Glumila sam ljubavnice, a još sam bila nevina

Iz svojeg stančića u kući sagrađenoj u venecijanskome stilu, Neda Arnerić tog je poslijepodneva na zalasku ljeta došla u rovinjski kafić Batana.

Završila je povijest umjetnosti, no ne i Akademiju za kazalište i film, jer su je od nje otrgnula snimanja po svijetu.

Kad joj je bilo samo 13 godina, redatelj Puriša Đorđević dodijelio joj je glavnu ulogu u filmu “San”. Otada pa do danas, Mala Neda ili Lolita, kako su je nekad zvali, nije prestala snimati.

Njezine uloge u filmovima poput “Tko to tamo peva”, “Višnje na Tašmajdanu”, “Haloa, praznik kurvi”, “Divlji anđeli”, “Sutjeska”, “Varljivo ljeto 68”, i tako njih sedamdeset, prate i njezino odrastanje do zrele glumice.

Rođena je u Knjaževcu, u Srbiji, 1953. i kaže da se nikad nije voljela slikati. Fotosessioni, dodaje, za nju su bili mučenje.

- No, poslije mi bude drago vidjeti te slike, danas kad imam teško zaslužene bore. Nikad ih neću dati. Bio je to buran život i, ako ništa drugo, znam da se nisam uzalud rodila – kaže Neda Arnerić, nekoć sastavni dio snova mnogih muškaraca.

- Uvijek se iznenadim kako me prati taj glas i kod vas u Hrvatskoj, strpali su me na listu najseksepilnijih, a ja uopće nisam iz te priče.

No, dobivali ste takve uloge.

- Zapravo, nisam. Od 70-ak uloga, koliko sam ih u životu odigrala, možda ih se pet može svrstati u erotski žanr. Istina, one su bile veoma uočljive, dojmljive, jer je svlačenje na filmu sedamdesetih godina izazivalo sablazan.

Je li svlačenje pred kamerama bilo dokaz hrabrosti, osjećaja slobode ili jednostavno stav da je sve to prirodno?

- Ni jedno od toga. Nije to bila svjesna i namjerna odluka, jednostavno to je s filmom ušlo u moj život, s time sam odrastala.

Od svoje 12. svake sam godine snimala barem po jedan film. Taj sam posao voljela i bio mi je zabavan, nisam ga ozbiljno shvaćala. No, bila sam drukčije odgojena, pa sam mislila da je sve to privremeno i da će proći. I majka me neprestano spuštala na zemlju.

Igrali ste zrelije uloge...

- Istina. Nisam imala pojma o seksualnosti i igrala sam nešto što još nisam doživjela. Naučila sam zarana da je snimanje filma posao koji se u dogovoru s redateljem treba ozbiljno obaviti. U scenariju je, primjerice, pisalo – oni se bude ujutro i nakon vođenja ljubavi kreće priča. A ja u to vrijeme nisam ni znala kako se vodi ljubav. Bio je to dio moga zanata, a ja se smatram dobrim zanatlijom.

Koliko vam je u glumi pomoglo i osobno sazrijevanje?

- Sigurno sam snimila 30-ak filmova koje bih danas sasvim drukčije odradila. Ulazila sam olako i površno u te filmove, a kamera mi je bila izuzetno sklona. Rasla sam pred njom i imala sam fotogenično lice. Mislila sam da je dovoljno to što sam prirodna. Ali, danas znam da to nije samo to.

Rano ste ušli u svijet glume i postali zvijezda, kako ste u svemu tome uspjeli ostati normalni?

- To mogu zahvaliti svojoj obitelji u kojoj sam uvijek imala uporište. Dok sam putovala i snimala po svijetu, shvatila sam koliko je važno imati svijest o tome da se uvijek imam gdje vratiti. U gimnaziji nisu tolerirali moje odlaske na snimanja. Shvatila sa da bih trebala privatno učiti četiri razreda gimnazije, probala sam, a onda sam čula da postoji mogućnost da upišem Akademiju bez gimnazije, ali da moram polagati diferencijalne ispite iz društvenih predmeta. Provela sam cijelo ljeto s knjigama i položila otprve. Sa 16 sam godina bila najmlađi student. Nakon prvog semestra dobila sam ponudu za snimanje u Francuskoj. Moj, danas pokojni profesor Milenko Maričić rekao mi je: “Dijete moje, prerano si upisala Akademiju. Idi snimaj filmove dok te traže, vratit ćeš se ti nama kad–tad.” No, uloge su se nizale, Engleska, Italija, Njemačka. Do moje 20. svašta se dogodilo i nikad se nisam vratila na Akademiju.

Unatoč dobrim počecima u stranim produkcijama, vratili ste se u domaći film.

- Vani sam se osjećala osamljeno. Zapad je u to vrijeme bio nemilosrdan. Rim, Pariz... vrvjeli su ljepoticama, talentiranim mladim glumicama, agenti su uvjetovali da smršavite, da odlazite na audicije, snimanja, a ja nisam baš ambiciozna. Onda sam se na jednom snimanju u Beogradu zaljubila i udala. Jedva sam dočekala reći zbogom svjetskim izazovima.

Veoma ste rano postali materijalno neovisni, samostalni.

- Lijepo sam odijevala i sebe i svojeg brata. Krpice, cipelice, traperice, sve je to koštalo basnoslovno. U mojoj je obitelji radio samo otac koji je bio vojni liječnik. Majka se posvetila nama, uglavnom meni, jer brat je uvijek bio dobar učenik, a ona je gradila moju stabilnost. Do moje 18. godine uvijek me pratila na snimanja, što je bilo dobro. Mene su upisivali u škole, ako nije bio Beograd u pitanju, nego terenski film. Tada je bilo više para, pa se išlo na teren po tri mjeseca.

Što ste u to vrijeme željeli?

- Mislite li da mlada djevojka ima neku viziju? Ja je nisam imala. Želja mi je bila putovati, upoznavati ljude, viđati uživo svjetske filmske face. Imala sam punu svijest o tome što me snašlo, a u kući sam neprestano slušala – to ti je privremeno. Čak i kad sam se ispisala s Akademije, govorili su mi – crno dijete, ostat ćeš s osam razreda osnovne škole. Kad sam shvatila da se neću vratiti na Akademiju, sa 21 sam godinom upisala povijest umjetnosti i diplomirala je reda radi, da bih dobila papir i, da bih se, nedajbože, dođu li crni dani, mogla zaposliti. To je onda povuklo moju drugu ljubav, ljubav prema slikarstvu.

Imali ste i svoju galeriju.

- Rovinj, u koji sam od djetinjstva dolazila, zaslužan je što sam upisala povijest umjetnosti, jer je ovdje u vrijeme nekadašnje države bila ozbiljna likovna kolonija i kao klinka voljela sam se družiti sa znatno starijim ljudima od sebe. Na Crvenom otoku pokraj Rovinja kupala sam se sa Zvonimirom Golobom, Oljom Ivanjicki itd. Upoznala sam mnogo slikara i zavoljela slikarstvo. Kad sam završila povijest umjetnosti i kad su se počele pojavljivati normalne stanke u filmskoj karijeri, a meni se ukazala prilika da dobijem lijepi obiteljski prostor, otvorila sam galeriju “Atrij”. U Srbiji tada, zbog zakonskih ograničenja, nije mogla postojala privatna galerija. Otvorila sam je pod geslom – samostalna trgovinska radnja za promet robe na malo. Držali su nas kao piljarnicu, a tako su nas i tretirali. Partnerica mi je bila šogorica.

Kakav je bio profil vaše galerije?

- Izlagali smo one koji u Beogradu nisu izlagali, dovodili smo umjetnike iz drugih republika. Bila je to suvremena umjetnost, bliža apstrakciji, ekspresionizmu. Galerija je otvorena 1985., no s dolaskom rata, sve je prestalo. U 15 godina imali smo 80 izložbi. I danas bi to bilo mnogo.

“Petljali” ste i s politikom. Kako ste proživjeli godine rata? Tada vam je umro i otac, kojega ste, uz poteškoće s prelaskom granica, pokopali tako što ste njegovu urnu autobusom dopremili u Hrvatsku.

- Jako teško sam proživljavala rat. Moj je otac umro u vrijeme onog “drugog” novog rata, kada su nas bombardirali. Mi sada imamo mnoge ratove, trebamo se snalaziti. Pokušavala sam se boriti protiv rata i Miloševića na razne načine. Da dadem svoj glas i kroz kazalište i kroz proteste. Sjedili smo po ulicama, palili svijeće, no bilo nas je sramotno malo. Shvatila sam tada da tu nema Boga i da se vode neke velike, ozbiljne igre, kojima mi nismo dorasli.

Je li vam i posao patio?

- I ja sam, kao i kolegica Milena Dravić, imala problema. Kada su me u ono vijeme pitali za sljedeći projekt, koristila bih priliku da “izlupetam” svoj stav prema političkoj situaciji. Kad sam htjela ući u zgradu televizije, portir mi je rekao: “Oprostite, Nedo, ali vi ste na crnoj listi i ne smijem vas pustiti.” Tada sam shvatila da sam im važna i to mi je imponiralo.

Ušli ste u Parlament i Demokratsku stranku Zorana Đinđića.

- Krenula sam u građanski savez, a onda mi je suprug sugerirao Demokratsku stranku. Potpuno sam se zaludjela rušenjem Miloševića i u raznim sam kombinacijama bila aktivna četiri godine. Obišla sam tako cijelu Srbiju.

Redatelj Lordan Zafranović, s kojim ste snimili dva filma, ako riješi financijsku konstrukciju, predvidio vas je za ulogu u filmu “Caruso”.

- Svi se muče s financijama. Uz rad s Lordanom definitivno sam sazrela kao glumica i kroz to kao osoba. Znao me vraćati po 30 puta zbog jedne rečenice. Odlazila bih u sobu plakati, no danas sam mu zahvalna na tome, on zbilja živi samo za film.

Kako prihvaćate promjene koje dolaze s godinama?

- Svjesna sam da starim i jedva čekam da još malo ostarim da bih konačno mogla igrati ženu od 60 godina. Jer svjesna sam da ne izgledam kao žena od 57 godina, a ne mogu više glumiti uloge koje pripadaju 40-godišnjakinjama jer kamera sve vidi.

Lordan za vas kaže da dajete više nego što se traži.

- S njim su mi se dogodili najvažniji filmovi. Prvi put sam shvatila da želim raditi samo ono što me zbilja zanima. Bata Živojinović mi je davno rekao: “Slušaj, mala, to je tvoj pos'o, trebaš zaraditi, pa prihvati sve što ti ponude.” No, nakon Lordana podigla sam kriterije. Moje uloge u njegovim filmovima nemaju nikakve veze s onim što sam ja. Ni ne znamo što krijemo u sebi, a on je to izvukao.

Prije deset godina ste izjavili – imam muža, kuću i vrt. Je li i danas situacija ista?

- Da. Imam i psa. A to je bitno. Ista je zaokruženost i svi su protagonisti isti, jedino vrta više nema. Iz Rovinja odugovlačim povratak kući. Na istome mjestu gdje je bio vrt podigla su se četiri kata i mi smo uzeli posljednji kat da budemo bliže nebu. Za mene nije više kopanje po vrtu. U braku sam s istim čovjekom 30 godina. Milorad Mešterović sasvim je druge profesije od moje. Maksilofacijalni je kirurg i “mješanac” je kao i ja. Majka mu je Splićanka, a otac Srbin. Kod mene je obrnuto. Za dobar je brak važno da ljudi potječu iz sličnog miljea.

Kako sačuvati odnos sve te godine?

- Nisam ga posebno čuvala, moja je sreća što sam pronašla osobu s kojom se dobro slažem. Ni on ni ja se posebno ne trudimo. No, sve smo bliži i potrebniji jedno drugome. Sinoć sam ovdje u Rovinju nekim ženama rekla da bih zabranila da se ljudi vezuju brakom prije pedesete. Neka prave djecu, neka se zabavljaju, no neka se ne vezuju za jednu osobu. Jer, danas kad više nema “vitlanja”, kad sam starija, treba mi potpora. Imala sam sreću da je čovjek s kojim živim širokih nazora i da ima beskrajno povjerenje u mene, jer zaista uz njega sam mogla živjeti paralelan život. Ali nisam. Kad odem na dva mjeseca na snimanje, neću se tamo zaljubiti. Naravno da se to nikada ne zna, ali eto, nešto nas je sačuvalo. Račica sam po horoskopu, a mi se vezujemo za kuću.

U doba, kako ste sami rekli, “vitlanja” i droga je bila u modi...

- Sve sam ja to probala i ništa mi se nije svidjelo. Na sreću. Živjela sam burno i nije mi žao. Uvijek mi je žao ljudi koji se vezuju za prve školske ljubavi. Ja od najranije mladosti imam nekoga. Kad bih vidjela da veza puca, ja bih već šacala što bi se moglo dogoditi s nekim drugim. Zato mi ni jedna veza u to vrijeme nije mogla dugo trajati. Počela sam pušiti s 15 godina, po diskotekama u Rovinju, da bih bila faca. Zato meni nitko ne može “uhvatiti” godine, jer sam ih nekad stalno dodavala. Moju je mladost obilježio Poreč, Plava Laguna, Roboti, Crveni koralji, Siluete, prve ljubavi, stranci, omladinski kamp, noćne vožnje čamcima. Vraćala sam se kući u šest ujutro i šuljala se da me mama i tata ne čuju. No, tata bi stajao pred portunom, a mama bi podigla paniku. Padale su i “šljage”, a ja sam već bila “ozbiljna žena” od 16 godina.

Boravili ste u Rovinju dok još nije bilo pravog turizma?

- Išla sam nekidan vidjeti staru željezničku stanicu i gotovo se rasplakala. Sjetila sam se kako smo dolazili do Divače, gdje smo presjedali do Kanfanara, pa stizali na željezničku stanicu gdje su nas čekala kola s magarcima na koja smo trpali kofere, a mi bismo pješice za njima. Moj otac dolazi iz stare korčulanske obitelji, a djed je bio geodet, pa se seljakao zbog posla i tako završio u Rovinju. Kako je u malome stanu bila gužva, roditelji su za malo novca kupili stan prekoputa. Kad je djed otišao u mirovinu, preselio se u Pulu i ja, u vrijeme održavanja Filmskog festivala, nikad nisam bila smještena u hotelu. Po gradu se svašta događalo, a ja nisam htjela baki i djedu u šest ujutro dolaziti kući. Bio je to moj glavni hendikep.

Korijeni su vam u Korčuli?

- Djed je istraživao rodoslovlje i postoje podaci još iz 14. stoljeća o našoj obitelji na Korčuli. No, potpuno smo slavenska obitelj, nemamo veze s Italijom. Moji su preci bili Peruzović, Dobroslavić, a onda je u obitelji, u 17. stoljeću, bio neki uspješan čovjek imenom Arnerius Dobroslavić koji je gotovo dogurao do kardinala. U njegovu je čast obitelj promijenila prezime u Arneri. Pošto ne završava na “-ić”, svi su mislili da smo talijanskog porijekla. Ponosna sam na palaču Arneri na Korčuli. No, kad me pitaju odakle sam, kažem, s planeta Zemlje.

Što dalje?

- Otkud znam. Sve što mi se dogodilo dovoljno je za dva života, nije panika ako više ničega ne bude. U ovoj našoj maloj jadnoj zemljici skresali su novac i za kulturu. U kazalištu radim po pozivu, i u posljednje vrijeme najviše sam u Beogradskom dramskom pozorištu.