Godina kad će Arena puknuti od smijeha

Sonja i bik Vlatke Vorkapić mogući je najveći hit 59. festivala igranog filma u Puli! U Puli će, kako sada stvari stoje, svi poludjeti za romantičnim parom Juditom Franković i Goranom Bogdanom! A onda i za bikom iz naslova!

Grafikon smijeha publike zabilježen u Slanome, u okviru programa Dubrovnik Film Meetings, dok se probno prikazivao film “Sonja i bik” raskošan je kao Alpe.

Prošloga tjedna se u Slanom, naime, održala radionica CineLink namijenjena hrvatskim filmovima u fazi postprodukcije. Smijeh koji se čuo iz projekcijske dvorane, dok se fokus-grupi na testnoj projekciji prikazivala komedija “Sonja i bik”, nadglasao je sve druge filmove.

Kolumbijka Sarah Calderón, konzultantica s kojom su Vlatka Vorkapić i izvršna producentica Maja Vukić radile na strategiji plasmana filma “Sonja i bik”, radi kao marketinška stručnjakinja na raznim radionicama EAVE, jednog od vodećih europskih programa obuke za audiovizualne producente. “Ta je projekcija, zapravo, prvi pravi kontakt s publikom. Naravno, to je jedan mali i odabrani dio publike, dvadesetak stanovnika Slanog, ali jako sam ugodno iznenađena njihovim smijehom. Inače ne volim gledati svoje filmove s publikom, ali sada su me nagovorili i nije mi žao! Želimo biti komedija i, kad sam čula publiku, pomislila sam: uspjeli smo!”, zadovoljno u Zagrebu prepričava Vlatka Vorkapić.

S obzirom na to da je na snimanje prvog dugometražnog igranog filma čekala punih sedam godina, na ovoj će Puli u svojoj 43. godini biti debitantica. Kroz smijeh moli da je ne ureknemo, “zacopramo” nekim bombastičnim najavama njezina filma. “Bilo bi jako dobro da ljudi idu u kino i da im bude smiješno”, kaže nam Vlatka Vorkapić. Pogotovo što je sa svojim producentom Ivanom Maločom iz Inter Filma potpisala ugovor prema kojemu se odriče honorara, ali dobiva postotak od zarade. Iako i ona, potvrdili su grafikoni reakcije publike, ima svoju repliku u stilu “Skuvala sam ti paštašutu!” iz Brešanova “Kako je počeo rat na mom otoku”, ne želi nam je otkriti.

Zasada se među filmašima ne govori mnogo o 59. festivalu igranog filma u Puli, čiji nacionalni program traje od 21. do 28. srpnja. Većina filmova koji “ganjaju” 59. Pulu trenutno je u završnoj fazi montaže ili postprodukcije. A neki odustaju. Tako je, primjerice, nakon radionice u Slanome, gdje je prikazao 160-minutnu verziju svoje “puknute” komedije “Visoka modna napetost”, Filip Šovagović odustao. No, dobra je vijest da se između naslova koji se spremaju za Pulu, ipak, već izdvajaju dva filma, oba debitantska. To je, uz “Sonju i bika” Vlatke Vorkapić, “Pismo ćaći” Damira Čučića!

Kad smo prije sedam godina za Globus razgovarale o fenomenu filmskih redateljica u hrvatskoj kinematografiji, Vlatka Vorkapić već je govorila o “Sonji i biku”. Naime, u mjestu Radošić u Dalmatinskoj zagori snimala je dokumentarni film o obitelj Škopljanac koja organizira borbe bikova. I već tada joj se učinilo zanimljivim smjestiti romantičnu komediju u takav milje.

“Imala sam dovoljno vremena da usavršim scenarij. Stalno mi je bio odbijan i odbijan. Ali nikako nisam htjela odustati. Prije dvije godine prošla sam na natječaju HAVC-a u kategoriji debitantskog filma, dobili smo 2,800.000 kuna. Snimanje je trajalo šest tjedana, od čega smo imali tri tjedna terena, tako da smo se pokrili uz dobru volju. Kad sam, napokon, dobila priliku da snimim film, trebala sam vratiti svježinu nečeg što sam odavno smislila. Tih sedam godina iščekivanja rezultiralo je time da sam si rekla – radim remake filma koji sam nekad trebala snimiti!", priča Vlatka Vorkapić.

Već sadržaj filma najavljuje njegovu vrstu humora. Kod izglasavanja Zakona o zaštiti životinja, najveća kontroverzija vezana je uz borbe bikova. Zagrepčanka Sonja (Judita Franković), vegetarijanka i zagrižena aktivistica, tvrdi da se radi o nepotrebnom nasilju te vlasnike bikova naziva bezdušnicima. U Dalmatinskoj zagori nikako ne mogu razumjeti Sonjin stav. Što Sonja više kritizira vlasnike bikova, to vlasnici bikova sve manje cijene Sonju. I – na kraju – zaključe da se Sonja, bez obzira na silnu deklariranu ljubav prema životinjama, ne bi usudila stati pred bika. Padnu oklade, a izazov Sonji nosi Ante (Goran Bogdan), poznat po svojoj moći uvjeravanja... “Sve što očekujem od Pule jest da se publika zabavlja! Cure, čini mi se, sjajno reagiraju na Gorana Bogdana! A ja stalno nagovaram producenta da na premijeru filma u Arenu dovedemo i bika Šumiju, koji glumi našeg Garu. Napokon ne bismo njegovu vlasniku morali vikati da izađe iz kadra, kao što smo na snimanju”, smije se Vlatka Vorkapić.

Film 40-godišnjeg montažera, redatelja i producenta Damira Čučića “Pismo ćaći” nije populističan, nije komedija, već art-film koji ima balkanski štih, a sliči na suvremeni azijski film. Ne čudi kada nam samouki filmski radnik Damir Čučić, koji u osobnom “katalogu” ima dvjestotinjak naslova na kojima je radio u nekom svojstvu, otkriva da se godinama nije skidao s filmova južnokorejskog autora Kim Ki Duka i hongkonškog majstora Wong Kar Waija. Jedino što je Čučić svoj igrani film s primjesama eksperimentalnog i dokumentarnog filma “Pismo ćaći”, bez scenarističkog predloška, snimio za tek približno 500 tisuća kuna. Od HAVC-a je dobio samo 200.000 kuna.

U njemu je glavni lik glumac Milivoj Beader - antologija teškog odnosa s ocem - koji amaterskom kamerom snima svoje obraćanje ocu. Njegovu videokletvu otac u Drnišu, glumi ga odličan amaterski glumac Mate Gulin, gleda na svome televizoru i komentira. Čučićev sjajan film čista je improvizacija.

“Isprva sam htio raditi film sa ženskom osobom koja je ostala zatočena u podrumu i ima samo kameru. A onda sam se dogovorio s Milivojem Beaderom, i kad smo krenuli s tim improviziranim pismima prijateljima i obitelji, ispalo je da su njegova obraćanja ocu fantastična i da je to tema za film! Za mene je film istraživanje, eksperimentiranje i otuda moja otvorenost prema improvizacijama. Kada sam, nakon pet-šest propalih pokušaja da upišem studij režije na Akademiji dramske umjetnosti, shvatio da se filmom mogu baviti i bez te formalne naobrazbe, jednostavno sam se pustio. Ako bih se morao uspoređivati, rekao bih da radim filmove kakve rade klasici dokumentarizma Želimir Žilnik i Žiro Radić. Moj najveći uspjeh nisu nagrade, nego tri filma prikazana u programu IDFA, najvećeg svjetskog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu”, kaže nam Čučić.

Njegov film “Pismo ćaći” nastao je u produkciji Hrvatskog filmskog saveza, ravnateljica kojega je Vera Robić Škarica osnovala profesionalnu art-produkciju sa sjajnim autorima (Tom Gotovac, Ivan Ladislav Galeta, Ivan Faktor, Zdravko Mustać, Vedran Šamanović). A Čučićev film “Pisma ćaći” mogao bi postati najveći uspjeh te male produkcije velikih ambicija.

“U ljeto 1997. odlučio sam napraviti stanku od eksperimentalnih i apstraktnih filmova. Počele su me zanimati duge forme i onda sam naumio napraviti trilogiju koju danas zovem Dnevnička trilogija. 'Pismo ćaći' igrani je film, 'Rakijaški dnevnici' eksperimentalni, a 'Mič – Dnevnik jednog shizofreničara' dokumentarni, snimljen mobitelom. Sva tri su većim dijelom snimljena u istoj kući u Samoboru. Improvizacije mogu raditi tek s malim brojem ljudi, pa su u ekipi, uz mene i direktora fotografije Borisa Poljaka, još maksimalno tri čovjeka iza kamere i gotovo”, otkriva nam Čučić, čiji film na 59. Puli, premda je riječ o čistom art-filmu, nikako ne bi trebalo propustiti.

A ako se bik iz filma “Sonja i bik” dođe pokloniti u Arenu s Juditom Franković i Goranom Bogdanom, to bi doista mogla biti glavna atrakcija 59. Pule. Iako je taj filmski festival jedini u hrvatskoj kinematografiji koji je još uvijek pod državnom ingerencijom, tj. pod Ministarstvom kulture, potpuno su se zbunili na naš upit o tome planiraju li uskoro kakve reforme. Ove će godine, naime, Pula zadržati svoju provjerenu recepturu, ali sljedeće…

Iako se Festivalsko vijeće sastaje tek nakon 15. lipnja, i to prvi put u posljednjih 14 godina bez Nade Gaćešić-Livaković, koja više nije predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika, već je sasvim jasno – 59. Pula festival je od kojeg se očekuje da dođe i prođe bez puno cike i vike. Festivalsko vijeće na svojoj je sjednici u svibnju usvojilo prijedlog financijskog plana s budžetom od 5,067.000 kuna, što je za oko 200.000 kuna manje od prošle godine. No, za razliku od ravnateljice Javne ustanove Festivala igranog filma Zdenke Višković-Vukić, koja je na toj dužnosti od 2007. godine, mnogo lošije dionice, barem u filmskome svijetu, stoje umjetničkom ravnatelju Zlatku Vidačkoviću.

“Umjetnički sam ravnatelj od 2005. Moj mandat kao umjetničkog ravnatelja, kao i mandat ravnateljice Zdenke Višković-Vukić traje do 2014. i nadam da ćemo ga zajedno odraditi do kraja”, kazao je. No, kako komentira najavu da bi se mogućim izmjenama Pravilnika Festivala ukinula funkcija umjetničkog ravnatelja, pitali smo Vidačkovića:

“Umjetnički ravnatelj selektira i Vijeću predlaže nacionalni program, međunarodni program odabran s nekoliko svjetskih filmskih festivala, program hrvatskog kratkog filma, retrospektivu velikih svjetskih redatelja, detaljan raspored projekcija, žiri nacionalnog i međunarodnog programa, glavni je urednik svih festivalskih publikacija, vodi međunarodnu suradnju Festivala, dogovara i predlaže strane goste od selektora i kritičara do redatelja i glumaca, predstavlja Festival u javnosti... Tako da ne znam kako bi Pula mogla funkcionirati bez umjetničkog ravnatelja.”

Što se nacionalnog programa tiče, a uvijek je dojam u javnosti da se Pula trese zbog manjka produkcije, Vidačković to demantira:

“Ne primaju se svi filmovi. Umjetnički ravnatelj uvijek gleda sve prijavljene filmove i predlaže selektirani program Festivalskom vijeću. Rok za konačnu potvrdu prijava je 15. lipnja” zaključuje.

U razgovoru s ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvojem Hribarom ipak smo stekli dojam da će Filmski festival u Puli na svoju 60. godišnjicu doživjeti ozbiljnije reforme. “Pulski je festival uz veliki trud i šarm Zdenke Višković-Vukić, Tanje Miličić i drugih Puljana postao daleko simpatičnija manifestacija nego što je bio devedesetih. Festival s takvim potencijalom, takvom pozicijom i takvim gledalištem može, naravno, biti još korisniji i bolji. Na nedavnoj sjednici Festivalskog vijeća predloženo je da se za programski koncept narednog festivala raspiše javni natječaj! 60. Pula održat će se u srpnju 2013., praktički u trenutku ulaska u EU, što je dobra prilika za filmski festival kao mjesto memorije. Ta će obljetnica, nadam se, biti prilika za stvarnu obnovu festivala”, smatra Hrvoje Hribar.

Od ovogodišnjeg, 59. festivala, Hribar pak očekuje da bude “točka revizije jedne industrije koja prolazi reforme, koja se obnavlja i koja dokazuje da vrijedi svojih para”. Audiovizualna industrija u Hrvatskoj ima danas priliku za ozbiljan razvoj. Kreativan i gospodarski podjednako. Nesumnjivo u 59. Puli Zlatko Vidačković vidi svoju zadnju šansu da sebi kupi mirnu budućnost na mjestu umjetničkog ravnatelja. Žiri koji je predstavio, profesionalan i nezavisan, doista je “vjetar u leđa” takvim predviđanjima. U ocjenjivački sud Nacionalnog programa imenovani su filmolog prof. dr. Hrvoje Turković, redatelj Dalibor Matanić, scenarist Ante Tomić, glumica Nina Violić i snimatelj Vanja Černjul. U ocjenjivački sud Međunarodnog programa imenovani su redatelj Milčo Mančevski, glumica Mirjana Karanović te redatelj i glumac Metod Pevec.

No, Pula se ionako pamti po filmovima. A zasada su tu sigurno dva iznimna!