Ja sam stvorena za uloge teških i dramatičnih žena

Hrvatska glumica Marija Škaričić vratila se sa 61. filmskog festivala u Berlina puna dojmova. Uvrštena je među deset najboljih mladih europskih glumaca koji su bili predstavljeni u festivalskom programu Shooting Stars. Sa svoje 33 godine, ta rođena Splićanka igrala je u 18 filmova i svaka joj je glavna uloga donijela nagradu, počevši od 2004. godine kada je snimila “Tu divnu splitsku noć” s Arsenom Ostojićem i “osvojila” titulu najtalentiranije hrvatske glumice. Dva je puta osvojila filmsku nagradu Srce Sarajeva, a za ulogu u filmu Dalibora Matanića “Majka asfalta” nagrađena je Zlatnom Arenom na pulskom festivalu, ali i FIPA D’OR Grand Prize za najbolju žensku ulogu na International Festival of Audiovisual Programs u Biarritzu. Ta joj je uloga donijela i nagradu u Berlinu.

Djetinjeg osmijeha, zatvorena je i, naoko, pomalo sramežljiva. Potječe iz umjetničke obitelji. Majka Jadranka je modna kreatorica, a otac Ante bio je poznati slikar. Marijin brat Duje, koji ju je, kao i njezin životni partner, redatelj Hrvoje Hribar, pratio na festivalu u Berlinu, također je slikar. Sestra Nataša je novinarka, jedan ujak karikaturist, drugi filmaš, a teta Zarija Andreis pijanistica. Intervju započinjemo nominacijom za Shooting Stars u Berlinu, za film “Majka asfalta”.

Po kojim su vas kriterijima izabrali?

- Nominirani glumac do 35 godina mora imati glavnu ulogu u filmu koji je snimio u posljednjih godinu dana. Isto tako, taj se film u posljednjih godinu dana morao pojaviti na jednom od zapaženih filmskih festivala. Zatim, preporuka je da je film ili glumac dobio nagradu na domaćem festivalu. Tako je nominirano oko 25 glumaca iz zemalja koje su dio European Film Promotiona, od kojih je peteročlani žiri, sastavljen od filmskih profesionalaca, izabrao deset glumaca. Hrvatska je postala članica lani, a prvi nominirani hrvatski glumac bila je Zrinka Cvitešić.

Kakva je bila atmosfera tih dana u Berlinu? Kako ste doživjeli nominaciju?

- Bilo je to zanimljivo i korisno iskustvo, iako nisam uspjela vidjeti ništa od filmova. Raspored nam je bio suviše natrpan i nije bilo vremena ni za što drugo osim za obaveze vezane uz taj projekt. Od devet ujutro do ponoći, svaki dan. Uspostavila sam ipak neke kontakte i sada dogovaram sastanke. U Berlinu je bilo nas troje glumaca iz regije - Nik iz Albanije, Nataša iz Makedonije i ja. Razlikovali smo se od drugih po tome što jedini nismo imali svojeg agenta, što je vani nezamislivo. Berlinale je ogromna mašinerija. Tek na takvim događajima shvatite kako je film borba, industrija, promidžba, ogroman posao, lova i sve je tu u svrhu da bi se ta “mašina” nastavila kretati.

Na fotografiji snimljenoj u Berlinu, na kojoj ste s ostalim nagrađenim glumcima, upada u oči da ste jedina glumica koja nije u dugoj haljini. Govori li taj minimalizam nešto o vama?

- Istina, razmišljala sam o tome kako ću se za tu priliku odjenuti. Bila sam sigurna da će ostale glumice imati haljinu do poda pa sam skoro odustala. Moju je haljinu napravila moja talentirana prijateljica Zdravka Ivandija koja me veoma dobro poznaje. Ona mi je tada rekla - u toj haljini, to ćeš biti ti. I u tome sam se dobro osjećala. Stil pedesetih mi je blizak u odijevanju.

Ovo vam nije bio prvi susret s Berlinom. Tamo ste snimali i film “Shahada”.

- Ima nešto seksi, uzbudljvo u tom Berlinu. To je nesavršen grad velikog potencijala i dobre vibre koji ne skriva svoje nedostatke. Što se Europe tiče, on mi je najbliži i tamo se osjećam kao da sam kod kuće. Nisam baš sigurna da bi u njemu mogla provesti život, ali bih tamo svakako voljela boraviti neko vrijeme. Ima izvjesnu elegantnu dekadenciju i tamo se može naići na kojekakve ljude, na sreću i na nesreću… I ostavlja prostor mladima za kreaciju. U Berlinu, kao i u New Yorku, nemate osjećaj da ste u odnosu na nekoga ili nešto obavezni.

Što god ste do sada snimili, izazvalo je pozornost i donijelo vam je nagradu. S druge strane, u vašem se karakteru može očitati izvjesna upornost. Tri ste puta odlazili na prijemni na kazališnu akademiju. Je li gluma bila vaš jedini izbor?

- Nije to bilo sasvim promišljeno. Nedavno sam razmišljala o tome koliko sam uporno odlazila na te prijemne i mislim da je najveću ulogu u tome odigrala intuicija, jer tada još nisam imala jasnu ideju i usmjerenje. Po prirodi sam sklona odustanjanju i, ponekad, malodušnosti. No, kad “namirišem” nešto što meni izgleda da je pravo za mene, onda to ne puštam. Jednostavno, tako se dogodilo. Zapravo, kada sam taj treći puta išla na prijemni, sebi sam rekla - ovo je posljednji put. No, istina je, nisam imala rezervnu opciju. Ipak, kada sam 1996. godine po drugi puta išla na prijemni, imala sam alternativu, a to je bio studij jezika. Tada sam se prijavila na četiri fakulteta. Čak i na novinarstvo. Već sam tada dobro govorila talijanski, jer sam, nakon što sam prvi put pala na prijemnom, otišla u Italiju, u Treviso, čuvati djecu.

Zbog čega ste otišli u Italiju?

- Valjda zbog toga što je to tada bilo u modi. Iz Splita je dosta cura otišlo van čuvati djecu. Provela sam ondje deset mjeseci. U talijanskoj obitelji je bilo dvoje male djece. Nakon nekoliko dana ostala sam sama s malim Tommasom. S njegovom sam sestrom provodila manje vremena jer je išla u vrtić. Za mene je to, u toj dobi, bilo ludo iskustvo. Bila sam dijete u stranoj zemlji i čuvala sam tuđu djecu.

Je li vam boravak u Italiji ostao u sjećanju kao traumatično iskustvo?

- Bila sam jako mlada, imala sam svega 18 godina. U početku mi je bilo veoma teško. Kad sam se ondje probudila prvo jutro, rasplakala sam se i pitala se što ja tu radim. Svaki sam dan morala hraniti, presvlačiti i šetati dijete, usisati cijelu kuću, pospremiti krevete, srediti kupaonicu. Sve ono što doma, u Splitu, nisam radila. No, prvi sam puta u životu bila samostalna i zarađivala neki konkretan navac. Kad sam se navikla, obavljala sam sve s lakoćom, a s vremenom sam i zavoljela malog Tommasa. Mali je Tommasso, nakon nekog vremena, sa mnom progovorio prve talijanske riječi. Zvao me Ija. I danas povremeno sanjam tu obitelj. Nedavno sam ih potražila na Facebooku. Naravno, oboje su tamo. Zdravi su i veseli i to mi je drago. Danas Tommasso ima šesnaest, a njegova sestra Camilla 18 godina.

Što ste radili kada ste se, nakon Italije, vratili u Split?

- Po povratku u Split zaposlila sam se kao tajnica na Splitskom filmskom festivalu. Kad sam drugi put pala na prijemnom na Akademiji u Zagrebu, nastavila sam raditi na festivalu, ali sam se uključila u Kazalište mladih. Bila je to važna stvar za mene, jer napravili smo dvije izvanredne predstave. Goran Golovko i Jolanda Tudor napravili su s nama predstavu “ST - samo tako”, na temu narkomanije, i bio je to hit s kojim smo svugdje putovali. Igrajući te predstave, kroz godinu dana, opustila sam se i kada sam ponovno, treći put, došla na prijemni, došla sam drukačija, bez ikakvih očekivanja.

Što vam je ostalo u sjećanju od godina studiranja?

- U početku se nisam baš najbolje snašla i nisam se dobro osjećala. Postoji kontradikcija, izvjestan neobični mehanizam u mojem karakteru. Kad sam došla u situaciju gdje je bilo dvanaest mojih kolega i gdje smo bili, uvjetno rečeno, u istoj poziciji, shvatila sam to ugrožavajuće. Neobično, jer uporno sam išla tri puta na prijemni i kada sam konačno postigla što sam željela, otkrila sam da sam nesigurna u sebe. Veoma me dugo pratio taj unutarnji konflikt između želje da radim glumački posao i potpuno suprotne želje da se sakrijem, da se nikome ne pokazujem.

Vaši kolege vas doživljavaju kao samozatajnu osobu...

- Pa i nije baš sasvim tako. Nisam toliko povučena, nego više težim tome da ne budem eksponirana. Kao mala bila sam krajnje ekstrovertirana i glasna, a onda sam naglo upala u razdoblje u kojem sam imala sve veću potrebu da stvari obavljam sama sa sobom, da živim u nekom svom prostoru, što suštinski ne mora značiti sramežljivost. Dok radim, onda je to nešto drugo. Otvorenija sam i uzimam svoj prostor. Sve što ima veze s nekom samopromocijom, nije mi ugodno.

Neki misle da niste dovoljno “iskorišteni”, s obzirom na vaše kapacitete i glumački potencijal. S druge strane, snimili ste 18 filmova.

- To, zapravo, nije realna brojka, jer bilo je tu tek nekoliko baš velikih uloga. U nekim sam se filmovima doslovno samo pojavila. No, zaista se dogodilo da su sve glavne uloge koje sam igrala bile uspješne i sve su dobile nagrade. I nisam samo ja zaslužna za to. Bilo je i loših stvari koje sam radila, ali imala sam sreću da su me često pozivali dobri redatelji u dobre projekte s dobrim scenarijem i to je dobilo medijsku pažnju. Opća je percepcija da ja neprestano i mnogo radim. Ne mogu se požaliti, no imala sam velike “rupe” u vremenu i razdoblja kada sam sjedila doma i pitala se hoće li se ikada išta dogoditi.

Malo ste radili u kazalištu.

- Nakon Akademije, dvije sam godine radila samo u kazalištu. U Rijeci, Zagrebu, Splitu, svugdje. Nakon što sam s Arsenom Ostojićem snimila “Tu divnu splitsku noć”, krenulo je snimanje filmova. Bilo je manje prostora za kazalište, ali nikada iz njega nisam otišla.

Imaju li likovi koje ste glumili neku zajedničku tipologiju? Za što ste predestinirani?

- Za dramu, iako su sva lica koja sam igrala dijametralno suprotna. Narkomanka i majka koja odlazi s malim djetetom na cestu nemaju mnogo veze. U “Gospođici” igram iracionalnu, spontanu, “puknutu” curu. U “Shahadi” pak Muslimanku koja živi u svom izoliranom svijetu. Drame nije bilo jedino u “Muškarcu bez brkova” gdje igram zdravu, seljačku ženu koja stoji na svojim nogama. Redatelj Hrvoje Hribar prosudio je da sam dobra za to. (smije se)

Je li vam draga vaša uloga u filmu “Majka asfalta”?

- Svakako, iako ju je bilo zeznuto snimati. Uloga je zahtjevna, trebalo je pronaći stvari, kopati, tražiti neke druge prostore, drukčije od mojih, jer mi je nepoznata takva životna situacija. Drukčije, a opet moje.

Trenutačno imate probe za predstavu u ITD-u.

- Po cijele sam dane na probama jer 10. ožujka imamo premijeru “Medeje”, gdje igram Medeju, još jedan “težak” lik, u režiji Marine Petković. U postavi su sa mnom Marko Markovičić i Ana Karić.

Kako ste nedavno, u Berlinu, razriješili tu vašu nesigurnost, usred stotina bliceva i među poznatim filmskim zvijezdama?

- Sve sam sigurnija u ono što radim i sve se bolje osjećam u svojoj koži i u skladu sa samom sobom. Nemam više onolikih sumnji. Idem dalje i naprijed. Bez toga teško da bih mogla nastaviti raditi.