Dr. Jozo Tomasevich (1908.-1994.), hrvatski ekonomist i povjesničar, koji je većinu života proveo u SAD-u, gdje je bio redoviti profesor na Državnom sveučilištu San Francisca, autor je knjige “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945.”, pisane 80-ih, na engleskome, i objavljene u SAD 2001. To kapitalno historiografsko djelo, prešućivano sve do danas u Hrvatskoj, upravo je izišlo, na hrvatskome, u izdanju EPH i Novog Libera.
Globus donosi ulomke iz poglavlja Posljednji dani oružanih snaga NDH, u kojem Tomasevich, na temelju brojnih autentičnih dokumenata svih zaraćenih strana, daje ocjenu završnih okršaja između Titove partizanske vojske i ostataka oružanih snaga NDH, što su potrajali sedam dana nakon kapitulacije nacističke Njemačke. Tekst je priredio urednik knjige dr. Ivo Goldstein. Oprema je redakcijska.
U završnim danima rata temeljna je preokupacija oružanih snaga NDH, kao i njemačkih snaga koje su se povlačile s Balkana, bila dospjeti izvan dosega partizana kako im se ne bi morale predati. Za Nijemce su te završne operacije jednostavno bile nastavak povlačenja koje je započelo u listopadu 1944. iz Grčke, Albanije i najjužnijih dijelova Jugoslavije. Čak i kada su 13. travnja 1945. Sovjeti zauzeli Beč, najveći dio njemačkih jedinica koje su se povlačile iz Grčke još se nalazio u dolini Drine. Planirana Zvonimirova linija istočno od Zagreba, koju su Nijemci i ustaše isprva mislili nepopustljivo braniti, nije se mogla održati. Sljedeći cilj bio je stići do sigurnijeg pribježišta u Austriji, jer su se po svaku cijenu željeli predati zapadnim Saveznicima (po maksimi “ratuj na Istoku, predaj se na Zapadu”). To je bio cilj i ostataka različitih četničkih jedinica, jednoga dijela Ljotićevih jedinica i slovenskih domobrana. Ciljevi tih kolaboracionističkih skupina bili su logični i prirodni, ali su se kosili s prethodnim odlukama Velike trojice o tome kako postupati prema njemačkim jedinicama i jedinicama pod njemačkim nadzorom prilikom prekida neprijateljstva.
Da bi se objasnio položaj NDH i da bi se olakšala predaja svoje vojske Britancima u Austriji, Vlada NDH je 5. svibnja poslala državnog tajnika Vjekoslava Vrančića, bliskog Pavelićeva suradnika, u savezničko vrhovno zapovjedništvo za Sredozemlje u Italiji. Međutim, umjesto da ga odvedu na sastanak, saveznici su ga smjestili u logor za ratne zarobljenike.
Vidjevši da je sve izgubljeno, ustaška Vlada i vojno zapovjedništvo prihvatili su se bijega u Austriju. Članovi Vlade su, kao skupina, napustili Zagreb 4. svibnja, dok je Pavelić s omanjom pratnjom napustio Zagreb 6. svibnja. Prije nego što su napustili grad, ustaše su sustavno posijali paniku među stanovništvom o opasnostima od napredovanja partizana kako bi potaknuli velik broj civila da im se pridruže kao izbjeglice. Mnogi su to i učinili, iako je među njima bilo više onih koji su se već povlačili ispred ili zajedno s kvislinškim snagama nego što je bilo Zagrepčana. Neki su ustaški pisci kasnije govorili o tom povlačenju kao o “plebiscitu za NDH”. Jasno je da su mnogim civilima dali puške kako bi im omogućili da se bore u toj posljednjoj fazi povlačenja.
Nema mnogo sumnje da je glavni razlog žestokih napora njemačkih i ustaških jedinica da pobjegnu partizanima bio strah da bi se potonji mogli prema njima ponašati na isti način i s istim osvetničkim žarom kao što su se oni ponašali prema partizanima i prema civilnom stanovništvu naklonjenom partizanima tijekom prethodnih četiriju godina.
U međuvremenu je u Rheimsu u Francuskoj 7. svibnja potpisan dokument o bezuvjetnoj njemačkoj predaji, a sljedećeg dana i u Berlinu. Odluku savezničkih sila da nametnu bezuvjetnu predaju silama Osovine donijeli su Roosevelt i Churchill još početkom 1943. Koncept “bezuvjetne predaje” postao je kamen temeljac savezničke politike i sastavni je dio dokumenata o predaji i Njemačke i Japana. Ta se odredba odnosila i na oružane snage NDH, koje su bile pod nadzorom njemačke vojske tijekom većeg dijela rata. To je značilo da su i one trebale obustaviti aktivan otpor 8. svibnja u 23:01 sati i ostati ondje gdje su se našle, što je podrazumijevalo predaju partizanima. Međutim, i general Löhr, zapovjednik njemačkih snaga, i Pavelić zapovjedili su svojim jedinicama da se nastave boriti. To je nastojanje, koje je trajalo cijeli tjedan nakon što je rat u ostatku Europe bio gotov, dovelo mnoge od tih jedinica do same granice, a neke stvarno i do austrijskog teritorija. Većina je, međutim, uhvaćena na jugoslavenskom teritoriju i zarobljena ili ubijena u završnim bitkama. Čak i one jedinice koje su uspjele pobjeći u Austriju, kao što ćemo vidjeti, poslije su bile prisiljene da se predaju partizanima u skladu s uvjetima predaje koje su postavili Saveznici.
Problem onoga što se stvarno dogodilo oružanim snagama NDH i izbjeglicama u pratnji koji su se povlačili prema Austriji u svibnju 1945. još izaziva bijes među hrvatskim emigrantima, jednako i među ustašama i među onima koji to nisu, i među jednim brojem nehrvatskih autora koje zanima taj problem zbog njihovih prokatoličkih i protukomunističkih gledišta. Oni ustrajno tvrde da su oružane snage NDH i izbjeglice stvarno prešle u Austriju i da su se predali Britancima na prostoru kod Bleiburga, da su ih Britanci potom izručili partizanima, a poslije su stradavali na tzv. marševima smrti. Posljedično, Britanci snose velik dio odgovornosti za zločin koji su počinili partizani.
Međutim, istina je nešto drugačija: Britanci nisu ni htjeli primiti oružanih snaga NDH, već je ustaškim predstavnicima brigadni general Scott, britanski zapovjednik, rekao da se moraju predati partizanima i da je on, odluče li to odbiti, spreman pomoći partizanima ukaže li se potreba. Potom je oko 20.000 osoba iz kolone pobjeglo i nije se predalo partizanima.
Tri problema vezana uz to pitanje još su predmeti rasprave. Prvo, koliko se vojnika oružanih snaga NDH i civila stvarno povlačilo i koliko je njih palo u partizanske ruke? Drugo, koliko je vojnika uhvaćeno na jugoslavenskom teritoriju, a koliko ih je uspjelo prijeći u Austriju i koliko ih je bilo vraćeno partizanima? I treće, što se dogodilo tim vojnicima i izbjeglicama nakon što su izručeni partizanima?
Valja naglasiti da su skupine koje su gubile imale propagandnog interesa prikazati što je moguće veći broj zarobljenih i tvrditi da su nad njima pokolj izvršili partizani. Partizani su, naravno, imali propagandni interes upravo u suprotnom. Međutim, stavimo li propagandu na stranu, jedna je stvar jasna: partizanske operacije protiv njemačkih jedinica i oružanih snaga NDH koje su bježale bile su vrlo krvave, s obzirom na to da su potonje odbijale pozive na predaju. Partizani, koji su se bojali da bi njihovi neprijatelji mogli pobjeći u Austriju i koji su bili nesigurni u ono što bi se dogodilo potom, nesmiljeno su ih nastojali opkoliti i uništiti ih što je moguće više. Nema mnogo sumnje da je mržnja koja se prema ustašama skupljala pune četiri godine sada došla do svoga vrhunca. Zapravo, završni ratni okršaji na jugoslavensko-austrijskoj granici bile su operacije razaranja i uništavanja, i zato su stajale mnogo života. Sudbina neprijateljskih jedinica bila bi surova čak i da su se pokorile odredbama bezuvjetne predaje. Ona je postala još surovija nakon što su pokušali pobjeći.
Činjenica jest da je apsolutno nemoguće utvrditi točan broj pripadnika oružanih snaga NDH i civilnih izbjeglica koji su pokušali izbjeći u Austriju, a bili su prisiljeni predati se partizanima. Ustaški i proustaški pisci pribjegavaju nerealnim procjenama, odnosno nastoje da se što je moguće više uveliča broj onih koje su masakrirali njihovi neprijatelji na kraju rata i da se umanji broj ili rijetko spomenu oni koji su umrli od njihove ruke, tj. Srba, Židova, Roma i antifašistički nastrojenih Hrvata u NDH. Komunistički autori, naravno, suprotstavljaju se takvim mistifikacijama, ali stvaraju i svoje mitove.
U posljednje se vrijeme na bivšem jugoslavenskom prostoru o događajima s kraja rata otvorenije razgovaralo, a u nekim je prilikama toj raspravi pristupljeno s više znanstvene skrupuloznosti. U tom smislu valja istaknuti objektivnu i pouzdanu demografsku analizu o događajima na Bleiburgu Vladimira Žerjavića. On je smatrao da su njegove procjene gubitaka stanovništva za cijelu zemlju vrlo precizne, a da su procjene za pojedina područja manje sigurna. Naposljetku, da su procjene za određene kategorije žrtava najmanje točne. Uzevši u obzir tu premisu, Žerjavić je izračunao da je ukupno 125.000 kvislinških snaga i kolaboracionista – što znači bivših jedinica Ustaške vojnice, Hrvatskog domobranstva i posebnih muslimanskih jedinica – iz Hrvatske, BiH te Srijema (dakle teritorija NDH) ubijeno tijekom rata i u stradanjima u svibnju 1945. i nakon toga. Od toga je 65.000 ubijeno tijekom rata, a 60.000 u svibnju 1945. i nakon toga. Od tih 60.000 gotovo 50.000 ih je ubijeno kod Bleiburga i na Križnom putu, a oko 10.000 u vezi s događajima kod Viktringa. Kad se žrtve ostalih nacionalnosti – oko 10.000 Srba i Slovenaca – pridodaju tome, događajima kod Bleiburga i Viktringa te njihovim neposrednim posljedicama može se pripisati 70.000 mrtvih svih nacionalnosti.
Što se tiče trećega pitanja, sudbine jedinica i izbjeglica izručenih partizanima u Jugoslaviji, čini se da nema mnogo sumnje da je velik broj kvislinških vojnika, osobito onih koji su nekada bili u elitnim ustaškim jedinicama, doživio kraj u Sloveniji ubrzo nakon 15. svibnja ili za vrijeme dugih marševa smrti prema kažnjeničkim logorima u tjednima koji su uslijedili. Kako bi izdvojili svoje protivnike, partizani su pregledali sve logore s ratnim zarobljenicima, pročešljali ruralna područja, skupine civilnih izbjeglica, vojne bolnice itd. Čak su i u svojim redovima pronalazili ustaše i četnike, koji su im se pridružili u kasnijim fazama rata kako bi spasili život i koji su se brutalno ponašali prema njemačkim i jugoslavenskim kvislinškim zatvorenicima kako bi otklonili sumnju sa sebe.
Za razliku od mnogih drugih operacija jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske, koje su jugoslavenski komunisti opisivali do najmanjih pojedinosti, vrlo je malo napisano o operacijama u Sloveniji u svibnju 1945. To bi samo po sebi upućivalo na to da su se zbile stvari za koje službeni i prokomunistički povjesničari smatraju da je o njima najbolje ne raspravljati.
Psihološki, lako je razumjeti oštro postupanje koje su partizani odmjerili domaćim neprijateljima. S obzirom na krvavu vladavinu ustaša, za vrijeme koje se lako gubila glava, kao i na ponašanje četnika i ostalih kvislinških formacija prema partizanima i propartizanskim dijelovima stanovništva, oni su teško mogli očekivati da će se izvući bez osvete. Građanski je rat u Jugoslaviji od početka karakterizirao iznimno visok stupanj divljaštva, i teško da je mogao završiti na drugačiji način. I pobjednici i pobijeđeni su došli iz istog društvenog i kulturnog zaleđa.
Međutim, osveta nije jedini čimbenik koji je igrao ulogu u oštrom postupanju prema poraženim snagama. Kao što smo vidjeli, oni koji su surađivali sa silama Osovine na kraju rata pokušali su sklopiti dogovor sa Saveznicima. Oni ne bi imali ništa protiv toga da nastave oružanu borbu protiv partizana s podrškom Zapada i da se vrate na vlast u Jugoslaviju, sada na račun zapadnih sila. Prilično je vjerojatno da se novi jugoslavenski komunistički režim, sporeći se sa Saveznicima oko Istre i Trsta, bojao upravo takva mogućeg razvoja događaja te je uništio koliko je god mogao svojih protivnika kako bi se zaštitio od potencijalne opasnosti. Preventivne mjere obrane partizana bile su također usmjerene protiv zavjeta preživjelih kvislinških snaga da će se boriti protiv komunističkoga režima i protiv kasnijih pokušaja ustaša i u manjoj mjeri četnika da se infiltriraju u zemlju kako bi vršili sabotaže i poticali građanski rat. Uništenje većega dijela kvislinških snaga zarobljenih na kraju rata – što je činjenica – bio je čin masovnoga terora i realizacija okrutne političke koncepcije, sličnog onome koji su prakticirale ustaše i četnici tijekom rata.
Fundamentalno je pitanje tko je odgovoran za kompleks događanja nazvanih “Bleiburg i Križni put“. Očito se o tome ne može raspravljati izdvojeno, kao što to ustaški i proustaški pisci redovno čine. On je tijesno povezan s uspostavom i općom politikom NDH, s ustaškim terorom usmjerenim protiv srpskoga stanovništva, s odlučnim savezom NDH s nacističkom Njemačkom i sa završnim nastojanjima ustaša da pobjegnu i da se povežu sa Zapadom protiv komunista. Stoga moramo zaključiti da je odgovornost za Bleiburg kolektivna odgovornost Pavelića i ustaškoga režima. Koju god da je cijenu hrvatska nacija platila tijekom i neposredno nakon rata, nju treba pripisati političkim smjernicama te male skupine fašističkih ekstremista koja je bila u savezu s tradicionalnim neprijateljima jugoslavenskih naroda.
Na ovome se mjestu može usporediti Draža Mihailović, vođa velikosrpskoga (ili unitarnojugoslavenskoga) projekta, te Ante Pavelić, vođa ultradesničarskih hrvatskih snaga. Mihailović je ostao u Jugoslaviji – kojeg su prijevarom partizani naveli da tako i učini – iako je svim njegovim glavnim pomagačima bilo suđeno, a neki su uspjeli i pobjeći. Draža na kraju umire mučeničkom smrću ostavljajući legendu iza sebe. Pavelić se ponio potpuno drugačije. Za razliku od bilo kojeg drugoga njemačkog saveznika, on je ostao vjeran Nijemcima sve do posljednjeg dana rata, zapravo dok nisu njega i njegove jedinice prepustili sudbini kad od njih više nisu imali koristi. Konačno, nakon što je njemačka, a samim time i ustaška vladavina završila u Hrvatskoj, Pavelić je mislio samo na spašavanje vlastite kože. S dugom i uspješnom karijerom koju je otprije imao u međunarodnim zavjerama, uspio je pobjeći. Za razliku od onoga što je general Mihailović za mnoge Srbe i nadbiskup Stepinac za mnoge Hrvate, Pavelić je napustio sljedbenike ne kao primjer mučeništva i nadahnuća, već kao primjer iznevjeravanja i sebičnosti.
Čak i nakon užasa i sramote rata, mnogi bivši ustaše i proustaški orijentirani Hrvati u izbjeglištvu, kao i prokatolički pisci i one skupine koje su bile naklonjene ustašama, nisu uspjeli shvatiti svu suludost proglašenja nezavisnosti i cjelinu ustroja ustaške države u uvjetima koji su tada prevladavali u Europi. Činjenica jest da se NDH nije mogla održati nakon rata kao nezavisna država, bez obzira na to koja strana pobijedila. U slučaju pobjede sila Osovine NDH bi izgubila još više teritorija od Italije i još bi više postala njemačko-talijanski protektorat nego što je to bila za vrijeme rata. U slučaju savezničke pobjede NDH bi nastavila postojati kao dio veće jugoslavenske države. Ukratko, NDH je bila u položaju iz kojeg nije bilo izlaza.
Kakvi bi bili izgledi ustaške države u hipotetskom slučaju pobjede sila Osovine? Ona je bila smještena, moramo se toga sjetiti, u geopolitički nedefiniranom dijelu Europe, bila je jedna od onih malih država koje je Hitler zvao “državama od dreka” (Dreckstaaten), koje su u tom trenutku postojale samo zato što se Njemačka i Italija nisu mogle dogovoriti kako ih podijeliti.
S obzirom na napore Njemačke da se proširi tijekom Drugoga svjetskog rata i na Hitlerove planove da se obračuna sa slavenskim narodima u istočnoj i jugoistočnoj Europi nakon potpune pobjede, lako se dao razaznati obris vjerojatnog Pax Germanica u tom dijelu svijeta. Nakon potpune likvidacije Židova, svi negermanski narodi Europe, u prvom redu Slaveni, više-manje su trebali biti porobljeni ili stavljeni pod njemačko tutorstvo. Podjarmljenim narodima ne bi ostao nikakav prostor djelovanja koji bi im omogućio održanje, a kamoli daljnji razvoj njihovih političkih, kulturnih i ekonomskih individualnosti. Cijelo bi se ovo golemo područje i stanovništvo pretvorili u ekonomski autarkično i politički i vojno “tisućgodišnje“ carstvo, pod njemačkim nadzorom i vodstvom.
Kakav bi bio položaj NDH u ovakvoj državi može se razaznati iz snažnog prezira koji su mnogi Nijemci izražavali prema oružanim snagama NDH (i neizravno prema političkim i vojnim čelnicima NDH te, naposljetku, i prema cijeloj hrvatskoj naciji). Mnogi su Nijemci, s Hitlerom na čelu, smatrali da su Hrvati nesposobni sami steći, održati i razviti vlastitu državu. S obzirom na te stavove, postavlja se pitanje bi li položaj Hrvatske bio bolji u Europi u kojoj bi dominirali nacisti od njezina prijašnjeg, međuratnog položaja u Jugoslaviji. Nameće se neizbježan zaključak da ne bi.
S druge strane, izgledi za očuvanje NDH u slučaju savezničke pobjede bili su jednako nepovoljni. Čak da su HSS i inicijatori plana Lorković-Vokić uspjeli prevesti Hrvatsku na stranu Zapada, Saveznici su smatrali nužnim ponovno uspostaviti Jugoslaviju kao državu. Čak i da se NDH ponašala pravično za rata, u poslijeratnom razdoblju ona ne bi mogla nastaviti postojati. Ona bi to još manje mogla s režimom koji je izazvao ogorčenje svih civiliziranih ljudi svojim razularenim bezakonjem i krvavim napadima protiv Srba, Židova, Roma i antifašistički nastrojenih Hrvata.
Ostaje, međutim, činjenica da je velika većina Hrvata željela hrvatsku državu. Nakon što su njima tijekom 840 godina vladale druge nacije postojala je neodoljiva psihološka i politička težnja za nezavisnošću. Međutim, politički čelnici u kritičnim povijesnim razdobljima u obzir moraju uzeti cijenu koja se treba platiti za nezavisnost, ne izraženu samo u ljudskim životima i patnjama već i u smislu nacionalne časti te u smislu izgleda opstanka novouspostavljene države. Iznad svega, nezavisnost ne smije biti privid, ona nije tek razmjena ovisnosti o jednoj naciji za ovisnost o drugoj. Vladko Maček, prvak HSS-a, koji je u travnju 1941. zastupao većinu Hrvata, nije bio voljan prihvatiti “nezavisnost” koja se tada nudila po cijeni koju je Hitler nametnuo.
Ustaška država od 1941. do 1945. nema ničeg zajedničkog s hrvatskim političkim tradicijama ili s političkim koncepcijama i stvarnim potrebama, interesima i ciljevima većine Hrvata. Taj neizbježni zaključak proizlazi iz ovdje iznesenih činjenica o tome kako je ta država uspostavljena, kako se ponašala, kako su je iskorištavale i zlorabile strane države koje su njome dominirale, i kako je završila.
Formalistički argument koji razdvaja proglašavanje NDH 10. travnja 1941. od njezinih političkih mjera tijekom sljedeće četiri godine – koji su mnogi Hrvati u emigraciji iznosili, a koji su željeli zaboraviti svoju povezanost s ustaškim režimom ili koji nisu voljeli ustaše premda im se sviđa zamisao o nezavisnoj hrvatskoj državi – neodrživ je. Proglašavanje NDH nije bilo posljedica široko rasprostranjene narodne hrvatske revolucije, nova država nije bila nezavisna, njezine političke smjernice nisu poticale mir u zemlji i njezino postojanje nije bilo ni u kratkoročnom ni u dugoročnom interesu hrvatskog naroda.