O stavka potpredsjednice Vlade Martine Dalić zasigurno će iznova potencirati pitanja prijevremenih izbora ili rekonstrukcije Vlade. U razne moguće političke konsekvence, sudske prijave i procese, ovdje nećemo ulaziti, nego ćemo pogledati kako bi izgledao scenarij prijevremenih izbora samoinicijativnim potezom Andreja Plenkovića ili raspadom vladajuće većine i izravnim padom Vlade.
Dva su moguća razloga za jednu vladu (koja se muči s negativnom percepcijom javnosti i minimalnim kapacitetom većine) da ona samoinicijativno izazove prijevremene izbore. Jedan je gubitak upravljačke snage do te mjere da je i rulet izbora manji rizik od svakodnevnog preživljavanja na rubu održivosti. Drugi razlog je iskorištavanje nekog dobro odrađenog posla kao poluge za “podebljavanje” postojeće većine nekim dodatnim “rukama” iz vlastitih redova.
Postojeća Vlada sigurno ne bi željela priznati da je prisiljena na prvi scenarij – odlazak na izbore “po kazni”. Takav bi se scenarij mogao dogoditi u slučaju dvostruko negativnog efekta Agrokora. Prvi je, nakon ostavke Martine Dalić (što je samo po sebi već snažan udarac Vladi), daljnje urušavanje Vladina aranžmana oko Agrokora, s drugi je neuspjeh nagodbe i novi domino efekt samog Agrokora. To sigurno nije scenarij koji bi sadašnja Vlada sama sebi željela. To je scenarij više sile koji bi značio i njezin kraj.
Nas, stoga, zanima drugi scenarij – scenarij svjesnog izazivanja prijevremenih izbora zbog poslijeizbornog novog preslaganja u režiji istog predsjednika Vlade, Andreja Plenkovića. Da bi netko izazivao takav scenarij, on treba dočekati i prepoznati dobru šansu za veću pobjedu od one koju sada ima u rukama. Izbori se ne izazivaju da bi se završilo na istom. Takva šansa treba biti neko pozitivno stanje koje će birači nedvojbeno honorirati sadašnjoj Vladi kao polog za novi, jači mandat.
Što to tako veliko Vlada može napraviti do jeseni, pa da joj se isplati staviti na kocku sadašnju tanku većinu (vrapca u ruci) radi neke komotnije pozicije (goluba na grani)? Nakon ostavki Ante Ramljaka i Martine Dalić te svih pratećih “percepcijskih materijala”, ni uspješno završen proces oko Agrokora više neće imati nikakav pozitivan politički impuls. Bit će to, u najboljem slučaju, samo prolazak kroz cilj jednog umornog trkača koji nije dotrčao ni do rekorda ni do medalje, nego je “samo” premoren doteturao do cilja.
Birači na kraju tunela neće imati osjećaj da vide svjetlo, da se dogodilo nešto veliko i spektakularno (čak i da jest!), nego samo da nas ta “santa” nije potopila, jer smo se nekako doteglili do obale. Možda će kapetan i očekivati da mu se čestita na herojstvu, ali će putnici (birači) istrčati na kopno s prilično sigurnim zavjetom da se na taj brod neće tako lako opet ukrcati. Ni uspješna sanacija Agrokora, pa ni uspješna turistička sezona (jer se to očekuje kao samorazumljivi temelj našeg preživljavanja) nisu ti veliki predmeti koji mogu poslužiti Vladi kao percepcijski džokeri za prijevremene izbore.
Nema nikakve treće teme na vidiku na kojoj bi Vlada mogla poentirati i opravdati izazivanje prijevremenih izbora. A izazivanje prijevremenih izbora (ako nema snažnog vjetra u leđa vladajućima) uvijek je rizik za vlast, a šansa za oporbu (a ne obrnuto!). Zato čak i sadašnji trend rejtinga stranaka, u slučaju izazivanja izbora, neće biti moguće promijeniti vladajućima – a on je za HDZ negativan.
Postojao je idealan trenutak, nakon HDZ-ova razlaza s Mostom, kada je trend bio naklonjen HDZ-u. Da su se tada raspisali prijevremeni izbori za termin vezan uz drugi krug lokalnih ili koji tjedan nakon lokalnih izbora (lipanj 2017.), HDZ bi imao uvjerljivi izgovor (slabe i nedosljedne potencijalne nove koalicijske partnere) na temelju kojega bi od birača tražio da oni presude s kim da formira novu Vladu. Birači bi to tadašnje prepuštanje odluke u njihove ruke afirmativno prihvatili i trend bi za HDZ nastavio biti pozitivan nakon raspisivanja izbora.
HDZ (34-35%) tada je SDP-u bježao golemih 12% (prema Crobarometru) ili 9% (prema CRO Demoskopu), dok su Most i Živi zid bili na oko 7%, odnosno 6%. U tom trenutku HNS je još bio cjelovit i u nekoj neiskrenoj koaliciji sa SDP-om, pa nije bilo ni Amsterdamske koalicije koja danas napada prijelaz praga u nekoliko izbornih jedinica (uz sigurna tri zastupnika IDS-a u VIII. izbornoj jedinici). Nije bilo ni Neovisnih za Hrvatsku (osim u Zagrebu), koji također kucaju na vrata izbornog praga u više izbornih jedinica.
Više sam puta tada ponavljao da je to jedinistvena prilika za HDZ, ali da Andreja Plenkovića više zanima kontinuitet Vlade nego jedan brzi rez radi većeg manevarskog prostora u budućnosti. Sada je ta budućnost (prebrzo) došla. Ali ta jedinstvena šansa nepovratno je ispuštena.
Da ne bismo govorili apstraktno, pogledajmo usporedne rezultate broja osvojenih mandata na dvojim prethodnim parlamentarnim izborima te projekcije mogućih odnosa snaga na zamišljenim prijevremenim izborima u lipnju 2017. i danas (pri čemu ovo “danas” znači zapravo najranije rujan 2018., pa se mora dobro razmisliti i o trendu koji će se događati idućih nekoliko mjeseci).
Projekcije za 2017. i 2018. nećemo “razrezati” samo na temelju nacionalnog rejtinga (cijela država jedna izborna jedinica), nego ćemo taj nacionalni rejting promatrati najprije u odnosu na isti takav prosječni nacionalni rejting ostvaren na izborima 2015. i 2016., a onda ga “spuštati” na svaku izbornu jedinicu posebno, uvažavajući nove odnose snaga i nove političke subjekte koji nemaju ravnomjerno istu snagu u svim izbornim jedinicama. Primjerice, Amsterdamska koalicija i Neovisni za Hrvatsku su na sličnih 6%, prema travanjskom CRO Demoskopu, ali sigurno nemaju takvu ujednačenost na cijelom državnom prostoru, nego su jači ili slabiji ovisno o regionalnom otklonu biračkog tijela u odnosu na zamišljeni nacionalni prosjek.
HDZ-ova je koalicija na izborima 2015. osvojiola 56 mandata (uz 3 dodatna “vanjska” mandata), točno koliko i SDP-ova (bez IDS-a, pa je uz njihova 3 mandata, rezultat opet bio potpuno izjednačen). Imali smo do krajnosti dovedeni duopol. Imali smo i Most - prvu nekontroliranu pojavu “trećeg” – s golemih 19 mandata. Živi zid je uzeo jedan, ali, pokazat će se (zbog saborske vidljivosti), presudan mandat za sljedeće razdoblje.
Nacionalni prosjek postotaka dobivenih glasova bio je sljedeći: HDZ-ova koalicija 33,4%, SDP-ova koalicija 33,2%, Most 13,5% i Živi zid 4,2%.
Na prijevremenim izborima 2016. HDZ (praktički samostalno) dobiva 59 mandata (sada uz 2 dodatna izvan RH), dok SDP-ova koalicija ostaje kraća za pet mandata. No, sada ni Most (uza sve prethodno nepovjerenje) nema kapacitet na temelju kojeg bi se obje strane natjecale za prikupljanje saborske većine. Most je, naime, dobio 13 mandata, a Živi zid s parterima 8 (bez želje da ulaze i u kakve većinske kombinacije). HDZ izlazi kao pobjednik koji odlučuje s kim će sastaviti većinu. Izabire Most. Uz manjinske zastupnike (koje, kao ni zastupnike izvan RH, nismo stavljali u tablice), naravno.
U tom trenutku nacionalni prosjek HDZ-a je bio 35,6%, SDP-ove koalicije 33,2%, Mosta 9,7%, a Živog zida 6,1%. Vidimo da je ta mala razlika od 2,4% na nacionalnoj razini između HDZ-a i SDP-a (u odnosu na 2015. godinu kada su bili praktično poravnati) izjednačeni rezultat iz 2015. “poremetila” za pet mandata u korist HDZ-a. A pri tome SDP-ova koalicija čak i nije padala, nego je zadržala identični postotak i 2015. i 2016. godine.
U odnosu na to, pogledajmo kakvu je usainboltovsku prednost HDZ imao u lipnju 2016. Crobarometar je HDZ-u davao 34,8%, a SDP-u (samostalno) 22,2%. CRO Demoskop je pak bio nešto milosrdniji za SDP, pa je odnos bio 34:24,8 u korist HDZ-a. Da tadašnjem SDP-u dodamo i sve koalicijske 1-2% partnere, koji čak i ne donose svoje postotke u punom smislu kao sinergiju zajedničkom zbroju, ostalo bi znatno iznad 5% prednosti HDZ-u na nacionalnom prosjeku. Taj prosjek je u nekoj izbornoj jedinici nešto veći, u nekoj nešto manji, ali zapravo u svakoj donosi jedan mandat HDZ-u više, a SDP-ovoj koaliciji manje.
Pogled na “semafor” je u tom izravnom srazu nemilosrdan za gubitnika. Jer kad je pad s 56 na 54, uz protivnikov rast s 56 na 59, donio velikih 5 mandata razlike, koliko tek pad s 54 na 46, uz protivnikov rast s 59 na 68, tu istodobnu putanju u suprotnom smjeru katapultira na 22 mandata razlike! Primjećujete da čak nismo HDZ-u dali deset mandata u odnosu na izbore 2016., nego smo u jednoj zagrebačkoj, zbog lokalnog rezultata, “nagradili” mandatom opciju Esih-Hasanbegović. A nismo ni SDP spustili za 10, nego 8 mandata. To znači da čak i nismo tu razliku ujednačeno honorirali HDZ-u, a mogli smo za još tri mandata dići HDZ (71), a za dva spustiti SDP (44) i tek tada bismo dosljedno proveli anketnu razliku! Nakon duopola to je bio trenutak za preuzimanje monopola. I bio je zaista “trenutak”!
No, HDZ-ov “ćup” predonosti se “razbio”. Ali se SDP-ov nije pokrpao. Zato je HDZ-ov pad manje dramatičan za klackalicu izjednačenja (jer SDP ne ide prema gore, pa da im se suprotnosti privlače), ali je taj zajednički pad anulirajući i za duopol i za monopol (potrošenu) šansu. Sad sve ide u smjeru “nulopola”.
HDZ gubi sam od sebe. Da su izbori doslovno “danas”, teško bi dohvatio i onih 59 mandata iz 2016., a izbori uvijek imaju minimalno dvomjesečno vrijeme između objave i održavanja u kojem trebamo računati i na trend. A on sada ne ide u korist HDZ-a. Padom Vlade (izazvanim ili svojevoljnim) trend bi se za HDZ vjerojatno samo još pogoršao. Zato smo i s ovih 57 mandata još uvijek darežljivi. SDP je sada sam, pa kad mu dajemo samostalnih 38 mandata, zapravo ga samo ostavljamo na vlastitim mandatima s prošlih izbora (bez koalicijske “prtljage”). I njihov samostalni rezultat može biti samo još niži nastave li se natjecati u kreativnoj disciplini internih podmetanja nogu.
Živom zidu smo na temelju sadašnjih oko 13% dali točno onoliko mandata koliko je Most imao 2015. s tim istim prosječnim nacionalnim rejtingom. Mostu, koji je u stagnaciji, dali smo 8 mandata, jer mu “za vratom pušu” Nezavisni za Hrvatsku s oko 6% (i najavljuju borbu za isto biračko tijelo) te Amsterdamska koalicija, također sa 6%. Živi zid je s prosječnih 6,1% zadnji put “uzeo” 8 mandata. Poučeni time, Nezavisnima za Hrvatsku dali smo šest mandata: po jedan mandat u dvije zagrebačke, dvije slavonske i dvije dalmatinske izborne jedinice, a Amsterdamskoj koaliciji četiri u osmoj (3 IDS-ova, plus 1 “sinergijski”) te po jedan u prvoj (Mrak-Taritaš) i desetoj (Puljak), a još jedan mogući u nekoj preostaloj zagrebačkoj izbornoj jedinici, dakle ukupno 7 mandata.
No, pravi problem nalazi se u nečem dodatnom (što sam nazvao “nulopol”). Čak i da nekoj od dvije najjače opcije damo i 5 mandata više, problem je u nedostatku koalicijskog potencijala. Rastom Živog zida te dviju suprotnosti – Neovisnih za Hrvatsku i Amsterdamske koalicije – dolazimo do sustava “nespojivih posuda”.
HDZ-u bi trebali Neovisni za Hrvatsku (ali oni ne žele neke manjince, koji također trebaju za većinu). HDZ-u bi u tom ne-manjinskom slučaju (uz Neovisne za Hrvatsku) trebao i Most. A to u ovoj kombinaciji nije “probavljivo” ni za jedne ni za druge. To bi bio konačni kraj Mosta.
SDP ne bi ni u kakvim kombinacijama mogao do vlasti kao “senior partner”. A bi li on htio biti “junior partner” – HDZ-u!? Ili mu možda dati manjinsku potporu, ali zauzvrat tražiti vođenje Sabora? Bismo li onda na nekim sljedećim izborima imali ove dvije stranke čak i u zajedničkom zbroju na 80 mandata?
A u sve to još uvijek nismo uveli potencijal nečeg potpuno novog, s kojim se uvijek mora jednim dijelom oka računati.
I eto nam paradoksa! HDZ je prije samo godinu dana mogao na prijevremenim izborima dobiti samostalnu većinu (samo uz manjinske zastupnike), bez klasičnog koalicijskog partnera. A u slučaju ovogodišnjih prijevremenih izbora teško da će uopće moći sastaviti ikakvu koalicijsku većinu.
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, Vlada Andreja Plenkovića kao da nema izlaz iz percepcije pesimizma i dvogodišnjeg nultog “ne talasaj” preživljavanja. Ali uvijek postoji (neki) izlaz. Andrej Plenković, izazvan bockanjima novinara o rekonstrukciji Vlade, dosad je tjerao inat, pa im kontrirao: E, baš neću! Moji ministri su najbolji!
Ali nije u tome stvar, da i jest tako. Rekonstrukcija Vlade s jasno komuniciranom vizijom i strategijom za iduće je godine zapravo jedini adut koji je preostao Andreju Plenkoviću. Prijevremeni izbori mogu mu izbiti iz ruku sve karte. S druge strane, umjesto zamjene samo Martine Dalić, odvažna rekonstrukcija Vlade, uvođenje nekoliko znalaca egzekutora i otvaranje dijaloga sa širokom javnošću o onom većem i od samog Agrokora – a to je strateški smjer Hrvatske kao države – jedini je adut koji je još ostao neiskorišten u ovoj igri.