Počelo je kad je imala tri godine. Tumor na kralježnici učinio je da malecka više nije dobro hodala. Roditelji su je odveli u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica u Vinogradskoj i od tada do danas neprestano traje njezina borba za život.
Nevjerojatnu životnu priču svoje 18-godišnje kćeri Hermine počinje njezina majka Ana Marija. Dok sjedimo u toploj dnevnoj sobi oko nas veselo skače Arta, zlatna retriverica koja svakom gostu donese nekog plišanca za igru, a onda se udobno uvalja u krilo. Hermina se kreće polako, uz hodalicu, nedavno je, naime, imala 21. operaciju.
Vedra je djevojka, zaraznog osmijeha, nimalo ne čudi da je prije dvije godine osvojila nagradu Ponos Hrvatske za hrabrost. To vam je žilavo, dobacuje majka Ana Marija kroz smijeh, da bi joj već u idućoj minuti zadrhtao glas dok se prisjeća borbe koju vode već gotovo dva desetljeća.
Kad je, dakle, Hermina imala tri godine, tumor je zahvatio kanal kralježnice i živčani sustav u prsnom košu i djevojčica je prestala hodati. Vodili su je liječnici dr. Tomislav Hanžić i dr. Marina Mataja, hematologinja koja je i danas vodi, napominje mama Ana Marija.
Hermina je potom prebačena na Odjel neurokirurgije KBC-a Zagreb Rebro kod dr. Pavla Miklića. Operirao joj je kralježnicu, oslobodio kanal i djevojčica je prohodala. Tumor se, međutim, proširio na prsni koš, nisu se usudili dirati ga. Pokušali su ga suzbiti kemoterapijama i zračenjima na Šalati. Djevojčica je tada imala nepune četiri godine, odlično je podnijela tri ciklusa kemoterapije, no karcinom je i dalje rastao. Završila je na Rebru, na dječjoj kirurgiji, gdje ju je operirao dr. Stipe Batinica. Odstranio je većinu toga, međutim, nešto je ostalo na tkivu prsnog koša, pa je nastavila s kemoterapijom i zračenjem u Vinogradskoj.
“Ona se sjeća nekih trenutaka, uvijek je dobro podnosila bolnice”, kaže majka. Nisu prošle ni dvije godine tumor se vratio i proširio.
“Opet je pred nama bila bitka. Šibao nas je adrenalin, neka snaga, moramo svi skupa to izvući, tako smo razmišljali. Da sad moram kroz to prolaziti, ne znam kako bih to više podnijela”, vrti majka glavom.
“Doktor Batinica taj put nije skrivao da je opasnost velika da se iz operacije neće probuditi. Počistio je obje strane prsnoga koša, leđa i lopatice, ali nije mogao sve i završili smo u bolnici Dubrava kod dr. Vladimira Kovača, ortopeda”, prisjeća se Ana Marija.
Foto: Boris Kovačev / EPH
“Doktor Kovač vam je nešto kao doktor House, tvrdoglavi genijalac, nikako se u početku nismo slagali. Rekao mi je da sam nerealna, poklali smo se kao pas i mačka. Uglavnom, nije skrivao da je tumor zahvatio kanal kralježnice i da nema nekog velikog optimizma. Svađali smo se. Konačno se odlučio na zahvat i obavio ga. Za posljedicu, budući da je svaki kralježak morao očistiti, došlo je do onoga čega se i pribojavao: skolioze i kifoskolioze, odnosno, pojačane pogrbljenosti torakalne kralježnice. Ili kako bi se reklo u Zagrebu, spigala se”, opisuje majka.
Nakon te operacije Hermina je dobila fik- sator, dvije šipke koje su spojene na kralježnicu i tako je drže. Dobila je i ortozu, korzet Milwaukee, koji drži tijelo i vrat. Postojala je nada da će kralježnica, kako djevojčica bude rasla, ostati ravna, međutim, poteškoće su se nastavile već u prvom razredu osnovne. Kralježnica se savijala i Hermina je morala šest tjedana na halotrakciju: postupak za ispravljanje kralježnice u kojem pacijent dobije krunu sa šarafima u glavi. Drugim riječima, tjednima je bila prikovana za krevet i kolica. Ipak, u prvi razred krenula je sa svojim vršnjacima, pohađala je školu Miroslava Krleže na Kaptolu. Jako se veselila klincima, oni su je posjećivali u bolnici. Naime, učiteljica Nada Povrženić svaki je petak dovodila grupicu od šest učenika.
“Klinci su super reagirali, vozikali su me uokolo u invalidskim kolicima, a meni je dotad bolnica već bila normalna stvar. Malo bih se bojala, a onda bih se priviknula”, nasmijala se Hermina, nakratko prekidajući majku koja iz ormara vadi fotoalbum s uspomenama iz djetinjstva.
Na slikama Hermina je često u bolničkim krevetima, neke je rođendane proslavila u bolnici, bez kosice, kao posljedica kemoterapije, s preslatkim osmijehom od uha do uha. “Kad je završila s halotrakcijom, na sljepoočnicama su ostali crveni tragovi, prave kraste od šarafa. Sjećam se, išli smo kupiti knjige za školu, kaže gospođa u knjižari: Curice, kaj si to imala vodene kozice? Ne, imala sam šarafe u glavi, mirno joj je odgovorila Hermina, a prodavačica je u čudu gleda. Hermina se zvonko nasmijala. To vam je žilavo, kažem vam, mi ne znamo drukčije”, kaže mama Ana, gledajući kćer.
Nažalost, šipke koje su držale kralježnicu, stalno su pucale. Djevojčica je rasla, bila je razigrana, kralježnica je tjerala svoje. Svaki lom šipke, nova operacija. Ipak, do trećeg osnovne školu je redovito pohađala, a onda se dogodila nezgoda. Bio je Dan vode, razred je išao na terensku nastavu, jedan prijatelj ju je nenamjerno odgurnuo, Hermina je pala i više nije mogla ustati. Učiteljica ju je do škole nosila na rukama, ubrzo je prebačena u bolnicu.
“Bila je u velikim bolovima, nije se mogla pomaknuti, ali na rendgenu se ništa nije vidjelo i pomislili smo da se vratio tumor. Prešutjela je da je imala pad, a snimka ništa nije pokazala. Otrčali smo dr. Kovaču u KB Dubrava i on je primijetio da je šipka u dnu zarotirana. Opet je trebao operativni zahvat, profesor Kovač je čak mislio da više neće moći hodati jer je glavni živac šest tjedana bio prikliješten”, tumači majka.
Nakon operacije bol je splasnula, no djevojčica je bila nepokretna. Krenula je na fizikalnu terapiju koju je mogla obavljati samo doma.
“Rekla sam sebi da ću opet prohodati. Rekli su mi da neću, a ja sam sebi rekla da hoću”, govori mi Hermina.
U tom trenutku u dnevnu sobu ulazi baka Božena, pita sve žele li špagete kao prilog i iz pregače vadi fotografiju na kojoj se crni psić smije toplim očima. “To je kujica Malena, pratila me sve vrijeme bolesti. Devet punih godina veselila se kad bih se vraćala iz bolnice. Bila je depresivna dok sam bila odsutna, a kad bih došla doma, njenom veselju nije bilo kraja”, prisjeća se Hermina svog vjernog ljubimca koji je nedavno uginuo.
Kako se zainatila, tako je i bilo. Šest mjeseci nakon pada u trećem osnovne, opet je prohodala. Profesor Kovač s njom je izgradio poseban odnos. Od prvog dana traži rješenje i od prvog dana odlično se slažu, kaže djevojka.
“Moja mama nije mogla s njim, stvarno su bili kao pas i mačka, a ja jesam, kliknuli smo na prvu.” Nakon rehabilitacije položila je sve škol-ske predmete i uhvatila korak s generacijom. Voljela je školu, uza sve zdravstvene nevolje, stizala je učiti, kuća je uvijek bila puna prijatelja i školskih vršnjaka. Tijekom četvrtog, petog i šestog osnovne malo su odahnuli, nastupio je blaženi mir, nasmijala se mama Ana. Ako je i pukla koja šipka, obavila se (rutinska) operacija i nakon rehabilitacije Hermina je nastavljala s programom. Nažalost, nije prošlo dugo, a ugrađene šipke počele su ostavljati opasne nuspojave: pojavili su se dekubitusi, otvorene rane. Leđa nisu imala dovoljno tkiva i šipka sa šarafima stvarala je rane koje nisu zarastale, a na leđima se stvorila grbica. Tako je Hermina dospjela u ruke dr. Srećku Budiju, specijalistu opće i plastične kirurgije u bolnici Dubrava. Godinu dana pokušavali su sanirati dekubituse; nije išlo, na koncu su morali izvaditi šipke.
Tijekom godina, napominje mama, izmijenio se tim liječnika. “Svim našim stručnjacima želimo još jednom zahvaliti. Dr. Mataja, hematologinja, primjerice, uvijek je pomagala oko svih predoperativnih procedura, u Kliničkom zavodu za rehabilitaciju u Božidarevićevoj zvali su je čudom od djeteta, medicinskim čudom..., nemoguće je sve nabrojati”, emotivno nabraja Ana Marija.
Još u prvom osnovne djevojčica je krenula u crkvu, voljela je ministrirati. Od početka su joj fratri s Kaptola davali svestranu pomoć, psihološku, duhovnu, ponekad i financijsku. Posebice se vezala za patera Marina Grbešića s kojim i danas rado razgovara. Od četvrtog do sedmog razreda, uz malo oprezniji hod, djevojčica je vodila koliko-toliko normalan život. Na izlete je išla rijetko, posjetila je Ilok, Krasno, Vukovar, Čakovec i Trst, nerijetko je to bilo upravo s franjevcima, a kroz smijeh pokazuje i fotografije s izleta u Maksimirskoj šumi. No, zato je kuća uvijek bila puna djece, vršnjaci su stalno posjećivali Herminu.
Nakon sedmog osnovne nove muke. Uslijed rasta, kralježnica se nastavila savijati i opet su počele otkazivati noge. Profesor Kovač dao je sve od sebe da se operativni zahvat obavi u Hrvatskoj, ali nije imao postoperativni monitoring. Bila je to operacija velikog rizika. Naime, kralježnica se više nije držala.
“Završili smo u Švicarskoj, u Ženevi, i još jednom smo imali sreću da naletimo na dobre ljude. HZZO je platio troškove Hermini, ali trebalo je skucati i za moj boravak ondje. Digli smo kredit, a preko prijatelja smo upoznali neke naše ljude. Imali su stan nasuprot bolnice i velikodušno mi dali da ondje boravim tih par tjedana”, kaže Ana Marija. Hermina je dobila nove šipke, međutim nije napravljen zahvat koji je dr. Kovač očekivao. Očito je bio suviše rizičan. U Zagreb se vratila nepokretna. Ponovno su otišle dr. Kovaču, a on je, prisjeća se mama Ana, glasno uzdahnuo: “E, moja Hermina, koliko si ti puta u životu učila hodati!”
U Ženevi je dobila fiksator. Opet vježbanje, opet dekubitusi, opet na stol dr. Budiju. Nije bilo tkiva, grbica je stalno provirivala gola, majka je sve to prematala, a posjećivala ih je i fizioterapeutkinja. Docent Budi pokušao je s presađivanjem mišića. Nažalost, šipka i šarafi tvrdoglavo su provirivali. Za to vrijeme, Hermina je nastavu osmog osnovne pratila od doma i u redovnom roku završila je osmi razred.
“Tri godine borili smo se s dekubitusima, tri godine tim plastičnih kirurga mozgao je kako sanirati rane koje se neprestano pojavljuju. Želite li sanirati dekubituse, šipke moraju van, izvadite li šipke, kralježnica pada i ona ostaje nepokretna. Strašno. Istovremeno, unutarnji organi pate jer ne mogu opstati pod tako savijenom kralježnicom. Primjerice, njezina pluća su zdrava, ali su skvrčena i slijepljena, jer se nemaju gdje smjestiti u gornjem košu i zato spirometrija otkriva da joj je plućna funkcija 49 posto”, tumači majka.
Godine su se nanizale, Hermina je upisala gimnaziju Tituša Brezovačkog, opći smjer. Škola joj je organizirala on-line nastavu u kući, na čemu je obitelj izuzetno zahvalna. Za svoju su učenicu i vršnjakinju organizirali koncerte i niz humanitarnih projekata. Istovremeno dr. Kovač neprestano traži rješenje.
“Suprug i ja nekako se držimo sve te godine. Znamo da liječnici nisu čudotvorci, strpljivi smo, poštujemo svaki njihov trud. Dr. Kovač, primjerice, vodi je od pete godine života. Jednom sam srela njegovu tadašnju suprugu i veli meni gospođa: Rendgenske snimke vaše kćeri su svuda po našoj kući, on danonoćno razmišlja kako sanirati njezinu situaciju”, otkriva mama Ana Marija.
U svibnju ove godine nova nevolja. Hermina je morala na još jednu operaciju, kako bi joj šipke, zbog dekubitusa postavili s prednje strane. Zahvat je, dakako, trebao obaviti dr. Kovač, a njegov kolega dr. Igor Nikolić, torakalni kirurg, trebao je počistiti priraslice koje su nastajale na skvrčenim plućima. Najednom, usred zahvata, rasprsnula se aorta, najveća arterija u ljudskom tijelu. Vjerojatno je, kaže Herminina majka, postala porozna uslijed prijašnjih kemoterapija i zračenja. Doletio je tim vaskularnih kirurga, dva sata djevojci su spašavali život. Majka je čekala u bolnici, s njom je bio Herminin dečko Matija i najbolji frend Toni.
“Dr. Kovač je iz sale izišao blijed kao krpa. Nije skrivao da ga je sve to pogodilo. Nemam dobre vijesti, rekao je, ugradili smo graft, naredna 24 sata su kritična”, prisjeća se majka. Hermina se već istu večer probudila. Funkcije su se jedna po jedna vraćale, ali noge su i dalje bile oduzete.
“Dva sata su bile bez kisika. Kirurg nije ni stigao do postavljanja fiksatora s prednje strane, prsnuće aorte sve je poremetilo.” Nakon toga uslijedila je drenaža vode iz pluća, prilično bolan postupak, sliježe ramenima Hermina. Konačno, prije nekoliko mjeseci, u rujnu ove godine, Hermina je imala zadnju operaciju.
“Dr. Kovač se odlučio na sljedeće: ugradio joj je fiksatore s bočne strane, tako da je prošao kroz rebra. Inače, njegovi kolege u Ženevi su ga pohvalili da je izvrstan kirurg, stručnjak za skolioze. Na zadnjem zahvatu bili su on i dr. Budi, ugradili su joj dvije šipke, nadamo se trajno”, kaže Ana Marija. I opet je djevojka postigla veliki napredak u samo mjesec dana. Ponovno je, tko zna koji put, prohodala. Polako se kreće uz pomoć hodalice. Kad se umori, mama, tata ili dečko, podignu je i polože na krevet. Revno vježba s fizioterapeutkinjom. Obitelj se bori za svaku kunu. Baka Božena je u mirovini, majka Ana ne radi jer je sve te godine uz bolesnu kćer, a tata Božidar, soboslikar i ličilac, nedavno je operirao karcinom debelog crijeva, prošao kemoterapije i još je na bolovanju. Ipak, u nevelikom životnom prostoru, Hermina je nedavno dobila svoju sobu (do tada je spavala s bakom). Zbog nemilog događaja u svibnju nije uspjela završiti treći srednje. Ponavlja ga preko online nastave, profesori je doma ispituju.
“Nema popuštanja”, smije se djevojka. “Volim psihologiju, biologiju i književnost. Obožavam čitati.”
S boli se naučila nositi, s boli je naučila živjeti. Kontrolira je, a kada grčevi u nogama postanu nepodnošljivi, popije tramal s paracetamolom. “Sve to treba ojačati. Vjerujem da će biti bolje. Već polako mogu samostalno do WC-a, cilj je da što prije prohodam bez hodalice.” Nikada, kaže, nije razmišljala zašto se baš njoj to događa. Prepoznaje trenutke slabosti i depresije koja naleti u valovima i tada razgovara s psihologicom Maček na zagrebačkom Rebru ili s paterom Grbešićem. Dok razgovaramo, njezin dečko Matija Griparić sjedi pored nje. U istom su razredu od četvrtog osnovne, ali ga prije prvog srednje nije baš primjećivala, smije se Hermina. Zajedno su skoro dvije godine. Kad god mogu, izađu na kavu, u šetnju Gornjim gradom, na piće u nekadašnji Purgeraj ili u Domus jer ondje puštaju pop-rock.
“Ja guram kolica, društvo nam prave Dario i slijepi frend Toni, dobro se zabavimo. Fora je bilo to s kolicima, učio sam kako ići kroz te uličice, nije baš tako jednostavno, ljudi se ispriječe, ne miču se, meni se kolica nagnu, još mi samo fali da mi Hermina ispadne van. Inače, kad je uhvati neka depra, voli biti sama, ja se ufuram da je odobrovoljim, pa ona dobije još veći napad bijesa, a onda joj bude bolje”, mirno govori Matija dok se Hermina smijulji.
“Ali, mislim da joj pomognem u svakom pogledu”, zaključio je Matija. Žuri se u školu, cmoknuo je djevojku i pojurio van. Poslije nastave opet će je posjetiti. Najveći Herminin plan je u učionicu ušetati bez hodalice i redovno završiti četvrti srednje. Želi i na fakultet, jako je privlači studij psihologije na Filozofskom.
“Vlastitu psihu moram ojačati, moram se vratiti. Imala sam neki loš predosjećaj prije ove operacije u svibnju, ali polako, sve traži vrijeme. Zahvalna sam što sam živa.
Molim vas, navedite da zahvaljujem svim svojim liječnicima, profesoru Kovaču, docentu Budiju, dr. Mataji, zatim kaptolskim franjevcima, svojoj gimnaziji 'Tituš Brezovački', svim prijateljima i dobrim ljudima. Uh, kako dugo nisam bila vani, jedva čekam izići s prijateljima”, uzdahnula je. Vježba li redovito?
“O da, dva puta tjedno, barem 45 minuta. Što vam je, čuvam se za koncert AC/DC u Beču, u lipnju iduće godine. Dotad moram prohodati!”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
