Htjela sam ubiti Carlu Bruni

Kći miljenica velikog oca filozofa, najbolje odjevenog francuskog intelektualca, Bernard-Henrija Levyja, čiji su i sami inicijali BHL postali franucuski brend, 35-godišnja Justine Juliette Levy, žena porculanskog tena, bucmasta lica, ali krhke figure i bademastih tužnih očiju, upravo je objavila svoj novi, treći po redu, roman “Zločesta kći” (Mauvaise Fille). Francuske ga novine najavljuju kao veliki ovogodišnji književni hit jer Justine ima kod književnih kritičara kredita i kao talentirana kći planetarno popularnog oca, ali i kao dokazana spisateljica koja je ne tako davno, prije nešto manje od pet godina, vrlo hrabro dala javnosti na uvid svoj turbulentni privatni život i dramatični raspad prvoga braka. I kako je samo uspjela! Kad se roman “Rien de grave” (Ništa važno) pojavio u prodaji, uspio je zbaciti s prvog mjesta apsolutni svjetski bestseler “Da Vincijev kod” Dana Browna i već se u prvim mjesecima prodao u 200 tisuća primjeraka.

Ljubavni četverokut “Morala sam to izbaciti iz sebe i napisati ono što se dogodilo u mom životu. Bila je to moja terapija. Osjećala sam fizičku potrebu da sve to napišem”, priznala je poslije Justine. Njezini prijatelji dodali bi na ove riječi: Justine je morala prijeći dug put da bi ponovno bila normalna. Znala je popiti i 18 Xanaxa na dan da bi mogla funkcionirati.

Danas samo manijakalno žvače Nicorette jer osjeća potrebu za nikotinom. Prijašnjih je godina pušila i po dvije i pol kutije cigareta, sada samo strastveno žvače nikotinske žvake. Prije nego što je počela sasvim dovoljno zarađivati od prodaje svojih knjiga, radila je kao urednica u jednoj pariškoj izdavačkoj kući.

“Rien de grave” jest roman s ključem, objavljen 2005., u kojem Paula, prelijepa zavodnica proračunata karaktera, nestvarna žena robot koja je po svemu savršena, ali hladna i bezosjećajna, otima Louise, glavnoj junakinji, muža, i to pošto je prethodno zavela njegova oca, najboljeg prijatelja Louisina oca. Čak i za francuske pojmove to je vrlo neobična priča o ljubavnom četverokutu. Muž napušta Louise zbog Paule, i nesretna ostavljena žena pada u tešku depresiju. Roman, pisan kao dnevnik, nije bio samo psihoterapija za slomljeno srce Justine Levy nego je riječ i o vrlo ironičnom, čak i feministički jakom djelu, napisali su kritičari za roman, ustvrdivši da “divan cinizam pršti sa svake stranice knjige te da je posrijedi vrlo seksi mala knjiga”. No, nisu književni kritičari svojim pohvalama zaintrigirali mase ljudi da kupe knjigu. Presudna je bila sama pozadina romana, realni sudionici ovog bračnog brodoloma.

Prevara i živčani slom U stvarnosti je to izgledalo ovako: Justine se udala za Raphaela Enthovena, filozofa i profesora, mladog i perspektivnog intelektualca, talentirane buduće zvijezde na francuskom intelektualnom nebu, kojega je poznavala od najranijeg djetinjstva jer je on sin očeva najboljeg prijatelja, novinara, kritičara i izdavača Jean-Paula Enthovena. Obojica starih prijatelja, naravno, presretni su što su sada i obiteljski povezani.

Osim što se ne predaju starosti i fantastično izgledaju premda više nisu mladići, obojica su i veliki ženskari: BHL se preporodio i pomladio otkad za treću ženu ima seksepilnu mladu glumicu Arielle Dombasle, koja u najboljoj maniri utjelovljuje francusku femme fatale, a Jean-Paul se zaljubljuje u lijepu talijansku manekenku koja živi u Francuskoj i već u kasnim dvadesetima ima sve karakteristike opasne svjetske zavodnice jer je već pokorila Micka Jaggera i Erica Claptona. Voli potentne starije muškarce koji su visoko pozicionirani u društvu. Ona je Carla Bruni. Francuzi su skloni velikim obiteljskim druženjima i po tome ni ova slavna obitelj nije iznimka, pa tako BHL poziva svoju kćer, njezina mladog muža, njegova oca i njegovu ljubavnicu u Marakeš, gdje ima prekrasnu rezidenciju, u koju dolaze samo najbliži prijatelji ovog markantnog filozofa. I tu dolazi do prevrata, Raphael se zaljubljuje u Carlu i ona u njega. Napušta Justine, koja završava sa živčanim slomom, dvogodišnjom depresijom i kljukanjem antidepresivima. Na velikim posterima Carle Bruni crta brkove, đavolje rogove. Rapahel, koji je Justine nastojao objasniti da se on samo odazvao ljubavnom zovu i emotivnoj oluji, postaje i Carlina muza, pa mu je napisala pjesmu koja nosi njegovo ime i rado je pjeva na javnim nastupima dok prebire po akustičnoj gitari. Hladno je od Justine zatražio razvod, nazvavši je u ured u kojemu je radila, tvrdeći da je to najbolje za sve. Raphael i Carla žive zajedno nekoliko godina, i zajedno imaju sina Aureliena, rođenog 2001.

Terminatorica Carla Pošto je život lijepog para ušao u kolotečinu, prekidaju. Ona je pronašla novu “žrtvu” i danas je prva dama Francuske, gospođa Sarkozy.

“Mislila sam da je bila istovremeno i lijepa i opasna s tim svojim bezizražajnim licem koje kao da je napravljeno od voska. Kada se smijala, činilo se kao da joj se nekim mehanizmom kosti razmiču kako bi se ukazali zubi. Izgledala je tako bionički, nestvarno”, napisala je o Carli Justine Levy, koja je, u usporedbi s njom, fizički zaista neprimjetna. Ženu koja joj je preotela ljubav iz djetinjstva nazvala je Terminatoricom. Kada je objavljena knjiga o tome kako se ostavljena žena osjećala, Carla Bruni novinarima je izrazila određeno nezadovoljstvo što se Justine odlučila litararno pobuniti protiv prevare, ali joj je, sad već satima psihoterapije ohrabrena, Justine preko istih tih medija poručila: “Da je vidim, ubila bih je. Ali, ipak mislim da me se ona boji...” Danas, kada je pronašla ljubavnu sreću s glumcem Patrickom Milleom, s kojim ima dvoje djece, Justine pomalo pomirljivo kaže da u slučaju da lijepa i opasna Carla nije zavela Raphaela, ona nikada ne bi upoznala svoju pravu ljubav. Međutim, dodaje da nikada ne bi ni otišla na službeno primanje u Elizejsku palaču, gdje bi bila prva dama Francuske. Justine i ne razgovara sa svojim bivšim mužem Raphaelom. Međutim, da bi došla k sebi, prijatelji iz cijeloga svijeta potrudili su se da joj svim srcem pomognu. Bernard-Henri Levy i inače je vrlo cijenjen u Sjedinjenim Državama, možda čak i više nego u Europi, i provodi nekoliko mjeseci godišnje preko oceana. Kada je Justine bila na putu psihičkog oporavka, za nju je posebnu zabavu upriličila slavna Diana von Furstenberg. “Ona je vrlo hrabra djevojka, a ja volim hrabre djevojke”, rekla je tada njujorškoj društvenoj kremi Diana, a Justine, premda vječno u javnosti, ipak je priznala da ne voli odveć zabave jer ne zna ni što bi rekla ljudima ni kako bi se ponašala, što bi s rukama, kako bi riješila nervozu... Uostalom, uvijek je neizbježno pitanje, makar je sada već prošlo dosta godina i obje su žene zatvorile iza sebe poglavlje Raphael Enthoven, koje će svatko postaviti Justine vezano uz Carlu Bruni. Svi se nadaju nekom dodatnom traču, nekoj dosad neopisanoj pikanteriji koja bi bila prava ekskluziva.

- Bilo mi je već nepodnošljivo držati cijelu priču u svojoj glavi, u svom tijelu, ona je morala van. I prijatelji su me ohrabrivali da to napišem jer sam bila na samome dnu, željela sam umrijeti. Kada sam počela pisati, stvari su se istovremeno počele mijenjati i – voila! – ja sam sada nova žena. Moja obitelj i prijatelji znali su da jedino tako mogu odrasti i preuzeti odgovornost, i to se zaista i dogodilo. Kada je knjiga objavljena, mnogo mi je žena pisalo i rekle su mi da im se čini kao da sam ispričala njihovu osobnu priču. To mi je bilo veliko zadovoljstvo jer nisam željela da ljudi kupuju knjigu samo zato što znaju o kome se radi u njoj i da se naslađuju zbog skandala u koji su umiješane javne osobe – kaže danas sretna Justine. Međutim, činjenica je da je slava Carle Bruni itekako pridonijela komercijalnom uspjehu knjige jer se “Ništa važno” čak i danas vrlo dobro prodaje.

Lažno lice “Kad je meni bilo 15 godina, ona je tada već bila manekenka. Bila sam fascinirana njezinim savršenim licem sve dok nisam otkrila da je sve to bila laž, da je ona takvo lice odabrala na računalu, zajedno sa svojim estetskim kirurgom”, govori Louise o Pauli u romanu “Ništa važno”. Naravno, ovakav razvoj događaja zauvijek je promijenio prijateljske odnose između obitelji Levy i Enthoven, a Justine je zahvalna ocu jer je uvijek bio na njezinoj strani. On ju je odgojio jer je njezina majka, problematična, ali prelijepa manekenka Isabelle Doutreluigne, bila previše neodgovorna i psihotična da bi se brinula o maloj Justine. “Isabelle je bila posljednja nadrealna žena na ovome svijetu. Bilo je žena koje su možda i ljepše i magnetičnije od nje, ali ona je imala ono nešto zaista posebno”, napisao je jednom o svojoj mladenačkoj ljubavi BHL. Isabelle je prije nekoliko godina umrla od raka, a da težak odnos sa svojom kćeri nikada nije uspjela dovesti u neke normalne, mirnije vode. S ocem je Justine pak toliko bliska da su sve njegove žene, uključujući i Arielle, morale prvo osvojiti kćerino srce, jer su tek tada bile sigurne da će im veza sa slavnim filozofom uspjeti. No, Justine nije neka “bitch” žena, iako je imala teških godina i premda je odrastala u takvu okruženju koje mladu osobu formira ili kao pretencioznog, izrazito samosvjesnog intelektualca-snoba, ili kao nesigurnu, iskompleksiranu osobu što se u društvu radije drži po strani da bi bila što manje primjetna. Justine je dobra i pozitivna žena, kaže njezin mlađi polubrat Antonin. “Ona naprosto prihvaća stvari onakvima kakve jesu i istinski je dobra.” Otac je, pak, svjestan kćerine povijesti i trauma: “Justine je imala vrlo kratko djetinjstvo”, kaže slavni BHL.

Osjećaj krivnje I zato danas, u dobi zrele žene i majke dvoje djece, Justine kaže, a novinari je često pitaju da im govori o odnosu sa svojim ocem, kako protiv njega nikad ništa ne bi rekla pa da je i na najvećim mukama. S majkom je pak imala vrlo težak, problematičan odnos vječnog dokazivanja, i upravo je on tema njezina najnovijeg romana “Zločesta kći”. Da bi se dokazala majci, manekenki huliganki koju su zvali “najljepšom ženom na planetu”, Justine je krala i donosila joj razne nekonvencionalne poklone, a meta drskih krađa bila je čak i očeva žena Arielle, koja ju je uhvatila u pokušaju krađe lijepih džempera od kašmira, svilenih šalova: “Justine, zašto me ne pitaš, pa dala bih ti sve što tražiš, ionako mislim da polovica ovoga svega pripada tvojoj majci”, govorila joj je francuska seks-bomba, ali Justine tvrdi da je krađa bila pokušaj da dokaže majci da je drugačija, neobična, da ne robuje konvencijama jer je to mama Isabelle i očekivala od svoje jedinice... Bernard-Henri Levy uzeo je kćer sebi kada je majka bila u pritvoru jer nije više mogao dopustiti da Isabelle preuzme odgoj djevojčice. Justine je majci posvetila roman i zato što sebi nije nikada oprostila to što je zatrudnjela upravo onda kada ju je majka najviše trebala, u vrijeme kada joj je dijagnosticiran rak, koji ju je na kraju i pokosio. Justine smatra da je trudnoća bila vrlo sebičan potez u takvoj situaciji. Da je njezina majka imala razlog za živost, za nastavak borbe, ona bi i pobijedila bolest. Ovako, kako joj vlastita kći nije mogla dati dovoljno jak razlog, majka se odlučila prepustiti bolesti i umrijeti. Ništa joj nije bilo dovoljno važno da nastavi živjeti. Čak ni ideja da će postati baka.

Omamljena majka “Ne mislim da je moja mama bila loša majka. Loša je ona majka koja vas ne voli, a ne ona koja vam zaboravi staviti kremu za sunčanje ljeti ili koja više voli biti u društvu droge. Ja sam se uvijek osjećala voljenom. Smatram da je čak i njezina smrt, na neki način, bila izbor. Mislim da je rak rezultat patnje, samoće, nesreće. Lijekovi rade ono što mogu, ali su nemoćni u čovjekovoj borbi s vlastitom nesrećom. Da sam zaista u tim trenucima bila s mamom, mislim da bi još danas bila živa. Imala bi razlog da sve to prevlada. Još kao djevojčica shvatila sam da odrastam drugačije od druge djece. Shvatila sam da moja mama nije kao druge majke. Za mene je to bilo strašno jer sam ja voljela pravila, voljela sam uobičajene sitaucije, norme, željela sam imati isti život kao i moji vršnjaci. A ipak, mislila sam da sam ja kriva ako mi mama ne kupuje odjeću ili ako me zaboravi ispred škole... Moja je mama mrzila norme, ali je bila vrlo hrabra žena, i danas mi je draže što je bila takva nego da me odgajala neka majka buržujka...” priznaje Justine.

Datum majčine smrti ne želi zapamtiti jer, kaže, previše je grobova u njezinu srca da bi na sebi nosili i konkretan datum...