Šetajući tog dana zagrebačkim Tuškancem, kojim je već prošao stotinama puta, Goran Bilogrivić otkrio je izgubljeni dio povijesti. Na kući poznatoj kao ljetnikovac Werner, koja je donedavno bila rezidencijalni objekt u sklopu vojarne Ministarstva obrane, ugledao je na pročelju uzidani reljef.
Bio je to kameni ulomak o kojem je mnogo puta čitao u stručnim publikacijama. I koji se smatrao nestalim. Kasnija je analiza potvrdila Bilogrivićevu pretpostavku – to je jedan od tri kamena ulomka nekadašnje oltarne ograde, predromanički ulomak s figuralnim prikazima ratnika i konjanika iz Prigrade kod Novigrada.
Naravno, Goran Bilogrivić nije tek tako prepoznao reljef za čiju se sudbinu nije znalo više od stoljeća. Bilogrivić je arheolog i znanstveni novak u Zavodu za hrvatsku povijest, koji predaje nacionalnu srednjovjekovnu arheologiju na Filozofskom fakultetu.
“Datiraju iz oko 800 godine. Jako je poseban jer su prikazani ljudi što je rijetko za to razdoblje i kod nas postoji samo nekoliko sličnih komada. Prikazuje ratnika i scenu lova što je također rijetko”, kaže Goran Bilogrivić.Riječ je bila o dobro poznatoj mu skupini ulomka često obrađivanoj u stručnoj literaturi.
“Znao sam da se jedan od njih, s prikazom konjanika koji s kopljem u ruci progoni jelena, odavno vodi kao izgubljen, ali nisam ni pomišljao da se krije na mojoj svakodnevnoj ruti”, kaže Bilogrivić. Samo tako je jednog dana “naletio” na trag opisa ranosrednjovjekovne ratničke elite. Bio je to izniman trenutak.
“Nije to bilo nešto za čime sam tragao. Nego su se, eto, poklopile neke okolnosti, i onda su se još moje spoznaje i potvrdile jer kad sam ga vidio kroz ogradu, nije sve još bilo sigurno, mogao je recimo biti odljev”, dodaje on.Još kao student arheologije čitao je o tri ulomka kamenih predromaničkih pluteja. “Na dva su ulomka prikazani ratnici pješak i konjanik, a na trećemu konjanik koji s kopljem u ruci progoni jelena. Pretpostavlja se da su pripadali dvama plutejima iz crkve sv. Martina. Sva tri povezuje ista početna priča, dok ih je tijek vremena odveo u različitim smjerovima”, objašnjava arheolog.
Ulomak s prikazom poprsja ratnika pješaka pronađen je 1891. godine na groblju oko crkve sv. Martina u Pridragi i danas se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Ulomak s prikazom ratnika konjanika bio je uzidan na pročelju iste crkve te je bilješku o njemu objavio Lujo Marun, također 1891. godine. Kasnije, prilikom izvođenja konzervatorskih radova na crkvi 1974. godine ulomak je skinut s pročelja te je izrađena njegova kopija koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zadru.
Izvorni je ulomak na kraju vraćen na crkvu koja je tijekom Domovinskog rata bila minirana i zapaljena pa je i on bio oštećen.
“Srećom je sačuvan i privremeno se nalazi na sanaciji u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zadru”, ističe Bilogrivić. No što se događalo s trećim ulomkom? I kako se stvorio na zagrebačkom Tuškancu?
“Prikaz lova na jelena u prošlosti je najvjerojatnije u nekom trenutku bio prenesen iz Pridrage u obližnji Novigrad. U Novigradu je postavljen na zid grobišne crkve sv. Katarine/Kate te prvu bilješku o njemu donosi A. Colnago 1890. godine, uz koju je on objavio i njegov pomalo naivan crtež. Tu je bila tek opaska da je ulomak na pročelnoj strani te crkve, ali nije bio uzidan nego naslonjen”, priča Goran Bilogrivić.
Nekoliko desetljeća kasnije o ovim nalazima piše i don Mate Klarić, koji je volio arheologiju, uz komentar da je ulomak prikaz lova na jelena nestao! U svojem je znanstvenom radu Goran Bilogrivić prenio citat don Mate Klarića: “Treći neuzidani komad, koji navodno prikazuje sv. Jurja na konju (no vjerojatnije viteški lov), držalo se da je nestao za talijanske okupacije. Ipak ga pronađoh i ostavih iza oltara u crkvi kao na sigurnom mjestu, ali kasnije je opet nažalost doista nestao.”
Nažalost, don Klarić nije naveo točno vrijeme tog drugog i trajnog nestanka ulomka.
“No jasno je da se to dogodilo nakon 1920. godine, a svakako prije 1939. godine, kad je objavljen Klarićev tekst”, kaže Bilogrivić. U stručnoj se literaturi izgubljeni kamen pojavio opet nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, kad je objavljena i njegova fotografija. Ona je bila i razlog zašto je Bilogrivić relativno lako prepoznao izgubljeni ulomak u oštećenom kamenu na pročelju ljetnikovca Werner.
“Na fotografiji je bio ulomak u svom 'izvornom' položaju na zidu, snimljen ranije, vjerojatno početkom stoljeća. I sve kasnije reprodukcije zapravo su izrezane iz ove fotografije. Što se nestanka tiče, u tom se članku navodi da je ulomak propao za vrijeme Prvoga svjetskog rata”, objašnjava Bilogrivić.
U kasnijim je radovima, 70-ih godina, na temu ulomka povjesničar umjetnosti Ivo Petricioli procijenio da visina prikaza lova na jelena iznosi 29 cm, što odgovara dimenzijama kvadrata na ulomku s crkve sv. Martina u kojemu je prikazan konjanik. Što se nestanka tiče, navedeno je tada jedino da se pred zidom crkve sv. Kate nalazio do dvadesetih godina 20. stoljeća. “S obzirom na to da na različite podatke o vremenu nestanka novigradskog ulomka s prikazom lova na jelena, i to bez podrobnijih objašnjenja, kao najsigurniji podatak ostaje don Klarićev navod iz 1939. godine”, smatra Bilogrivić.
I tako je ostalo sve dok se jednom, prilikom uobičajene šetnje zagrebačkom ulicom Tuškanac, nije malo pomnije osvrnuo na kuću na broju 36, poznatu kao ljetnikovac Werner. Ljetnikovac je prije Drugog svjetskog rata bio u posjedu nekoliko bogatih zagrebačkih trgovaca i industrijalaca. U novije doba ta je kuća bila rezidencijalni objekt u sklopu vojarne Ministarstva obrane RH, a nedavno je vraćena nasljednici obitelji Marić koja živi u Kanadi.
“Kad sam ugledao spomenik na pročelju, vila je još bila pod Ministarstvom obrane. Uglavnom, ta je vila svojim većim dijelom prizemnica, jednim dijelom ima i kat te toranj u južnom dijelu. Na zapadnoj strani, prema ulici Tuškanac, istaknut je njezin prizemni kubus s terasom na vrhu i velikim prozorom ispod nje. Podno toga prozora, u pročelnom zidu, uzidan je reljef. Kako je od ulice udaljen niti deset metara, prilično je jasno vidljiv te mi je, čim sam ga ugledao, bila upadljiva njegova sličnost s novigradskim ulomkom”, priča Bilogrivić.
S obzirom na to da je reljef prebojan bojom žbuke te se zbog okvira činio većim, Bilogrivić je zatražio odobrenje od Ministarstva da ga izblizu istraži.
“Nastojeći otkloniti sumnju u mogućnost da je riječ o odljevu, na četiri sam mjesta skalpelom napravio probne sonde uklanjanjem nataloženih površinskih slojeva. Ispod premaza crvene boje recimo otkrila se bjelkasta površina fino osipajuće strukture. Lako je moguće da je riječ o vapnencu. U svakom slučaju potvrđeno je da se ne radi o gipsanom odljevu, nego o kamenu koji, nažalost, rapidno propada, kao i pročelje u njegovoj neposrednoj okolini”, ističe on. Tada je potvrđeno da se radi o originalu, ali i dalje ostaje tajnom kako je kameni ulomak iz Novigrada došao sve do vile na Tuškancu. Inače, taj je posjed jedan je od starijih poznatih na ovom području zagrebačke rezidencijalne i ladanjske arhitekture. Konstanca Schirnbrandt, supruga trgovca Valentina Wernera, naslijedila ga je od svoje majke u prvoj polovini 19. stoljeća. Prodan je Ani Koller 1849. godine, supruzi poznatog trgovca Nikole Kollera. Kuća je izgorjela u požaru te nastaje nova jednostavna prizemnica. Kasniji vlasnik Edmund Kolmar dodaje verandu i tornjić u duhu romantične arhitekture. Uskoro dobiva novog vlasnika, Radivoja Hafnera, bogatog trgovca koji je 1916. godine dao izgraditi gospodarske zgrade. Zanimljivo je da R. Hafner kupuje zgradu obitelji Vranyczany 1917. godine na Zrinjevcu koja kasnije postaje Arheološki muzej. Najkasnije 1929. godine ljetnikovac Werner kupuje dr. Milan Marić (Mayer) bogati industrijalac povezan i s obitelji Alexander. On provodi preinake u ljetnikovcu, u vrlo luksuzan objekt. Dr. Milan Marić bio je jedan od najbogatijih Zagrepčana svoga vremena, ugledni član židovske zajednice. Osnivač rafinerije koja je bila preteča INA-e. Bio je i počasni konzul Republike Turske, ali i doktor znanosti, mecena te kolekcionar.
“Na nekim se mjestima u stručnoj literaturi navodi da je Marić bio kolekcionar i trgovac umjetninama. Ti su podaci naravno vrlo indikativni, pogotovo ako se uzme u obzir da se na nešto uvučenijem dijelu zapadnog pročelja tuškanačkog ljetnikovca, odmah sjeverno od istaknutog elementa s reljefom, nalazi uzidana još jedna skulptura, glava bradatog muškarca”, objašnjava Bilogrivić.Ipak ne može sa sigurnošću tvrditi da je upravo Milan Marić dao ugraditi u pročelje vrijedan spomenik kulture. Niti ta mogućnost objašnjava okolnosti pod kojima je spomenik došao na Tuškanac.
Milan Marić bio je i posljednji civilni vlasnik ljetnikovca Werner. Početak Drugoga svjetskog rata i okupaciju dočekao je u Beogradu, odakle ga je turski veleposlanik prebacio na sigurno, u Istanbul. Nakon Drugoga svjetskog rata posjed je nacionaliziran i u njega je smješten dječji dom. Poslije postaje sjedište milicije, odnosno gradskog Sekretarijata unutarnjih poslova, za čije se potrebe na posjedu istočno od ljetnikovca 1975. godine gradi vojarna. Nedavno je i vraćen Marićevoj nasljednici, no nepoznata je njegova sudbina. Vila je sada prazna, dobila je doduše novu ogradu, ali znameniti ulomak na pročelju sve više propada.
“Smatram da bi se trebao pohraniti u Arheološki muzej u Zagrebu da se spriječi njegovo daljnje uništavanje. Na vilu se može postaviti odljev”, kaže Bilogrivić. Ljetnikovac je zaštićeni spomenik kulture i reljef neće samo tako “nestati”, no Bilogrivić se boji da bi mogao propasti. Naime, jedini ugroženi dio zgrade je upravo taj na kojem je reljef. “Njegova konzervacija je hitno potrebna jer je kamen od kojega je reljef izrađen u vrlo lošem stanju i njegovu daljnjem propadanju uz atmosferilije svakodnevno doprinosi očito nekvalitetno izvedeno pročelje u kojemu se nalazi”, zaključuje on.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
