Bit je, znači, u reformama. O tome da će nam biti bolje kad ih jednom provedemo. Ali prvo bi nam nam, tako barem kažu, trebalo biti daleko lošije nego danas. Dvadeset godina nakon rata, u državi koja polagano pada na dno nove, obnovljene, i da, reformirane Europe, mi još čekamo nekoga tko će nas, kao prijašnji veliki vođe, povesti prema boljoj budućnosti. U međuvremenu radimo planove, izračune, simulacije scenarija koji bi se trebali dogoditi. I čekamo. Trošimo sadašnjost koju nećemo moći vratiti.
O reformama se govori nezaustavljivo od 1995. i prvog zaustavljenog pokušaja premijera Nikice Valentića da Hrvatsku, koja je zbog rata kasnila za ostatkom postsovjetske Europe, pomakne prema središnjoj struji promjena. Društvena klima poratne Hrvatske tada nije bila sklona uvođenju novih pravila. O reformama su, iako tiše, govorile i sve vlade nakon Valentićeve. Onda kad nisu, kao u vrijeme Ivice Račana, o reformama nam je govorio MMF. Činilo se međutim da stvari same po sebi idu nabolje. Zaključili smo da ćemo se mijenjati usput. Drugi mandat Ive Sanadera dočekali smo uvjereni u ispravnost jahanja na valu globalne euforije. Kad je 2008. započela velika kriza, upravo je Sanader ustvrdio da šokovi s Wall Streeta neće dosegnuti naše malo uspješno gospodarstvo. Pregovori o ulasku u EU, uključivali su niz sustavnih promjena koje je trebalo napraviti kako bismo bili spremni za ulazak na najbogatije i najkonkurentnije globalno tržište. Nismo ih napravili, a odustali smo i od detaljno ispisanog Plana gospodarskog oporavka. Kad smo 1. srpnja 2013. proslavili ulazak u Uniju, zadovoljstvo da smo na cilju umanjilo je činjenicu da nas je, zato što se nismo mijenjali, kriza pogodila više i teže nego većinu drugih. Bili smo zadovoljni velikim početkom obračuna s korupcijom.
Dvije neuspješne vlade kasnije, danas pokušavamo sastaviti treću i raspravljamo o reformama. Prihvaćamo da nam trebaju, ali pomalo zamućeni veselom turističkom sezonom, prvim značajnijim rastom BDP-a nakon šest godina i činjenicom da su neki drugi, poput Grčke, propali prije nas, dok mi nismo i nećemo, jer financijska kriza je za svijet gotova, mi danas očekujemo priključak na obnovljenu globalnu euforiju s vladom koju ćemo sastaviti ili ovih dana ili nakon ponovljenih izbora.
Mostov paket reformi prihvaćen je gotovo jednoglasno, jedino što malo tko razgovara o njihovoj provedivosti. Krene li nam nabolje, kao što nam se dogodilo 1995. pa onda u razdoblju između 2000. i 2008. godine, uvjereni da su reforme iza nas bit ćemo zadovoljni do prve sljedeće krize koja će, kao i sve dosad, stići kao neki novi, nama potpuno nerazumljiv, uvozni proizvod.
Ovo je vodič za reformiste neznalice. Niz riječi, pojmova i sintagmi koje ćemo sljedećih mjeseci rabiti možda i češće nego proteklih godina. Nešto od toga vjerojatno će i napraviti nova generacija lidera, koja, za razliku od reformi, stiže bez opširne, a suvišne najave.
01 Strukturne reforme
Majka svih reformi. O njima svi pričaju, malo tko zna o čemu govori. Strukturne reforme su paket promjena za države u krizi, čiji su sustavi prestali biti funkcionalni. U tranzicijskim zemljama poput Hrvatske, riječ je prije svega o prelasku iz planske ekonomije u sustav liberaliziranih tržišta na kojima država ostvaruje daleko manji utjecaj. One uključuju sve, od čvrste racionalizacije državnih troškova i subvencija, potpune liberalizacije tržišta rada, do privatizacije gotovo cijelog javnog sektora kojemu ostaju samo strateški nužne sastavnice poput obrazovanja, zdravstva i energije, s time da se i tu dopušta slobodan ulazak privatnom sektoru. U tako reformiranoj zemlji, država pruža minimum usluge potreban za održanje sustava. Što je država bogatija, minimalna usluga je kvalitetnija. U pravilu – ne vjerujte nikome tko priča o strukturnim reformama, a izostavlja detalje o njihovoj provedbi.
U Hrvatskoj politici, ne računamo li događaje prije osamostaljivanja države, prvi je strukturne reforme najavio premijer Nikica Valentić 1994. Tada nisu provedene iako je Valentićev stabilizacijski program kojim je, zajedno s uvođenjem kune, ubijena hiperinflacija, za njih pripremio solidne temelje. Reforme je tada, navodno, zaustavio predsjednik Franjo Tuđman želeći narodu dati predah nakon četiri teške ratne godine. Kasnije vlade radile su povremene djelomične polureformske zahvate, no puni zaokret sustava prema tržišno orijentiranoj ekonomiji nije se nikad dogodio. Posljedica je vrlo spor oporavak Hrvatske od posljedica udara globalne financijske krize koja se dogodila 2008.
Sam pojam strukturne reforme izveden je iz MMF-ove mantre o ”strukturnim prilagodbama”, paketu oštrih mjera što ih moraju primijeniti zemlje koje traže novčanu pomoć od međunarodnih financijskih institucija. Grci su to naučili. Ne i primijenili.
Ne postoji definiran rok ni troškovnik za provođenje strukturnih reformi. Jednom kad se postave temelji liberalnog tržišnog sustava, proces prilagodbe ostaje trajan. Upravo o sposobnosti pojedine zemlje da se neprestano prilagođava stalno novim globalnim uvjetima ovisi kvaliteta života njenih građana.
02 Rezovi
Dio strukturnih reformi kojim se značajno smanjuje uloga države i javnog sektora. Podrazumijeva značajno smanjivanje troškova države, kao i broja zaposlenih na proračunskim plaćama. Dobra mjera koja se uglavnom ne sviđa onima čije plaće ovise o državnom proračunu.
03 Bolni rezovi
Nema bezbolnih rezova. Svako smanjivanje mase zaposlenih u državnom i javnom sektoru dio stanovništva će dovesti u situaciju dugotrajne nezaposlenosti, a time i do ruba egzistencije. U zemljama gdje je privatni sektor slab, teško je pronaći zamjenska radna mjesta onima u državnom sektoru. Osim zaposlenih u državnim ustanovama i državnim tvrtkama, u državama s velikim minusom u državnoj blagajni na udaru “bolnih rezova” su umirovljenici i korisnici raznih vrsta socijalne pomoći kojima se doznake smanjuju na minimum. Bolni rezovi najteža su mjera za teško ugrožene zemlje. Smisao imaju samo kao dio kratkotrajne akcije spašavanja.
04 Stezanje remena
Sintagma koju slušamo desetljećima, voljeli su je političari SFRJ, vole je političari danas. Odraz je prije svega loše politike. Stezanje remena drugo je ime za “bolne rezove”, samo što se patnja zaposlenika u državnom i javnom sektoru u ovom slučaju pokušava preliti i na sve ostale građane. U pravilu, stezanje remena sugerira devalvaciju nacionalne valute, zamrzavanje plaća, rast poreza I uvođenje “jednakosti u siromaštvu”. Sve reforme traže bolju organizaciju državnih financija, nijednoj ne smije biti svrha lošiji život građana. Ako jest, riječ je o promašenoj politici i garnituri koju treba što prije mijenjati. Stezanje remena nije reforma, to je priznanje neznanja i političke nemoći. Zato nema ni cijene ni trajanja, riječ je o stanju koje treba izbjeći.
05 Fiskalna konsolidacija
Hermetičan naziv za uvođenje reda u ritam pražnjenja državne blagajne. Tehnički, to je uravnoteženje prihodne i rashodne strane proračuna. Cilj je smanjiti troškove države, zaustaviti neopravdano rasipanje novca poreznih obveznika i smanjiti potrebu za zaduživanjem. Nijedna kuna poreznih obveznike ne smije biti potrošena uludo. Utopija? Najčešće da, ali to je cilj kojemu teži svako dobro ustrojeno ministarstvo financija. U rječniku dnevne politike “fiskalna konsolidacija” često je zamjensko ime za “bolne rezove” ili “stezanje remena”. Upotrebljena na taj način jedan je od signala loše vođene politike. Rok za provedbu: odmah.
06 Proračunski deficit
Manjak koji nastaje kad država troši više nego što uprihođuje. Proračunski deficit može biti opravdan kada je namjenski, u svrhu razvoja ili podizanja kvalitete neke od vitalnih usluga države, kada nije prevelik (pravilo EU je da deficit ne prelazi tri posto BDP-a) i kada postoji jasna predodžba o tome kako će se dug vratiti. Deficit koji je u službi samoodržanja prevelikog mehanizma države nije opravdan i najčešće je prvi signal da garnitura na vlasti vodi pogrešnu financijsku politiku. Smanjivanje deficita može biti brzo, jednokratno (u tom slučaju često povezano s “bolnim rezovima”) ili postupno, iz godine u godinu.
07 Kriteriji iz Maastrichta
Utvrđen 7. veljače 1992. na premijerskom sastanku članica Europske zajednice u nizozemskom gradu Maastrichtu, to je set pravila kojim se utvrđuje ritam ekonomskog ujedinjavanja zemalja Europske unije (upravo na tom sastanku EZ je promijenila ime u EU i donesena odluka o uvođenju zajedničke europske valute). Zemlje koje ulaze u eurozonu, a po sporazumu to moraju u određenom roku koji se razlikuje zavisno o njihovoj spremnosti učiniti sve osim Ujedinjenog Kraljevstva I Danske, moraju prije toga ispuniti pet kriterija – inflacija ne smije biti viša od 1,5 posto dvogodišnjeg prosjeka tri zemlje s najnižom inflacijskom stopom u EU, proračunski deficit ne smije biti viši od 3 posto BDP-a, javni dug ne smije prijeći granicu od 60 posto BDP-a, dugoročne kamatne stope smiju biti najviše dva posto više od stopa u tri zemlje s najnižom inflacijom tijekom protekle godine (to samo zvuči komplicirano, pročitajte još jednom) i nacionalna valuta mora biti uključena u europski mehanizam tečajeva (ERM – Exchange Rate Mechanism) dvije godine prije preuzimanja eura. Zemlje čiji javni dug prelazi 60 posto BDP-a ulaze u igru ako mogu pokazati da im se dug iz godine u godinu stabilno smanjuje. Za razliku od nekih zemalja koje su ulazile u eurozonu s jakim vlastitim valutama, Hrvatskoj, koja danas ne zadovoljava tri od pet maastrichtskih kriterija – ima prevelik deficit, javni dug i kamate, ulazak u ERM ne bi trebao biti problem zbog dugotrajne vezanosti kune uz euro. U ovom slučaju, nacionalna neprihvaćenost kune naša je velika prednost. Samo u ovom slučaju.
08 Fleksibilizacija tržišta rada
Ukidanje većine zaštitnih mehanizama koji radnike brane od loših poslodavaca ili vezanje (svih) plaća za rast BDP-a ili životnih troškova koje neki od preživjelih današnjih kolektivnih ugovora stavljaju na teret poslodavaca. Iako na prvu zvuči okrutno, jednostavno i ne preskupo otpuštanje radnika olakšava njihovu ponovnu upošljivost i u pravilu oživljava tržište rada u nekoj zemlji.
Prisilno održavanje zaposlenosti jedan je od najčešćih uzroka propasti kompanija, a onda i rasta opće nezaposlenosti. Crvena krpa sindikatima čiji članovi gube automatiziranu zaštitu, ali veliki bonus za kvalitetne radnike i nezaposlene. Na tržište rada uvodi se konkurencija koja daje prednost boljima i obrazovanijima. Smrt lijenima, ali i pomoć onima koji doista ne mogu. Hrvatsko radno zakonodavstvo posljednjom je promjenom Zakona o radu omekšano i postalo prijateljskije poduzetnicima. Značajan uteg fleksibilizaciji radne snage je vezanost Hrvata uz nekretnine u vlasništvu, što ih u uvjetima zastoja na tržištu nekretnina čini slabo pokretnima u potrazi za poslovnim prilikama. Trajan proces.
09 Smanjenje javne potrošnje
Država je servis koji građanima treba pružiti zajamčeni minimum socijalne sigurnosti uz maksimalno razvijenu infrastrukturu koja će poticati svaku privatnu poslovnu inicijativu građana. Javna potrošnja mora biti usmjerena prema razvoju (s posebnim naglaskom na obrazovanje) i prema zaštiti najugroženijih slojeva stanovništva. Kad se državni (javni) novac rasipa, raste pritisak na porezne obveznike, smanjuje se privatna potrošnja, investitori odlaze, a zajednica siromaši. U razdobljima kad se javna potrošnja smanjuje, veliki javni projekti ostaju na počeku, dok prednost dobivaju javno-privatna partnerstva i koncesije. Države s bogatim proračunima mogu se odlučiti za velike javne investicije koje su u interesu poboljšanja kvalitete života građana. Kad to rade države čiji proračuni nisu u suficitu, dugoročna prezaduženost može postati problem (hrvatske autoceste).
10 Smanjivanje javnog duga
Javni ili državni dug je neotplaćeni iznos pozajmica kojima je država financirala prethodne manjkove u proračunu. U pravilu, dug se može početi smanjivati samo kreiranjem viškova u proračunu. Financiranje putem javnog duga znači prodaju vrijednosnih papira na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala uz obvezu otplaćivanja kamata kroz određeni broj godina, a na kraju i otplatu glavnice. Javni dug države koji posjeduju domaći vjerovnici, najčešće su to banke i mirovinski fondovi, jest unutarnji javni dug čija otplata predstavlja preraspodjelu kupovne moći od poreznih obveznika onima koji su u prošlosti bili kreditori državi.
Kad se država zadužuje u inozemstvu, govorimo o inozemnom javnom dugu. Pri njegovu otplaćivanju novac izlazi iz zemlje, raste trgovinski deficit, a procjena mogućnosti države da servisira inozemne vjerovnike dovodi do rasta ili pada kreditnog rejtinga zemlje. Veličina javnog duga iskazuje se udjelom javnog duga i kamata u društvenom proizvodu. Statistika u posljednje vrijeme u pravilu registrira porast javnog duga u odnosu na društveni proizvod, Hrvatska tu ne bi bila loša iznimka da nema dužničkih repova iz prošlosti, ali i da je recentna politika uspjela pronaći ravnotežu između opravdanog zaduživanja i generiranja ekonomskog rasta. Nažalost nije. Na širokom planu, upravo je javni dug jedna od najrizičnijih komponenti ravnoteže globalne ekonomije.
11 Opća i središnja država
Pojmovi iz MMF-ove klasifikacije, česte kategorije kad se govori o dugovima. Pojam “središnja država” obuhvaća državni proračun i sve izvanproračunske fondove (zavodi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, Zavod za zapošljavanje, fondovi doplatka za djecu, regionalnog razvoja, zapošljavanja i Hrvatske vode). “Opća država” obuhvaća državni proračun, proračune lokalnih jedinica i sve izvanproračunske fondove. Kada govorimo o “dugu središnje države”, u taj dug nisu uključena dugovanja lokalnih jedinica uprave – županija, općina i gradova.
12 Inozemni dug zemlje
Ukupna inozemna zaduženost svih. Osim javnog duga, uključuje i sve dugove kompanija, banaka i građana koji su vezani uz bilo koju stranu valutu. Rizična kategorija u slučaju promjene tečaja kune, odnosno valuta uz koje su vezani dugovi. Kad govorimo o reformama, govorimo o javnom dugu kojim upravlja politika. Dugovi kompanija, banaka i građana ne ovise o izravno financijskoj politici države i njima ne upravljaju političari, ali ocjena kreditne sposobnosti države (kreditni rejting) reflektira se na dostupnost i cijenu svih vrsta pozajmica unutar države, što uključuje i kredite biznisima i građanima.
13 Postupak prekomjernog deficita
Dijelom osigurač, a dijelom pedagoška mjera Bruxellesa da disciplinira države koje se ne pridržavaju u Maastrichtu dogovorenih regula. Hrvatska je u Postupku prekomjernog deficita od 21. siječnja 2014. zbog visokog proračunskog deficita, kao i zbog prebrzog ritma zaduživanja države. Rok za vraćanje u normalu je prosinac 2016. godine, kontrolne točke su polugodišnje i Hrvatska je dosad zadovoljila taj vremenski kriterij ritma povratka. Uz Hrvatsku u proceduri prekomjernog deficita je još 11 članica EU.
14 Reforma javne uprave
Podrazumijeva profesionalizaciju zaposlenih u tijelima državne uprave i minimalizaciju stranačkog utjecaja na redovno funkcioniranje državnih servisa. U reformiranoj državi, ministarstvima i državnim i javnim ustanovama i kompanijama upravlja se u skladu s načelima dobrog poduzetništva, dok je politika zadužena za određivanje prioriteta. Reforma javne uprave dijelom je vezana i uz teritorijalnu reformu. Kad je u travnju danas već bivša saborska zastupnica Martina Dalić predložila temeljitu reformu koja je uključivala punu profesionalizaciji tijela javne uprave, stranke koje su sjedile Saboru odbile su o tome raspravljati. Bez konsenzusa o profesionalizaciji (i depolitizaciji) državnih tijela zapravo je nemoguće govoriti o ozbiljnoj reformi sustava javne uprave.
15 Teritorijalna reforma
Treba li državi od 4,5 milijuna stanovnika teritorijalni ustroj od u 576 jedinica lokalne samouprave - 20 županija, 127 gradova, 428 općina, s Gradom Zagrebom kao dodatkom koji kao kao glavni grad Republike Hrvatske ima poseban status grada i županije? Ne treba. Zašto se to ne promijeni? Zato što ima previše uvezanih interesa. To je jedini odgovor, ne treba tražiti dalje. Uz teritorijalni ustroj vezan je i raspored biračkih jedinica. Stranke “kupuju” glasove dijeljenjem radnih mjesta u jedinicama lokalne uprave. Na sličan način, obećanjima i udomljavanjem kadra, održavaju se i šefovi lokalnih uprava. Neki su se pokazali odličnima i njihove su zajednice danas među najnaprednijima u državi. Problem je u prevelikom broju onih koji to nisu i u nikakvom utjecaju onih koji su dobri na one druge kojima bi se, da je politički ustroj drukčiji, moglo pomoći.
16 Monetarna reforma
Veliki povratak neovisnosti kune o euru, ali i potencijalno opasan radikalan zahvat u neovisnost Hrvatske narodne banke o stranačkim politikama. Načelno zdrav potez rekunizacije hrvatske jedna je od najopasnijih mogućih političkih akcija. Prvo, samim ulaskom u Europsku uniju prihvatili smo i obavezu uvođenja eura u Hrvatsku, to što danas ne znamo kada će se to dogoditi ne ukida našu obavezu. Drugo, ekspanzivna monetarna politika, ili proizvodnja veće količina kune u optjecaju bez realnog ekonomskog zaleđa, što danas predlažu pobornici reforme monetarne politike, mogla bi teoretski pomoći poduzetnicima da lakše i jeftinije dođu do novca za financiranje biznisa, ali mogla bi i dovesti do pada vrijednosti kune što bi i današnje dužnike u euru dovelo u situaciju u kojoj su se našli dužnici u švicarskom franku. Politika, naravno, može sve, pa i ukinuti valutnu klauzulu I zamrznuti tečaj današnjih dužnika, pitanje je, međutim, gdje smo se u tom trenutku našli na putu prema slobodnoj tržišnoj ekonomiji. U svakom slučaju, u Hrvatskoj danas postoje dvije snažne i snažno suprotstavljene struje ekonomskih stručnjaka koje, osim što se ne slažu, potpuno negiraju stručnost svojih protivnika. Između ostaloga, čini se da je i to jedan od razloga dugotrajnosti hrvatske ekonomske depresije.
Nekoliko pitanja za kraj:
Koliko bi vremena trebalo da se nužne reforme provedu?
Uz oštar početak, od šest mjeseci do godinu dana. Sve dulje može se smatrati neuspjehom.
Koje bi bile pozitivne posljedice reformi?
Kraj života na dug, početak života od vlastite zarade. Povratak optimizma, novi val investicija, rast zaposlenosti i zemlja iz koje ne želimo otići.
Koje bi bile negativne posljedice reformi?
Još nije prekasno da ih ne bude. Val otkaza u javnom sektoru može se ublažiti preraspodjelom rada i radnog vremena.
Koliko bi stajalo državu da se te velike i nužne reforme provedu?
Izbjegnu li se masovna otpuštanja, a zbog povećane učinkovitosti sustava, manje od današnje cijene disfunkcionalne države.
Koliko bi nam i koliko dugo moralo biti gore da bi nam napokon bilo bolje?
Sad nam je loše. Cilj reformi nije da nam bude lošije. Još nismo ni Grčka ni Argentina, danas još uvijek govorimo o neugodnim ali kratkotrajnim zahvatima poput odlaska zubaru ili, u slučaju lošijeg scenarija, operaciji crvuljka. Daleko gore bit će nam ne učinimo li ništa.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
