Je li se premijer Tihomir Tim Orešković u proteklih mjesec dana, otkad je Hrvatski sabor izglasovao povjerenje njegovoj Vladi, uspio jasno oblikovati kao političar, koliko je doista samostalan u donošenju odluka i zašto u javnosti dosad nije iscrpnije izložio program rada svojega tima? Je li Timov tim, najavljen kao Vlada stručnjaka, proradio? Na ta pitanja odgovaraju politolozi prof. dr. sc. Nenad Zakošek, prof. dr. sc. Pero Maldini i prof. dr. sc. Ivan Rimac
Tihomir Orešković ušao je u visoku politiku iz gospodarstva, državničku dužnost preuzeo je kao vrhunski menadžer, ali bez ikakva političkog iskustva. Je li u protekla gotovo dva mjeseca, otkad je imenovan za mandatara, postao političar i u sadržajnom, a ne samo formalnom smislu?
Svaki njegov potez uvjetuju dvije strane, Domoljubna koalicija i Most, a on mora djelovati kao državnik koji je ideološki samostalan i odgovoran u prvome redu građanima, a tek onda strankama što su ga izabrale. Most se pokazao kao partner koji ne miruje, čini se kao da je uspostavio, mimo HDZ-a, svoj zasebni, autonomni odnos s premijerom, na kojega želi utjecati. Bi li Oreškoviću bilo jednostavnije i lakše da je član, primjerice, HDZ-a? Ovako se čini kao “ničiji” čovjek...
Nakon izglasavanja povjerenja Vladi 22. siječnja Orešković je oglasio da Timov tim odmah počinje raditi i da ne očekuje uobičajenih sto dana poštede jer Hrvatska, jednostavno, nema vremena. Od tada je prošlo gotovo mjesec dana, ali osim teških i sporih pregovora između Domoljubne koalicije i Mosta o kadrovima u Vladi i javnim poduzećima građani nisu vidjeli nijedan važan potez. Je li se u proteklih mjesec dana, otkako je mu je Sabor izglasao povjerenje, Tihomir Orešković trebao jasno oblikovati kao političar? O tome smo razgovarali s politologom prof. dr. sc. Perom Maldinijem, pročelnikom Katedre za interkulturnu komunikaciju Prve visoke škole za komunikaciju i menadžment Edward Bernays Sveučilišta u Dubrovniku, politologom prof. dr. sc. Nenadom Zakošekom, redovitim profesorom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, te prof. dr. sc. Ivanom Rimcem, redovitim profesorom metodologije istraživanja u socijalnom radu s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Je li Tihomir Orešković, u političkom životu prisutan tek dva mjeseca, prošao političku inicijaciju?
Maldini: Ne, nije. Najprije, dva mjeseca je prekratko vrijeme za nešto što bismo nazvali političkom inicijacijom, čak i usprkos svim ovim događajima koji su popratili konstituiranje nove vlasti. Naime, on još nije bio izravno suočen s donošenjem političkih odluka koje bi bitno utjecale na političke ili ekonomske tijekove u zemlji. Premijer je još uvijek u fazi najava političkog programa i poteza Vlade, poglavito planiranih reformi u području pojedinih javnih politika.
Zakošek: Tihomir Orešković doima se i dalje izgubljeno u našoj politici. Ne razumije temeljne ideološke koordinate, ne razumije zašto je važno pitanje određenja prema prošlosti, prema Drugom svjetskom ratu, NDH, ustašama i partizanima, komunizmu, ljevici i desnici. To mu nipošto ne olakšava posao, nego potkopava njegov autoritet. Također se dobiva dojam da osobito HDZ i Tomislav Karamarko, ali i Most i njegovi ministri koriste Oreškovićevo nesnalaženje te nameću teme i ljude za koje Orešković nema dovoljno informacija. Iskustvo prvih mjesec dana vlade pokazuje zašto premijer mora biti političar, a ne tehnokrat ako je vlada sastavljena od političkih aktera. Tehnokratska vlada može kratkotrajno funkcionirati samo ako tehnokratski premijer kontrolira vladu, ima neupitan autoritet i odlučuje o tome tko će biti ministri. Orešković nema tu poziciju.
Rimac: Mislim da još nije. Orešković je politički vrlo neuk i mogao bi funkcionirati samo u visoko strukturiranim političkim sustavima poput SAD-a gdje predsjednik države ima toliku administraciju da daje samo opće smjernice politike. U zemlji u kojoj se premijer bira da bi rješavao praktički sve aspekte i aktivnosti države, on još uvijek ne pokazuju ni dovoljno interesa, a pogotovo ne znanja da bi mogao jasnije funkcionirati.
Je li mjesec danadovoljno vremena za preobrazbu iz menadžera u državnika?
Maldini: Političarom se ne postaje imenovanjem, već dugotrajnim političkim djelovanjem tijekom kojega se netko oblikuje kao političar. Hoće li to uspjeti premijeru Oreškoviću i u kojoj mjeri, tek će se pokazati. To neće ovisiti samo o njegovim sposobnostima nego i o opsegu i prostoru odlučivanja koji će mu omogućiti vladajuća koalicija što ga je postavila na premijersko mjesto.
Rimac: Teško da je dovoljno. Politika je djelatnost koja ima dugu tradiciju i višestruke povijesne slojeve koje je teško sagledati u kratkom vremenu ako se osoba nije aktivno bavila politikom i učila doktrine kroz studij ili dugotrajnu političku aktivnost.
Je li Orešković propustio priliku za svoju političku inicijaciju na dan kad je kao mandatar predstavljao svoj program i kandidate za ministre? Već mu je tada oporba, a i značajan dio javnosti, prigovorila zbog izbora Mije Crnoje za ministra branitelja i Zlatana Hasanbegovića za ministra kulture. Ubrzo potom morao se odreći Crnoje, a Hasanbegovićev “slučaj” sad mu baca sjenu na cjelokupni rad. Bi li za Oreškovićevu političku profilaciju bilo bolje da je ta dva prijeporna kadrovska pitanja riješio prvoga dana mandata?
Maldini: Da, bilo bi bolje. Međutim, sasvim je razvidno kako ministre nije izabrao Orešković, nego je samo dao suglasnost na one koji su mu predloženi. Štoviše, većinu čak nije niti poznavao od prije. Stoga, politička odgovornost u ovom slučaju nije primarno na njemu, već na vladajućoj koaliciji koja je te ljude predložila za ministre. Ipak, on je premijer i bez obzira na te okolnosti, on će prije ili kasnije morati preuzeti punu političku odgovornost, poglavito za habitus i djelovanje ministara Vlade.
Zakošek: Sva događanja u vezi sa spornim imenovanjima Crnoje i Hasanbegovića pokazuju da Orešković zapravo ne može procijeniti takve kadrove jer ne samo što nema objektivne informacije, dakle ovisi o onome što mu serviraju HDZ i Most, nego se vidi da i ne razumije problematiku Ministarstva branitelja i Ministarstva kulture, a uz to mu nije jasno zašto je važan Hasanbegovićev odnos prema NDH i hrvatskom fašizmu.
Rimac: Orešković je s predstavljanjem Vlade ušao u političku arenu potpuno nepripremljen. Nije bio ni u mogućnosti da shvati sve poruke u raspravi o sastavu Vlade, niti ih se trudio shvatiti, nego je prepustio svom mentoru Tomislavu Karamarku da sluša tu diskusiju i odredi na što treba ili ne treba reagirati. Karamarko i dalje definira političke aspekte vlade, a Orešković možda participira u financijskim aspektima.
U predizbornoj kampanji stranke i koalicije desnoga centra, ponajprije Most, isticale su da Hrvatskoj treba Vlada stručnjaka, štoviše, Most je ustrajao u tome da i predsjednik Vlade bude stručnjak i nestranački čovjek. Sad doista imamo premijera stručnjaka i formalno nestranačkog čovjeka. No njega su na samom početku manadata zatekli veliki političko-ideološki problemi koje, čini se, on nije očekivao i za koje nije bio spreman. Je li se koncepcija “premijera stručnjaka” time pokazala nedostatnom?
Maldini: Premijer stručnjak i stručna vlada su floskule. Nema stručne vlade. To je politička institucija par excellence, izvršna vlast koja donosi političke odluke. Država se ne vodi kao korporacija kriterijima ekonomske racionalnosti niti je vode menadžeri. Državu vode političari koji su za to dobili mandat, tj. imaju legitimitet i pritom se vode političkim kriterijima.
Svaka odluka vlade – budući da se ona bavi redistribucijom javnih dobara – ima izravne političke reperkusije. Premijer i Vlada će stoga, neovisno o svojoj stručnosti, donositi političke, a ne stručne odluke. Međutim, nasušna potreba za stručnošću jest u državnim institucijama, upravi i u javnim poduzećima koja su upravo zbog stručne potkapaciranosti i preplavljenosti političkim kadrovima izrazito neučinkovita.
Rimac: Stručne vlade su suspenzija demokracije u pogledu natjecanja političkih ideja i rasprave o političkim rješenjima. S te strane stručnog premijera je moguće imati samo u kriznim situacijama kada treba rješavati samo jedan gorući problem. Takav je bio recimo Winston Churchill kad je 1940. Došao na vlast u Velikoj Britaniji. U Hrvatskoj, gdje postoji jasna i žestoka ideološka podjela, termin stručne vlade je zasniva na ideji dovođenja stručnjaka iz stranaka. Neka politička opcija bira stručnjake unutar svojih redova. Tihomir Orešković nije stručnjak iz vana, nego je stručnjak iz redova HDZ-a premda nije formalno njegov član. I prošla vlada je na nekim ministarskim pozicijama imala stručnjake koji nisu bili članovi niti jedne stranke, a nakon izbora ti su stručnjaci otišli s ministarskih mjesta jer je njihova koalicija izgubila priliku za sastavljanje nova vlade.
Premijer Orešković na konkretna novinarska pitanja, kao po pravilu, odgovara šablonski: “Prvo moram prikupiti sve informacije i, kad sve razmotrim, donijet ću odluku.” Je li to dovoljno od premijera koji je mandat počeo otežano, s dvjema teškim političkim aferama svojih ministara?
Maldini: To je očekivano jer premijer ne može u tako kratkom vremenu prikupiti sve informacije pa time kupuje vrijeme. Međutim, što je možda razumljivo za poslovni svijet, nije za politički. On je premijer, dakle jedan od najviših političkih dužnosnika, i kao takav treba biti respondentan javnosti i medijima. To je demokratski standard.
Zakošek: Postavlja se pitanje kako premijer prikuplja informacije. Da bi imao ikakve šanse da se objektivno i neovisno informira, morao bi se, prvo, okružiti iskusnim savjetnicima koji bi mu mogli objašnjavati sve detalje hrvatske politike, i drugo, morao bi izgraditi moćan ured predsjednika Vlade. Zasad ne vidim da se išta od toga dogodilo.
Rimac: Za premijera takva komunikacija nije primjerena. Bivši hrvatski premijeri bi se znali naći u neugodnim situacijama kad bi ih novinari zaskočili s nekim pitanjima. No sami su za to bili krvi jer niti jedna vlada nije imala redovite konferencije za medije. I lijevi i desni su preferirali birati novinare kojima će plasirati određene informacije i tako stvarati spinove koji odgovaraju njihovom viđenju stvari. Sada poruke iz Vlade čitamo na Facebook profilu Tomislava Karamarka.
Bi li premijer Orešković trebao češće nastupati u javnosti i iscrpnije tumačiti svoja stajališta i planove?
Maldini: Bilo bi krajnje vrijeme pogotovo s obzirom na to da je njegova misija realizacija niza reformi s ciljem smanjenja javnog duga, poticanja gospodarstva i društvenog razvoja. Aktualna radikalizacija ideoloških prijepora nije dobar znak pa bi konačno objelodanjivanje konzistentnog programa rada Vlade bilo prijeko potrebno, uključujući i premijerovo aktivnije istupanje u javnosti.
Zakošek: Javnost je jedini istinski saveznik Oreškovića ako ima ikakvu ideju koje reforme želi promovirati kao premijer i kakvu ekonomsku i fiskalnu politiku želi voditi jer zbog toga je i preuzeo premijersku dužnost, a ne da bi se bavio braniteljima, obrazovanjem ili kulturom. Međutim, imam dojam da u ovom trenutku Orešković još nema prave poruke za javnost. U svakom slučaju, kad donese važne odluke, pa i u slučaju Lozančić, trebao bi se obratiti javnosti i objasniti svoje stajalište.
Rimac: Čak i s manjkom znanja hrvatskog jezika bi mu bilo bolje da nastupa u javnost, makar govorio i na engleskom, da javnost informira o svojim stavovima i potezima. Šutnjom u javnosti stvara dojam da tako i tako ni o čemu ne odlučuje.
Politički analitičari procjenjuju da predsjednica Republike u usporedbi s predsjednikom Vlade pokazuje više inicijative. Neki, štoviše, smatraju da je u odnosu između njih dvoje kao državnika ona dominantna, a da se premijer pokazao pasivan. Ako je tako, koliki je to problem za šefa Vlade, koji je, po Ustavu zadužen i ovlašten da vodi državnu politiku?
Maldini: Predsjednica je političarka, a premijer menadžer iz korporativnog svijeta što podrazumijeva i prilično različite odnose prema javnosti i drukčiji stil komunikacije. Njezin je stoga proaktivan, dok je njegov suzdržan. Uz to, premijer je ubačen izvana u njemu novo, političko okruženje što dodatno pridonosi njegovoj povučenosti koja međutim ne mora nužno implicirati i njegovu pasivnost.
Zakošek: Imam dojam da je predsjednica samo jedna od aktera koji koriste Oreškovićevo početno nesnalaženje te u danoj situaciji jednostrano nameće svoje inicijative kako u vanjskoj politici, tako i recimo u slučaju Lozančić. Ali time se samo uklapa u obrazac koji pokazuju Karamarko, Petrov i drugi, koji vakuum moći koji premijer ostavlja koriste da jačaju svoju moć i nameću vlastite političke preferencije.
Rimac: Ovo je problem političkog sustava. Premijer ne koristi svoje ovlasti, nego ih koristi predsjednica koja te ovlasti nema. Time predsjednica ozbiljno destabilizira politički sustav i njegovo pravno utemeljenje.
Je li problem u funkcioniranju Vlade to što premijer, barem formalno, nije stranački čovjek?
Maldini: I kao stranački čovjek morao bi slijediti politiku stranke ili politički program koalicije. Međutim, kao klasični političar, primjerice šef stranke, imao bi znatno veći legitimitet i posljedično veću političku moć pa odatle i veću samostalnost u donošenju političkih odluka. Zbog poznatih okolnosti premijer Orešković to, dakako, nema, pa će mu biti vrlo teško ostvariti samostalnost.
Zakošek: Naravno da je to problem. Uzgred, to nije problem samo u hrvatskoj politici nego i u vanjskoj politici Hrvatske jer strani partneri zapravo ne znaju u koji tabor trebaju svrstati Oreškovića: je li on liberal, pučanin, konzervativac, nacionalist? To su koordinate koje jednako vrijede u Bruxellesu kao i u Zagrebu.
Rimac: Vlada funkcionira po diktatu Tomislava Karamarka i ucjenjivačkim potencijalom Bože Petrova koji blagim oponiranjem pokušava osvojiti još koju političku poziciju za svoju stanku. No, prošla su tri i pol mjeseca od izbora, a apsolutno se nije donijela niti jedna odluka ili odredba, ništa se nije počelo rješavati...
Kako će Orešković, čovjek bez ikakva političkog iskustva, iduće četiri godine manevrirati između dvije strane, Domoljubne koalicije i Mosta, koje se i same međusobno vrlo teško dogovaraju? Znamo koliko je teško funkcionirala koalicijska Vlada Ivice Račana koji je pritom bio šef najveće koalicijske stranke...
Maldini: Ovo je prvi put da se vlast konstituira na ovakav način i bit će velik izazov, podjednako Oreškoviću i vladajućoj koaliciji iznaći učinkovit mehanizam donošenja političkih odluka s obzirom na brojne kompromise i usuglašavanja koje zbog međusobnih razlika stalno moraju raditi. O tome će bitno ovisiti stabilnost ove vlade, a u konačnici i njezin uspjeh.
Zakošek: Jedino se može reći da prvih mjesec dana rada vlade i parlamentarne većine pokazuju da se međusobni odnosi premijera, potpredsjednika vlade, ministara i zastupnika parlamentarne većine potpuno fluidni i neodređeni. Neobična konstrukcija koalicije s tehnokratskim premijerom, frustriranim HDZ-om koji u mnogim područjima nije uspio nametnuti svoje teme i Mostom koji maksimalno koristi svoj ucjenjivački potencijal dosad se pokazala vrlo fragilnom, a odlučivanje je još kompliciranije nego u Račanovoj koaliciji.
Rimac: Račanova vlada šestorke je ipak načelno bila na zajedničkoj političkoj platformi. Tihomir Orešković nema platformu, a tijelo koje određuje ono što bi Vlada trebala raditi je Koordinacija Mosta i Domoljubne koalicije. Međutim, to tijelo očito ima funkciju ocijeniti je li vrijeme da se raspišu novi izbori kako bi se partnerska strana izbacila iz koalicije. Umjesto da zajedno rade na rješavanju problema.
Je li Orešković već trebao povući kakav konkretan potez ili barem potanje objasniti svoj program koji je u Saboru kao mandatar tek skicozno predstavio?
Maldini: Nije realno očekivati značajnije poteze u kratkom vremenu od konstituiranja vlasti poglavito s obzirom na okolnosti i na nepostojanje prethodno utvrđenog političkog programa. Ipak, vrlo brzo bi trebalo izaći u javnost s koliko-toliko konzistentnim programom rada Vlade i jasnim ciljevima koji se žele postići. Drukčije, sve bi moglo ostati na improvizacijama, poglavito ako usuglašavanja oko svega budu trajala ovako dugo i usporavala proces političkog odlučivanja te ako ideološki prijepori nadglasaju raspravu o rješavanju ključnih socioekonomskih problema.
Zakošek: Ne, to ne bi bilo realno. Orešković je rekao da nema sto dana za uhodavanje Vlade, ali zapravo će Vladi trebati mnogo više da doista počne funkcionirati. Uzgred, to se može reći i za naše prethodne vlade, sjetite se samo koliko je Milanovićevoj trebalo da donese neke važnije odluke. Ipak, skoro usvajanje državnog proračuna za ovu godinu prilika je da premijer i njegov ministar financija, za kojeg pretpostavljam da je njegov najvažniji oslonac u Vladi, donesu važne odluke i pokažu u kojem smjeru žele ići.
Rimac: Ono što je predstavio u saboru je parcijalno i odnosi se samo na područje koje razumije. Tu se pokazala manjkavost njegove vizije i razumijevanja što je uopće posao premijera u nekoj državi. Nisam siguran da on točno uopće razumije što bi to trebalo napraviti.