KOMENTAR ZA GLOBUS

IVO GOLDSTEIN RAZBIJA MIT KOJI SE PROVLAČI OD DRUGOG SVJETSKOG RATA Kako su desni ekstremisti izmislili vezu između Ante Starčevića i Ante Pavelića

Između “Ante i Ante postoji direktna veza”, odnosno između Ante Starčevića (1823.-1896.) i ustaškog poglavnika Ante Pavelića (1889.-1959.) postoji ideološka i politička bliskost, tvrde već desetljećima gotovo jednoglasno i hrvatski i srpski ekstremni desničari, pri čemu hrvatski ekstremisti smatraju da je Starčević osmislio ideju samostalne Hrvatske koja je svoju prvu realizaciju imala u NDH, posve negirajući njezin zločinački karakter, dočim srpski smatraju da je već Starčević svojom tobožnjom rasističkom i antisrpskom ideologijom naviještao zločinački karakter NDH.

Taj brak hrvatskih i srpskih ekstremista koliko je paradoksalan, toliko je i dugovječan, datira još od Drugoga svjetskog rata i intenzivne ustaško-četničke suradnje. On je, također, uglavnom zasnovan na posve krivim pretpostavkama i činjenicama, što je slučaj i s ovim povezivanjem dvojice Anta.

Starčević je bio rodom iz Žitnika kod Gospića. Maturirao je u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Senju i Pešti, gdje je i doktorirao. Tijekom pedesetih radi kao odvjetnik. Istovremeno izgrađuje i idejna shvaćanja koja je zadržao do kraja života: smatrao je da politika Habsburške Monarhije ne samo što onemogućava razvoj Hrvatske nego i zatire hrvatstvo, sustavno kvareći sve slojeve nekad ponosna i velikoga hrvatskog naroda. Promovirajući “načelo nacionalnosti”, prema kojem svaka nacija mora imati državu i obratno, Starčević se zalaže za stvaranje samostalne hrvatske države – odnosno protivi se bilo kakvim zajedničkim poslovima s Austrijom i Ugarskom. Osuđuje Austriju kao “zakletog povijesnog neprijatelja” Hrvata. Za njega je ona utjelovljenje stoljetnoga zla. Budućnost Hrvatske Starčević vidi u ugovornom odnosu kralja i hrvatskog naroda (“Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”).

Ante Starčević (kao i njegov najbliži suradnik Eugen Kvaternik) ilirizam drži tragedijom, odbacuje južnoslavenski okvir hrvatstva i sve Južne Slavene (osim Bugara) proglašava Hrvatima. Hrvati su svojevrsna mješavina stanovništva kojemu je pečat udario gospodujući duh starih Hrvata, ali ga još nije sasvim obuhvatio. Uz hrvatske državnopravne tradicije temelje nove države Starčević je vidio i u idejama Francuske revolucije (njoj “sva Europa najviše ima zahvaliti svoj napredak, a sve nesreće i nazadovanje ona ima pripisati njezinim protivnicima”). Sukladno tome, Starčević se zalagao za opće pravo glasa te za otvorenost svoje stranke svim društvenim slojevima. Tvrdio je da je religija osobna stvar pojedinca te se suprotstavljao sudjelovanju klera u političkom životu, zbog čega su ga u crkvenim krugovima često osuđivali. Uostalom, kako su Hrvati, po njemu, i katolici i pravoslavni i muslimani, “državne” crkve ne bi ni moglo biti. Sve su to u drugoj polovini 19. stoljeća bile revolucionarne ideje. Na njima je zajedno s Kvaternikom utemeljio Stranku prava.

Starčević njeguje iluziju da jedini ima spasonosni nauk, neku vrstu političkog evanđelja za hrvatski narod i njegovu budućnost, i pritom žestoko, ne birajući riječi, osuđuje sve koji misle drugačije. Za njega oni nisu politički protivnici, nego neprijatelji hrvatstva, “pasmina slavosrbska”, tj. neka vrsta podljudi, kojih ima u svim narodima. Riječ je o onima kojima, navodno, nedostaje prirodna težnja za slobodom, zbog čega funkcioniraju samo kao sluge tuđinaca - Mađara i Nijemaca. Vodeći “slavosrbi” bili su zagovornici jugoslavizma predvođeni biskupom Strossmayerom. Kao sluge tuđinaca Starčević je isticao i Nikolu Šubića Zrinskoga i bana Josipa Jelačića, a kao suprotnost im je isticao sudionike zrinsko-frankopanske urote iz 1671., čiji je kult pravaški pokret posebno njegovao. Slavio je i srpsku dinastiju Nemanjića zbog njezina slobodarstva.

Starčević se nikad nije oženio, nikad nije radio u izvršnoj vlasti, pa je u očima svojih sljedbenika uvijek mogao biti “čist”, beskompromisan, neporočan. Tako je već za života stekao karizmu i bio prozvan “Ocem domovine”. Ne želeći da bude pokopan u Zagrebu, jer je prezirao grad, pogotovo ponijemčen kakav je Zagreb, po njegovu mišljenju, bio, naložio je da mu grob bude u Šestinama, tada selu u zagrebačkom predgrađu.

Potkraj osamdesetih godina, držeći da su radikalne promjene nemoguće, jačaju u Stranci prava elementi koji napuštaju starčevićanski zahtjev za samostalnom hrvatskom državom, pa se zauzimaju ponajprije za maksimalnu hrvatsku državnost unutar Monarhije i za ujedinjenje s BiH. Fizički i psihički onemoćalog Starčevića postupno zamjenjuje Josip Frank (1844.-1911.). Kad je Starčević umro, intenzivirala su se previranja u pravaškom pokretu. Pravaške su struje često nudile vrlo različita rješenja, ali su se sve pozivale na Starčevića. Dio pravaša rješenje vidi u što čvršćem povezivanju s Bečom, a radikalno nastupaju i prema Srbima u Hrvatskoj, dočim je drugima najveći neprijatelj Austro-Ugarska i traže povezivanje s drugim Južnim Slavenima. Njihova su sporenja bila pravilo, a suglasje praktički iznimka.

Frank se afirmirao kao čelnik ove prve struje. Rođen kao Židov, pokrstio se u 24. godini i nacionalno se smatrao Hrvatom. Njegovi su protivnici isticali njegovo porijeklo kako bi u javnosti stvorili sliku o nepouzdanom “strancu” na čelu radikalne hrvatske stranke. Istovremeno su ga nazivali “gojem” (pogrdni židovski izraz za nežidove), aludirajući na njegovo nevjerništvo. Za suprotstavljene pravaše bio je “izopačitelj” Starčevićeva nauka.

Frank je priznavao da postoji srpski narod u Srbiji, ali ga je proglasio najvećim neprijateljem Hrvata. Frankove pristalice, koji su se nazivali “frankovcima”, još prije Prvoga svjetskoga rata nasilno su se, na ulici, obračunavale s političkim protivnicima. Tako su postali prvi batinaši u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Frankovci su preživjeli Frankovu smrt, ali su sve do druge polovine tridesetih predstavljali marginalnu pojavu na političkoj sceni. Tada se povezuju s ustašama u emigraciji i, zapravo, pokret se ujedinjava. S uspostavom NDH ustaško se ime definitivno afirmira, a frankovačko se potiskuje.

Razumljivo je da su ustaše u svojoj propagandi za samostalnu hrvatsku državu tvrdili da slijede Starčevićevo učenje. Nastojali su prikazati Starčevića kao preteču i začetnika, ali je to i jedini ideologem koji je povezivao Starčevića i ustaše, jer su u svemu ostalome bili posve različiti. Stoga su u svojim programatskim spisima iskrivljavali ili direktno falsificirali druge Starčevićeve ideološke postavke. Tako je Filip Lukas Starčevića proglasio za rasista: ”Starčević je kao baštinik naše rase primio sve etnobiološke i psihičke osobine, koje su s njome vezane... Starčević je ličnost koja je znala sažeti iz biologije naše rase najbitnije uvjete našega opstanka.” Neki tvrde da “Ante Starčević znači stopostotni oslon na krv i tlo”, itd., itd. Osim toga, ustaše su, kao nacifašisti u hrvatskoj verziji, od početka propagirale mržnju i nasilje (”U borbi za svete ciljeve sva su sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija”, “Ono što pije krv hrvatskog naroda treba poklati da se više nikada to zlo ne pojavi”, ”Bjež’te, psine, preko Drine!”). To je Starčeviću bilo posve strano.

NDH nije imala ništa s hrvatskim političkim tradicijama ni s dotadašnjim političkim koncepcijama (pa ni onima Ante Starčevića). Između Ante Starčevića i Ante Pavelića golema je razlika, zapravo provalija, u svakom smislu.

To pokazuje i činjenica da su Starčevićeva sabrana djela pripremljena za objavljivanje 1943., a da je knjiga objavljena u jesen 1945., nakon oslobođenja, jer se ustaški režim, u strahu od nacističkih pokrovitelja, nije imao snage suočiti sa Starčevićevim antigermanizmom. Tu Starčevićevu odliku shvaćali su i informirani predstavnici Reicha, pa je tako general Edmund Glaise von Horstenau, stari austrougarski vojnik, prigovorio Eugenu Didi Kvaterniku da je “ starčevićanac i kao takav neprijatelj Nijemaca”.

Antu Starčevića teško je pozicionirati u suvremenu politiku, jer je njegovo vrijeme, njemu suvremeni politički problemi, način njihova rješavanja, bitno različit od današnjega političkog i povijesnog konteksta. Međutim, on ni u svoje vrijeme, a ni danas, nije bio niti može biti desničar. Hrvatska ljevica to je shvatila i nije “dala” Starčevića - Krleža ga je proglasio “jedinim lampašem u krmežljivoj noći”. August Cesarec napisao je Sina domovine, apoteozu revolucionarnoga rada Eugena Kvaternika. Ako bi se uopće mogao pozicionirati u moderni politički milje, Starčević bi vjerojatno bio neka vrsta naprednjaka (progresista) ili liberala.

Ova kolumna o Starčeviću nije zanovijetanje jednog profesionalnog historičara koji želi da čitatelji Globusa nauče nešto više o hrvatskoj povijesti. Radi se, nažalost, o nužnoj poduci u doba sveopće relativizacije, kako bi se shvatilo nešto o fundamentima hrvatske nacionalne ideje, ali i o njezinim lošim i kriminalnim tumačima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. rujan 2022 12:20