Ja sam gay, ne slikam vojsku u slavu Izraela

Izraelski art fotograf Adi Nes (44) stigao je u Zagreb iz Tel Aviva preko Beča, gdje mu je zaostala i prtljaga, da bi osobno sudjelovao u postavljanju prve izložbe svojih fotografija u Hrvatskoj. Razgovore s novinarima odgađa dok mu u hotel ne stigne kofer s katalogom vlastitih radova jer, kaže, “umjetnost mora pričati prije umjetnika”. Premda su dan uoči svečanosti u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU – tu prvi put izlaže i posljednju “Krist” – sve njegove fotografije još na carini u Frankfurtu, potpuno je opušten, razgovorljiv, srdačan i gotovo prisan. Teško bi bilo među suvremenim umjetnicima takvog kalibra pronaći nekog tko toliko spremno, detaljno, zdušno i analitično objašnjava svoju umjetnost. U Zagrebu će pokazati 14 fotografija impresivno golemog formata, međutim, priznaje nam, svaku izradi i u još većemu... No, i ovaj će format prekriti zidove Gliptoteke. Otkada je sa svojim partnerom usvojio dvije djevojčice, ne veseli se putovanjima kao ranije.

Radite li oduvijek inscenirane fotografije, često reinterpretacije slika starih majstora, a na temu muškosti i izraelskog identiteta, ili vam je trebalo vremena da se nađete?

- Nakon tri godine vojnog roka bio sam jako zbunjen i kaotičan 21-godišnjak, slikao sam i otišao u Jeruzalem na Akademiju umjetnosti i dizajna. O fotografiji nisam znao ništa, no zabunom sam se prijavio na studij fotografije. Nisam imao nikakav portfolio, došao sam sa svojim slikama i primili su me. Kasnije sam doznao da su me primili jer mnogi mladići nakon tri godine u vojsci otputuju na Daleki istok ili u Južnu Ameriku, i onda dolaze upisati taj studij s fotografijama Indijanki ili nekog egzotičnoga plemena. A ja sam došao s nečim potpuno različitim. Valjda su uočili i da sam kreativan i talentiran jer fotografija je zanat koji svatko može svladati, a kreativnost je ipak teško naučiti. Na prvoj godini studija sam, međutim, dobio alergiju na razvijač za crno-bijeli film i zato sam počeo raditi isključivo fotografije u koloru. A da bih preživio, cijeli sam studij na izraelskoj televiziji bio producent. Odmah sam snimao inscenirane fotografije. I moje teme su odmah bile muškost, identitet, homoseksualizam.

Mada vaša snimanja izgledaju kao da snimate igrani film, radite samo s naturščicima?

- Da, ne volim raditi s profesionalnim modelima. Čak i kada sam za Vogue Homme radio modni editorial, odlučio sam u odjeću s potpisom odjenuti obične, doduše zgodne, muškarce. To radim namjerno jer modeli znaju kako se treba ponašati pred kamerom i tako se izgubi njihova osobnost. Kada radiš s običnim ljudima, oni na set donose cjelokupnu svoju osobnost i ako znaš kako je uhvatiti, onda je to mnogo zanimljivije. Uostalom, razgovaram sa svim svojim modelima te onda njihove životne priče mogu unijeti u svoj rad. Kad sam pripremao fotografiju Noe iz serije Biblijske priče, znao sam da na tlu pokraj automata za prodaju DVD-ova želim golog čovjeka, starijeg od 60 godina koji nema logorsku tetovažu, a u Izrealu takvog nije moguće naći. Stavio sam oglas u ruske novine i na audiciji izabrao tog gospodina koji mi je rekao da je dugo radio kao model umjetnicima. Način na koji je legao na pod bio je potpuno drukčiji od onoga što sam ja htio. Nikad ne bih tako postavio model, ali on je zbog svojeg prethodnog iskustva legao kao da pozira i želi da se dobro vide njegovi mišići, tijelo. Odlučio sam mu se prilagoditi jer je on u tu moju fotografiju donio svoj život i svoj svijet. Kada sam, pak, radio audiciju za ciklus portreta u seriji “Vojnici”, jedan mi je mladić pričao da je na početku vojnog roka njegov dečko počinio samoubojstvo. Izabrao sam ga i dok sam hodao s njim na lokaciju snimanja, vraćao ga razgovorom u trenutak kad je pronašao svojeg prijatelja mrtvog. I zato je tako tužan na fotografiji. Htio sam njome pokazati da je on žrtva, kombinirati njegovu erotičnost i tugu.

Ima, međutim, onih kritičara koji vam predbacuju da ste tim fotografijama humanizirali ratove i tako podržali izraelsku vojnu politiku?

- Zaboravlja se da svaku vojsku čine obični ljudi. U počecima izraelske države fotografi su vojnika slikali kao svemoćnog heroja. U 60-ima je fotografe angažirala vojska, oni su radili za plaću i kako im je zapovjeđeno, tako su snimali. Fotograf američkog magazina Life u lipnju 1967. godine, posljednjeg dana Šestodnevnog rata, prikazuje prelijepog izraelskog vojnika u plavoj, bistroj vodi s blistavim nebom iznad njega i kalašnjikovom koji je uzeo neprijatelju. Na naslovnici Lifea taj vojnik optimistično i pobjedonosno gleda prema budućnosti. Ta fotografija je promijenila način na koji je svijet do tada gledao na Izreal. To je priča o Davidu i Golijatu. Ono što sam ja napravio s fotografijama vojnika bilo je da sam donio odluke: neću prikazati vojnike u borbi, oni neće imati oružje, prikazat ću ih dok se smiju, jedu, piju, odmaraju se, kao jako nježne, mlade, krhke, u doba sumraka kada je i svjetlo najmekše, romantično… Ne zato što se divim vojniku, nego jer se divim mladosti, divim se dobi u kojoj izraelski mladić ide u vojsku. A s obzirom na to da sam homoseksualac, pa na fotografijama postoji i taj dio mene, bilo je onih koji su spoj homoerotike i izraelskog vojnika smatrali provokacijom. Ako si dovoljno pametan, možeš kritiku pročitati između redaka. A većina onih koji cijene moj rad ne nalaze zanimljivim njegovu društvenu kritičnost nego to što on dirne ljude u srce.

Kakav je onda vaš stav o problemima Izraela?

- Ja sam liberal i osobno sam protiv okupacije: ona ništa dobroga nije donijela izraelskom društvu, i to se vidi, između redaka, na mojim fotografijama – vojnici su u crnoj, a ne idilično plavoj vodi, njihova budućnost nije jasna. Moj kriticizam je, međutim, jako sofisticiran, no takav sam i privatno i u svemu što radim. Mislim da se oni koji na taj način kritiziraju moj rad zapravo obračunavaju s mojom homoseksualnošću i liberalnošću. Moje je mišljenje o svakodnevnom životu, ne samo u Izraelu nego i drugdje, pa mislim i u Hrvatskoj, to da smo na putu od socijalizma prema kapitalizmu izgubili čovjeka i ljudskost. Onaj tko ne gleda, to ne može ni vidjeti. Znate, u Zagrebu sam tek jedno jutro i vidim predivne ulice, zgrade, parkove, ali ako ne gledam prema margini, ne mogu dobiti realnu sliku, zar ne?

Upravo su ljudi s društvene margine, beskućnici, protagonisti vaše posljednje serije “Biblijske priče”?

- Privatno sam 2004. godine bio u najvećoj krizi. Imao sam 38 godina, na televiziji sam dobio otkaz, i bio sam bez novca, napustio me i tadašnji partner, nisam imao svoj stan, bio sam bez nade... očajan. I onda sam se pitao zašto živim u Izraelu kad bih se jednostavno mogao preseliti u Ameriku gdje imam galerista i budućnost. Razmišljao sam o Izraelu: zašto smo mi izabrali orati tu tešku zemlju i svako malo ratovati itd. Moja domovina nije slatki dom, kao što bi se reklo. I onda sam pomislio da je to zbog Biblije jer je ona ključni dio našeg identiteta. Mi živimo na Svetoj zemlji i nemamo drugu. Odlučio sam uzeti za modele ljude koji ne predstavljaju izraelski identitet – beskućnike – i postavio ih kao biblijske junake da bi se shvatilo da su oni ljudi.

Kako se nosite s očinstvom? Usvojili ste s partnerom dvoje djece u manje od dvije godine.

- Imamo djevojčicu od godinu i osam mjeseci, i manju koja se rodila prerano, nakon svega šest mjeseci, pa je i sada jako majušna. Nisam još uvijek svjestan svih promjena kroz koje kao otac – homoseksualac prolazim, no osjećam da se želim vratiti u Izrael čim obavim posao. U prošlosti sam mislio da umjetnost nosim sa sobom gdje god išao, a sada shvaćam da je ona mene vodila po svijetu. I obično bih to iskoristio da ostanem i nakon obavljenog posla u novoj zemlji i bolje je upoznam. A sada se jedva čekam vratiti kući.