PIŠE ROMANO BOLKOVIĆ ZA GLOBUS

KAKO MI JE BIVŠI SLOVENSKI PREDSJEDNIK OTKRIO KLJUČNI RAZLOG PROPASTI SPORAZUMA O GRANICI Kučan: Milanović je Račana gotovo optužio za veleizdaju!

 HANZA MEDIA

U Slovenskom domu u Zagrebu, u Masarykovoj 13, ovih je dana bio gost prvi predsjednik Slovenije, Milan Kučan. 'Prvi predsjednik' naziv je i knjige koju je povjesničar Božo Repe, njen autor, s Kučanom supredstavio zagrebačkoj publici. I ne bi to bilo ništa senzacionalno da nije jedne anegdote koja je u gotovo jednoiposatnom razgovoru uzgred spomenuta, i, sudeći po reakcijama prisutnih, gotovo da i nije zamijećena. Iako je, velim, spektakularna.

Ne, nije riječ o ponovnom dokazivanju činjenice da tajnoga sporazuma o nenapadanju između Miloševića i Kučana nije bilo. Znate tu priču: u nas je Slaven Letica govorio o potpisu u stanu akademika Dobrice Ćosića, 14. kolovoza 1991. godine, o kojem sam Ćosić piše u trećem volumenu svoga sedmodjelnog dnevnika. Repe je toj temi posvetio priličan ekskurs i iako bi bilo zanimljivo u studiju sučeliti Repea i Leticu, sama po sebi ta štorija nije naročito zanimljiva: s Miloševićem se, kako je kazao Milan Kučan prizivajući za svjedoka i Stipu Mesića, uzvanika te večeri, ionako ništa nije moglo dogovoriti, a sve što se s Miloševićem na tu temu razgovaralo, priča Kučan, može se svesti na Miloševićevu opasku o Slovencima koji Jugoslaviju nikada nisu željeli i Hrvatima s kojima Srbe veže – krv. Ako je išta, kad je već o toj temi riječ, tu zanimljivo, svakako je to onda opaska o “samoodređenju naroda”, a ne “samoodređenju republika”, što se u Hrvatskoj izbjegavalo ikada diskutirati, i o čemu ipak valja kazati riječ-dvije više. Na radiju “Plavi 9”, 2. listopada 1997., u emisiji s Tomcem, Tomčićem, Budišom i Krpinom, potonjeg sam u jednom trenutku upitao: “Zar ne mislite da Tuđman i HDZ koriste dva aršina, jedan za po doma, drugi za BiH: u Hrvatskoj se zagovara suverenost bivših jugoslavenskih republika, u Bosni i Hercegovini suverenitet naroda?”

Krpina, iako pametan tip, malo je zastao, no osmjehnuo se Tomac, jer mu je cijeli moj izvod koji će uslijediti bio unaprijed jasan: Ako su suvereni narodi, onda je moguće braniti Herceg-Bosnu, ali nije moguće osporavati Krajinu. U konzekvenci, nije moguće osporiti pravo naroda na famozno pravo na samoodređenje do odcjepljenja, kako se zapravo shvaćala konstitutivnost. O tome je u hrvatskomu tisku jedini pisao Stjepo Martinović, čija je argumentacija – jednostavna, pametna, ali preteška za hrvatsku javnost – počivala upravo na ukazivanju na tu po Hrvatsku spasovnu okolnost da su u SFRJ, ustavnom odredbom, suverene bile i republike, ne samo narodi.

Da nisu, Srbi su komotno mogli inzistirati na argumentu administrativnih granica koje su promjenjive i, što je važnije, tezi o svim Srbima u jednoj državi – ako je suveren samo narod, onda Srbi bilo gdje u Jugoslaviji imaju pravo izabrati život u jednoj, jedinstvenoj državi. Budući da je suverenitet Ustavom iz 1974. decidirano spomenut odmah u uvodnom dijelu, gdje se govori o načelima, pače uz rečenicu koja govori o pravu “naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja”, pa se tako kaže da su “nosioci suvereniteta naroda i narodnosti republike i pokrajine u granicama svojih ustavnih nadležnosti”, očito je na što se mogla pozvati Badinterova komisija. Komisija da, ali ne i hrvatska državna politika, koja se pravila blesava, barem u mjeri u kojoj je ona njena hercegbosanska ponornica uvjetovala zbivanja na površini, jer je argument koji bi Herceg-Bosnu smjestio u neki avatar Banovine Hrvatske bio na vlas isti onome koji je podupirao SAO Krajinu.

Kučanu je ta tema i prejasna, i odmah smo nakon predavanja o njoj porazgovarali: moram kazati, a mislim da se mogu pozvati na autoritet, koji je po definiciji minuli rad, da u Hrvatskoj nema političara ili državnika koji bi izgovorio pasus koji mi je mirno, u dahu, o razinama suvereniteta i njegovim nositeljima izgovorio prvi slovenski predsjednik. U kojoj je mjeri bio suveren državljanin SFRJ, u kojoj republike, kakve to veze ima sa suvremenom raspravom o prenošenju suvereniteta članica EU, tema je koju ću s Kučanom rado ponoviti pred kamerama odazove li se na moj poziv da s početka studenoga gostuje na HRT-u: prevažna je to tema, jer je ona demarkaciona linija liberalne i konzervativne pozicije u današnjoj javnoj diskusiji Hrvatske, ako ovo zavijanje na Mjesec tako možemo nazvati. Ali, kažem, iako je ta tema i pravažna – svaki će suverenist, ili hrvatski bolje kazano: nacionalist, danas Bruxelles proglasiti negdašnjim Beogradom – nije to bio akme večeri: iako me je štošta u govoru Kučana i Repea zaintrigiralo, u jednom sam trenutku gotovo poskočio na stolici. Evo o čemu je riječ: Kučan je spomenuo problem granica. Jasno, Piranski zaljev ili Savudrijsku valu, kako vam drago. I, sjetio se razgovora s Franjom Tuđmanom, koji mu je kazao: “Ne može Hrvatska ratovati sa svim susjedima”, jasno dajući do znanja da mu je stalo do rješenja otvorenog problema granice sa Slovenijom. Skicirajući kratku kronologiju toga problema, kao i pokušaja njegova otklanjanja, Kučan je u jednom trenutku kazao: “Račan, koji je imao volju taj problem riješiti upravo na tragu Tuđmanove ideje, jedne me je večeri nazvao i kazao mi: Milane, ja to ne mogu potpisati. Evo, ovaj čas je kod mene u uredu bio ovaj moj mladi suradnik Milanović i otvoreno mi rekao: Ivice, ako to potpišeš, ja ću te prvi smatrati vele­izdajnikom.” Ja sam ostao osupnut. A part od priče o parafu Olge Kresović-Rogulja i svim evokacijama okolnosti sporazuma Račan-Drnovšek, bez obzira čak i na meritum stvari, ovdje je fascinantno jedino i samo ovo Kučanovo svjedočanstvo da je Zoran Milanović Ivici Račanu kazao kako će ga, potpiše li taj sporazum, smatrati veleizdajnikom. Ne moram nikome u Hrvatskoj, ne nakon posljednjih parlamentarnih izbora, govoriti zašto je to krajnje ekstravagantan moment: Milanović koji tek petnaest godina kasnije počinje javno hrvatovati, isprva u srazu s Karamarkom, lupajući po govornici u domoljubnom zanosu, a potom naoko ničim izazvan i s Plenkovićem, do kraja otvorivši brešu, iz nekog je nepoznatog razloga taj svoj patriotizam/suverenizam/nacionalizam potiskivao desetljeće i pol! Sredinom srpnja napisao sam u ovom istom listu tekst naslovljen: Ispod maske socijal-demokrata Milanović je nacionalist tuđmanovskog tipa.

Hrvati su nevježe u demokraciji, povijest političkih ideja im je nepoznata, građanski odgoj ih ne uči osnovnim kategorijama kojima bi promišljali političku stvarnost usred koje su se obreli, i jasno da nisu u stanju imenovati fenomene i procese te politike. Stoga im je i taj naslov izgledao nevjerojatan, iako su mediji odmah potom, kad je Milanović dao oduška svom zapretanom nacionalizmu to snažnije što je veća bila sila njegova dugogodišnjeg potiskivanja, vrvili sličnim naslovima. Štoviše, danas se podrazumijeva da je Milanović izgubio izbore – što nema nikakve veze, ali to je druga tema – zato što se razotkrio kao nacionalist. Kad je s time započeo, a bilo je to u vrijeme afere Lex Perković, ni to se nije vidjelo, i ja sam dvije godine morao objašnjavati očigledno: ta čovjek je u ime nacionalnog suvereniteta ušao u sukob s EU i Angelom Merkel, dakle Bruxellesom i Berlinom – s jedne strane hrvatska Vlada, a s druge europska ministrica pravosuđa, eurobirokratkinja Viviane Reding kojoj je ovo samo predizborna tema, tako se to tada interpretiralo – ali hrvatska interpretatorska miopija nije dopuštala vidjeti o čemu je riječ: o suverenizmu tuđmanova tipa, u stvari: o nacionalizmu. Jasno, naše usijane desničarske glave nisu to mogle vidjeti, iako je i Tuđman štitio Perkovića, iako je njegov doprinos otvaranju granica oružju za rata dovoljan razlog da se to uvidi; one lijeve, sve dok Milanović Srbe nije nazvao šakom jada – a zadrti imbecili ni tada – nisu priznavale da je na čelu SDP-a nacional-socijaldemokrat, ako je socijaldemokrat.

Liberali – dobro, u Hrvatskoj ih gotovo i nema, ali jedan, dva koja se oglašavaju po medijima – u Milanovićevu su nacionalizmu vidjeli sjajan PR-potez, jer je ukrao agendu suparniku. Kad je ta “dekriminalizacija hrvatskog nacionalizma” skončala u burleski zvanoj puvanje-pred-Klemmom, onda se perception management više nije oglašavao. Sve u svemu, ono što je fascinantno jest shvatiti – a Milan Kučan je tu zaista idealan svjedok, jer nema nikakav interes kazati zadnju na Hrvaškem – da je Zoran Milanović od samoga početka bio krivi čovjek na krivom mjestu. Kazati Račanu na početku milenija i karijere da će ga, ustupi li dobar dio hrvatskoga ozemlja Slovencima, smatrati veleizdajnikom, dokazuje da je stanovao na krivom trgu. Ta činjenica resemantizira cijeli njegov opus: Milanovića će se morati, ako tko dokon jednom pokuša istumačiti njegovu političku ostavštinu, smjestiti samo i jedino u tu perspektivu: zatomljenog hadezeovca. Pogledati sada kako je izgledala kronologija njegove vladavine s toga motrišta silno je interesantan i zabavan posao. Vjerujem i njemu samome.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. prosinac 2022 02:52