"Haider ubijen po narudžbi EU"

Haider je žrtva politički motiviranog atentata čiji su naručitelji možda povezani i najvišim strukturama Europske Unije kojima je veoma smetao i nisu mogli zamisliti da zavlada Austrijom - tvrdi za Globus njemački pisac i novinar Gerhard Wisnewski, čija se knjiga “Haider – nesreća, ubojstvo ili atentat” početkom ovoga tjedna pojavila u austrijskim i njemačkim knjižarama.

I prije nego što je izašla iz tiska izazvala je burne rekacije u obje države jer autor dovodi u pitanje rezultate istrage o misterioznoj smrti kontroverznog ultradesničara koji je 11. listopada prošle godine izgubio život u svojoj limuzini VW Paethon pošto je, prema službenoj verziji, sletio s ceste zbog prevelike brzine i vožnje s 1,8 promila alkohola u krvi.

Atentatori Hrvati? Wisnewski otkriva kako je - vođen novinarskom znatiželjom, a ne željom da po svaku cijenu iznese teoriju urote - osam mjeseci proučavao okolnosti smrti Jörga Haidera i uspio potajno snimiti olupinu njegova automobila uz pomoć ljudi kojima se morao zakleti da nikada nikome neće otkriti njihova imena.

Haiderov bliski suradnik Stefan Petzner, koji je nedugo nakon njegove smrti javnosti otkrio da su njih dvojica bili u ljubavnoj vezi, rekao nam je da ni on ne vjeruje da je Haider poginuo nesretnim slučajem i, premda ga o tome nismo ništa dalje pitali, dodao da ne isključuje ni mogućnost da su ubojice iz Hrvatske, ali nema pojma tko bi oni mogli biti. Wisnewskom je, kaže, dao izjavu za knjigu koju će moći komentirati tek kada je pročita.

“Proučavajući podatke koje je predstavila policija i uspoređujući ih sa stanjem automobila, utvrdio sam toliko nelogičnosti da je nemoguće ne posumnjati u istinitost službene priče”, tvrdi Wisnewski. Vijest o Haiderovoj pogibiji tih je dana zavila Korušku u crno jer je on ondje godinama premoćno dobivao izbore.

Nakon prvotnoga šoka uslijedile su razne priče da je Otac Koruške, kako su mu tepali, pošao usred noći iz Klagenfurta prema svojoj kući u 30-ak kilometara udaljnom mjestašcu Baerental toliko pijan da je jedva ušao u automobil. Iako se znalo da u baru gdje je te večeri snimljen nije pio alkohol, pokazalo se da se nakon ponoći u Klagenfurtu potajno susreo sa svojim ljubavnikom Petznerom, s kojim se žestoko posvadio i potom u kratkom vremenu popio dosta votke u jednom gay-baru.

Prema policijskim podacima, političar je u zavoj ušao brzinom od 142 km na sat, premda je ograničenje 70 km/h, te se, izgubivši nadzor nad vozilom, zabio u hidranat i nekoliko puta prevrnuo, pri čemu je zadobio smrtonosne ozljede glave i prsa.

Neuvjerljiva svjedokinja “U svim svojim istragama prvo proučavam policijske izvještaje, a ako mi oni ne zvuče uvjerljivo, pokušavam dokučiti ostale mogućnosti. Ovaj sam put zaključio da službeno izvješće stoji na staklenim nogama. Krenuo sam od podatka o izmjerenoj brzini, količini alkohola u krivi i činjenice da je jedina policijska svedokinja žena koja je vozila iza njega i koju je neposredno prije pogibije pretekao.

U podatak o brzini odmah sam posumnjao jer ga je sudski istražitelj iznio na temelju zapisa iz automobilskog kompjutera, ali nije dopustio stručnjacima iz Volkswagena da sudjeluju u istrazi i utvrde je li to pouzdan podatak. Iz nekoliko sam izvora doznao da obdukcijom u želucu poginulog nisu pronađeni tragovi alkohola, što je gotovo nemoguće ako je 30 minuta prije nesreće popio pola litre votke i u krvi imao 1,8 promila. Posebno je neuvjerljiva navodna svjedokinja, koja nije htjela sa mnom razgovarati.

U panici mi je zalupila vratima i zatvorila sve prozore na kući”, govori Wisnewski, koji sumnja da je ta žena na sudu govorila istinu. Po njegovim riječima, ona nije mogala vidjeti kako se dogodila nesreća. Kad je došla na mjesto nesreće, nazvala je svoga muža, koji je obavijestio policiju.

Da su razultati istrage, kako kaže, vrlo klimavi, njemački se novinar najbolje uvjerio kad je u prosincu prošle godine, dva mjeseca nakon nesreće, ušao u tajnu garažu u kojoj je bio uništeni luksuzni automobil. Shvatio je da oštećenja na automobilu uopće ne odgovraju opisu iz policijskog izvještaja, no najviše se iznenadio vidjevši da s lijeve strane automobila nedostaju i prednja i stražnja vrata.

“Da su, kao što stoji u izvještaju, vrata ispala zbog prevrtanja automobila, morala bi se vidjeti i oštećenja na dijelu karoserije gdje se vrata nalaze. Međutim, olupina izgleda kao da je netko namjerno skinuo vrata, a ne kao da su iz svojih ležišta izbijena silom.

Pronašao sam svjedoka, s kojim policija uopće nije razgovarala, čovjeka što je na mjesto nesreće došao prije vatrogasaca i hitne pomoći i koji mi je potvrdio da ni tada na automobilu nije bilo vrata”, ističe Wisnewski, koji se bacio na proučavanje sličnih nesreća te je okupio tim prometnih vještaka.

Namješteni tragovi Oni su, proučivši tragove kočenja, zaključlili kako oni uopće ne odgovaraju policijskoj verziji nesreće.

“Očito je netko namjestio tragove kočenja, što je također moguće, kao što se lako može manipulirati i automobilskim kompjuterom koji bilježi brzinu. Vještaci tvrde i kako je nemoguće da se automobil težak dvije i pol tone nakon slijetanja s kolnika ponovno na njega vratio i prije zaustavljanja nekoliko puta prevrnuo.

Da bi do toga došlo, automobil je morao udariti u nešto vrlo čvrsto, poput betonskoga zida ili stupa, a, prema policiji, zabio se u mekanu ogradu i hidrant. Dakle, trebao je nakon izlijetanja i ostati na travnoj površini”, objašanjava Wisnewski. Haiderov ga slučaj neodoljivo podjeća na tragičnu sudbinu njemačkog nogometaša Lutza Eingendorfa, koji je ožujku 1983. poginuo u nesreći, čiju su pravu pozadinu, punih 17 godina kasnije, razotkrili novinari.

Taj je mladić, priča nam Wisnewski, iz DDR-a prebjegao u Zapadnu Njemačku, gdje su mu za petama cijelo vrijeme bili agenti Stasija, zloglasne istočnonjemačke tajne službe. Službena istraga zaključila je da se automobilom zabio u drvo s 2,5 promila alkohola u krvi. Istina je bila da su nogometaša, nakon izlaska iz kafića, u kojem je popio tri mala piva, oteli Stasijevi agenti i natjerali ga da popije veliku količinu alkoholnog pića, a potom ga pustili da im pobjegne.

No, čim je ušao u automobil i krenuo, agenti su ga počeli slijediti sve većom brzinom, tjerajući ga da tako pijan vozi sve brže i pritom su ga zasljepljivali dugim svjetlima, sve dok Eingendorf nije izgubio nadzor nad vozilom, zabio se u drvo i poginuo.

“Haiderova politička karijera puna je uspona i padova. Svaki put kad je bio nadomak osvajanja vlasti na državnoj razini i kada bi mu popularanost naglo porasla, nešto bi ga spriječilo u ostvarivanju toga cilja. Nedugo prije smrti njegova je stranka osvojila velik broj mjesta u austrijskom parlamentu i trebao je ući u Vladu. Haiderovi su ubojice ljudi iz politike, no ne vjerujem da su to njegovi politički suparnici iz Austrije, nego je to interesna skupina moćna na europskoj razini.

Kao oštar kritičar Europske Unije, Haider joj je bio velika opasnost, jer je Bruxelles sve teže toliko zemalja drži na okupu, što najbolje pokazuje neposluh nekih članica poput Irske i Češke”, objašnjava Wisnewski.

Politička urota Wisnewski ne vjeruje da su u Haiderovu smaknuću sudjelovali Hrvati. Nije detaljno istraživao njegove poslovne veze s Hrvatskom iako mu je poznato da je Haider imao velik utjecaj na poslovanje koruške Hypo Alpe Adria banke koja u Hrvatskoj ima velike projekte. Ne zna ništa o njegovim navodnim vezama s Vladimirom Zagorcem.

“Na temelju izvora na engleskom jeziku proučavao sam neke slučajeve ubojstava u Hrvatskoj, posebno atentat na Ivu Pukanića, čiju je likvidaciju, očito, naručila mafija. Zaključio sam da mafija, hrvatska ili neka druga, vjerojatno ne stoji iza Haiderova ubojstva, jer je u pitanju posve drukčiji modus operandi.

Pukanićev je slučaj tipično mafijaško ubojstvo. Mafija često postavlja bombe, osobito na motociklima pokraj automobila i ubija vrlo izravno, bez namjere da se atentat zamaskira i da izgleda kao nesretni slučaj. Čovjek je ubijen i to je odmah svima jasno. Haiderovo je ubojstvo pak zakamuflirano u prometnu nesreću i mislim da nema izravne veze s bilo kakvom mafijom, pa tako ni hrvatskom, koja inače djeluje i u Austriji.

Možda imam krivo, ali jednostavno tako ne izgleda, i zato se nisam mnogo zadržao na tragovima koji imaju veze s Hrvatskom’”, govori Wisnewski, tvrdeći da su ubojice iz posve drugoga miljea, koji ima velik utjecaj na austrijsku vlast i medije.

Tijekom svoje istrage Wisnewski je razgovarao s Haiderovim ljubavnikom Petznerom i ženom Claudijom. Petzner mu, kaže, nije otkrio ništa posebno zanimljivo, osim podatka da Haider nije običavao voziti pijan i da te večeri nije mnogo popio.

“Ne smijem vam reći što sam saznao od Haiderove supruge jer sam se tako s njom dogovorio. U vezi s njegovom smrću i ona sebi do danas postavlja razna pitanja, na koja ne može naći logične odgovore. Ne znam što je mislila o homoseksualnoj vezi svoga muža jer mi to nije bilo bitno za knjigu, pa je nisam pitao.

Dosta je ljudi koje sam zvao zbog nekih informacija, ali nisu htjeli sa mnom razgovarati, primjerice Haiderov vozač, koji ga je, navodno, dovezao do Klagenfurta, gdje mu je prepustio volan da sam nastavi prema svom seoskom imanju”, ističe autor brojnih dokumentarnih filmova u kojima obrađuje okolnosti smrti poznatih osoba. Haidera, kaže, osobno nije poznavao i nije mnogo o njemu pisao za novine. Iako se na stranicama knjige tinta još nije ni osušila, iz austrijske policije i provosuđa već odbacuju sve što u njoj piše.

Čudna istraga “Za Austriju je on bio povijesna osoba, a ni u europskim okvirama uloga mu nije bila zanemariva, i smatrao sam da mi je kao novinaru dužnost otkriti istinu, koju će, sigurno, sada mnogi pokušati osporiti. Ništa od onoga što govore austrijske vlasti zasad neću uzeti ozbiljno jer knjigu još nisu mogli ni pročitati, nego doznati tek neke pojedinosti iz intervjua koje sam dao.

Zanimljivo je da isti ti istražitelji u šest mjeseci, do 13. travnja, kad je istraga završila, nisu otkrili ništa novo što javnosti nisu rekli i dva dana nakon tragedije – da je bio pijan i da je prebrzo vozio. Jasno je da opsežnu istragu namjerno nisu ni proveli, ističe autor iz Münchena, kojem, kaže, u Njemačkoj mediji ne posvećuju veliku pozornost iako su njegove tri knjige o terorističkim napadima na SAD 11. rujna 2001. u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj prodane u 90.000 primjeraka.

“Mislim isto što i sve veći broj ljudi, stručnjaka iz različitih područja, da napadi na newyorške Blizance ne mogu biti djelo arapskih terorista jer su izvedeni previše precizno. Zbog takvih sam tvrdnji imao u Njemačkoj dosta problema. Do izlaska knjige redovito sam kao vanjski suradnik radio priloge za WDR, njemačku državnu TV-postaju, no nakon toga mi se nikad više nisu javili i pridružili su se medijskoj kampanji protiv mene, u kojoj su se svi silno trudili da me proglase neozbiljnim.

Ako sam ja lud, onda to vrijedi i za 90.000 kupaca moje knjige, a pouzdano znam da su moja publika vrlo ozbiljni ljudi, intelektualci kojima je jasno da ne pišem krimiće, nego svoje teorije temeljim na istraživanjima”, kaže Wisnewski.

Nada se da će i njegov priča o vladaru Koruške biti bestseler i volio bi da bude prevedena na više jezika, pa bi rado prihvatio i ponudu nekog hrvatskog izdavača. Za dva tjedna u njemačkim i austrijskim knjižarama pojavit će se i DVD u kojem enigme vezane uz Haiderove posljednje trenutke objašnjava uz pomoć velikog broj fotografija njegova automobila. Neke od tih slika, koje je Wisnewski prepustio i Globusu, mogu se vidjeti i u njegovoj knjizi, koja će, nedvojbeno, podići mnogo prašine.

Nova istraga? Sjećanja na Haidera u svijesti njegovih brojnih obožavatelja još su vrlo svježa i mnogi se ne mogu pomiriti s činjenicom da njihov idol nije skončao kao junak, nego na prilično neslavan način - nakon raskalašenog opijanja u gay-baru. Kontroverznim političkim potezima, osebujnim stilom vječno na granici kiča i pikanterijama iz burnog privatnoga života Haider je javnost podijelio na one koji za njim luduju i one koje ga ne mogu smisliti. Dovoljno materijala za knjigu, čiji bi komercijalni neuspjeh bio pravo čudo.

No pitanje je hoće li knjiga ostati samo zabava za široke narodne mase koje je ksenofobični enfant terrible austrijske politike i za života često uveseljavao ili će doista poslužiti kao podloga za novu službenu istragu koja bi rasvijetlila preostale nedoumice u vezi s prometnom nesrećom. Ovo drugo ipak je manje vjerojatno jer austrijske vlasti uporno tvrde da je slučaj Haider za njih zatvoren.

ČUDNE OKOLNOSTI POGIBIJE

Trijezan na širokoj ravnoj cesti

Sutradan nakon nesreće austrijska je policija objavila da Haider nije bio pijan, ali je zato kroz mjesto Lemblich, 6 kilometara južno od Klagenfurta, gdje se dogodila nesreća, vozio brzinom od najmanje 140 km na sat. Cesta, koja vodi prema graničnom prijelazu sa Slovenijom Ljubej, na tome je dijelu četverotračna i gotovo ravna.

Policija je tada novinarima otkrila da je Haider sletio s ceste i izgubio kontrolu nad vozilom, vratio se na kolnik i potom udario u hidrant i niski stup, koje je iščupao, nakon čega se automobil nekoliko puta prevrnuo i zaustavio 150 metara dalje na sredini ceste.

Večer uoči pogibije Haider je bio na promociji novog mjesečnika Blitzlicht Revue, održanoj u diskoteci Le Cabaret, koja se nalazi u sklopu kasina u turističkome mjestašcu Velden, 25 kilometara od Klagenfurta. Po tvrdnjama prisutnih, ondje je popio samo jednu čašu šampanjca te se dobro rapoložen fotografirao sa svima koji su to htjeli. Kako je na zabavi bio od 21 sat, nakon ponoći se, pričaju prisutni, Haider potužio da je previše vruće i zadimljeno za njegov ukus i da se zaželio svježega zraka.

Pola sata nakon ponoći sjeo je u svoj luksuzni Volkswagen kojim ga je vozač odvezao do Klagenfurta. No, vozač je u Klagenfurtu otišao kući, a Haider je put prema Bärentalu nastavio sam. Nesreća se dogodila u 1 sat i 18 minuta, a hitna pomoć, koja je stigla nakon nekoliko minuta, ustanovila je da je vozač mrtav. Tijelo je odmah prebačeno na obdukciju u Graz.

Cijela Europa za Haidera je čula 2000. , kad je nametanjem sankcija EU kaznila Austriju što je dopustila da Slobodarska stranka, kojoj je Haider tada bio na čelu, sudjeluje u vladajućoj koaliciji. Time ga je Europa jasno prokazala kao nepoželjnog ekstremista.

Tadašnji kancelar Schüssel i Haider ipak su se sretni i nasmijani slikali u Haiderovu Porscheu. Ipak, Haider je napustio dužnost predsjednika stranke, a 2005. istupio je i osnovao stranku Savez za budućnost Austrije (BZÖ), koja je na izborima u rujnu prošle godine osvojila rekordan broj zastupničkih mjesta u austrijskom parlamentu. Od 1999.

Haider je bio guverner Koruške, a na toj je funkciji već bio od 1989. do 1991., kad je morao dati ostavku zbog hvaljenja Hitlerove politike. Nedugo prije američkog napada na Irak Heider je svijet provocirao svojim srdačnim suretom sa Sadamom Huseinom.

STEFAN PETZNER, HAIDEROV INTIMNI PRIJATELJ

"Jörga su možda ubili Hrvati..."

“Želim samo da se razotkrije prava istina o Joergovoj tragediji. Ništa mi drugo nije važno. Previše je kontradiktornih podataka, pa je doista moguće da to nije bila nesreća, nego ubojstvo iz političkih razloga. Tko ga je izvršio? Ne mogu to reći jer ne znam.

Možda su u atentatu sudjelovali i neki ljudi iz Hrvatske jer znam da je Haider imao dosta poslova vezanih za Hrvatsku, ali ne bih nagađao o njihovim imenima jer mogu samo sumnjati”, kaže nam 27-godišnji Stefan Petzner, kojega je nekoliko dana nakon Haiderove smrti njihova stranka Pokret za budućnost Austrije (BZÖ) proglasila novim predsjednikom, a samo tjedan dana poslije smijenilia jer je novinarima otkrio da je veza između njega i pokojnika bila mnogo više od prijateljsta - da je izbubio muškarca svoga života.

Time je potvrdio dugogodišnja nagađanjima o homoseksulnim sklonostima i dvostrukom životu koruškog poglavara. Također je ispračao i kako je Haiderova supruga Claudia znala za njihovu vezu, ali joj to nije smetalo. Na misu zadušnicu održanu u prepunoj klagenfurtskoj katedrali sutradan nakon pogibije Petzner je uplakan došao u društvu Claudije Haider i njezinih dviju kćeri.

I Petzner se čudi što u Haiderovu želucu nije nađen alkohol, a u izvješću uredno piše da je mnogo popio.

“Joerg nikad nije pijan sjedao za volan”, tvrdi Petzner, koji ne želi više govoriti o svojim osjećajima prema Haideru, i kaže da je sad vrlo zaposlen oko vođenja kampanje BZÖ-a na izborima za Europski parlament.

TEORIJE ZAVJERE

Wisnewski istražuje i tajne "moćne skupine Bilderberg"

Gerhard Wisnewski rodio se 1959. u mjestu Krumbach u pokrajini Švapskoj u obitelji poljskog podrijetla. Gimnaziju je završio u Frankfurtu, a studij političkih znanosti u Muenchenu. Još kao srednjoškolac počeo je surađivati s listom Frankfurter Nachrichten i nastavio novinarsku karijeru u loklanim novinama Blitz-Tip, Frankfurter Neue Press i Bild Frankfurt.

Nakon preseljenja u Muenchen kao slobodni novinar piše za većinu tamošnjih dnevnih listova te vodeće njemačke, austrijske i švicarske dnevnike i tjednike poput Sterna, Newsa i Die Weltwochea, uglavnom teme iz politike, povijesti i znanosti te uređuje i snima priloge za državne televizijske postaje SDR, WDR, ARD i ZDF.

Uz to, snima dokumentarne filmove, piše scenarije i knjige, za koje dobiva niz nagrada, a najveći interes pobudili su njegovi književni i filmski radovi posvećeni terorizmu i 11. rujna. Smatra se novinarom i kao svoj glavni ideal ističe slobodno i demokratsko novinarstvo.

Svoju iduću knjigu, za koju je već počeo prikupljati materijal, Wisnewski će posvetiti poznatoj i pomalo prežvakanoj teorije zavjere o "moćnoj skupini Bilderberg", koja na godišnjem sastanku svake godine okuplja 130 najvećih svjetskih moćnika – političara, bankara i biznismena - koji dolaze iskuljučivo na poziv i raspravljaju o gorućim vojnim, političkim i gospodarskim temama.

Prvi je put konferencija održana 1954. u hotelu “Bilderberg” u Nizozemskoj, po kojem je dobila i ime, a osnovni je cilj bio uspostaviti bolje veze između Zapadne Europe i SAD-a. Sastanci su doista uvijek strogo zatvoreni za novinare, koji nikad nisu doznali ni točan popis sudionika, iz čega proizlaze brojne teorije urote o temama i zaključcima razgovora što privlače i pozornost špijuna, posebno iz Rusije i Kine, jer se, navodno, upravo na toj konferenciji već više od pola stoljeća kroji sudbina svijeta.

Ovogodišnji Bilderberg održan je od 14. do 16. svibnja u resortu Astir Palace u Ateni, a među uzvanicima su bili Carl Bildt, glavni američki rizničar Timothy Geithener, predsjednik Svjetske banke Robert Zoellick, predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, španjolska kraljica Sofia i nizozemska Beatrix...

“Jednom je na konferenciji bila i njemačka premijerka Angela Merkel. Na jednome se mjestu okupljaju najmoćniji ljudi svijeta, a nema službenih informacija ni izvještaja. Moraju postojati dobri razlozi zašto se sve to toliko taji”, uvjeren je Wisnewski.