Goranka Vrus Murtić: Ne želim da donacija bude nadgrobni spomenik...

Goranka Vrus Murtić zadnjih se tjedana bavi, samo u nešto drukčijem mediju, onim što u svom slikarstvu radi cijeli život – svladavanjem velikih formata. Ona, naime, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti postavlja veliku retrospektivnu izložbu Ede Murtića, za koju njegova najbolja djela prikuplja već četrdeset godina i koju, isto toliko dugo, želi darovati Zagrebu i Republici Hrvatskoj.

Izložba s više od 300 radova – što je opet samo malen dio onoga što je supruga velikana hrvatskog slikarstva Ede Murtića, slikarica Goranka Murtić, prikupila kao dar gradu Zagrebu – bit će otvorena u subotu, a na njoj će posjetitlji prvi put vidjeti cjelovit pregled Murtićeve ostavštine – ulja na platnu, gvaševe, crteže, mozaike, keramiku...

Kako se osjećate dok postavljate ovu izložbu, dok vam kroz ruke prolazi, možemo reći, ne samo djelo nego i život vašeg supruga?

- Nastojim prigušiti sentimente i profesionalno se koncentrirati isključivo na kvalitetu slika. Pritom mi je od velike pomoći kustos izložbe Branko Franceschi koji je koncipirao postav. Istina je da sam bila prisutna gotovo kod svake slike u trenutku njezina stvaranja, ali opet o njima tako ne razmišljam, nego se vodim njihovim slikarskim značajem. I to su zaista najbolji radovi, nema nijednog koji bi “padao”. Inače, kad postavljam izložbe, uvijek se odlično osjećam, ovaj put sam možda malo umorna jer je zahvat velik. Prostor je kompliciran, izložba je retrospektivna, a u ovako velikim prostorima uvijek je jednostavnije raditi tematsku izložbu.

Vjerojatno ima slika koje dugo nisu viđene?

- Naravno, jer nisu bile u Hrvatskoj, ili su izlazile iz koncepta određene izložbe, što ne znači da nisu odgovarale kvalitetom. Poznato je da sam za donaciju mnoge slike otkupila, a ne bih kupovala one koje nisu najbolje, jer ih ionako imam dovoljno! Nabavila sam dvije fantastične slike iz 50-ih u galeriji Grubić, zaista sam im zahvalna. A moram priznati i dosta onih koje smo davno prijateljima poklonili, a sad smo ih preko druge generacije uspjeli vratiti natrag. Dosta je slika došlo iz Pariza, jer je ondje Edo u pedesetima radio s galerijom Raymond Creuse i redovito izlagao. Iz istog perioda u Americi sam nabavila sliku koja na poleđini još ima natpis “Mlado jugoslavensko slikarstvo”. Na toj ju je izložbi netko kupio, i sad sam joj ušla u trag...

Koji su vama najbolji Murtićevi ciklusi?

- Prije nekog vremena rekla bih da su to šezdesete i sedamdesete godine, i zadnje njegove slike, ali sad sam otkrila pedesete kao toliko čudesne da sam se i sama iznenadila, nisam mogla vjerovati koliko su dobre. Kasnija djela su možda kompleksnija, dinamičnija, ali ove su znak oslobađanja, jednostavne, snažne.

Cijeli jedan zid Muzeja trebao je zauzeti rad iz 60-ih, deset metara dug, koji nabavljate iz hotela Ambasador u Opatiji.

- Da, ta je slika izvedena za Ambasador, ali, nažalost, neće se postaviti na izložbi jer se neće uspjeti na vrijeme restaurirati. Šteta, jer sam time željela napraviti dvije stvari – oživiti taj rad budući da on zadnjih 20 godina nije bio postavljen, bio je negdje “srolan”. Prostor Ambasadora oplemenit će neki prikladniji, noviji Edini radovi.

Izložbu će činiti sve vrste radova.

- Da, i ovo je prva takva sasvim cjelovita izložba. Izložili smo i keramike, emajle, mozaike, skulpture, puno jako vrijednih crteža, koji pokrivaju sva razdoblja koja postoje i u slikarstvu. Ne može se, naravno, pokazati sve, pa ćemo dosta toga predstaviti i na projekcijama.

Vaša donacija tema je već godinama, ali sad su pregovori zbog nedostatka novca zastali.

- Godinama smo imali odličnu suradnju s Gradom, i s Milanom Bandićem i s Vlastom Pavić. Vjerujemo da će izložba oživiti interes za donaciju, zato i radimo snažnu promociju. Financijska situacija je trenutačno teška, ali donacija se može realizirati i etapno. Stali su pregovori i po pitanju lokacije, ali ne bih sada pričala o onome što je bilo, radije da vidimo što će biti. Već sam rekla, ne želim da Edina donacija bude nadgrobni spomenik, nego da bude događaj i kvalitetan sadržaj koji će javnosti, osim Edinih djela, predstavljati i recentne izložbe, kako je to u svijetu uhodana praksa. Tijekom izložbe pozvat ćemo i direktore najznačajnijih europskih fundacija koji će na javnoj tribini u MSU pojasniti što je fundacija danas i kako funkcioniraju ustanove koje to rade godinama. Odazvali su se predstavnici fundacija Tapies, Burri, Chilida i Vedova, koji je bio Edin najbliži prijatelj i suradnik.

Kako tumačite da se s donacijom do danas nije maklo s mjesta? Etiketom “državnog slikara” koju je Murtić dobio u bivšem režimu?

- Ne, nikako. Naravno, moguća su razna tumačenja. Možemo reći da u ovom trenutku nema novca. Ali, mora postojati volja. Ako netko nešto želi, može napraviti prvi korak, odrediti lokaciju... Što se tiče Edina statusa, on je uvijek bio ljevičar, za to se i sam borio, i kao takav nije bio sklon ni jednom establishmentu. Mislim da smo danas došli do razine na kojoj je važna umjetnička kvaliteta i prema tome bitno je što s njegovim radovima dobivaju grad i država.

Znači, bit će to neka kombinacija donacije i fundacije.

- Sve predstavljeno na izložbi, i sve što je prikupljeno, to je donacija. Ali mora postojati i neka ustanova koja se bavi strategijom jer je Edina ukupna ostavština šira od donacije... Fundacija i donacija će biti dvije odvojene institucije, koje će svoje odnose morati riješiti ugovorom. Donacija ima definiran fundus o kojemu se skrbi, a fundacija će se brinuti o onome što se može nazvati likom i djelom, duhovnom ostavštinom Ede Murtića u smislu marketinga, brendiranja, organizacije izložbi, osobito onih međunarodnih...

Je li postojao određeni trenutak u kojem ste odlučili prikupljati djela?

- Da. Jednu sliku koju mi je Edo darovao htio je kupiti veliki europski kolekcionar, a ja sam, zbog emocije, rekla da to ne dolazi u obzir. Tad sam pomislila, evo, kad tu sliku nisam dala, možda bih trebala i sama krenuti u kolekcioniranje. A što se konkretne situacije tiče, možda bi bilo pametnije da smo prodali, da Murtić postoji u takvoj kolekciji – to je fantastična promocija! Ali, moje su emocije bile jače.

Jednom ste rekli da je Murtić dolazio k vama u atelje samo kad biste mu željeli pokazati nove slike. Što bi tad rekao, kako bi komentirao?

– Često su me pitali jesam li se uz Edu slikarski osjećala sputano. Ne! Niti bih radila drukčije da njega nije bilo. Dosta smo se razlikovali u stvaralačkom smislu, a ja nisam imala nikakvu potrebu tražiti pomoć, bila sam samostalna i sigurna u svoj posao, nisam radila kompromise, a uvijek sam bila bolje koncentrirana ako mi se ništa ne govori. Dok ne bih bila sasvim sobom zadovoljna, ne bih nikoga pozivala, nije mi trebao savjet kako da nešto razriješim, nego doživljaj promatrača. Znate, ne volim razgovore o prošlosti, volim sadašnjost, ono u čemu jesam, uvijek mi je ljepše i važnije ono “danas”, nego ono “jučer”. Ali ipak ću vam nešto ispričati: udala sam se na drugoj godini fakulteta, Edo je već bio slikarsko ime, ali dok nisam diplomirala, ništa mu nisam htjela pokazala pa ni svoj diplomski rad, nije mi to nikad trebalo. Htjela sam biti totalno samostalna.

Nedostaje li vam danas njegovo slikarsko mišljenje? Kako vam prolazi život bez Ede?

- Ni danas mi ne nedostaje njegov sud, ali prisutnost mi strašno fali. Puno mi je značio kao čovjek, kao osoba, premda nikad ne bih razdvojila slikara i čovjeka... Ali kad bih se danas trebala za nešto opredijeliti, opredijelila bih se za njegov život. Dinamiku, postojanost, prisustvo... Bio je nevjerojatno životan, već u sedam bi bio u ateljeu, u jedan su mu dolazili prijatelji, a u dva je bio kod kuće, tad bismo na miru ručali, razgovarali. Govorio je da samo budala ništa ne stigne. Taj je savjet dao i našim sinovima. Ja sam također izrazito dinamična, tako da smo se dobro upotpunjavali. Život je jednostavno tekao, a mi smo ga živjeli, nismo ništa planirali.

Slikate li sada?

- U zadnje sam vrijeme napravila dosta slika, ali diskontinuitet ipak postoji. Zadnjih sam se pet godina koncentrirala i na donaciju, i na monografiju koja je ovog trenutka završena, ali nema sredstava za objavljivanje. Htjela sam ići u tisak s inozemnim izdavačem radi globalne distribucije, da ne ostanemo samo u Hrvatskoj. Nadam se da ću se nakon sporazuma o donaciji moći više posvetiti svom slikarstvu.

Najviše, pretpostavljam, u Vrsaru.

- Nabolje radim u Vrsaru, gdje imam najviše mjesta, jer velika platna radim cijeli život, to je moja unutarnja potreba. Ondje se najbolje koncentriram, najmanje me vuku druge obaveze. Treba mi drukčija koncentracija nego Edi. Uvijek sam si morala odrediti period u kojem bih se stvarno posvetila slikanju, a on je mogao raditi uvijek i svugdje, uzeo bi papir i crtao gdje god je bio. U vremenu koje bih si odredila mogla sam raditi nevjerojatno brzo, široko i slobodno, ne bi smetalo ni da netko dođe, ali sam ipak voljela biti sama. On je naprosto uvijek radio, njemu ništa nije smetalo.

Jeste li ovog ljeta bili u Vrsaru?

- Puno kraće nego inače, jer sam već bila u pripremama za ovu izložbu.

Što vam danas znači Vrsar?

- Stvarnu relaksaciju. Ondje se dobro osjećam, mogu sama odlučivati o tome hoću li raditi, sretati se s prijateljima... U Istri zbilja imam jako puno prijatelja, intelektualaca, i jako je puno događanja, tako da se mogu i osamiti, i biti s prijateljima, a to mi je iznimno važno.

S kim se viđate?

- To su prijatelji koje imamo već jako dugo, prijateljstva koja su se rodila jer je riječ o zanimljivim ljudima, interesantnim temama, prijatelji kao što je Fedor Džamonja, Ljuba Gamulin, Lidija i Bora Ćosić. Zatim, krug oko Motovuna, Rajko Grlić sa svojim festivalom. Grožnjan, ondje imamo dosta prijatelja oduvijek, od Zuppe nadalje. U Istri su ljeti Vesna Pusić, Slavenka Drakulić, Nicol Janigro, s čijim smo se roditeljima družili odavno. Onda događanja u Puli, sad su se dosta likovno angažirali, potom Labin i Dubrova, pa Brijuni i cijela teatarska družina oko Rade Šerbedžije... Odlična koncentracija umjetnosti.

Razlikuju li se vaše slike danas od onih prije?

- U slikarstvu me uvijek zanimalo ostvariti odraz stanja u društvu, u životu. Budući da nisam radila figurativno, morala sam stvarati ekspresivne forme. Ali i kad sam bila sretna, nikad u mom radu nisu prevladavale vizije sreće, lirske teme... Meni je drama poticaj. Dramatične situacije nisam mogla stvarati iz vlastite drame, nego iz dobrog, sređenog i koncentriranog stanja. Tad sam poruku mogla najbistrije i najčišće sagledati, tek tada sam imala energiju koja mi je trebala. A sad mislim da me očekuje novo razdoblje za koje mi treba i fizička snaga. Htjela bih ući u prostor, u nove, ogromne kompozicije, sigurno bih radila na potpuno novi način.

Govorite o skulpturi, instalaciji?

- Sigurno, iako još nemam jasnu ideju. Kao i uvijek, trebaju mi veliki formati, veliki prostori... Ne kažem da mi je Christo najdraži umjetnik, ali recimo da sad mislim na njegov rad i kako je pokušao omotati grad, premostiti kanjone, ocrtati morske otoke! To može biti i nešto sasvim drugo, ne znam još, ja vam govorim o čudnim prostorima koje vidim... Tako dišem. Netko će reći: “Jao, veliko prazno platno”, ali mene prazno platno uzbuđuje! Ne preplašim se kad vidim ogromno platno, samo poletim! Ja moram svladati ogromi prostor!

Zašto ste se odrekli svoje glumačke karijere?

- Nisam je se odrekla jer je nisam ni izabrala. Već sam se bila odlučila za slikarstvo. Majka mi je savjetovala da obiđem europske muzeje, da vidim što mi slikarstvo znači, i u trenutku kad sam imala već sve organizirano, došao mi je prijedlog da nastupim u filmu. Za probno snimanje me pripremio Dino Radojević koji mi je dao nekoliko zaista jednostavnih, ali fantastičnih uputa. Režiser je bio Branko Marjanović. I nije mi bilo nezanimljivo, jer me svaka kreativnost užasno zanimala. I Edu Murtića sam tako srela u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, iako on još nije bio njezin član. U to se vrijeme još nisam bila upisala ni na Akademiju, ali me zanimalo što se ondje događa. I da dodam, sigurna sam, kad se ne bih bavila slikarstvom, puno bih se prije bavila arhitekturom koju obožavam, nego glumom.

Žalite li i za čim u životu?

- Ne. Možda jedino za tim što se nisam odazvala pozivu kolega iz struke, Talijana, da dvije godine živim u Rimu i s njima radim na rekonstrukciji Opere. Ali djeca su nam bila mala, i odlučila sam da neću ići.

Uvijek ste bili lijepa i atraktivna žena. Što je to značilo vašem suprugu? Koliko znam, samo vas je dvaput portretirao. Zašto?

- Što je to njemu značilo, to je zbilja trebalo njega pitati. A što se tiče portreta, to opet spada u privatnu sferu o kojoj ja doista ne želim javno govoriti... Evo, reći ću vam samo da me jednom portretirao kad je naš sin Ranko bio na fakultetu u Los Angelesu, i tad je Edo napravio divnu gestu, poslao mu je moj portret kao poklon za rođendan. Drugi put u Vrsaru, relativno nedavno. To su prekrasna četiri portreta u seriji, vrlo “španjolska”, naglašen je samo oval lica i crna odjeća.

Danas vas se može vidjeti na raznim kulturnim događanjima, premijerama, otvorenjima. Koliko vam to znači?

- Obožavam muziku, teatar, film, bez toga ne bih mogla živjeti, pratim ih i kao umjetnica i privatno... Ali, nastojim biti, ako mogu, na najkvalitetnijim događajima. Film je sad u svijetu apsolutno prva umjetnost. Vidite da i u likovnoj umjetnosti dominira video, on najsnažnije može predstaviti i komentirati život oko nas, jer umjetnost mora biti angažirana! Nikad me pojam “lijepog” nije interesirao (a djelujem kao da jest), nego ono dobro i istinito. Kad čujem da je nešto “lijepo”, kao umjetnički rezultat, to me istog časa ne zanima. Angažirano je automatski dobro!

Što trenutačno smatrate vrhom hrvatske umjetnosti?

- Ne razmišljam na taj način, mene zanima što se događa u svijetu. Bila sam na izložbi Marine Abramović u MOMI, radi koje sam ciljano otputovala u New York. Bilo je sjajno, a drago mi je da dogovor za izložbu u MOMI ima i Sanja Iveković. Kad je nešto interesantno bilo gdje u svijetu, uvijek to odem pogledati. A to bismo željeli ostvariti i s našom donacijom – dovesti ovamo velike izložbe, a sa svojima ići vani, u različite svjetske muzeje! Odasvud dobivamo odgovor da je sad najteže, ali mi ćemo se uporno boriti... Na tome radimo i mislim da imamo jako dobru perspektivu, od Europe do Amerike.