Zdenko Tomić (36) iz Kutine deset je godina kao pirotehničar čistio minska polja diljem Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara, sve do 17. veljače ove godine kad je na terenu kod mjesta Ružić nedaleko od Drniša stao na minu koja mu je raznijela lijevu potkoljenicu. Iako još traje policijska istraga koja treba utvrditi okolnosti nesreće, on tvrdi kako je stradao na mjestu koje je trebalo biti čisto od mina jer je to područje nekoliko dana prije bilo pregledano. Očito ne baš najbolje.
“Ne krivim kolege, nego sistem rada koji forsira da se u što kraćem vremenu obradi što veća površina. Kvaliteta razminiranja u zadnje vrijeme jako je pala jer rad pirotehničara diktira cijena. Da bi dobile posao razminiranja, privatne tvrtke nude sve niže cijene, pa da bi im rad bio rentabilan, pirotehničar mora u pet sati, koliko mu traje radno vrijeme, očistiti što veće područje. Time se ugrožava sigurnost pirotehničara, ali i ljudi koji će poslije prolaziti tim područjem koje je službeno očišćeno, ali je veliki rizik da je neka mina i dalje pod zemljom, što se pokazalo upravo u slučaju moga ranjavanja. Zbog tržišne utakmice posao je pao na niske grane”, objašnjava Tomić. Ističe kako privatne tvrtke od Hrvatskog centra za razminiranje putem natječaja dobivaju posao za 3,5 kune po kvadratnom metru. Jedan pirotehničar dnevno tvrtku košta minimalno 2200 kuna, u što je uračunata njegova plaća, terenski dodatak i putni troškovi. Dakle, da bi tvrtka samo isplatila rad pirotehničara, on mora dnevno očistiti 628 kvadrata. Prema svjetskim standardima, upozorava Tomić, jedan čovjek može po danu obraditi 150 kvadrata, a naši rade i po 800. Nekada su, dodaje, cijene po kvadratu bile više, čak 10 kuna, pa se radilo bolje i kvalitetnije.
Zdenko Tomić jedan je od tri žrtve mina od početka ove godine. Među njima je jedna osoba i poginula, 26-godišnji pirotehničar Ivan Jurić, zaposlenik vukovarske tvrtke Detektor. Na području općine Josipdol, 14. rujna, Ivan Jurić stao je na protupješačku minu, a njegov je kolega ranjen. Prema najnovijim podacima Hrvatskog centra za razminiranje, od 1996. godine, kad je službeno započelo razminiranje Hrvatske, do danas od mina su stradale 584 osobe, od kojih 199 smrtno. Većina žrtava su civili, ali i 122 pirotehničara, među kojima je 35 ostavilo živote radeći svoj posao. Među poratnim žrtvama mina šest je poginulih i 25 ozlijeđenih osoba mlađih od 18 godina. Od početka Domovinskog rata do danas u Hrvatskoj je zabilježen 1981 minski incident, a život je izgubilo 512 osoba.
“Od trenutka kad sam stao na tzv. paštetu, minu PMA-2, bio sam sretan što sam uopće živ. Nekako sam prihvatio novonastalu situaciju. Zbog teškog terena evakuacija je bila vrlo zahtjevna. Sat i pol su me kolege nosile do najbližeg mjesta na koje je mogao sletjeti helikopter kojim sam prebačen u splitsku bolnicu. Kolege su mi podvezale potkoljenicu i zaustavile krvarenje i tako mi spasile život. Kao pirotehničar znaš da ti se može dogoditi nesreća, ali to nije razlog da odustaneš od posla. Isto kao što voziš automobil znajući da te može zadesiti prometna nesreća, ali i dalje ga voziš”, kaže Zdenko, koji je nakon dva i pol mjeseca dobio protezu uz pomoć koje naizgled normalno hoda. No ipak ne može dugo stajati i često se mora odmarati, što mu svakako smanjuje mogućnosti da bilo što radi. Još je na bolovanju. Potkraj veljače predao je svu dokumentaciju za dobivanje statusa stradalog pirotehničara, ali i nakon punih sedam mjeseci čeka da ga netko pozove na vještačenje.
Osiguravajuća kuća, kod koje je bio osiguran na 600.000 kuna u slučaju ranjavanja, priznala mu je 40 posto invalidnosti i isplatila 240.000 kuna. Puni iznos, objašnjava, može dobiti samo stradali pirotehničar sa stopostotnom invalidnošću, odnosno onaj koji izgubi obje noge iznad koljena.
Ravnatelj HCR-a Dražen Jakopec objašnjava kako u razminiranju postoji nekoliko razina kontrole. Na kraju svakog radnog dana djelatnici HCR-a obiđu očišćeni teren. Tvrtka koja obavlja posao HCR-u dostavlja izjavu kojom garantira da je sve odradila po zakonu, nakon čega HCR-ov stručnjak ponovno izlazi na teren. Na kraju ravnatelj HCR-a izdaje potvrdu kojom se neko područje službeno smatra razminiranim. Inspekciju provodi i MUP koji nadzire i rad tvrtki za razminiranje i HCR-a.
“Nakon svih tih kontrola jako su male šanse da negdje ostane mina. Po kvaliteti razminiranja Hrvatska je svjetska perjanica. Imamo izvrsne pirotehničare i na gotovo svim terenima koristimo najsuvremenije strojeve hrvatske marke Dok-Ing kojima se i u Iraku služe Amerikanci. Radimo u skladu s najboljom svjetskom praksom. Najčešći uzrok stradavanja je ljudski faktor, odnosno nepažnja pirotehničara čiji je posao vrlo rizičan, najteži od svih poslova u mirnodopskim uvjetima. Zato su svi oni tihi heroji, svatko od njih je jedna kap u vodopadu dobrote”, govori Jakopec, dodajući kako suvremena oprema ne smanjuje potrebu za ljudima. Sva oprema i strojevi moraju imati MUP-ove ateste, a to vrijedi i za pse, pretežno belgijske ovčare koji prolaze posebnu obuku da bi mogli nanjušiti eksploziv.
HCR, kaže ravnatelj, raspolaže sa 2231 minskim zapisnikom, dokumentiranim vojnim nacrtom čijom se analizom utvrdilo gdje sve ima mina. “No, 40 posto nađenih mina od 1998. do danas nije bilo evidentirano u dokumentaciji koju smo imali na raspolaganju”, tvrdi Jakopec.
U skladu s planom razminiranja HCR svaka tri mjeseca raspisuje natječaje, na kojima, kaže Jakopec, posao dobivaju one tvrtke koje ponude najnižu cijenu.
Razminiranjem se u Hrvatskoj trenutačno bavi 45 tvrtki, od kojih je jedna državna, Mungos, a ostale su privatne. Najviše ih je iz Slavonije. Ukupno u njima radi 657 pirotehničara, od čega oko 600 u privatnim tvrtkama. Samo od početka ove godine na tržištu se pojavilo sedam novih tvrtki koje su od MUP-a dobile sve potrebne licence za bavljenje tom specifičnom djelatnošću. Istodobno su dvije tvrtke izgubile dozvolu za rad. U obavljanju posla pirotehničari koriste 708 metal-detektora, 64 stroja za razminiranje i 40 pasa. Podaci su to Hrvatskog centra za razminiranje, u kojem doznajemo i kako od mina još treba očistiti 496,8 kvadratnih kilometara. Dosad, u proteklih 17 godina, razminirano je otprilike isto toliko – 483,36 km2 – za što je utrošeno oko 4,5 milijardi kuna.
Daleko najviše minski sumnjivih područja ostalo je u Ličko-senjskoj županiji, 142,3 km2, slijedi Sisačko-moslavačka sa 93,5 km2, pa Osječko-baranjska, Karlovačka, Zadarska, Požeško-slavonska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska, Vukovarsko-srijemska i Brodsko-posavska. Čak 86,4 posto miniranih površina su šumske, a 13,3 poljoprivredne. Do kraja ove godine mina više ne bi trebalo biti u Vukovarsko-srijemskoj županiji, a lani je zadnja mina izvađena i u Dubrovačko-neretvanskoj. Prema saznanjima HCR-a, pod zemljom je zakopano još 50.966 mina, a minski sumnjiva područja obilježena su sa 12.453 table.
Kako se neko područje razminira, ističe Jakopec, table prebacuju na druge minirane terene, što znači da je označenost sve bolja, što znatno smanjuje rizik da netko nastrada, što vrijedi i za izbjeglice s Bliskog istoka koje preko polja i šuma ulaze u Hrvatsku u istočnoj Slavoniji. U tom dijelu Vukovarsko-srijemske županije, kojim se kreće najviše izbjeglica, mina uglavnom nema.
Ponegdje se mine nalaze podosta blizu turističkih područja, recimo na Velebitu, i to uglavnom na višim dijelovima Malog i Velikog Alana kao i unutar Nacionalnog parka Paklenica, u Kopačkom ritu, dijelovima Lonjskoga polja, uz obale Mrežnice i Tounjčice na karlovačkom području, Kupe na sisačkom i Drave u Osječko-baranjskoj županiji. Na splitskom području minski sumnjivi tereni pretežno su na višim predjelima Dinare i Svilaje te na brdima oko Drniša. Turistička se područja obično uvijek nalaze na županijskim listama prioriteta za razminiranje po kojima HCR i izrađuje planove za koja će se područja raspisivati javni natječaji. Jedini turist koji je stradao u eksploziji mine bio je Nizozemac na Visu 2005. godine. Izgubio je nogu na mjestu koje je, tvrdi Jakopec, bilo jako dobro označeno.
U počecima su se za čišćenje mina specijalizirali branitelji kojima su se s vremenom priključivali i mladi bez ratnog iskustva koje je trebalo obrazovati, pa je na MUP-ovoj akademiji osmišljen poseban program od 273 nastavna sata.
“Svaki pirotehničar mora biti osiguran u nekom osiguravajućem društvu. Potpisuje ugovor po kojem se u slučaju njegove smrti nekome od članova obitelji koga sam odredi isplaćuje 400.000 kuna. Osiguran je na 600.000 kuna u slučaju ozljede koja je uzrok trajnog invaliditeta. Uz to stječe pravo na mirovinu, invalidninu i sve ostalo što dobiva od države. Pirotehničar može na dan raditi najviše pet sati, a ima i beneficirani staž, šest mjeseci mu se računa kao 12”, nabraja Jakopec. Naglašava kako su plaće pirotehničara određene kolektivnim ugovorom koji, nažalost, nisu potpisale sve tvrtke. U praksi većina pirotehničara mjesečno radi 15-ak dana za što primaju neto plaću između šest i sedam tisuća kuna, a po danu provedenom na terenu i 170 kuna dnevnice.
“Kako posla ima sve više, za pirotehničarima vlada sve veća potražnja, što im omogućava da lakše nego prije mijenjaju poslodavca, odnosno odu raditi u tvrtku u kojoj će imati bolje uvjete. Trenutačno na burzi rada nema niti jednog prijavljenog pirotehničara. U pet sati svog radnog vremena hrvatski pirotehničar u prosjeku obradi 340 kvadrata. Od početka ove godine pronađene su 2474 mine na razminirana 24,4 kvadratna kilometra, što znači da u prosjeku treba pregledati 9782 m2 da bi se otkrila i uništila jedna mina. To je poput traženja igle u plastu sijena”, tvrdi Jakopec i otkriva da HCR-ovi izračuni pokazuju kako razminiranje po svakoj uništenoj mini košta oko 70.000 kuna, a po kvadratnom metru 6,8 kuna. Tome treba pridodati i troškove HCR-a koji ima 128 zaposlenih od kojih je 50 pirotehničara. Važan dio HCR-ova posla je, kaže Jakopec, provođenje edukacije stanovništva, pomaganje žrtvama, obilježavanje minskih polja, vođenje baze podataka, izrada i ažuriranje web-stranice...
“Hrvatska je od mina pretrpjela nemjerljive štete, sigurnosne, ali i gospodarske. I 20 godina nakon rata ljudi ne mogu obrađivati svoje njive. Neupitno je da je to ratni zločin. S obzirom na goleme površine pod minama, žrtava je do sada bilo jako malo. Većina troškova razminiranja do sada se pokrivala iz državnog proračuna, oko 60 posto. Prema Nacionalnom programu iz 2009. godine, Hrvatska bi trebala do 2019. biti u potpunosti očišćena. Međutim, prvi put ove godine osigurano je novca koliko je i predviđeno Nacionalnim programom jer je prvi put u financiranju značajan udio sredstava iz europskih fondova. Do sada bismo uvijek dobivali manje”, otkriva Jakopec. Ističe kako je Nacionalnim programom utvrđeno da za razdoblje od 2009. do 2014. za razminiranje treba 2,7 milijardi kuna, a osigurano je 1,7 milijardi, odnosno 62 posto predviđenog iznosa. Ove će godina biti utrošeno 431,3 milijuna kuna, što je znatno više od prošlogodišnjih 280,9 milijuna.
Jakopec kaže kako su u razdoblju od 1998. do 2014. godine 20 posto sredstava osiguravale pravne osobe, mahom državne tvrtke, 14 posto donatori, među kojima je najveći HEP, te šest posto iz zajma Svjetske banke.
“Ako se nastavi trend od ove godine, tada bismo do 2019. doista mogli očistiti sva poznata minska polja. Prošli tjedan započelo je razminiranje poljoprivrednog područja površine 6,2 km2 u Glinskoj poljani, što je najveći projekt koji smo ikad imali. Na njemu će raditi 150 pirotehničara, kojima će, da ga zgotove, trebati isto toliko radnih dana”, tvrdi Jakopec.
Zdenko Tomić prije nešto više od mjesec dana izabran je za glavnog sindikalnog povjerenika u Novom sindikatu, koji okuplja najveći broj hrvatskih pirotehničara. I prije je bio sindikalni povjerenik u svojoj tvrtki.
“Za razminiranje su preostali mahom brdoviti, nepristupačni tereni gdje se teško može raditi sa strojevima, nego je sve u rukama pirotehničara. U prosjeku pirotehničar mjesečno zaradi pet do šest tisuća kuna, što je sramotno malo. Više od toga, do 8500 kuna, može zaraditi samo u mjesecima kad radi sve radne dane, a to je rijetko jer tvrtke koje se bave razminiranjem ponekad čekaju nekoliko mjeseci da bi potpisale ugovore, a za to su vrijeme pirotehničari kod kuće i primaju minimalac”, ističe Tomić. Smatra da je jedino rješenje da se razminiranjem u Hrvatskoj više ne bave privatne tvrtke nego jedna državna. Druga manje radikalna mogućnost je da se odredi minimalna cijena razminiranja po kvadratu koju tvrtke mogu ponuditi s obzirom na različite konfiguracije terena. Time bi se onemogućilo nerealno spuštanje cijena i u skladu s time i kvalitete.
“Više od 3,5 kune po kvadratu u Zagrebu od Grada dobivaju komunalna poduzeća za košnju trave. Državi takvo stanje odgovara jer za malo novca može razminirati velike površine. No, pirotehničarima u Hrvatskoj nikad nije bilo teže nego danas”, govori Tomić. Otkriva kako je, da bi postao pirotehničar, morao proći obuku na policijskoj akademiji koja je, dodaje, bila jako kvalitetna. Posao je, tvrdi, jako zavolio jer je uzbudljiv i humanitaran. Stoga mu danas posao jako nedostaje, ali je svjestan da više ne može raditi na terenu. No vjeruje da bi se za njega moglo naći posla u sustavu jer, s obzirom na svoje znanje i iskustvo, može svašta raditi u vezi s razminiranjem. Iako ima pravo na mirovinu, to mu je zadnja opcija jer ističe da je mlad i da želi raditi.
Iz iskustva drugih kolega koji su prije mene stradali znam da su dobili mirovine. Nemaju sva prava koja imaju ratni vojni invalidi iako bi ih po zakonu trebali imati – kaže Tomić i otkriva kako se njegov sindikat trenutačno zalaže za potpisivanje novog kolektivnog ugovora jer stari više nije na snazi, a inzistirat će da kolektivni ugovor postane granski, odnosno da ga se moraju pridržavati sve tvrtke koje provode razminiranje. Naglašava kako su pirotehničari međusobno jako složni te će ustrajati u ostvarivanju svojih prava. Dodaje i kako su zahvaljujući kvalitetnoj obuci i velikom iskustvu hrvatski pirotehničari jako cijenjeni u inozemstvu gdje naše tvrtke također odrađuju poslove.
“Hrvatska zaista ima odlične pirotehničare, a naš se sustav profilirao kao najbolji sustav razminiranja na svijetu. No uvijek može biti bolje i na tome radimo. To ne kažem zato što to dobro zvuči”, ističe prof. dr. sc. Dijana Pleština, ravnateljica Ureda za razminiranje Vlade Republike Hrvatske. I ona se zalaže za uvođenje minimalne cijene razminiranja po kvadratnom metru kako se kvaliteta ne bi dovodila u pitanje, pogotovo sada kad zahvaljujući sredstvima iz EU fondova novca doista ne nedostaje i nema nikakva opravdanja za rušenje cijene. Dodaje kako više mina od Hrvatske u Europi ima jedino Bosna i Hercegovina, a s tim se problemom danas suočavaju ponajprije zemlje jugoistočne Azije, Afrike i Južne Amerike.
U Hrvatskoj je u proteklih 20 godina, koliko već traje razminiranje, glavna prepreka na putu bržeg čišćenja mina gotovo uvijek bio novac. Tek od ove godine, kaže Dijana Pleština, novca ima dovoljno i izgledno je da će razminiranje u narednim godinama ići brže nego dosad, i to zahvaljujući EU fondovima iz kojih su već počela pristizati sredstva. Bit će novca i više ako bude kvalitetnih projekata, a Dijana Pleština uvjerena je da će ih biti.
Dobri poznavatelji hrvatskog sustava razminiranja tvrde kako je upravo Vladin Ured osnovan 2012. godine odigrao ključnu ulogu da Europska unija prihvati argumente i odobri razminiranje kao ekonomski prihvatljiv trošak za razvojne projekte na ratom obuhvaćenim područjima i pristane otvoriti svoju blagajnu za rješavanje tog velikog hrvatskog problema koji nema niti jedna druga zemlja članica.
“Mnogi su u Hrvatskoj govorili da nam EU mora dati novac za razminiranje. Naravno da ne mora! Europa je, međutim, spremna financirati sve razvojne projekte od kojih bi bilo ekonomske koristi. Odnosno, Vladin Ured se izborio u Bruxellesu da se svaki razvojni projekt koji se nalazi na minski sumnjivom području treba provjeriti i po potrebi – kao preduvjet za projekt – očistiti od mina. Za to se može dobiti dodatni novac iz europskih fondova i to radi Vladin Ured. Do 2019. godine, dokad bismo, po konvenciji UN-a, trebali osigurati da je Republika Hrvatska ‘mine free’, iz hrvatskog proračuna bit će za tu namjenu osigurano oko 100 milijuna eura, a da bi sav posao bio dovršen, potrebno nam je barem još 200 milijuna eura. Tih 200 milijuna eura, kojih nema u proračunu Republike Hrvatske, možemo i hoćemo povući kroz razvojne projekte iz europskih fondova. Iako je većina minski sumnjivog područja pod Hrvatskim šumama, Hrvatska pod minama ima i 75.000 kvadratnih metara poljoprivrednog zemljišta”, ističe Dijana Pleština, koju je početkom 2014. godine europarlamentarka Biljana Borzan zamolila da vodi okrugli stol o razminiranju u Hrvatskoj. Dijana Pleština je, otkriva, taj događaj doživjela i kao priliku da nadležnim ljudima u Bruxellesu objasni da je čišćenje Hrvatske od mina obostrani interes, i Hrvatske i Europske unije u cjelini. Kao konstruktivni sugovornici su joj se pokazali Raphaël Goulet, voditelj Glavne uprave za regionalnu i urbanu politiku Europske komisije, i njegov suradnik Tsvyatko Velikov.
Hrvatske šume su, zbog unikatnog ekološkog područja, nositelj prvog razvojnog projekta koji će se financirati iz Kohezijskog fonda, a podrazumijeva i razminiranje i provodit će se u Parku prirode Kopački rit i u Regionalnom parku Mura-Drava. Ured za razminiranje vodi pripremu tog 40 milijuna eura vrijednog projekta.
Osim toga, izborili smo se da se odobri 75 milijuna eura za razminiranje ostatka poljoprivrednih područja iz programa za ruralni razvoj. Voljela bih da cijela Hrvatska bude razminirana do kraja 2019., a dosad je razminirano možda malo više od polovice. Dogovorili smo u Bruxellesu da novac možemo povući iz europskih fondova ako predložimo razvojne projekte koji imaju razminiranje kao preduvjet – kaže Dijana Pleština. Dodatno, Švicarska je, otkriva, odlučila Hrvatskoj dati 3,5 milijuna švicarskih franaka za protuminsko djelovanje, a taj novac će ići za razminiranje Sisačko-moslavačke županije i za izradu baze podataka o stradalima te za njihovo zapošljavanje. Pleština ističe kako se, na njezinu inicijativu, radi baza podataka stradalih od minsko-eksplozivnih sredstava, odnosno o svim ljudima koji su smrtno stradali ili su ranjeni od mina, kazetnog streljiva ili drugih eksplozivnih sredstava. Mnogi od njih nisu u potpunosti ostvarili svoja prava, a njihov bi se status trebao poboljšati kad na snagu stupi novi zakon o protuminskom djelovanju, koji će zamijeniti stari zakon o humanitarnom razminiranju.
U izradi novog zakona, uz Vladin Ured kao pokretača i koordinatora, bili su Hrvatski centar za razminiranje, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane koji su radili prijašnji zakon, a prvi put bile su uključene, kroz Hrvatsku udrugu poslodavaca, i tvrtke koja se bave razminiranjem, ali i pirotehničari preko svojih sindikalnih predstavnika.
“Čak 90 posto ljudi koji stradaju od mina i kazetnog oružja su civili, a veliki broj strada nakon rata. Mine ne mogu srušiti neki objekt ili postići neki ratni cilj, nego samo mogu ubiti ili osakatiti. Mine ostaju aktivne i desetljećima nakon kraja rata i izazivaju teror jer ljudi nikada ne znaju kada će ih snaći nevolja. Stoga se mnogi slažu da mine nisu ratno oružje, nego ratni zločin”, zaključuje Dijana Pleština. Naglašava kako Hrvatska ima veliko znanje i iskustvo u razminiranju kojim već godinama pomaže i drugim zemljama s istim problemom, a ima i sjajne međunarodne kontakte.
Akademik Davorin Rudolf, sveučilišni profesor međunarodnog prava, također se slaže da je miniranje ratni zločin ako su postavljene mine zabranjene međunarodnim konvencijama.
“Kad nastupi mir, zaraćena strana koja je postavila mine dužna je drugoj strani javiti gdje se one nalaze. Kod nas, međutim, mnoge mine na kopnu i u moru nisu evidentirane jer iz Beograda nismo dobili informacije, što je također zločin, i to zločin protiv čovječnosti, pa možda čak i zločin kršenja zakona ratnog prava”, komentira akademik Rudolf.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
