Slučaj “Palma” uopće nije slučaj “Palma”. To je slučaj “Hasanbegović”. I dogodio se slučajno, mada bi se po političkoj logici morao dogoditi prije ili kasnije.
Milan Bandić u politici uvijek djeluje intuitivno. Njegovi potezi vrlo često izgledaju kao da ih povlači zbrda-zdola. Istina, on nerijetko nema nikakav stvarni plan, ali kad mu se ukaže prilika, on je zna vrlo dobro iskoristiti. A sada mu se ukazala prilika da napokon s vrata skine političku pijavicu koja mu siše krv već neko vrijeme. Riješit će se Zlatka Hasanbegovića iz zagrebačke vlasti.
Zapravo, sukob uopće nije počeo onog trenutka kada je zagrebački gradonačelnik pozvao u službeni posjet svog još puno živopisnijeg kolegu iz Jagodine. To je grad u Srbiji koji se u drugoj Jugoslaviji zvao Svetozarevo. Dragan Marković Palma sporan je zbog svojih političkih veza s ratnim zločincem Arkanom (kojeg je hrvatska policija imala u rukama i prije nego što je počinio svoje najveće ratne zločine i pustila ga pod nikad razjašnjenim okolnostima). Nesporno je da je Palma surađivao i družio se s Arkanom početkom devedesetih. Kasnije je postao vječiti gradonačelnik Jagodine.
Bandić voli fontane, a Palma žirafe. Naime, potpuno neobjašnjivo, Palma je odlučio u tom srbijanskom gradu otvoriti zoološki vrt “Tigar” za koji je kupio i par žirafa. Mužjaka žirafu prozvao je Jovanča i poslije ga je “vjenčao” sa ženkom Emom u znak prosvjeda protiv gay brakova. Uopće ga nije zbunjivalo niti zabrinjavalo to što se “cela Srbija” sprda s njim. Pobjeđivao je na izborima, koalirao s onima koji su u određenom trenutku bili na vlasti u Beogradu, i to mu je bilo sasvim dovoljno. Baš kao i Milan Bandić.
Je li taj i takav Palma svojim dolaskom u Zagreb mogao izazvati krizu vlasti u hrvatskoj metropoli? Naravno da nije. Korpulentni i nezgrapni gradonačelnik neke srbijanske varoši i nekadašnji prijatelj jednog ratnog zločinca uopće nije bitan.
Kriza je počela onog trenutka kada je Milan Bandić nakon izbora morao dogovoriti politički savez sa Zlatkom Hasanbegovićem. Eskalirala je kad je Hasanbegović natjerao Bandića da promijeni ime Trga maršala Tita. Nije Bandiću previše bilo stalo do Tita, pustio bi on i njega niz vodu, i bez Hasanbegovića, kad bi mu to zatrebalo. Nepodnošljivo mu je bilo da to mora učiniti pod pritiskom. I da k tome neki preambiciozni bivši ministar kulture, ozbiljni desničar koji je već podijelio Hrvatsku, na tome politički profitira. Još tada su njegovi suradnici počeli raditi na Planu B. Očito, Bandić se nije želio obračunavati s Hasanbegovićem oko Tita jer ni dio njegove biračke baze nije nostalgičan za Jugoslavijom. Čekao je neku benignu priliku da ga eliminira. I pojavio se Palma.
S druge strane, Hasanbegović je procijenio da može uzdrmati Bandića u Zagrebu, a preko Bandića napasti i Andreja Plenkovića. Nezavisni za Hrvatsku, kojima je nominalna predsjednica Bruna Esih, posljednjih mjeseci izrasli su iz “nul tri” stranke u stranku s tri posto potpore. Bandićev saborski klub s tri zastupnika nabubrio je na 11 ruku. Time je postao prevažan saveznik HDZ-a i zato je Hasanbegovićev napad na Bandića bio i napad na Plenkovića. Sada ne samo da Andrija Mikulić, HDZ-ov predsjednik zagrebačke skupštine, brani Bandićevu poziciju nego se i HNS u Zagrebu suprotstavio Hasanbegoviću. A HNS je glavni konkurent Bandiću za poziciju strateškog partnera HDZ-a u Saboru. Bandić treba Plenkoviću, Plenković treba Bandiću, a Hasanbegović ne treba nikome.
Ali ni Hasanbegoviću, premda se predstavlja kao ozbiljni ideološki čistunac, zapravo nije glavni problem Palma. Glavni problem stranke Nezavisni za Hrvatsku jest prijedlog proračuna Grada Zagreba prema kojem resor kulture koji vodi njihova Ana Lederer dobiva manje novca. U politici, kao i u životu, uvijek se sve vrti oko novca. A manje novca znači i manje utjecaja. A manje utjecaja godinu dana prije europarlamentarnih izbora, zatim predsjedničkih i dvije prije novih parlamentarnih izbora pretkazuje politički krah. I to upravo u vrijeme u kojem je HDZ Andreja Plenkovića ostavio dosta veliku čistinu na desnici i prostor u kojem bi netko mogao postati protuteža centrističkoj vladajućoj stranci. Takva je situaciji bila i devedesetih kada je Franjo Tuđman, baš kao i Plenković, balansirao između centra i desnice pa je omogućio HSP-u Ante Đapića da ima desetak zastupnika u Saboru.
Milan Bandić je napadnut i krenuo je u obračun s Hasanbegovićem potpuno siguran da će imati većinu u Skupštini grada Zagreba i bez stranke Nezavisni za Hrvatsku. I sam Zlatko Hasanbegović, barem prema nekim izjavama, svjestan je da gradonačelnik ima zakaparene barem tri nove ruke, da mu Nezavisni za Hrvatsku više ne trebaju za održavanje većine u Skupštini i da će njegova inicijativa propasti. Ostatak oporbe u Zagrebu ne želi se vezivati uz njegovu desničarsku stranku. Hasanbegovićev poziv da se skupe potpisi cijele opozicije i da će onda Nezavisni za Hrvatsku biti prevaga za raspisivanje novih izbora u Zagrebu nazvali su “kukavičjem jajem”.
Kad palme njišu grane, neke i otpadaju.
