I Egipat miriše na jasmin...

Iako će u travnju navršiti 17 godina, Shnouda Marouf zbog sitne građe izgleda kao dječak. Za život zarađuje skupljajući stari papir zajedno s ocem i dva brata.

“Važno je da imamo što jesti i piti. Mora biti onako kako Bog želi”, govori nam Shnouda, a križić oko vrata otkriva da je kršćanin, odnosno Kopt.

Kiseli vonj ustajalog smeća uz prometnu ulicu ne priječi muškarca srednje dobi da prebire po vrećicama s tuđim otpacima. Njegova dva magarca za to vrijeme iz iste hrpe mirno jedu zavezani za kolica. Policajac stoji u blizini i ne obazire se, kao ni prolaznici u kaotičnom gradu od 20-ak milijuna stanovnika. Točan broj nitko ne zna. U obližnjoj mračnoj ulici bez asfalta trojica u dugim haljinama sjede ispred kuće na niskim stolcima. Piju čaj, puše nargile i s osmijehom nam mašu. Siječanjska je večer ugodno topla.

“Ver ar ju from?”, pita nas odakle smo jedan od njih na engleskom s tvrdim naglaskom tipičnim za Arape.

“Kruatija”, odgovaramo.

“Velkam tu Kairo”, srdačno odvraća stanovnik Fustata jedne od najstarijih četvrti glavnog grada Egipta. Dva metra od njih još je jedna smrdljiva hrpa smeća oko koje se igraju bosonoga djeca.

Više od polovice stanovnika Kaira živi na rubu gladi. Najsiromašniji za bonove koje dijeli država mogu u propisanim količinama kupiti kruh, brašno, ulje i šećer. U običnim dućanima cijene su neznatno niže nego u Hrvatskoj. No, minimalna plaća nedavno je s 200 povećana na 400 kuna, odnosno isto toliko egipatskih funti. Toliko zarađuje većina državnih službenika, uključujući i učitelje, kao i prosječni radnik ili trgovac. S manje od 1000 funti po osobi teško se može izgurati mjesec.

“Režim drži ljude dovoljno gladne da se ne miješaju u politiku, a opet taman toliko site da ne dižu revoluciju”, objašnjava nam znanica iz Kaira na spomen kojega će većini Europljana prvo pasti na pamet piramide. Turiste, dakako, nitko ne vodi u četvrti gdje se - zimi u blatu, a ljeti u prašini, u mirisu šafrana koji se stavlja u sva jela i ispušnih plinova prastarih automobila – odvija svakodnevni život milijuna Egipćana.

Sve do Nila zamirisao je i jasmin, po kojem je nazvana revolucija u Tunisu. Uvod u ovaj tjedan, za koji su na središnjem trgu Tahrir najavljeni prosvjedi protiv čvrstog režima predsjednika Hosnija Mubaraka, bio je vikend u kojem su četvorica Kairaca pokušala samoubojstvo u znak protesta protiv siromaštva. Nisu poslušali apele vjerskih vođa da su samoubojstva u suprotnosti s islamom. Još trojica polila su se benzinom i zapalila, po uzoru na mladića koji je samozapaljenjem prije desetak dana pokrenuo revolucionarnu lavinu u Tunisu. U nekoliko dana svrgnut je diktator Zein Bin Ali.

Mubarak uz pomoć goleme i sveprisutne vojske i policije politikom čvrste ruke upravlja Egiptom već punih 30 i narodu poručuje da je sve u najboljem redu. No, njegov bliski suradnik Amir Moussa, glavni tajnik Arapske lige, ovih dana izjavljuje kako je “arapska duša slomljena siromaštvom, nezaposlenošću i sveopćom recesijom”.

Razgovaramo s potpredsjednicom Ustavnog suda Tahani Al Gibali, prvom ženom u arapskom svijetu na tako visokoj funkciji u pravosuđu.

“Nakon Tunisa u svim arapskim zemljama vrlo lako može doći do revolucije jer sve imaju iste probleme nezaposlenosti, siromaštva i velikih socijalnih razlika te dijele sličnu političku sudbinu. U Tunisu su vladajuća stranka i predsjednik bili apsolutni vladari cijelog nacionalnog blaga, a slično je i u drugim arapskim zemljama”, kaže sutkinja Al Gibali. Tvrdi kako suci u Egiptu nisu pod pritiskom politike i da nije točno da policija može svakoga bez objašnjenja uhititi i držati u zatvoru.

U Egiptu mnogi priželjkuju promjene. Mediji, iako pod državnim nadzorom, između redaka progovaraju o arapskom proljeću, liberalizaciji režima od Casablance na zapadu do Perzijskog zaljeva na istoku. U sredini tog velikog i politički heterogenog arapskog svijeta smjestio se Egipat, koji ima diplomatske odnose s Izraelom i koji je s 84 milijuna stanovnika od svih najmnogoljudniji. Uz većinske muslimane ima i 10 posto kršćana, Kopta, koji su bili žrtve terorističkog napada za Novu godinu u Aleksandriji. Analitičari smatraju da je to bila akcija Al Kaide.

Sve su glasnija nagađanja da bi neimaština i sukobi između različitih vjerskih zajednica mogli voditi u kaos, pa možda i u krvoproliće. Na kairskim ulicama viđamo tučnjave. Zbog ugrožene egzistencije ljudi su postali nervozni.

Ipak, život teče naizgled normalno – u kafićima muškarci zure u utakmicu na malenom televizoru, ulični prodavač povrća glasno doziva prolaznike, njegov kolega na blatnjavom pločniku čisti ribu, kupac bira kokoš koju mesar pred njim kolje pa čerupa… Kilogram jagoda 5 kuna, banana 4, a krumpira 2 kune. Brojni mali dućani otvoreni su do kasne noći, hoteli su puni turista, a ispred njih 24 sata dežuraju policajci u uniformama i u civilu.

Uz Nil niču novi stakleni neboderi. Ribari u čamcima na vesla iz mutne vode izvlače mreže. Navečer širokom rijekom plove brodovi osvijetljeni raznobojnim žaruljicama s kojih odzvanja arapska glazba – nezaobilazni noćni provod za turiste koji će rundu pića platiti više nego što prosječni Egipćanin zaradi za cijeli mjesec.

Sjaj i bijeda rame uz rame. Desetak je posto bogatih koji se voze u luksuznim automobilima, a djecu školuju u privatnim školama i sveučilištima gdje se godina plaća 150.000 kuna. Neki od njih za sluškinje uzimaju 10-godišnje djevojčice iz siromašnih obitelji, u kojima često ima i desetero djece. Kad napune 14, vraćaju se kući i udaju. Kontracepcija im je nepoznat pojam. Broj stanovnika u Egiptu se proteklih 40 godina udvostručio. Državne škole i bolnice sve su tjesnije.

Da, i piramide su još tamo. Velebne i lijepe kao na razglednicama. A oko njih turiste salijeću trgovci suvenirima i djeca prosjaci. Ispred skromnih kuća zavezane su krave, konji, magarci... Koračamo bez strah da će nas netko napasti ili pokrasti i zaobilazimo hrpe smeća, ali i brojne motocikle i konjske zaprege koje se probijaju kroz uličnu vrevu.

“Nemojte nipošto ići na prosvjede s velikim fotoaparatom. Čim vas primijeti, policija će vam ga razbiti ili oduzeti, a velike su šanse da vas privedu”, upozorava nas mlada Francuskinja Marie Girod koja pet godina živi u Kairu i radi kao učiteljica i dopisnica lista “Humanite”. Kaže da poznaje aktiviste koji organiziraju prosvjede - intelektualce, pripadnike ljevičarskih organizacija, naseriste i komuniste, članove pokreta Kefaya... Do njih se, dodaje ona, ne može doći jer djeluju u tajnosti da ih ne bi uhitili. Prosvjedovat će protiv izvanrednog stanja koje je zakonom na snazi već 30 godina, od ubojstva bivšeg predsjednika Sadata, te protiv pretvaranja Egipta u monarhiju jer sadašnji predsjednik želi za svoga nasljednika postaviti sina Gamala. Tražit će slobodu govora i povećanje plaća.

“Vlast se boji prosvjeda jer su na jesen predsjednički izbori. Zato najgorljivije aktiviste drže iza rešetaka. Policija ovdje može svakoga bez objašnjenja lišiti slobode. Ljudi ne vjeruje u promjene”, govori Girod. “Zašto da idem na izbore kad će vladati oni koje vlast postavi?! Egipat zaslužuje bolju vlast. Na što se troši novac od prolaska brodova kroz Sueski kanal? Sve se teže živi, ali ne vjerujem da će ljudi masovno izaći na ulice jer mi po prirodi nismo buntovan narod”, govori nam Ashur Muhamed Abdul (53) koji vozeći taksi prehranjuje petero djece. Stariji sin je završio ugostiteljsku školu, ali ne može naći posao. Žive u bijednoj četvrti Talbeir.

“Imamo toliko da nismo gladni. Toliko nam je Bog poslao. Hrana i stanarina su jako poskupjele. Dužan sam na sve strane, ukupno oko 3000 funti”, kaže taksist.

Profesor kairskog Američkog sveučilišta koji predaje i šerijatsko pravo na Pravnom fakultetu u Macerati u Italiji dr. Wael Farouq ocjenjuje kako je s obzirom na siromaštvo Egipat spreman na revoluciju, no ne vjeruje da će do nje doći jer su ljudi nezainteresirani za politiku. On strahuje da bi se postrevolucionarno stanje u Tunisu moglo pretvoriti u anarhiju jer je narod gladan, a nema ni novog vođe ni programa.

“U Egiptu je sve veći jaz između bogatih i siromašnih, obrazovanih i nepismenih, konzervativnih i liberalnih. Americi nije u interesu demokratizacija Bliskog istoka i računa da Mubarak može držati stanje pod kontrolom, a on nas plaši dolaskom talibana što je besmislica. Egipat je danas, zapravo, religijska država jer Mubarak zloupotrebljava vjeru kao što to čini i Al Kaida. Ako on umre, situacija postaje krajnje neizvjesna. Nije važno tko će biti na vlasti, nego da se uspostavi civilna država jer između muslimana i kršćana u Egiptu vlada sloga. Oni su pripadnici istog naroda i imaju iste probleme. Kopte progoni režim, a ne muslimani. U našim osobnim iskaznicama još piše koje smo vjere”, govori Farouq, koji je s papom Benediktom XVI. i drugim autorima 2007. napisao knjigu “Dio salvi la ragine” te se posvetio promicanju međureligijskog dijaloga.

Da je policija bog i batina, postaje nam jasno čim smo oko 3 sata noću sletjeli u Kairo. Na izlasku iz aviona prilazi nam Ali, Egipćanin koji desetak godina, kaže, živi u Mostaru, gdje prodaje povrće koje uvozi iz svoje domovine. Pomaže nam da nađemo taksi do grada. Vodi nas do šaltera gdje plaćamo 110 funti. Djelatnica s maramom na glavi traži nas putovnice.

“Treba joj da prijavi policiji da će vas njezin taksist voziti do hotela u gradu”, objašnjava Ali.

Brzinom od 140 km/h naš vozač juri širokim avenijama prema centru. Rasklimanim Mitsubishijem prestiže sve na putu. Trubi bez veze. U zadnji čas izbjegava čovjeka koji prelazi cestu. Pali cigaretu i pojačava glazbu na radiju. Dobro došli u Kairo!

Politolog dr. Ivan Iveković, rođeni Zagrepčanin, u Kairu živi od 1989. kad je tamo došao kao jugoslavenski ambasador, no dvije godine poslije, kako je propala država koju je predstavljao, zaposlio se kao predavač na Američkom sveučilištu. Prima nas u svom stanu u finoj četvrti Zamalek.

“Policajci u središtu grada rastjeruju novinare jer ne žele da u svijet idu slike prosvjeda i siromaštva. Najviše ih je u civilu, a to su oni koji ozbiljno mlate. Najveća oporbena snaga je organizacija Muslimanska braća, koja je već desetljećima službeno zabranjena i jedino bi ona mogla povesti milijune ljudi na ulice i dići revoluciju poput iranske 1979., ali to neće učiniti jer se boje Mubaraka. Ne vjerujem da bi oni zagovarali islamizaciju veću nego što je danas provodi vlada. Oni javno osuđuju terorizam, ali su neki njihovi ljudi povezani s Al Kaidom. Dobro su uklopljeni u društvo i narod ih voli. Nitko drugi ne može okupiti više od nekoliko tisuća prosvjednika. Oporba je razjedinjena, ali ipak postoji, dok je u Tunisu bila posve uništena. Ne vjerujem da će skoro doći do velikih promjena”, komentira dr. Iveković tvrdeći da mu nitko ne brani da na sveučilištu iznosi političke stavove. U politici je prisutan i nobelovac Mohamed Elbaradei, bivši čelnik UN-ove organizacije za nuklearnu energiju koji je oko sebe okupio liberalnu inteligenciju. Neki u njemu vide budućeg lidera koji nije korumpiran niti je povezan s vladajućom strankom.

“Prijelomni trenutak mogli bi biti izbori u listopadu na kojima se mogu kandidirati jedino pripadnici vladajuće Nacionalne stranke. Ako se Mubarak šesti put kandidira, sigurno će pobijediti. On bi rado za novog vođu postavio svoga sina 44-godišnjeg Gamala koji, međutim, za razliku od oca ne dolazi iz vojnih struktura i upitno je bi li uživao podršku vojnih glavešina. Problem će nastati ako Mubarak iznenada umre jer on ovu zemlju drži pod kontrolom bolje od Nasera i Sadata zajedno. Ponaša se kao faraon kojem Amerikanci šalju svoje staro oružje. Siva ekonomija cvjeta, a višestranačje postoji samo na papiru. Egipat, kao ni druge arapske zemlje, nije spreman za demokraciju. No Egipćani su strpljiv narod koji se sve više okreće vjeri“, komentira Iveković i dodaje kako sve više žena pokriva glavu maramom.

Ustavna sutkinja Al Gibali, koja je mnogo pisala o ženskim pravima, ističe kako nju nitko ne bi mogao natjerati da stavi maramu jer to nema veze s vjerom. Neke žene, kaže ona, misle da će s maramom lakše uspjeti u društvu i uopće je ne nose iz duhovnih pobuda.

“Mubaraka Egipćani mrze, a nas vole i zato smo mu neprijatelji broj jedan”, govori nam Abdelfattah Hassan koji je od 2005. do 2010. bio jedan od 88 zastupnik Muslimanske braće u parlamentu, a od 2003. do 2005. glavni imam džamije u Rimu. Profesor je talijanskog jezika i književnosti na Kairskom sveučilištu.

“Naša je stranka sada zabranjena i nemamo zastupnike u parlamentu. Izbori 2010. bili su namješteni. Državni službenici su ispunjavali listiće, a ne birači. Vlada je korumpirana. Mi širimo pravi islam, koji nema veze s ekstremizmom. Protivimo se nasilju, nemamo nedodirljive autoritete, ne želimo uspostaviti režim poput iranskoga. Mubarak nas Zapadu želi predstaviti kao čudovišta da bi nas mogao zatvarati i progoniti. Zalažemo se za veću slobodu govora i ne želimo da ljudi žive u bijedi. Ako u Egiptu dođe do revolucije, teći će rijeke krvi, bit će tisuće mrtvih i zato smatram da nije trenutak za nagle promjene i rušenje Mubaraka. No, podržavamo demonstracije koje će biti lagano upozorenje vlasti da je dosta tiranije i korupcije. Ako na prosvjednike pošalju policiju, idući će prosvjedi biti još veći”, poručuje Hassan. Cijela će se opozicija, kaže, uskoro ujediniti u Nacionalnu frontu za promjene koja će djelovati postupno da se izbjegne krvoproliće.

Khaled Anen, glavni urednik dnevnog lista Hezb Al Wafd oporbene stranke Wafd i dopredsjednik stranke, za Globus kaže kako događaji u Tunisu nemaju veze s Egiptom u kojem, priznaje, stanje ipak nije posve stabilno, ali nema šanse da se dogodi revolucija: “Mi smo premalena stranka da bismo mogli išta napraviti. Ne mogu ni Muslimanska braća, koja su u nekim drugim zemljama poznata i kao Al Kaida. Egipat se ne može pretvoriti u Iran jer ovdje živi i mnogo kršćana koji ne bi bili sretni da Braća dođu na vlast”, ističe Anen.