Dok je u ruci držao čašu, kažiprstom je dodirivao vrh. Tako je znao koliko će točno naliti piva. Točio je lagano. Baš kako treba da se ne stvori previše pjene. U drugoj ruci mu je bila elektronska cigareta. Punim plućima bi je potegnuo nakon svakog postavljenog pitanja. Ali, taj bi se dim brzo raspršio i nije ostavljao onaj teški miris duhana.
Dok sjedimo u jednom od njegovih omiljenih kafića u Zagrebu, odlučio mi je povjeriti svoju životnu borbu. Mario Perčinić u petoj godini života potpuno je izgubio vid. No to ga nije zaustavilo da se bavi onim stvarima koje ga zanimaju. Od rođenja je, kaže, bio mali hiperaktivni "vunderkind" i htio se baviti brojnim stvarima. Automobili, računala, glazba... sve su to bile njegove strasti od malih nogu. Naravno, nije moglo proći bez problema.
"Išao sam u Osnovnu školu Marina Držića u Zagrebu. Od prvog do četvrtog razreda bilo je guba. Baš sam uživao u školi. A onda je u petom razredu počelo maltretiranje. Imao sam dobre ocjene pa je neke dečke to jako živciralo. Kako jedan mali koji je slijep bolje uči od njih? Nerijetko bi me dočekali negdje, pa bi me hitili na pod i šutirali nogama. Cijela je škola to znala. I što onda...? Bio sam u situaciji ili da se branim ili ću naje..." prisjeća se danas 35-godišnji Perčinić.
Odlučio je braniti se. U sedmom razredu upisao je tečaj borilačke vještine nanbudo.
"Kad sam uzvratio udarac, i to dobro uzvratio udarac, onda su se povukli. Tako to ide, moraš pokazati zube. Odnosno šake", kroz smijeh priča Mario.
Nije, kaže, bilo lako ići u školu u vrijeme dok tehnologija nije bila razvijena kao što je danas. Roditelji su mu čitali knjige na glas i onda to snimali na kazetu.
"Svoj invaliditet nikad nisam stavljao u prvi plan niti se izvlačio na to. Poslije osnovne sam upisao srednju školu Vinka Beka za administrativnog tajnika. To mi je bilo dosadno. Ma, grozno", priča Mario te dodaje kako je s 12 godina dobio radioamatersku licencu.
Htio je time istaknuti da je pohađanje te specijalizirane škole za slijepe osobe za njega bilo samo traćenje vremena. I talenata koje ima.
Paralelno je uz osnovnu školu išao i u glazbenu za klavir. Ali sve se promijenilo kad je prešao na rock'n'roll i u tjedan dana, kaže, svladao sviranje bas gitare. S ekipom je osnovao bend koji se zove Mikrofonija. Prva im je svirka bila u zagrebačkom klubu Jabuka. Mario je tada imao tek 15 godina. Tamo se skompao s ekipom iz Hladnog piva. Treća svirka bila im je u kultnom Kulušiću. Tada je sve krenulo kao podmazano. Postali su poznati domaći i regionalni bend. U trećem razredu srednje škole otišao je u Ameriku na godinu dana gdje je dobio stipendiju da pohađa školu za darovitu djecu. Tamo je mnogo naučio baš o stvarima koje su ga zanimale - računalima.
Žarko je želio upisati Fakultet elektrotehnike u Zagrebu.
"Nisu me htjeli. To mi je teško palo. Zato sam na Filozofskom fakultetu upisao i završio informatologiju i pedagogiju. Mislim da sam prva slijepa osoba koja je u Hrvatskoj, ali i cijeloj regiji, upisala informatički fakultet", ponosno je istaknuo.
Jedno vrijeme radio je u Hrvatskom savezu slijepih kao informatički stručnjak. No, od svibnja 2014. je nezaposlen.
Čak je dvije godine zaredom išao na skup megatvrtke Google o pristupačnosti njihovih proizvoda osobama s invaliditetom. Oni su ga pozvali. I bio je jedini sudionik iz Hrvatske.
"Bilo je to fantastično iskustvo. Ni danas još ne mogu vjerovati da sam ručao s Rayem Kurzweilom, poznatim izumiteljem i istraživačem razvoja novih tehnologija. Očito nešto znam dok me Google poziva na svoje skupove, a u Hrvatskoj ne mogu naći posao već godinama", poručio je Mario.
Ne zna točno, ali je dosad raznim poslodavcima poslao vjerojatno više od 30 prijava za posao. Najčešće mu se uopće ne javljaju. Ako mu se kojim slučajem i jave, onda im smeta, kaže, što je slijep. S obzirom na to da je nezaposlen, jedini redovan prihod koji ima je 350 kuna dodatka za tuđu njegu i pomoć slijepim osobama.
S time ne može preživjeti mjesec. Da nema svirki, kaže, ne zna što bi.
"Primjerice, 2011. godine doslovno nisam imao što jesti. Svirao sam u centru grada, na Trgu, na Cvjetnom za novac... ma strašno. Ali, eto, čovjek se mora snaći, pa kako god. Prije je bilo puno više gaža. Svirao sam i sa Zabranjenim pušenjem, u Lisinskom 2007. godine čak i s velikim Tommyjem Emanuelom. Sada nastupamo eventualno nekoliko puta mjesečno. Ponekad i manje. Ako se stvari uskoro ne pomaknu na bolje, ja definitivno odlazim iz Hrvatske. Cura mi stažira u Europskom parlamentu u Luksemburgu, riječ je o pilot-projektu za stažiste s invaliditetom, pa bi za mjesec dana trebala znati hoće li potpisati ugovor i ostati tamo. Pa bih se i ja preselio. Nije da želim otići, ali uvjeti u Hrvatskoj me tjeraju", priznaje 35-godišnji magistar informatologije i pedagogije.
Za razliku od njega, Suzana Bliznac rođena je slijepa. Nije, kaže, imala loša iskustva u djetinjstvu tijekom školovanja jer je i osnovnu i srednju završila u školi "Vinko Bek", koja je specijalizirana za slijepe učenike.
"Stekla sam određene vještine, prošla i rehabilitaciju, naučila kako koristiti bijeli štap... Jedino što bih promijenila tamo jest program. Možemo se školovati samo za zanimanje administrativnog tajnika. To je vrlo ograničavajuće za veliku većinu djece. Ja sam, recimo, obožavala jezik i pisanje. Uvijek mi je bila želja upisati novinarstvo jer kroz taj poziv mogu progovoriti o prroblemima slijepih osoba. Mediji doista mogu .Mediji doista mijenjati sliku javnosti", poručila je danas 30-godišnja glumica i magistra novinarstva.
Pisala je, dodaje, brojne molbe za posao, ali joj do danas baš nitko nije odgovorio.
"Da se zaposlim, osjećala bih se kao čovjek. Imam što ponuditi. Nama samo treba prilika da pokažemo svoje znanje i potencijale. Gorući problem slijepih osoba je nezaposlenost. Ljudi imaju razne predrasude, a zapravo premalo znaju o tome s kakvim se svakodnevnim problemima susreću slijepi. Ja ne mogu otići ni kod liječnika, ni u trgovinu, ni kod frizera, ni u kino ili kazalište bez pomoći videće osobe", kaže Suzana.
Ono što je spašava jest gluma. I to već osam godina.
"Pozornica je moj život. Znam da zvuči kao floskula, ali za mene su to doista daske koje život znače. Od malena mi je usađena ljubav prema kazalištu. Smiješno mi je slušati neke izjave ljudi i njihove predrasude. 'Pa, kako slijepi glume, zar je to moguće?', 'Sigurno padaju sa scene', 'To vjerojatno smiješno izgleda'... Da, tako neki razmišljaju. Osim što glumimo, mi na neki način i educiramo ljude jer prenosimo priče i iskustva iz života osoba s invaliditetom", ističe mlada glumica, te dodaje da ne igraju predstava koliko bi htjeli.
Jedna od najdražih predstava joj je ona pod nazivom "Jučer sam se sjetio plave".
"Tu progovaramo o samima sebi, otvaramo dušu, pa publika nakon predstave odlazi doma pod velikim dojmom. Što nam je i cilj - doprijeti do ljudi. Ja konkretno prenosim svoje osjećaje, koliko mi je bilo teško s tek četiri godine otići u instituciju daleko od obitelji", kaže.
Kad je bila dijete, maštala je o tome kako će čitati puno knjiga, ali sama. Prije je ovisila o drugima, uvijek joj je netko iz obitelji morao na glas čitati literaturu za školu. Danas, uz pomoć napredne tehnologije Suzana napokon može čitati samostalno. Ali da uopće dođe do knjige, da je posudi iz knjižnice, s nekime ipak mora otići do tamo.
"Dakle, i dalje ovisim o drugima. I to stalno. Ja, primjerice, mogu sama pospremati po kući, ali ne znam kako to na kraju ispadne. Nedavno mi je frendica došla i rekla da na tepihu imam dvije velike mrlje od kave. Imam dosta videćih prijatelja koji me vode kod liječnika, kod frizera, u šoping...
Suzana Bliznac (30) kao djevojčica je maštala da će čitati puno knjiga, ali sama. Danas čita uz pomoć tehnologije
Ponekad osjećam da im previše dugujem, ali naravno da mi oni to ne zamjeraju. Moja želja? Želja mi je raditi. Želja mi je da se osjećam korisno. Da imam priliku, radila bih posao vezan za odnose s javnošću ili neku svoju radijsku emisiju. Nije lako, ali gledam na sve pozitivno. Vjerujem da će biti bolje. Ljudi u ovoj zemlji prečesto bježe od problema. Ja sam morala uložiti pet puta više truda da diplomiram, za razliku od drugih kolega na fakultetu. Kad bih otišla do knjižnice posuditi knjigu, prvo bih strepila i nadala se da nije oštećena, pa bih je morala skenirati i onda tek čitati uz pomoć govornog programa", ispričala je Suzana Bliznac.
Nikada se nije mogla pogledati u ogledalo. Ne zna kako izgleda, a i teško joj je u glavi predočiti sliku kako je drugi opisuju. Ne zna razlikovati boje, no one postoje u njezinu svijetu, na njezin poseban način.
"Ne mogu vam ja to prenijeti riječima. To je neki moj svijet. Ali, izgled mi je važan i trudim se da ne izađem iz kuće izgledajući kao klaun. Prijatelji mi pomažu da iskombiniram odjeću i boje koje nosim", istaknula je.
Njezina kolegica Dajana Biondić također je dio glumačke postave Kazališta slijepih. Najdraže su joj predstave za djecu, jer je to, kaže, najslađa i najiskrenija publika. Zaraditi njihov pljesak na kraju za nju je nešto najvrednije. Dok je pohađala srednju školu "Vinko Bek", išla je u dramsku sekciju, pa je posljednjih 15 godina života posvetila upravo glumi. Dajana je ostala slijepa u pubertetu. Imala je 16 godina.
"U tim godinama mladi ionako prolaze onu kriznu fazu prihvaćanja samoga sebe. A tek kad ti se život u jednom danu okrene naopačke! Cijeli svijet ti se sruši. Zastaneš i kažeš - aha, ok, sada ne vidim. Sada moram početi sve ispočetka - hodati, pisati, čitati... San mi je bio voziti auto, jer sam se uvijek ugledala na stariju sestru, a ona je odmah počela voziti čim je navršila 18 godina. To mi je nekako uvijek bilo fora. Voljela sam crtati stanove i kuće, pa sam maštala da ću biti arhitektica. A danas sam nezaposlena. Odnosno, ne radim već 12 godina. Upisala sam studij psihologije, ali trenutačno je u fazi mirovanja. Dođe to razdoblje kada izgubiš volju, upadneš u depresiju... Da ne živim s mamom i sestrom, definitivno ne bih mogla preživjeti mjesec", priznaje 34-godišnjakinja.
Dobiva 350 kuna dodatka za tuđu njegu i pomoć, te honorarno 250 kuna po predstavi. Ali, predstave se održavaju eventualno jednom mjesečno.
Dajana Biondić (34) upisala je studij psihologije, ali trenutačno je u fazi mirovanja. Uživa glumiti u kazalištu
"Nismo konkurentno kazalište i teško nam je prodati predstavu. Ja želim i dalje glumiti, ali najveća mi je želja zaposliti se. Svakome tko nema redovitih prihoda danas je teško, a osobama s invaliditetom je i trostruko teže. Imam psa vodiča bez kojeg ne mogu ništa, a i njemu moram kupovati hranu, voditi ga veterinaru i slično. Volim te šetnje sa psom, a idem i na aerobik te pilates. To me opušta, a odlično je za zdrav duh i tijelo. Smiješno mi je što nas ljudi često ili podcjenjuju ili precjenjuju. Nismo mi slijepi svi isti i ne družimo se svi skupa. A najgore mi je kad mi netko kaže: 'Bravo, vidiš kako se ona super kreće po gradu, snalazi se, kako može sama.' Ali, ne mogu", istaknula je Dajana.
Mario, Suzana i Dajana, iako su potpuno različiti, imaju nekoliko zajedničkih stvari. Talentirani su, a nezaposleni. Žele raditi, ali im se ne pruža prilika. I 350 kuna. Ta "sića" koju mjesečno dobivaju je dodatak za tuđu njegu i pomoć slijepim osobama. Ta "sića" se zove inkluzivni dodatak na koji već godinama apeliraju brojne udruge za osobe s invaliditetom.
"Toliko puta smo o tome govorili, pa i prosvjedovali, ali ništa se ne događa. Inkluzivni doplatak je uvjetni termin, riječ je o kompenzacijskom novcu koji slijepoj osobi treba za invaliditet. To nije socijalni dodatak. A što je najgore od svega, mi smo po tom iznosu od 350 kuna na samome dnu Europe. Primjerice, u Bosni i Hercegovini je prosječna plaća 460 eura, a dodatak slijepima iznosi 200 eura, u Srbiji je prosječna plaća 360 eura, a dodatak za slijepe 250 eura, u Moldaviji je plaća 170 eura a slijepim osobama daju 36 eura mjesečnog dodatka. I pazite sada, u Hrvatskoj je prosječna plaća 780 eura, a za slijepe se izdvaja tek 46 eura dodatka", kaže Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih.
"Sramotno. Čak ako misle da nam udjeljuju milostinju, i u tom je slučaju premalo. Računicom smo došli do iznosa od 5000 kuna koji bi bio optimalan za sve potrebe slijepe osobe, no znamo da to nije racionalan iznos za hrvatski standard, pa bi nam mogli izaći u susret barem s pola tog iznosa, da inkluzivni dodatak iznosi barem oko 2000 kuna. Sve ovo ukazuje na to da su slijepe osobe u Hrvatskoj marginalizirane. Sve ove godine su vladajući bili nemarni prema nama. Zato se nadamo i očekujemo od nove Vlade i od nove ministrice socijalne skrbi da nam poklone malo pozornosti", poručio je Vojin Perić, koji se više od deset godina bori za bolje uvjete i upravo za spomenuti dodatak koji bi slijepim osobama, da je iznos veći, itekako pomogao.
Svrha uvođenja inkluzivnog dodatka je prije svega izjednačavanje položaja osoba s invaliditetom s drugim osobama, jer invaliditet iziskuje dodatne troškove radi uključivanja u život zajednice. U Hrvatskoj je trenutačno više od 6000 slijepih osoba.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
