Lijeva noga Joea Strummera bila je najvažniji instrument u The Clashu. Ako nikada nisi vidio tu nogu u akciji, ne možeš znati ništa o bendu ni o punku općenito – kaže u svom romanu “Zapalite kuću” norveški autor Frode Grytten.
Priča započinje u ljeto 1981. kada su The Clash osvojili New York, a završava prvim okupljanjem benda 1976. godine u skvotu u londonskom Davis Roadu. Mladi Joe Strummer, Mick Jones, Paul Simonon i Topper Headon htjeli su promijeniti svijet, no sve je završilo dubokim razočaranjem, prekinutim prijateljstvima i financijskim problemima. Ipak, ističe autor, uspjeli su promijeniti njega – dali su mu poticaj za pisanje. “Kupio sam pisaći stroj u ulici Kong Oscars u Bergenu. Otac mi je dao novac i sjećam se da je stroj imao trake u boji i da sam mogao pisati crveno i crno. Totalno cool. To su bile pankerske boje. Boje The Clasha.”
Frode Grytten rođen je u Bergenu, a odrastao je u Oddi, industrijskom gradiću na zapadu Norveške. Veliki uspjeh postigao je romanom “Pjesma košnice”, a na hrvatski mu je još preveden triler “Medvjed koji teče” te zbirka pripovjedaka “Sobe uz more, sobe u gradu”.
Ljudi obično pišu biografije o bendovima, što je vas potaklo da napišete roman i zašto baš o grupi The Clash?
– Volim biografije o bendovima, one su često dobro istražene i vrlo informativne, no sve su pisane istim jezikom, kao da postoji samo jedan ispravan način pisanja o muzici. Kao da ih je sve napisao isti čovjek i objavio pod različitim pseudonimima. Tako da sam se zasitio biografija, a što se tiče The Clash, bio je to prirodan izbor. Mnogo muzike koju voliš u mladosti nestane s vremenom, no The Clash su ostali sa mnom na čudan način. Htio sam saznati zašto.
Knjiga je podijeljena na poglavlja Vokal, Gitara, Bas i Bubanj i u svakom obrađuje po jednog člana benda, pri čemu je možda najzanimljivije ono o bubnjaru Topperu Headonu koji je nakon što je izbačen iz benda preživljavao vozeći taksi po londonskim ulicama, a kada je izgubio stan, živio je zajedno s Ircima u Arlington Houseu. Jeste li posjetili sva mjesta o kojima pišete?
– Puno sam istraživao i bio sam na svim mjestima koja spominjem u knjizi, i u New Yorku i u Londonu. Mislim da sam pročitao sve ozbiljne biografije benda, pogledao sam sve dokumentarce, proučio sve snimke na YouTubeu i sve koncerte na DVD-u i online. Morao sam sve to napraviti kako bih ušao u glave stvarnih ljudi. Bilo je to vrlo riskantno i nisam siguran koliko je etički, ali tek kada sam shvatio dinamiku osoba i samog benda, mogao sam početi pisati. I izmišljati. Na primjer, stavio sam Toppera Headona u Arlington House, zato što volim pjesmu Madnessa “One Better Day”. To je pjesma o kući za irske beskućnike. Topper je zapravo živio u jednom drugom hostelu...
Kako je naslov romana povezan s pričom o bendu?
– Kada je The Clash svirao u New Yorku u ljeto 1981., vatrogasna služba New Yorka odlučila je zatvoriti klub Bond’s International Casino. Ta odluka uzrokovala je nerede na Times Squareu, jer su se fanovi zabrinuli da neće moći vidjeti engleski bend. Sve je rezultiralo trijumfom od 18 koncerata u potpuno rasprodanom Bond’su, što je bio možda i najveći trenutak benda u povijesti, ljeto kada je The Clash osvojio New York. No bend je izgorio, imali su toliko mnogo energije i toliko malo vremena da se pobrinu o svim stvarima i o sebi. Tako da naslov opisuje sam bend; kuća je bila The Clash u koji su članovi benda otišli, zapalili se i iz koje su morali pobjeći.
Koje biste biografije o bendu preporučili čitateljima?
– Najbitnije knjige za mene bile su “Passion Is A Fashion” Pata Gilberta i “Route 19 Revisited” Marcusa Graya. Također jako volim foto-knjigu Pennie Smith “Before & After”. Ona je zaista uhvatila duh, stil, humor i ludilo benda. Pennie je fotografkinja koja je snimila fotografiju Paula Simonona kako razbija bas-gitaru u New Yorku 1979. Najbolja rock fotografija svih vremena.
Rođeni ste 1960., što znači da ste kasnih sedamdesetih, kad je punk bio na vrhuncu, bili dovoljno stari da se sjećate tih dana. Je li postojao punk pokret u Norveškoj? Jeste li imali prilike vidjet The Clash uživo?
– Naravno da je postojao, bio je marginalan u brojkama, ali njegov kulturalni utjecaj bio je nevjerojatan. Kod punka nisu bile važne frizure ili kožne jakne, bila je to riječ: uradi sam. Ustani sa stolice, ugasi TV, izađi na ulicu i budi dio svijeta. Sviraj. Piši. Viči. Pjevaj. Uživo. Inače, gledao sam The Clash uživo u Gothenburgu, u Švedskoj, u svibnju 1981. Putovali smo preko cijele Norveške i Švedske u prastarom Volvu kako bismo ih vidjeli i bili su nevjerojatni, upravo tada bili su na vrhuncu svoje karijere.
Recite nam nešto o svom eksperimentu iz 2014. kad ste pisali kratke priče na Twitteru koje su poslije objavljene kao knjiga.
– Nisam imao nikakve velike ambicije, no bio sam znatiželjan je li moguće napisati dobru priču koristeći samo 140 znakova. I bilo je. Imalo je smisla. Napisao sam 538 priča, objavljujući jednu svaki dan tijekom 538 dana. Kolekcija najboljih priča (radi se otprilike o polovica svih priča) objavljena je prošle godine u knjizi “Waiting for the Bird”.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
