, otpuhnem na glas.

„Mi Hrvati uvijek imamo visoko mišljenje o sebi i mislimo da bi trebali letjeti velikim avionom“. Očito sam sjela kraj važne osobe za Europsku integraciju Hrvatske po pitanju kulture i obrazovanja. Ona je krenula u Genevu ali će presjesti u Parizu. Odmah sam joj tužila Ministarstvo kulture. Okretala je očima i komentirala, ali je prekinula razgovor kad je shvatila da sam novinarka: „Ministarstvo nema novaca!“, klišej koji svi govore: „Ah znam ja to. Ali gdje su ti novci? Porezi koje plaćamo su strašno veliki.“Ostatak vremena smo pričale o zemljama koje smo posjetile i koja nam se najviše svidjela. Meni se svidjela ta gospođa, baš kao i ja njoj. Dobar početak za uspješan kraj.

Odlučila sam isključiti bedove čim sam kročila na francusko tlo 30 minuta kasnije od planiranog. Na aerodromu Charles de Gaulle nije se teško orijentirati, osim toga svi su vrlo susretljivi s Britancima. Znam da dobro govorim engleski, ali Francuzi su zaista u jezicima slobodni kao i u poimanju vremena. Tako sam svojim austrougarskim naslijeđem i njemačkim promišljanjem vremena i novca, otišla liftom na krov aerodroma i pričekala autobus 350. Čekala sam autobus četrdeset i pet minuta. Vozač je otvorio vrata i ja sam rekla: Ž vudre ale a Gar l' Est. An bilje sivuple musju. I onda me on nešto pitao na francuskom, rekla sam na engleskom da moram na Gar l' Est i on je rekao: britiš? Morala sam kupiti tri karte što je samo značilo da idem kroz tri zone Pariza. Vozač je bio Marokanac. Kad smo stigli do podnožja aerodroma rekao je kako on kasni i da bi bio zgodno da prijeđem kod njegovog kolege u autobus jer on kreće odmah. Kolega Indijac smireno je pričekao da uđem sa svojim XXL kovčegom po uzoru na američki ukus. Nije sedam puta zatvarao vrata autobusa i polako kretao kao u Zagrebu. Tražio me da potvrdim idem li na Gare l' Est i ja sam rekla: dec rajt! I on je rekao: britiš? Sjela sam u autobus i promatrala Pariz. Samo je vožnja s krova Charles de Gaulle u podnožje aerodroma trajala sat, a do Gare l' Est još bar dva sata.

Kad smo ušli u grad počeli su se mijenjati ljudi. Izvan Pariza žive uglavnom tamnoputi Francuzi i svaki od njih ulazio je u autobus sa svojom kokejžan socijalnom radnicom. Jezici i naglasci su se mijenjali brzinom svjetlosti. Ušlo je cijelo jato plavo uniformiranih kontrolora. Parfe madam! Veli mi kontrolorka marokanske krvi i vrati karte. Negdje na ulazu u staru jezgru, kako smo se polako približavali centru, ušli smo u ogromni prometni čep. Nitko nije trubio. U Zagrebu bi već neki manijak sjeo na trubu jer misli da je teleporter koji treba jače stisnuti pa će ga prebaciti na drugu stranu svemira. Gužva je bila nemoguća, ali to nikoga niti malo nije uzrujavalo. Potpuno opušteno smo se probili i došli na Šapo. Tu se ispostavilo da moram sići i uzeti drugi autobus jer ovaj ne ide dalje. Na stanici sam jedina bila bijela. Zurila sam u ljude jer taj raspon rasa i boja u Zagrebu više ne mogu vidjeti otkako smo izašli iz nesvrstanih. Musju kontrolor je uzeo moj kovčeg i unio u novi bus uz zanimanje: britiš?

Kako smo se približavali strogom centru tako se mijenjala boja putnika. Polako su se izbjeljivali kao Michael Jackson. I stigla sam na Gare l' Est. Tamo sam htjela kupiti mjesečnu kartu za Nogent sur Seine, ali nažalost Francuskinja marokanskog porijekla nije razumjela: britiš? I tako s mojim francuskim na kraju sam kupila: vodever kartu koju je imala do Nogenta sur Seine. No, ipak se dogodila svađa. Jedna na šalteru do, bila je uporna i tražila je novac od neiskorištenih karata. Kad je postalo gusto Francuz azijskog podrijetla pozvao je šefa poslovnice, Francuza per se. U međuvremenu, kako bi tko završio smjenu, lijepo bi još popričao s kolegama, izljubio ih dva puta – to je pariški – i zatvorio blagajne sasvim opušteno. Kao da nije red. U tom istom redu nitko nije vikao „Je….. ti mater! Da ti je…..mater!“ ili prijetio mahanjem knjižicama, beneficijima te pištoljima i razbijanjem boce o glavu. Za prave kraljice drame vrhunac je polijevanje benzinom iz ručnog kanistra, a zatim luđačko kresanje upaljačem. Kad smo već kod toga, u Francuskoj je nestašica benzina pa vlakovi kasne. Nakon parlamentarne i strastvene svađe, odnosno izmjene mišljenja i stavova, sve je okej. Riješili su problem: mersi madam, mersi msju i orevar!

Ušla sam u vlak za Nogent i odmah na ulazu u vlak, po svojem običaju, ubola sam Carlosa. Kad mi je rekao da vlak ide za Nogent, ali da on ide dalje za Marnay ja sam povikala: CAMAC. To znači cimeri. On je filozof i slikar iz Porto Rica. Odmah smo ispljuvali Amerikance, ali njemu se svidjela moja kampanja koju sam pokrenula po uzoru na Barack Obamu. Veli Carlos slavodobitno: „so ju are not britiš?“ Odgovorim: „aj em from Kroejša.“ Na to će on: „A znaš li ti gdje je Porto Riko?“

To je bio povod za prepričavanje dogodovština; kada ljudi govore o „nama“. O „nama“ o kojima se samo zna da smo iz problematičnih zemalja u njegovom slučaju kolonije. Odmah se podrazumijeva da moramo biti manje obrazovani, inteligentni, a time smo i vrlo siromašni. Rekla sam mu da je to strašno koliko je skupo obrazovanje, a koliko se teško znanje može unovčiti. Pričali smo o intelektualnom i umjetničkom radu koji se ne vrednuje. Svi se ponašaju kao da ga nije moguće kapitalizirati, a to je izvozni brand svake razvijene zemlje! U „našim“ zemljama si glup, ako nisi „poslovni čovjek“, korumpiran ili predator. Slegli smo ramenima, a ja sam se sjetila priče za vrijeme mojeg boravka u Izraelu kad su me Amerikanke pitale imamo li mi u Kroejši televizor? Sasvim ozbiljno sam rekla da imamo jedan na glavnom trgu.

I tako smo se smijali do Nogent sur Seina pričajući o predrasudama. Sve je prestalo biti smiješno kad sam sa svojim XXL kovčegom izašla iz vlaka. Carlos je polako čupao svoja dva kovčega i ruksak. Ispred sebe smo vidjeli zastrašujući prizor, nešto strašno. S platforme s koje smo trebali prijeći na drugu stranu stajale su beskonačne stepenice, pa mostić, pa opet beskonačne stepenice. Kao u Alisi u zemlji čudesa. Carlos je rekao: oh men, aj kant bilivit, dis is not hepening. I am going akros. Što se odnosilo na pretrčavanje pruge koja je bila duboko u odnosu na platformu. Rekla sam mu: Hej! Hoćeš li da svi u selu pričaju o tebi kao ludom portorikancu? Saberi se! Nije prošla minuta i musju skretničar uzeo je moj kofer i odnio ga na drugu stranu, a Carlos je iza mene stenjao i govorio: ju ar so laki, men. Na to sam mu odgovorila: Aj em vu–men!

Još strašnije je bilo ući u auto direktora CAMAC-a koji nas je dočekao na stanici. Auto je bio pokriven dlakama njegovog psa. Carlos je započeo mantru: ne vidim dlake, ne vidim dlake…Polako smo ulazili u selo. Stara vijećnica je ispod Francuske zastave koja se slobodno vijorila na vjetru imala jasno istaknutu obavijest sindikata. Veliki problem uz sve ostale je i nedostatak goriva. Odmah pokraj vijećnice je lokalna birtija, pa crkva i naš umjetnički centar iza kojeg je mostić preko Sene. U crkvu se može ući, ali ključ je kod barmena. On ujedno obnaša svećeničku dužnost u selu. Birtija više ne radi nego što radi, no najčešći gost je zvonar koji voli roštilj i vino.

On nije baš redovan u zvonjavi. Nekada zvoni od rana jutra, a nekada od podneva. Prvi dojam dvorca bio je takav da jedan lik mojeg romana: Kako ubiti svekrvu? mora umrijeti. Iako se vidi da je dvorac slabo održavan, ima određen inspirativni šarm. Mjesto je vrlo poticajno za umjetnički rad. Ušla sam u Dvorac ovijen crvenkastim tankim velom tajni i udahnula stoljetnu prašinu. Direktor me odveo do moje sobe. Penjali smo se malim tornjem na kat. Uz škripu teških drvenih vrata otvorio mi je cijeli kat sa beskrajnom bibliotekom, ogromnim drvenim radnim stolom, ali i još jednim radnim stolom koji gleda na rijeku.

Crni koncertni klavir uz veliki kičasti kamin sa starom slikom ulja na platnu izgledali su kao na filmu. Motiv na slici su svećenici koji stoje u nekoj procesiji u toj maloj crkvi sv. Elizabete, koja je već stoljećima bez funkcije. Biblioteka izlazi na mostić na kojem zapalim cigaretu u društvu crne mačke, uz jezoviti šum Sene i beskrajne tišine. Do moje spavaće sobe vodi mali hodnik koji je iza tog velikog kamina. Soba ima samostanski štih. Mali radni drveni stol iz desetog stoljeća, za kojim sjedim i pišem u svojem naslonjaču za ljuljanje s početka prošlog stoljeća. Ogromni prozori i velike drvene škure, kao ploče, tako da ne znam koliko je sati osim kad čujem pijetla ili crkvu. Moja biblioteka me plaši. Stalno se osjećam osamljeno tamo. Čini se da je ovaj dvorac bio samostan ili crkveni dvor. Zbog njegovog šarma i tajanstvenosti ovdje su se snimali mnogi filmovi, a svojevremeno je bio jezgra umjetničkog života. Tako je CAMAC važno mjesto za ovaj kraj i jedini pisac koji je ove godine bio na stipendiji i koristio moju sobu je jedan njujorčanin. Ja sam jedina iz starog svijeta, tako ovdje kažu umjetnici. Iz kolijevke mijenjanja svijeta, iz nemirnog Balkana. Svi me zovu Princeza Danijela, jer sam zaključena gore u kuli i ne izlazim. Jer pišem bestseler.