Hitci što su odjeknuli Sarajevom i Europom 28. lipnja 1914. najavili su rat koji je iz temelja mijenjao sudbine pojedinaca, položaje naroda i statuse država. Procesi koje je taj rat izazvao potaknuli su političke strukture poslati izaslanstva u Beč i od cara Karla tražiti bolji položaj za svoju zajednicu. U kolovozu 1917. muslimanski predstavnici izrazili su “najenergičniji prosvjed” protiv bilo kakvog južnoslavenskoga ujedinjenja i tražili “autonomiju Bosne i Hercegovine”. Istovremeno, hrvatski su predstavnici od cara zatražili stvaranje jedinstvenog upravnog područja koji bi obuhvatio teritorij Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine i Bosne uz poželjno pripajanje Istre i Kranjske. Srbi su očekivali svršetak rata i nadali se pripajanju Srbiji. Političku strategiju srbijanskih vlasti slikovito prikazuje izjava koja je u to doba kružila njihovom diplomacijom: “Sva mudrost je privezati čamac za pravi brod i gledati da se čamac ne odveže.”
Razvojem situacije na ratištu, a kasnije i stvaranjem nove države, mijenjao se i odnos hrvatske političke elite prema Monarhiji, mijenjale su se ambicije, a u skladu s njima i identiteti. Dotadašnje “rješenje državnog pitanja na jugu Monarhije u hrvatskom smislu” zamijenjeno je podrškom politici stvaranja posebne jugoslavenske države. Poraz u Velikom ratu i strah od boljševičke revolucije u Rusiji uvjetovali su raspad Monarhije. Ispunilo se proročanstvo biskupa Jurja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine tvrdio da će Austro-Ugarska Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko Carstvo te će propasti i nestati s historijske scene. I to najviše, pisao je Strossmayer, “zbog samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani”. Strossmayer je nagovijestio i da će “Istočno pitanje” u budućnosti sadržavati “hiljadu novih nesloga, novih ratova i novih jada”. U ratnom kaosu svi su imali planove i ambicije, dok su Mađari u svoje karte ucrtavali dijelove BiH, ostali su bez dvije trećine teritorija kojim su do tada upravljali, a izvan granica novonastale nacionalne države ostao je veliki broj njihovih sunarodnjaka.
Teritorijalne gubitke i poniženja doživjela je i do tada velika i moćna Austrija. Nastupilo je vrijeme obilježeno nepravdom, nasiljem i diktaturom. Srbijanski unitarizam i centralizam, kao i jugoslavenstvo zaprijetili su opstanku hrvatskoga identiteta i dovršenju procesa nacionalnog konstituiranja. Nekolicina hrvatskih političara (iz BiH) olako i brzo zamijenilo je hrvatstvo jugoslavenstvom. Tako je na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS u studenome 1918. u Zagrebu Stjepan Radić upozoravao hrvatske političare da ne idu u Beograd “ko guske u maglu”. Zastupnike iz BiH prozvao je riječima: “Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak ‘Vi Hrvati’, kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat.” Naime, članovi i dužnosnici Hrvatske narodne zajednice: Tugomir Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić i Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demokratskoj stranci te su u travnju 1919. javno istakli da “ne žele biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata”, nego kao “predstavnici cijelog troimenog jednog naroda”. Takvo ponašanje karakteristično je za dio hrvatske elite koja je nadživjela ne samo Austro-Ugarsku nego i obje jugoslavenske države, a živa je i danas. Ideja američkog predsjednika Woodrowa T. Wilsona o “pravu naroda na samoopredjeljenje”, kojom se vodila američka delegacija na pregovorima, oživjela je i ojačala brojne nacionalne pokrete, pa i one na jugoistoku Europe. Bila je to još jedna ideja čija je provedba bila vrlo upitna. Ni samome Wilsonu nije bilo jasno što je to predstavljalo narod i tko se sve imao pravo “samoopredijeliti”. Rezignirano je izjavio da nije ni znao da postoje svi ti narodi s kojima se iz dana u dan suočavao. Ideja “prava naroda” stvorila je niz problema koje njezini tvorci i zagovornici nisu znali riješiti, pa je njihov idealizam ustupio mjesto cinizmu. Jedan američki časnik napisao je da “potonule nacije izlaze na površinu i čim izrone skaču nekome na vrat” te da su one “poput komaraca – opake od rođenja”.
Bosna i Hercegovina je od nekadašnjeg austrougarskog “klina” koji je trebao spriječiti ujedinjenje južnoslavenskih država postala “ognjište” jugoslavenskog pokreta i centar okupljanja južnoslavenskih zemalja. Srbijanska vojska ušla je 6. studenoga 1918. u Sarajevo, bio je to vrhunac srpske pobjede i nadmoći koja će dugo potrajati. U tom je duhu član Jugoslavenskog odbora Milan Srškić u Narodnoj skupštini zaključio da je “pitanje BiH riješeno ulaskom srpske vojske u te zemlje”. Početkom veljače 1919. Srškić je na velikom skupu u Sarajevu izjavio da je protiv bilo kakve pokrajinske autonomije, jer “sve mora ići u Beograd”. Govor je završio poklikom “Živjela velika Srbija!”.
Za nagradu je i Srškić otišao u Beograd gdje je postao ministar, a kasnije i predsjednik Vlade. Toliko o jugoslavenstvu Jugoslavenskoga odbora, čiji su članovi Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i Milan Srškić (Srbi iz BiH), provodili naglašenu velikosrpsku i antihrvatsku politiku. Oni su se zalagali za cjelovitu BiH samo zato što su vjerovali da je to način sprječavanja nastanka bilo kakve hrvatske države. Ostaje otvoreno pitanje kakvu su to Jugoslaviju s njima zamišljali i gradili hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora Trumbić, Supilo i ostali. Analizirajući ulogu i položaj Bosne i Hercegovine u vremenu stvaranja Kraljevstva SHS srpski političar i nekadašnji osobni tajnik Ante Trumbića Pero Slijepčević napisao je da je Bosna i Hercegovina imala “ulogu kopče između Srbije i Hrvata”. Zapravo je BiH bila središte onoga što će postati jugoslavenski prostor koji će onemogućiti bilo kakav sporazuman i miran razlaz Hrvata i Srba. Mnogi su, a posebno komunisti sve učinili da tu kopču što više zapetljaju vjerujući da će tako osigurati stabilnost i opstanak jugoslavenske države. Muslimanska politička elita povjerovala je u posebnu ulogu i važnost BiH za jugoslavensku državu.
Kada je u veljači 1919. osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) proglašeno je i prihvaćanje “evolutivnog nacionaliziranja”, ali i jugoslavenstva kao najprikladnijeg puta“zbližavanja i jedinstva”. Smatrali su da je hrvatski nacionalizam spojen s katoličanstvom, a srpski s pravoslavljem, pa su i jedan i drugi nepristupačni muslimanima sve dok se ne riješe ovih “primjesa”. Prihvatili su jugoslavenstvo jer nije bilo “ni sa čim pomiješano”. Međutim, stvaranjem države i uspostavom vlasti BiH je sve manje bila središnje mjesto okupljanja, a sve je više postajala poprištem hrvatsko-srpskoga nacionalnog i političkog sukoba u kojem se elita bosansko-hercegovačkih muslimana opredjeljivala na stranu onoga tko je bio više sklon uvažiti njihove zahtjeve i ostvariti barem dio njihovih interesa. Dio strategije bilo je i koketiranje s “drugom stranom” ne bi li se na taj način povećala vlastita “cijena”. Pucnji u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. najavili su propast jugoslavenske ideje i države.
Diktatura i represija koja je uslijedila samo su ga ubrzali. Radićev nasljednik Vladko Maček nastavio je borbu za hrvatske nacionalne interese osiguravši za to na svim predstojećim izborima podršku apsolutne većine hrvatskoga naroda. Muslimani su većinom podržavali Mehmeda Spahu i JMO, dok su Srbi birali između jugoslavenskog unitarističkog ili srpskog nacionalističkog programa, iako je neku bitnu razliku među njima teško uočiti. Bez obzira na stranačke sukobe, ideja jedinstvene i centralizirane države kojom se upravlja iz Beograda, sa Srbima kao “temeljnim” narodom, bila im je zajednička. Tko zna koliko bi sve to trajalo da nije zaprijetio Drugi svjetski rat i da nije došlo do poremećaja svjetskoga poretka. Neposredno pred početak rata, svjesni opasnosti koja prijeti nestabilnoj i podijeljenoj državi, srpska je elita pristala na sporazum s Hrvatima. Krajem kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska i izgledalo je da će Kraljevina izdržati iskušenja vremena koje je dolazilo. Muslimanska elita bila je nezadovoljna novom situacijom. Spaho je nešto ranije umro i naslijedio ga je Džafer Kulenović koji je već u rujnu na političku scenu vratio zahtjev za uspostavom autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi takva BiH predstavljala “u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala”. Tako bi, po Kulenoviću, autonomna BiH predstavljala “čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli”. Takvu politiku podržala je i nekolicina srpskih političara, što je izazvalo oštru reakciju većinske srpske politike u BiH koja se protivila i uspostavi Banovine Hrvatske smatrajući da to razbija jedinstvo Jugoslavije, odnosno da su Hrvati dobili previše teritorija.
Bosna i Hercegovina – “klin”, “ognjište pokreta”, “kopča između Hrvata i Srba”, “čvor ove države”, “Jugoslavija u malom” i kako je sve nisu zvali i tretirali kroz njezinu modernu povijest, uvijek je bila dio nekog i nečijeg šireg projekta, sredstvo za postizanje nekog višeg cilja. Tijekom Drugoga svjetskog rata ušla je u sastav NDH i pod ustašku vlast te je opet postala bojno polje unutar kojeg se rješavala sudbina sva tri njezina naroda. Hrvati su velikom većinom prihvatili NDH vjerujući u konačno oslobođenje od tuđinskih vlasti, ostvarenje davnih težnji i krajnji oblik nacionalne slobode. Srbi su odmah po njezinu proglašenju podigli ustanak odlučni obnoviti Jugoslaviju ili se izboriti za nacionalnu državu – kolokvijalno zvanu “Veliku Srbiju”.
Muslimani su od ustaških vlasti tretirani kao “Hrvati islamske vjeroispovijesti”, “krv naše krvi” i “cviet naše hrvatske narodnosti”. Veći dio njihove elite prihvatio je NDH, očekujući da će tako izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini. Kako je vrijeme prolazilo, došlo je do razočaranja, a nakon prvih godina borbi i nasilja uslijedilo je otrežnjenje. U ratnoj oluji svi su tražili brod za koji će vezati svoj čamac. Hrvati u BiH nisu imali izbora, a ni čamca; ukrcali su se na njemačku splav koja se uz strahovite žrtve nasukala na obronke austrijskih i slovenskih planina. Srbi su se ukrcali na tri čamca, jedan su vezali uz njemački, drugi uz britanski, a treći uz ruski odnosno sovjetski brod. Uz to su se često hvatali i za talijanski sve dok se nije prevrnuo. Kada je postalo jasno tko pobjeđuje, došlo je do masovnog prekrcavanja.
Muslimani su također izabrali taktiku ukrcavanja na više čamaca. Početkom listopada 1942. delegacija muslimana iz Mostara predvođena muftijom Omerom Džabićem otputovala je u Rim gdje se uz posredovanje jeruzalemskog muftije Muhameda El Huseinija sastala s Mussolinijem. Tražili su izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji. Osnovali su i pročetničku miliciju koja je bila pod talijanskom kontrolom. U studenome iste godine skupina utjecajnih dužnosnika JMO poslala je u ime prethodno osnovanog Narodnog odbora “memorandum” Adolfu Hitleru tražeći autonomnu “Župu Bosna”, koja bi bila izdvojena iz NDH i stavljena pod izravnu upravu Reicha. Početkom travnja 1943. u Sarajevu je uz sve počasti dočekan muftija El Huseini. Njegova poruka tamošnjim muslimanima može se sažeti u sljedeću rečenicu: “Imajte uvijek na umu, da su najveći neprijatelji čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima”. Nakon toga počelo je masovnije novačenje muslimana u 13. SS dobrovoljačku bosansko-hercegovačku diviziju, poznatu kao Handžar divizija, koja je imala i do 21.000 pripadnika. Istovremeno, muslimani su na terenu osnivali svoje milicije koje su uglavnom branile njihova naselja koketirajući s vlastima NDH, ali i s partizanima. U jesen 1944. kada je ishod rata već svima bio jasan, dolazi do masovne “preorijentacije” muslimana i njihova prelaska u partizanske redove. Tamo su ih čekali malobrojni ali utjecajni (projugoslavenski i prosrpski) muslimanski kadrovi, koji su već ranije stupili u komunističke redove. Na Trećoj sjednici ZAVNOBiH-a održanoj u Sarajevu u travnju 1945. govorio je i potpukovnik Hamdija Omanović, narodni poslanik iz Cazina: “Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli sa ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na frontu okupatora.” To priznanje, kao i povijesne činjenice, brzo je zaboravljeno, a muslimanska politička elita velikim je dijelom prihvatila obnovljenu jugoslavensku državu i komunističku vlast. Poseban motiv bila im je Narodna Republike Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republike Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Svi “pomoćni čamci” potopljeni su u dubine zaborava, a mnogi njihovi putnici, čak i oni poginuli u neprijateljskim vojskama, u skladu s potrebama nacionalne “preorijentacije” rehabilitirani su i proglašeni “antifašistima” i patriotima.
