Zbog političke korektnosti prikrivena je tvrdnja da, ako znate rješavati probleme Metkovića, nema nikakvog razloga da imate potrebna znanja i za rješavanje problema Hrvatske. To su, tvrdi se, dvije posve različite stvari i vaše možebitne kompetencije za hrvatske probleme ne potječu iz vašeg velikog znanja i iskustva iz Metkovića. Ukratko, jedno vas ne osposobljava za drugo, dapače jednostavno preslikavanje iz Metkovića na zemlju može imati katastrofalne posljedice jer neznanje košta.
Razlozi koji se nude uglavnom se tiču složenosti. Prvo, Hrvatska je mnogo složenije gospodarstvo (osim mandarina proizvode se i električne željeznice) pa u odlučivanju treba uzeti u obzir mnogo više međuzavisnosti (osim OPG-a i plantaža tu su i interesi uvoznika i ICT sektora). Drugo, na razini Hrvatske ima mnogo više zainteresiranih stranaka i različitih interesa koje treba uzeti u obzir (u Metkoviću OPG-i i nekoliko malih tvrtki, u Hrvatskoj velika poduzeća s tisućama zaposlenih i izvoznici, u Metkoviću pokoji inženjer, u Hrvatskoj sve vrste inženjera). Treće, javne usluge su drugačije (u Metkoviću postoji stacionar i srednja škola, a u Hrvatskoj klinički centri i sveučilišta koja, doduše, nisu bogznašto i nazaduju, ali ipak postoje). Jednostavno, u Metkoviću se rješava jednostavniji i bitno drugačiji problem. Ako ste bili dobri u Metkoviću, nema nikakve garancije da ćete biti dobri i u Zagrebu.
Standardna usporedba velikih i malih nastavlja se razlikama u položaju javne uprave, činovnika i političara. Usporedba javne uprave u velikim i malim zemljama osim složenosti upozorava na još neke razlike. Kao prednost “velikih” spominje se stupanj specijalizacije činovnika (u Metkoviću/maloj zemlji jedan činovnik pokriva razna područja, u velikima se specijalizira i to daje kvalitetniju preporuku i pripremi bolju odluku), veličina bazena ljudskih resursa iz kojeg se crpe zaposleni (u Metkoviću je malo ljudi i bira se između njih desetak, a u Zagrebu se bira između nekoliko tisuća i tu ima više pametnih, obrazovanih, snalažljivih koji su vidjeli svijeta i proputovali), u velikima se lakše konkurira privatnom sektoru (privatni sektor nudi veće plaće pa najbolji iz javnog sektora odlaze u privatni, Metković teško može konkurirati Zabi po plaćama i ostalim beneficijama pa najbolji odlaze a hrvatska javna uprava ipak može privući i zadržati bolje kadrove). Spominje se i da su obrazovani, poduzetni i okretni otišli iz manjih sredina jer su inertne i teško se mijenjaju (ili kako je moj bratić rekao: devedesetih svi pametni su otišli iz Hrvatske). Mada nema veze s temom, poštenja radi mora se navesti da su male sredine zbog manje raznolikosti gospodarstva manje otporne na vanjske šokove i cikluse. Rusija zabrani uvoz mandarina i Metković propadne ali Hrvatska i ne primijeti.
Sve u svemu, simpatični su te cure i dečki iz Metkovića, Omiša i što ja znam odakle, ali ne razumiju oni igru velikih igrača nacionalne razine. Dobro špilaju u županijskoj nogometnoj ligi Jug (ili Istok), ali ovo je nacionalna liga, oni prodaju najbolje igrače nama u centar a mi iz centra u Real.
Postoje tu dva odmah uočljiva problema. Prvo, u slučaju Zagreba i Hrvatske sve što vrijedi za Metković u odnosu na Zagreb, vrijedi i za Zagreb u odnosu na Rotterdam ili Berlin. Što možda Zagreb misli o Metkoviću, to i Angela Merkel i Mario Draghi misle o Zoranu Milanoviću i Borisu Vujčiću (mada to oni ne misle o sebi). Ma imaju oni titule predsjednika Vlade i guvernera, ali budimo ozbiljni, cijela Hrvatska je velika kao Milano, a BDP Hrvatske je manji od BDP-a mnogih NUTS2 regija Europe. Nisu ti iz Zagreba baš mnogo više od Liliputanaca, a ne razumiju Liliputanci “veliku sliku”. Hrvatska? “Who cares!”
Dakle, relativno gledano, nisu ti iz Zagreba ništa bolji od onih iz Metkovića. Drugi problem je što nema nikakve korelacije između veličine zemlje i stope rasta (ako se izuzmu Kina i Indija, one su prevelike i sve račune pokvare). Veličina zemlje nije presudna za gospodarski uspjeh. To što ste iz Matkovića/male zemlje vas ne osuđuje na ekonomsku drugorazrednost. U usporedbi Metkovića i metropole Zagreba jedno se do sada namjerno preskočilo. To je anonimnost odluka. U Metkoviću svaka odluka koju donese vlast i uprava ima prepoznatljiv cilj. Ako se promijeni urbanistički plan, zna se da građevinsku dozvolu neće dobiti Kate, ako se promijene parkirne zone, zna se da će Štef morati platiti da ostavi auto ispred kuće. Ali ako Bruxelles donese odluku o skrapingu ribarskih brodova, što on zna koji će se Mario ili Jure javiti, ako poveća subvencije poljoprivredi, ne zna koliko profitira Munjić a koliko Todorić. U prvom slučaju svaka odluka ima prepoznatljivog dobitnika ili gubitnika, u drugom je anonimna jer donositelj odluka ne poznaje one koji snose posljedice.
To znači dvije stvari. Prvo da vlast i uprava iz Metkovića pozna i pije kavu s onim tko je ostao bez građevinske dozvole, odluke su osobne. U oba smjera, i onaj koji je dobro prošao i onaj koji je loše prošao, prepoznatljivi su. Drugo, da je podložan neposrednom utjecaju, rodijačkom ili novčanom ili prijateljskom, od onog u velikoj upravi. U maloj sredini svatko može doći do onoga tko je donio odluku. U maloj sredini izloženiji su pritiscima i korupciji (svote manje ali štos je isti) nego u velikima.
Da li je u tom pogledu anonimnosti Zagreb drugačiji od Metkovića? Ako jest, onda neka se Metković bavi Metkovićem a velikim dečkima prepusti Hrvatsku. Ako nije, onda možda oni iz Metkovića imaju u ovom trenutku prednost. Ako se pogleda kako je Milanović smjestio Prgometu, ili da postoji dugogodišnja postojano vrlo visoka razina korupcije u Hrvatskoj, onda su Metković i Zagreb vrlo slični. Nije Zagreb Berlin, korupcija Zagreba sličnija je onoj Metkovića nego Rotterdama. No zbog te sličnosti postoji mala prednost Metkovića. Oni iz Metkovića naučili su i nezaobilazno rade javno i za njihove odluke potrebna je osobna odgovornost i kuraža. Treba znati donijeti odluku za koju znate da će štetiti Filomeni i Ignacu a koristiti Jani i Marku, i onda s njima dijeliti kafić “Vratija se Šime”. U Zagrebu možete donijeti odluku anonimno i otići u restoran “Bon Apetit” ili za stammtisch u Bistrou “Jacques Brel” i nikada ne vidjeti Perinu ili Jožu, a ako vam se pokušaju približiti, zapet će na tajnici, osim ako se drugačije ne naredi. Osim zaštite to vodi i u izoliranost. Ako se možete othrvati pritiscima korupcije, rođacima i prijateljima u Metkoviću, vrlo je lako moguće da ste sposobniji napraviti odgovornu javnu upravu i nekorumpirane političare.
Nije to jedina prednost Metkovića. Imaju dečki iz Metkovića još neke. Na primjer, dolaze bez prtljage i tereta pa im svijet izgleda manje iskrivljen i kompliciran. I doista je tako jer je velik dio iskrivljenosti i komplikacija lažan i posljedica zahtjeva uhljeba i obećanja koje umreženi “veliki igrač” s godinama i stažom mora zadovoljiti. To samo komplicira ali zapravo nije dio osnovnog problema. Ti veliki dečki preko dva desetljeća nisu ništa “korjenito” napravili, samo glancaju i šmirglaju loše posađeno sjeme. Nema iskoraka mada su imali sve informacije. Onaj iz Metkovića, jer je bez prtljage, vidi bit problema a ne naslage, pa vidi i da su problemi zapravo lako rješivi. Hrvatska je mala i jednostavna. Nije Rotterdam. A kada se oljušti od kore, i problem je u biti jednostavan. Nije li nedavno iskusni bankar (Franjo Luković) rekao da je sređivanje duga Hrvatske isto kao i sređivanje duga obitelji, a slično je nedavno govorila utjecajna političarka (Angela Merkel) rekavši Grcima da se u državnom proračunu moraju ponašati kao da je obiteljski budžet.
Ovdje se samo govorilo o javnoj upravi i javnom novcu. Sasma je jasno da dečki i cure iz Metkovića ne znaju mnogo o eurokratima ili energetici. No dobili su javni mandat za ono što su pokazali da znaju, a to je sređivati javne financije i činovnike. U tom smislu Most bez Ministarstva financija nema smisla. Njihov je reputacijski kapital da mogu uozbiljiti javne financije.
Blisko tome Most bez Ministarstva uprave nema smisla jer je uozbiljiti javne financije bez utjecaja na upravu nemoguće (onaj prijedlog o osam županija u tom smislu je smiješan).
Ministarstvo financija drži ključeve promjena i ne smije se ni po koju cijenu dati tim dečkima bez prtljage koji dokazano mogu uzeti novac. Tamo gdje je Metković zapravo u prednosti može se otupiti i umoriti razgovorima o stvarima koje im nisu “forza”. Treba, dakle, primiti te cure i dečke i ostaviti dojam ozbiljnih pregovora, pustiti da uživaju sjediti za stolom s velikim dečkima (ambalaža s pozlatom, ministri i centrale, canapé s lososom i kavijarom) i fingirati dobru volju (recimo ustanoviti visok stupanj slaganja). Zatim ih kooptirati za “našu stvar” (dvije mogućnosti). Podijeliti im onda tri-četiri šofera i Audija (ministarstva). Jednom kada zasjednu u Audi i novonamješteni ured i počnu odlučivati o stvarnom svijetu, zaplest će se “k'o pile u kučine” (za to se može lako pobrinuti). Nakon malo strpljenja na koncu “business as usual”, “tresla se brda rodio se miš”. Treba se samo sjetiti kako su završili pregovori u “Životinjskoj farmi”: na kraju su svi hodali na dvije noge.
Na svu sreću, poslije Orwella je Terry Pratchet: “No možda onda i neće biti tako” (“Then maybe not”). Žilavi su oni iz Metkovića, “ne buju se oni samo tako dali”, mogu i znaju oni doći do sretnog kraja, nije nužno da ih dečki iz metropolskog restorana “Gospon Fulir” zvozaju.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
