U ulici Filis u središu Atene, dugoj nekoliko kilometara, ali tako uskoj da se dva automobila na njoj jedva mimoilaze, redaju se šesterokatnice s prostranim balkonima koji se zelene od palmi i drugog bilja koje raste u teglama. Iako početkom ožujka sunce zagrije petmilijunski grad na 25 stupnjeva, malo je ljudi na tim balkonima. Na mnogim su stanovima rolete spuštene. Već su mjesecima prazni, neki i više godina. Nitko ih ne želi unajmiti, što zbog ekonomske krize koja je mnoge natjerala da traže jeftiniji smještaj na periferiji, a dobrim dijelom i zbog imigranata s Bliskog istoka koji su se zadnjih godina naselili u toj i okolnim ulicama nedaleko od trga Viktorija udaljenog dvije stanice metroom od trga Sintagma gdje je zgrada grčkog parlamenta. Na Viktoriju Atenjani dolaze popiti kavu na terasi kafića te, u gradu koji baš i ne obiluje zelenim površinama, uživati u brižno uređenoj vegetaciji koja za sunčanih dana stvara ugodnu hladovinu.
Zasigurno nikada na tom trgu nije bilo toliko ljudi kao zadnjih tjedana, ali ne Atenjana nego izbjeglica, ponajviše Afganistanaca koji su zauzeli svaki komadić zelene površine, klupe i pločnike. Sjede na tlu, pričaju, jedu sendviče koje im dijele razne nevladine organizacije, neki spavaju naslonjeni jedni na druge, mala djeca leže majkama u naručjima, a malo veća trčkaraju naokolo zaokupljena igrom... A svi oni imaju samo jednu želju – što prije napustiti Grčku i njezin glavni grad i nastaviti put do neke od bogatijih zemalja zapadne Europe.
Već mjesecima je Grčka usputna stanica tisućama izbjeglica koje se brodovima iz Turske iskrcavaju na njezinim otocima u Egejskom moru. No, otkako je prije desetak dana u dogovoru s drugim zemljama na tzv. balkanskoj ruti Makedonija zatvorila svoju granicu, u Grčkoj je ostalo nekoliko desetaka tisuća izbjeglica čiji se broj iz dana u dan povećava za dvije do tri tisuće i pretvara tu krizom izmučenu državu u poprište najveće humanitarne krize u Europi od završetka Drugog svjetskog rata. Grčka sve teže izlazi na kraj sa smještajem imigranata kojih je trenutno najviše u kampovima nedaleko od makedonske granice, u Ateni te na otocima Kosu, Samosu, Hiosu i Lezbosu na kojima ih vlasti registriraju te potom puštaju da trajektima doplove do atenske luke Pirej, udaljene 20-ak minuta vožnje metroom od središta glavnoga grada kojim iscrpljene bauljaju mnogočlane obitelji iz Afganistana, Sirije i Iraka tražeći smještaj u nekom od izbjegličkih kampova u nadi da će dobiti barem krov nad glavom i malo hrane.
U stanu na četvrtom katu u ulici Filis u svojoj radnoj sobi pretrpanoj knjigama dočekuje nas poznati publicist, po struci sociolog, politički analitičar Leonidas Hadžiprodrimidis. Odlično govori hrvatski jezik jer je od 1974. do 1989. bio dopisnik lista Elefterotipia iz Beograda. Mnogo je pisao o ratovima u bivšoj Jugoslaviji i posebice kritizirao politiku Slobodana Miloševića.“Ne vjerujem da Europa želi od Grčke stvoriti prihvatni centar za izbjeglice. To je teorija zavjere. No, grčke vlasti se nisu
pripremile za izbjegličku krizu i prihvat tolikog broja ljudi. Izvjesno je da bi u Grčkoj moglo ostati od 100 do 150 tisuća izbjeglica, a Europa će nam dati novac da ih smjestimo na neko vrijeme, godinu ili dvije dana. Ne mogu ljudi živjeti na trgovima. Treba ih ravnomjerno rasporediti po cijeloj zemlji. Ako ih se kvalitetno zbrine, sve će biti u redu, no ostanu li na ulicama, moglo bi doći do nereda i nasilja”, predviđa Hadžiprodrimidis ističući kako izbjeglička kriza daje vjetar u leđa ekstremističkim strankama poput ultradesne Zlatne zore koja je na zadnjim izborima dobila sedam posto i postala treća stranka u parlamentu, te koja se zalaže za protjerivanje svih imigranata.
Trgom Viktorija se šire ustajali mirisi mokraće i ljudskih tijela koja danima nisu na svojoj koži osjetila tekuću vodu. Tunižanin Mohamad Ali u Grčkoj je već pet mjeseci, uglavnom spava na atenskim ulicama i najčešće je gladan. U Tunisu je radio kao sportski animator u hotelu, no kako je turizam uništen, ostao je bez posla. Avionom je došao do Turske pa preko mora u Grčku.
“Šest puta sam već bio na granici s Makedonijom, ali me policija svaki put vraćala u Atenu. Jednom su me pretukli pa sam završio u bolnici u kojoj sam se probudio i shvatio da sam ostao bez zadnjih 1400 eura. Policajci su me pokrali. Ne daju mi da negdje u gradu postavim šator, a hranu dijele samo ženama i djeci. Što da radim? Nitko me ne želi. Razmišljam da se ubijem jer više nemam što izgubiti”, otkriva pokazujući šav na nozi. U želji da napokon ima krov nad glavom pristao bi ići i u zatvor, ali su mu policajci rekli da ga ne mogu privesti ako nije počinio neko kazneno djelo. “Kako da se bavim kriminalom kada nisam kriminalac”, zaključuje Ali.
Na trgu na stepenicama sjedi mladi inženjer iz Kabula Hasib Ša (24) i čuva petogodišnjeg nećaka Faisala. Tjedan dana su u Grčkoj i spavaju u prekrcanom izbjegličkom kampu Eliniko uređenom na nekadašnjem aerodromu u predgrađu Atene, odakle svaki dan dolaze u središte grada jer im tamo nevladine udruge dijele hranu koja je, kaže, mnogo ukusnija od one u kampu.
“Grci su divni prema nama. Hvala im od srca, no želimo ići u Njemačku jer smo čuli da tamo primaju izbjeglice i da ima posla. Ne razumijem zašto sada preko granice puštaju Sirijce, a ne i nas iako je sigurnosna situacija u Afganistanu očajna. Pobjegao sam da me ne ubiju islamisti. Prodao sam automobil i skupio 5000 dolara za put, od čega mi je ostalo još 1000, a kako dani prolaze, čini mi se da će se i to brzo istopiti jer je ovdje sve skupo. Ako ne otvore granice, protestirat ćemo na ulicama. Mnogi već gube nadu da će ikada doći do Njemačke”, priča Ša koji je u Grčku doplovio na prepunom brodu zajedno s još 40-ak svojih sunarodnjaka. Brod se bio toliko ljuljao da ih je sve bilo strah da će se potopiti.
Kamp u Idomeniju: Izbjeglice na makedonskoj granici noći provode u šatorima, uz vatru, da se ne bi smrznuli jer temperatura pada na koji stupanj iznad nule
Na klupi sjedi žena s maramom na glavi. Moli prolaznike dva eura da kupi djeci hranu. Do nje su tri sina, dječaci jedan drugom do ramena.
Mnogi Atenjani zastaju na trgu i znatiželjno promatraju izbjeglice. Neki im daju novac i hranu. Informatičar Ilaias Kikilias priznaje da mu je jako žao tih ljudi i smatra da bi grčka država morala napraviti mnogo više za njih jer su, podsjeća, i Grci u povijesti morali više puta bježati iz svoje zemlje.
“Moramo biti humani. Sve države EU bi trebale prihvatiti izbjeglice. Ne bih imao ništa protiv da svi oni ostanu u Grčkoj, ali se bojim da za njih ovdje neće biti posla jer vlada velika nezaposlenost zbog čega i mnogi mladi Grci odlaze u inozemstvo”, kaže Kikilias. Slično razmišljaju i svi drugi Atenjani s kojima smo ovih dana razgovarali, od sveučilišnih profesora do taksista i trgovaca. Profesor pomorskog prava Athanasios N. Giannakis tvrdi kako su Grci pokazali humanost, ali da vlada kao i EU moraju poduzeti konkretnije mjere jer bi gomilanje izbjeglica na grčkom tlu bez prave strategije njihova zbrinjavanja moglo državu odvesti u ponor nasilja i nestabilnosti. Sportski trener Jorgo Papoutskis smatra da će izbjeglice pošto-poto otići iz Grčke u kojoj za njih nema posla niti kvalitetne zdravstvene zaštite, ali dok su tu, Grčka treba napraviti sve da im život bude što pristojniji. Ne vjeruje da će izbjeglička kriza uzrokovati jačanje nacionalističkih pokreta.
Analitičar Hadžiprodrimidis uvjeren je da će se političkasituacija u Grčkoj stabilizirati već do kraja ove godine. Ne boji se eskalacije nacionalizma koji je u Grčkoj, kaže, usko vezan uz pravoslavlje. Srećom, kaže, Grci nisu osobito religiozni, a ujedno imaju i jednu od najhomogenijih država u Europi, u kojoj uz Grke živi samo oko 100.000 Turaka. Hadžiprodrimidis ističe kako su Grci navikli na lagodan život bez mnogo rada, a sada im polagano dolazi u glavu da se moraju prihvatiti posla umjesto da se ponašaju kao bogovi koji žive na kredit i na tuđi račun. Strahuje da bi izbjeglička kriza mogla loše utjecati na turizam, jedinu vitalnu granu grčkoga gospodarstva, osobito na otocima u Egejskom moru.
“Politički sustav u Grčkoj je truo. Ne postoji pravosuđe, a porezne službe ne funkcioniraju pa mnogi ne plaćaju poreze. Siriza je produkt krize. Ciprasova vlada je izvan vremena i prostora i uskoro će morati sići s vlasti koju bi mogla formirati Nova demokracija ako u njoj prevlada umjerena struja političkog centra. Grčka napokon mora uspostaviti državu i krenuti podizati ekonomiju odnosno napraviti strategiju izlaska iz krize za što će trebati mnogo godina i nužno provođenje reformi. No, tko god spomene reforme, gubi izbore. Cipras samo zapošljava svoje prijatelje. Prije nego što je došao na vlast, obećavao je gluposti i kritizirao Njemačku, a na vlasti nije napravio ništa i sada moli Angelu Merkel da mu da novac. Standard života stalno pada i Grci su uništeni ljudi. Sreća je što ekstremisti poput Zlatne zore nemaju značajan politički utjecaj. Glupi političari poput Slobodana Miloševića igraju na kartu nacionalizma jer to narod podiže na noge a njih održava na vlasti“, govori Hadžiprodrimidis.
Iskusna novinarka s nacionalne televizije ERT Jenny Panteli smatra da nije fer što EU želi najveći teret izbjegličke krize svaliti na siromašnu Grčku. Pribojava se da bi to moglo dovesti do socijalnih nemira koje će iskoristiti desničari i nacionalisti.
“Ako ostanu u Grčkoj, mnogi imigranti će ovdje umrijeti jer su bolesni, a Grčka ni svojim građanima ne može pružiti kvalitetnu zdravstvenu skrb. Jedva ih uspijevamo nahraniti. Prava ljudi se stalno smanjuju kao i plaće i mirovine, a porezi su sve veći. Niti ova niti bilo koja druga vlada ne može ništa učiniti jer smo se obvezali vraćati dugove, ali ljudi to sve teže trpe i sve su realniji scenarij novi prosvjedi na kojima će mase na ulicama tražiti izlazak Grčke iz EU. Izbjeglička kriza će samo ubrzati taj proces“, komentira Jenny Panteli koja misli da je Cipras trenutno najbolje rješenje za Grčku. Dodaje da bi izlazak iz EU većini Grka donio još teži život. Kaže kako su mnogi glasali za ekstremnu desnicu iako to ne žele javno priznati, a zapravo mrze izbjeglice. To su, smatra ona, mahom neobrazovani ljudi, mladi koji nemaju posao ili oni koji su se razočarali u sve druge političke opcije.
“Netko imalo obrazovan koji zna nešto povijesti ili se sjeća vremena vojne hunte nikada neće glasati za Zlatnu zoru. Na budućnost Grčke ne gledam s optimizmom jer su, bez obzira tko bio na vlasti, pred nama desetljeća teškoga života. Nije slučajno zadnjih godina značajno porastao broj samoubojstava”, govori Jenny Panteli. Svakog jutra između šest i sedam sati u luku Pirej stižu veliki trajekti koji su cijelu noć plovili s egejskih otoka. Iz njih izlaze stotine izbjeglica koje se ukrcavaju na vlakove za Atenu odakle odmah traže prijevoz do Makedonije. U atenskim izbjegličkim centrima uglavnom borave samo oni koji su bili na granici, ali im nije dopušten ulazak u Makedoniju, a to su svi osim Sirijaca i Iračana, jer Njemačka već neko vrijeme prima samo izbjeglice iz tih dviju država. Ostale grčka policija autobusima vraća u Atenu.
“Mnogi pripadnici drugih nacija tvrde da su Sirijci. Zadnjih desetak dana ih na otoke stiže nešto manje nego prije, ali ne znamo je li to zato što su čuli da su granice zatvorene ili zbog lošeg vremena po kojem je plovidna jako rizična”, kaže voditelj službe za nezakonite migracije PU Splitsko-dalmatinske Antonio Vulas koji je od 14. veljače u Pireju šef misije hrvatskih policajaca koji zajedno s kolegama iz drugih europskih zemalja sudjeluju u Frontexovoj akciji Poseidon Rapid Intervention. Pomažu Grcima u zaštiti granice – odnosno, 13-metarski brod Trsat s dvije četveročlane posade, koje se izmjenjuju, svakodnevno patrolira grčkom morskom granicom kod otoka Hios koji je od turskog kopna udaljen samo šest nautičkih milja, što je dvostruko manje nego od Splita do Brača. Njihov je zadatak, objašnjava Vulas, da ako na moru ugledaju brod s izbjeglicama, da ga doprate do broda grčke obalne straže koji će ih odvesti u luku i ljude predati grčkim vlastima. Ako su ljudi na brodu ugroženi, naši ih policajci prekrcavaju na svoj gdje ih utopljavaju i pružaju im prvu pomoć. U tjesnacu između Turske i grčkih otoka često pušu jaki vjetrovi koji, ističe Vulas, jako otežavaju plovidbu krhkim plastičnim ili gumenim čamcima s izbjeglicama, a ti čamci imaju najčešće prastare motore, i povrh svega – na njima je i 4-5 puta više ljudi nego što bi bilo preporučljivo. Na rizično putovanje izbjeglice obično kreću navečer kad padne mrak kako ih ne bi vidjela turska obalna straža pa hrvatski policajci najviše posla imaju po noći.
“Ova situacija se ne može usporediti ni sa čime što je hrvatska pomorska policija ikad radila na Jadranu. Ima dana kad iz Turske u Grčku stigne i više od 2000 izbjeglica. Što je manje vjetra, to je više isplovljavanja. Krijumčari odaberu jednog od izbjeglica kojem u pet minuta pokažu kako se upravlja brodom. Bude ih 50-ak na brodu od 10 metara. U jednoj smjeni od 11 sati hrvatski policajci spase dva do tri takva broda. Sve je više žena i djece. Oko 60 posto njih kažu da su Sirijci, i to dokazuju dokumentima, 30 posto su Iračani, a ostali uglavnom Afganistanci, Iranci i Pakistanci”, otkriva Vulas dodajući kako su neki dan izbjeglice u Pireju prosvjedovale tražeći da ih se ne zadržava u Grčkoj. Njegov je dojam da se grčka policija jako dobro snalazi u ovim izvanrednim okolnostima.
Dok EU oklijeva s otvaranjem granica, krijumčari već smišljaju alternativne pravce. I među izbjeglicama se već šuška da bi mogli krenuti prema Albaniji iz koje bi preko Crne Gore opet došli u Hrvatsku, ili bi se brodovima preko Jadranskoga mora prebacivali iz Albanije u Italiju.
Na aerodromu: Izbjeglički kamp Eliniko uređen je na nekadašnjem aerodromu u predgrađu Atene
U kampu Idomeni, na grčkoj strani granice s Makedonijom, izbjeglice među kojima je najviše Sirijaca imaju sve manje strpljenja jer su uvjeti ispod svake granice ljudskog dostojanstva. Većina ljudi noći provodi u šatorima ili pod vedrim nebom uz vatru koju pale da se ne bi smrznuli jer je kad zađe sunce temperatura tek nekoliko stupnjeva iznad nule. Sjede uz željezničku prugu i ne obaziru se kad pola metra od njih protutnji željezna grdosija vlaka. Udišu zrak zagađen dimom i prašinom. Mnoga djeca nemaju ni cipele, nego po blatnjavom tlu hodaju bosa.
Uz vatru večer na polju pokraj sela Idomeni provodi i Jusuf (30) iz Alepa u društvu obitelji koju je upoznao na brodu na kojem su doplovili u Grčku. On je na put krenuo sam jer više nema nikoga do koga mu je osobito stalo. “Ruska bomba ubila je prije tri mjeseca moju suprugu i kćer od pet godina. Što više od toga mogu izgubiti? Svejedno mi je gdje ću završiti. Nemam ni želje ni nade”, kaže Jusuf koji je radio kao farmaceut, a žena mu je bila psihologinja. Živio je, kaže, u dijelu Alepa pod kontrolom pobunjenika odnosno Sirijske oslobodilačke vojske.
“Radije ću umrijeti ovdje u Grčkoj nego se vratiti u Siriju. Spreman sam na sve da dođem do Njemačke. Znam da moram biti strpljiv, ali to je teško kada se cijelu noć smrzavaš u šatoru. U Siriji je pakao. Nakon pet godina rata ljudi su izgubili nadu da će ikada više biti mira. U gradovima nema struje ni vode, a hrana je toliko skupa da mnogi gladuju. Tko ostane u Siriji, sigurno će biti mrtav. Svjedno je hoće li ga ubiti ISIL, Asadova vojska ili ruska bomba. Evo zašto u bescjenje prodajemo ono što još imamo i bježimo glavom bez obzira”, govori Rašid Said (22) koji je do prije mjesec dana živio u sirijskom gradu Idlibu gdje je studirao agronomiju. Razočaran je u arapske zemlje, ponajviše Saudijsku Arabiju koja nije primila niti jednog Sirijca, dok ih Libanon i Jordan, tvrdi, tretiraju kao pse. Jedinu nadu za bolji život stoga vidi u Europi čija su mu vrata, barem za sada, zatvorena.
U Idomeniju se Rašid sprijateljio sa svojim sugrađaninom Fadijem Batalom (21) koji je u Siriji studirao medicinu pa se nada da će u Njemačkoj uspjeti završiti studij i raditi kao liječnik. Došao je sam i platio tisuću dolara krijumčarima da ga prebace preko mora. Otac mu je poginuo u ratu, a kod kuće je ostavio majku. Nije, kaže, očekivao da na prelazak granice čeka toliko ljudi, oko 15 tisuća. Od Liječnika bez granica dobio je šator. Deku je našao u smeću. “Neka zaustave rat u Siriji i više neće biti izbjeglica. Ali u to više nitko ne vjeruje. Iz dana u dan je tamo sve gore”, tvrdi Batalom.
“Nadam se da ću doći u Njemačku, ali ću biti sretan i da me primi bilo koja druga europska zemlja. Mogu ostati i u Grčkoj, gdje poznajem mnogo ljudi. Ovdje ne padaju bombe za razliku od Alepa koji svi gađaju sa svih strana”, kaže inženjer Moataz (32) koji je na Zapad krenuo sa suprugom i dva mala sina. Svi su se stisnuli u mali šator, a pridružili su im se i prijatelji Mohamad i Samir. Kartaju da im brže prođe vrijeme. U Idomeniju su od prošlog utorka i sve su im manje zalihe hrane koju su kupili u Ateni. Nakon mjesec dana izbjeglištva trudi se biti optimističan, no sve mu je teže nasmijati se od srca. Nedostaju mu roditelji i braća i priznaje da bi najsretniji bio da u njegovoj domovini završi rat pa da se istoga trena vrati kući.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
