Imamo hrvatski auto (nedostaje samo motor)

Da zasučemo rukave i odmah se 2. siječnja bacimo na posao, lako bi se moglo dogoditi da izradimo prvi cro-mobil. Dobro, ne baš doslovno, jer automobil se sastoji od najmanje pet tisuća dijelova od kojih dobar dio nismo sposobni izraditi sami. Recimo – vjerojatno nikad nećemo raditi motore, katalizatore ili mjenjače, ali imaginarni domaći automobil mogao bi već sada imati sasvim pristojnu varaždinsku kožnu presvlaku, dalmatinski plastični branik, lipičko vjetrobransko staklo, slavonski aluminijski nosač, samoborske vijke, zagorske brtve, zadarsko elektromotorno vreteno ili šibenski tlačni ljev.

Sve su to, pa i mnogo više od toga, proizvodi koje za automobilsku industriju proizvode tvrtke u Hrvatskoj.

Na našim cestama danas je praktično nemoguće pronaći automobil u kojemu ne postoji barem jedna hrvatska komponenta.

Recimo, u novom Renault Twingu plastični su dijelovi koje proizvodi solinski AD Plastik.

Velika je mogućnost, zatim, da je kožnu navlaku u Audiju A6, koji je leasing kući vratila sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel, šivala tvrtka Boxmark Leather iz Trnovca Bartolovečkog.

Aston Martin Rapid vrijedan 300 tisuća eura, koji je prije tri godine kupio nepoznat Hrvat, u sebi lako moguće, ima aluminijske dijelove proizvedene u kompaniji Saint Jean Industries iz Slavonskog Broda.

Iako nikad nećemo prežaliti što se na hrvatsko tlo nije odlučio preseliti nijedan renomirani europski proizvođač automobila, Hrvati ne trebaju tugovati: automobilska industrija postoji, barem kad je u pitanju proizvodnja autodijelova, iako za to nije zaslužna nijedna hrvatska vlada.

Radi se o 50-ak malih, srednjih i velikih kompanija čiji se prihodi godišnje penju iznad 5 milijardi kuna.

Udio u BDP-u. To zapravo znači da je udio autoindustrije u ukupnom BDP-u negdje na razini 1,5 posto, što nisu zanemarivi rezultati, posebno kad ih usporedimo s nekim drugim proizvodnim granama.

Pa ipak, dobri statistički podaci o automobilskoj industriji u Hrvata nisu impresionirali nijednu vlast: ne samo da za ovaj sektor u Hrvatskoj nema nikakvih poticaja nego nacionalna klasifikacija uopće ne poznaje ovu granu proizvodnje.

Recimo, želite li na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku dobiti ikakvu sliku o ovom sektoru, pojam “automobilska industrija” nećete pronaći ni na jednoj stranici Statističkog ljetopisa.

Domaće tvrtke koje proizvode dijelove za renomirane europske proizvođače automobila vode se po svojim “temeljnim” granama: pa tako tvrtka Kostel promet iz Pregrade čijih 300-tinjak zaposlenika šiva za Volkswagen, Ford, Toyotu ili BMW spada u kožarsku i tekstilnu industriju.

Lipik Glas, proizvođač stakala za McLaren, Lamborghini, Ferrari i Alfa Romeo vjerojatno je skriven u statističkoj oznaci “ostale prerađivačke industrije”.

Tvrtka HSTEC sa 60-ak zaposlenika koja u Zadru proizvodi visokobrzinska motorvretena i ostvaruje prihod od 40 milijuna kuna godišnje spada u proizvodnju strojeva i uređaja.

To je dosta velika šteta, posebno s obzirom na europske i svjetske trendove koji pokazuju sljedeće: da proizvođači automobila posljednjih godina odvoze svoje pogone iz Kine gdje je cijena rada postala previsoka te da većina njih nove tvorničke hale žele otvarati baš na području Istočne Europe.

Štoviše, ne čine to samo renomirani europski proizvođači nego je prvi pogon na području Europe, u Bugarskoj, prije godinu i pol dana otvorio čak i jedan kineski proizvođač automobila, tvrtka Great Wall Motors, kojoj je za sklapanje kineskih vozila bilo isplativije zaposliti jeftine bugarske radnike.

Hrvatska je po tom pitanju već propustila nekoliko prilika: umjesto kod nas, Ford je pogon otvorio u Bugarskoj, proizvodnja Mercedesa prebačena je u Mađarsku, Fiat ima tvornicu u Srbiji, a Kia je napravila totalni preporod u automobilskom smislu dotad nepostojećeg slovačkog tržišta.

Uspješni. “Razlog je jednostavan: ako želite privući investitore, onda im morate pružiti kvalitetne poticaje. To znači nižu stopu poreza na dobit, ukidanje poreza na dividendu, nižu cijenu komunalne naknade i niže cijene zemljišta”, kaže za Globus direktor Klastera proizvođača autodijelova Zlatko Hodak.

Taj klaster okuplja 18 tvrtki koje rade za automobilsku industriju i koje su samo u prošloj godini zapošljavale šest tisuća radnika i imale prihode oko 3,8 milijardi kuna.

Iako se cijelo hrvatsko tržište u sektoru automobilske industrije procjenjuje na više od pet milijardi kuna, Hodak upozorava da smo još daleko od rezultata nekih susjednih zemalja.

“Slovenci imaju vrlo dobar autoklaster koji zapošljava oko 20 tisuća radnika te godišnje uprihodi više od tri milijarde eura. Hrvatska je još daleko od toga i ne trebamo se zavaravati da ćemo postati proizvođači automobila. Svoju poslovnu nišu i dalje trebamo tražiti u proizvodnji autodijelova jer su te tvrtke, bez obzira na krizu, pozitivno poslovale, bilježile rast prihoda, a mnoge su i zapošljavale nove radnike”, ističe Hodak.

Najveća među njima je austrijska tvrtka Boxmark Leather koja u Trnovcu Bartolovečkom pored Varaždina posluje od 2006. Ondje zapošljavaju 2933 radnika. S godišnjim prihodima od dvije milijarde kuna spadaju među najprofitabilnije kompanije u zemlji.

Zatim je tu domaća tvrtka AD Plastik.

Ta solinska kompanija ima 815 zaposlenih, lani su ostvarili prihode od 567 milijuna kuna, a prije mjesec dana na zagrebačkom Jankomiru, gdje također imaju pogone, otvorili su novu lakirnicu vrijednu 20 milijuna eura.

AD Plastik je, osim toga, među rijetkim domaćim multinacionalnim kompanijama: tvornice imaju u Srbiji, Rumunjskoj i Rusiji, a proizvode plastične dijelove za novi Renault Twingo, neke Opelove modele, a odnedavno čak i za BMW kabriolet.

U Belišću zatim radi vrlo uspješna, njemačka kompanija Harburg-Freuderberger.

Oni u Slavoniji zapošljavaju 620 radnika, a godišnje uprihode 545 milijuna kuna od proizvodnja preša za automobilske gume Continental, Michelin i Pirelli.

Hrvati imaju i kompaniju koja proizvodi automobile: to je zagrebačka tvrtka Dok-Ing, autor prvog domaćeg električnog automobila.

U Dok-Ingu radi 148 djelatnika, a lani su ostvarili prihode od 236 milijuna kuna, što znači da su u godini teške krize rasli za 13,6 posto.

100 psto domaći. Uspješna je i domaća, relativno nepoznata kompanija Kostel promet iz Pregrade. I oni poput Boxmark Leathera proizvode kožne i tekstilne navlake za automobilske sjedalice.

No, 100 posto su domaća kompanija koja je lani broj zaposlenih povećala za 20,3 posto.

“Da, dobro poslujemo iako se još nismo vratili na poslovanje iz najboljih godina. U 2008.-oj smo s 376 zaposlenih spali na 215, ali zahvaljujući nekim novim projektima koje smo ugovorili s Toyotom, Volvom i Mercedesom, već smo vratili dio radnika”, kaže za Globus direktor Kostel prometa Tomislav Štruk.

To je relativno nova tvrtka, osnovana 2001. godine, kad je poslovanje započela izradom naslona za glavu s partnerom Johnson Controls NTU iz Slovenj Gradeca u Sloveniji.

Danas osim naslona za glavu izrađuju i naslone za ruku te dijelove od tekstila i kože koji se ugrađuju u vozila, a u sljedećih nekoliko godina planira investirati u novu opremu i tvorničke hale.

“ Prostora na ovom tržištu u Hrvatskoj ima, i u njega vrijedi ulagati. Za razliku od naših susjeda Slovenaca, mi još imamo nešto jefiniju radnu snagu pa nema razloga da k nama ne stignu neke vrijedne, strane investicije”, optimističan je Štruk.

Za to bi, naravno, na nacionalnoj razini trebao postojati dogovor da se isplati poticati automobilsku industriju.

Brojke govore da je to nužno: Zlatko Hodak navodi da kompanije koje trenutačno posluju u Hrvatskoj planiraju u ovaj sektor u sljedećoj godini uložiti oko 10 milijuna eura, a Klaster proizvođača autodijelova pripremio je i 20 milijuna eura vrijedan projekt “Centar kompetencija za razvoj dijelova za automobilsku industriju” s kojim će se natjecati za sredstva iz strukturnih fondova EU.

Do danas su samo dvije domaće tvrtke koje rade za autoindustriju dobile novac iz fondova. Prvo je to bila tvrtka HSTEC koja je 2006. godine dobila 100 tisuća eura za uvođenje poslovnog softvera, a lani je 150 tisuća eura povukla tvrtka Anto Grubišić d.o.o za projekt eko-kalionice i primjenu nove tehnologije kaljenja.

Više od toga privatni poduzetnici iz pretpristupnih fondova nisu ni mogli dobiti, ali bi zato priliku trebali pronaći u strukturnim fondovima EU.

“Želimo li biti konkurentni na stranim tržištima, moramo ulagati u istraživanje i razvijati nove proizvode. Mi u Centru planiramo zapošljavati visoko specijalizirane kadrove, oko 40 stručnjaka, a novac koji dobijemo od EU uložit ćemo u tehnologiju i opremu. Naš dugoročni cilj je osigurati vlastito istraživanje i razvoj te poticati prijavu patenata, a potom omogućiti osnivanje najmanje pet spin-off tvrtki”, najavio je za Globus Hodak.

Doduše, dobro bi bilo i za njega i za njegove članice da je automobilski sektor u Hrvata ujedinjeniji.

U Hrvatskoj trenutno djeluje najmanje četiri automobilska klastera, iako je ukupan broj tvrtki u branši premalen i za samo jednu poštenu udrugu.

Recimo, u Istri postoji “Automobilski Cluster Hrvatske” koji ima samo pet članica, a među njima je i Istarska razvojna agencija.

Konzultanti. Onda je Razvojna agencija Zadarske županije poticala osnivanje lokalnog klastera koji je počeo s radom 2010. godine.

Od 2006. godine u Hrvatskoj postoji i “AutoCluster Croatia” koji okuplja 55 članova.

To je prvi takav klaster u zemlji koji osim tvrtki u proizvodnji okuplja i nešto poduzeća koja za automobilsku industriju pružaju konzultanstke usluge.

Među njima je i nepoznata, ali dosta uspješna austrijska tvrtka AVL – AST d.o.o koja u Hrvatskoj ima podružnicu od 1996. godine.

Ta je kompanija jedan od najvećih svjetskih konzultanata za automobilsku industriju i radi na razvoju motora za Porshe, Audi i Volvo.

U Hrvatskoj zapošljavaju 100 djelatnika i imaju prihode od 34 milijuna kuna.

Svima njima startna pozicija bila bi bolja da na tržištu nastupaju u jednoj, zajedničkoj udruzi. No, po dobrom starom hrvatskom običaju – i bez poticaja državnih vlasti – tvrtke su se razdijelile po raznolikim udruženjima u kojima više-manje gledaju da zadovolje isključivo vlastite potrebe i apetite.

Inženjer strojarstva Branko Mihalić, koji je na čelu AutoClustera Croatia, kaže kako bi za gospodarstvo bilo dobro da se naručitelji i autori raznolikih državnih strategija dogovore i odluče je li u nacionalnom interesu razvijati ovu globalno atraktivnu industrijsku granu.

“Povremeno se pojavi ideja da bi Hrvati povezivanjem u klastere mogli proizvoditi složene proizvode poput motora, mjenjača, pa čak i cijele automobile. Ali to je iluzorno ako govorimo o velikoserijskoj proizvodnji jer nemamo takvih iskustava, tehnologiju, dovoljno znanja ni kvalificirane radne snage. Ali možemo proizvoditi maloserijske i specijalne proizvode poput elektroničkih automobila ili specijalnih radnih strojeva”, kaže Mihalić.

Primjer za to mogla bi biti i kompanija Lipik Glas. Ona se bavi proizvodnjom vjetrobranskih, bočnih, stražnjih i pregradnih stakala za autoindustriju, i to uglavnom za Jaguar, Bentley, Porshe i Aston Martin.

Tvrtka je u svjetskim razmjerima mala: ima samo 173 zaposlena i godišnje prihode od 64,7 milijuna kuna.

S takvim brojem radnika teško da bi mogli servisirati potrebe automobilske industrije u kojima se vozila “štancaju”, ali zato sasvim pristojno zarađuju izradom stakla za skupocjena vozila koja se prodaju u limitiranim serijama.

Nacionalni interes. “Hrvati su dobri i u strojogradnji, proizvodnji metalnih dijelova i konstrukcija, preradi nemetala. No, da bi taj sektor u pravom smislu zaživio, u njega je potrebno uložiti novac na državnoj razini, kao što su to napravili u Sloveniji, Srbiji pa čak i Makedoniji. Njihove su vlasti automobilsku industriju svrstale među sektore od nacionalnog interesa pa im onda daju i financijski izdašne potpore”, tvrdi Mihalić.

U Hrvatskoj je upravo u tijeku izrada nove, industrijske strategije, ali njeni autori dosad nisu kontaktirali klastere u automobilskoj industriji pa je nepoznato hoće li ta grana uopće biti prepoznata na nacionalnoj razini.

Najviše što se dosad napravilo jest na razini Agencije za investicije i konkurentnost.

Automobilska industrija na njihovim je internetskim stranicama navedena kao sektor u koji se isplati ulagati, ali Hrvati stranim investitorima nemaju što ponuditi, osim nešto jeftinijeg zemljišta u poslovnim zonama.

Zlatko Hodak kaže kako je 2012. od jedinica lokalne samouprave tražio da zbog povećanja konkurentnosti proizvođača autodijelova smanje komunalne naknade, no od većine njih nije dobio ni odgovor, a kamoli pozitivno rješenje.

Ta je stavka, kaže, za investore dosta važna: automobilska industrija treba velike pogone, a ako Hrvati ne snize namete kojima su opteretili industriju, strani će investitori i dalje odlaziti u susjedne, jefinije zemlje.

Upravo ovih se dana, navodno, u Hrvatskoj o potencijalnom investiranju raspituje jedan europski, ugledni proizvođač automobila, ali nitko se ne usudi javno izreći njegovo ime kako ne bi odustao.

Nitko se neće previše čuditi pođe li ipak kod susjeda.

Nakon toga bit ćemo sretni budemo li mu radili barem autodijelove.