I stranke i nevladine udruge trebale bi učiti od Crkve

Nakon punih 26 godina Slavenka Drakulić prvi put je prošlog vikenda opet došla u Split, grad u kojem je – a taj se detalj iz njezine biografije manje zna – početkom šezdesetih prošlog stoljeća provela pet formativnih pubertetskih godina. Njezina odlično posjećena autorska večer na Pričiginu bila je vrlo emotivan susret s nekadašnjim sugrađanima i prilika za podsjećanje na dane koji su je bitno odredili u životu.

Četiri dana u Splitu Slavenka Drakulić šetala je gradom na krilima nostalgije, plivajući kao riba u vodi dragih uspomena. Iako rođena Riječanka Split je, pokazalo se ovih nekoliko dana, ostavio traga u njoj: nije joj dugo trebalo da počne dalmatinski razvlačiti samoglasnike i tražiti ribu, po domaći. I da povremeno u razgovoru nadglasa Splićane, što i nije lako, pogotovo kad priča (neizbježno) dođe na žene.

A Splićani su se nekadašnjoj sugrađanki trudili ispuniti želje, od one da obiđe svoju staru kuću i školu i sretne se s nekadašnjom učiteljicom Lastom Prijatelj koja ju je, na neki način, i usmjerila na spisateljski put pa do one da opet okusi hobotnicu na brujet. Potonji zadatak, nemoguća misija u današnjoj ugostiteljskoj ponudi, ipak je realiziran. Da je Split grad u kojem ne postoje nemoguće stvari (bilo dobre, bilo loše), dokazao je ovaj put Dragan, vlasnik popularnog restorana Fife koji se osobno pobrinuo da Slavenka Drakulić ima zašto i po gastronomiji pamtiti ovogodišnji posjet Splitu.

Prvi put nakon 1988. i promocije vašeg prvog romana “Hologrami straha” u Splitu, opet ste se nastupom na Pričiginu vratili u grad koji je sve češće u medijima potenciran kao “grad slučaj”. Kako ste ovaj put doživjeli grad u kojem ste proživjeli pet uzbudljivih tinejdžerskih godina?

– Moram odmah reći da se ova posjeta Splitu nakon toliko godina pretvorila u pravo sentimentalno putovanje. Odjednom mi se vratilo sjećanje na taj period, na mjesta i ljude za koje sam vjerovala da sam već zaboravila. Dok sam hodala pored bivše osnovne škole Nenad Ravlić – danas Dobri – od pjace prema staroj Solinskoj cesti gdje sam stanovala, kao da sam se vratila u 1959. Sjetila sam se malog dućana za presvlačenje dugmadi odnosno botuna i krpanje najlonki gospođe Knez, pa ulice u koju smo išli s posudama na kat zvanim gamele gdje je jedna žena kuhala domaću hranu, pa gradske knjižnice u koju sam hodočastila svakog tjedna... A tek kad sam se susrela s nekoliko đaka iz mog razreda i nastavnicom hrvatskog – odnosno hrvatskog ili srpskog jezika i književnosti, kako se predmet tada zvao – Lastom Prijatelj, tih pedeset prošlih godina kao da se pretvorilo u pet minuta.

Znam da četiri dana u jednom gradu ne znače puno, ali kakav je vaš dojam o Splitu?

– Split je, iz moje turističke vizure, prekrasan, uređen, čist mediteranski grad prepun kafića i lijepih dućana – barem u starom gradu. To je grad koji živi vani, na ulicama, grad za guštanje. Međutim, ne znam kako je živjeti u njemu. Pretpostavljam isto kao u Zagrebu ili bilo kojem drugom gradu, postoje različiti slojevi, različiti krugovi koji se međusobno jedva dotiču. No često se dogodi da prevlada jedan koji daje ton, pečat gradu u jednom povijesnom trenutku. I zato, kad zbrojim sve dojmove i pribrojim tome srdačnu publiku Pričigina, naravno da ne mogu biti objektivna, ne mogu, barem ne prilikom ove posjete vidjeti grad slučaj, iako sam svjesna što se sve ovdje događalo i događa... od Lore do spaljivanja Ferala, od dizanja spomenika Tuđmanu i križa na Marjanu, do premlaćivanja učesnika Parade ponosa i problema s Poljudom, propasti škvera i drugih poduzeća, pa do najnovijeg, civiliziranom svijetu nezamislivog napada fekalijama na kolegu pisca. Je li to kod vas još uvijek ipak vladaju kerumovština i primitivizam ili se meni tako samo čini, kad gledam iz Zagreba?

...

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA