KOMENTAR GLOBUSA Kako su Živi zid i Most prošli kratki put od trećeg puta do stranputice

Most ne zanimaju fotelje niti političke funkcije. Bore se za principe i čiste ruke u hrvatskoj politici. Istovremeno, drugi put u manje od godinu dana sastavljanje Vlade u kojoj je Most slabiji partner zapinje baš zbog fotelja. Ne zanima ih policija i represivni aparat, ali žele svoje ljude na čelu ministarstava pravosuđa i unutrašnjih poslova. Ne zanima ih novac, ali žele kontrolirati Inu i dotok novca iz europskih fondova. Ne zanima ih vlast, ali najbitnije su im ovlasti prvog potpredsjednika Vlade i ingerencije predsjednika Sabora.

Most ne zanimaju fotelje niti političke funkcije. Bore se za principe i čiste ruke u hrvatskoj politici. Istovremeno, drugi put u manje od godinu dana sastavljanje Vlade u kojoj je Most slabiji partner zapinje baš zbog fotelja. Ne zanima ih policija i represivni aparat, ali žele svoje ljude na čelu ministarstava pravosuđa i unutrašnjih poslova. Ne zanima ih novac, ali žele kontrolirati Inu i dotok novca iz europskih fondova. Ne zanima ih vlast, ali najbitnije su im ovlasti prvog potpredsjednika Vlade i ingerencije predsjednika Sabora.

Jer, svi drugi su potencijalni prevaranti, mogući lopovi i vjerojatni manipulatori. Samo su oni pravednici koji izgrađuju novog političkog čovjeka. Komunisti su to pokušavali čitavo stoljeće, kršćani dva tisućljeća... Sada pokušavaju oni.

Čak 120.000 birača glasalo je za liste na kojima su se kočila imena Vladimire Palfi, Ivana Pernara i Ivana Vilibora Sinčića. I sad su u čudu, barem većina njih. Nisu znali za politički egzibicionizam, za financijske malverzacije, za laganje i prikrivanje istine, za odnose među njima... I, naravno, krivi su mediji jer o tome pišu tek sada. A mediji pišu tek sada jer su produžena pera krupnog kapitala, ekspoziture jedne od dviju velikih stranaka, plaćenici banaka, jer su korumpirani... Što bi tek o medijima govorili da su se afere koje sada ruše Živi zid otkrivale u vrijeme predizborne kampanje?

Tko je dakle kriv za kompromitaciju ideje trećeg puta u hrvatskoj politici?

Lideri Mosta u samo godinu dana pokazali su izniman talent i naučili sve o političkoj trgovini koju zovu pregovorima i ucjenama i ultimatumima koje nazivaju svojim uvjetima. Koliko je kratak put od Živog zida do žive sprdnje i živog blata pokazala je trojka Palfi-Pernar-Sinčić. Sve na čemu su temeljili svoju politiku dovedeno je sada pod znak pitanja. Tko će im vjerovati da se iskreno bore protiv nepravdi ovrha nakon svjedočenja Vinka i Ljubice Škvorc iz Belice kraj Čakovca koje Globus objavljuje u ovom broju?

Tko će vjerovati u Sinčićevu nepotkupljivost i političku nekorumpiranost dok govori u Saboru ako je u vlastitoj stranci manji od makova zrna? Tko može vjerovati egzibicionizmu jednog Pernara koji se poziva na imunitet saborskog zastupnika i prije nego što je položio prisegu i postao parlamentarac?

Ozbiljni demokratski deficit u velikim političkim strankama definiran je kao začetak i okosnica nedemokratskih procesa u državi i cijelom društvu. Caruje beskičmenjaštvo, karijerizam i nesmiljeno, bljutavo i ljigavo dodvoravanje političkim vođama i u HDZ-u i SDP-u. Fascinantno je koliko je malo vremena trebalo da Andrej Plenković postane neupitna politička i moralna vertikala u najvećoj stranci. Nema nikakve sumnje da će i nasljednik Zorana Milanovića vrlo brzo dobiti neku svoju malu aureolu i postati neupitan za dvorsku kamarilu na Iblerovu trgu koja živi samo od povjerenja šefa. No, SDP i HDZ barem fingiraju da igraju po nekim demokratskim pravilima zapisanim u nekim stranačkim statutima. Kakva su pravila igre u Mostu i Živom zidu? Njihovi lideri nisu podložni reizboru i provjeri kod svojeg članstva. Njihovi stranački skupovi održavaju se daleko od očiju javnosti. Njihove stranke zapravo i nisu stranke, nego neko političko živo tkivo koje raste i buja, splasne i opet nikne bez ikakva reda i pravila. Anarhistički šarmantno.

I Most i Živi zid nastali su kao logična reakcija na političke svinjarije etabliranih stranaka koje su se zgadile dobrom djelu birača. Ušli su u ispražnjeni prostor koji je nastao nakon kraha liberala, laburista i zelenih. U dva ubrzana izborna ciklusa dobili su glasove stotina tisuća ljudi i, ako to ne žele nepovratno izgubiti, moraju se početi snalaziti u svijetu ozbiljnog i realnog života. Pojava i prvi uspjesi intelektualno vrlo zrele nove stranke Pametno je samo prvo upozorenje. Slijede nove inicijative i na ljevici i na desnici.

Samo suprotstavljanje bezglavom bauljanju vodstva HDZ-a u vrijeme Tomislava Karamarka dovoljno je za pozitivnu ocjenu početaka Mosta, stranke koja sebe voli nazivati političkom platformom za djelovanje politički neovisnih i samosvjesnih ljudi širom Hrvatske. Međutim, to nije i ne može biti dovoljno. Da bi postali uvjerljiva i odgovorna politička alternativa, moraju nam objasniti što stvarno misle o nekim temeljnim društvenim i svjetonazorskim pitanjima. A to još uvijek izbjegavaju. Da bi konačno razjasnili tko su, s kim su i čiji su, moraju rastjerati magle oko svojih veza sa katedralama i biskupskim dvorima, ali i isposničkim špiljama iz kojih njihovi ideolozi s vremena na vrijeme izlaze da bi puku obznanili svoja najnovija viđenja.

Odlazak Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka s političke scene ne mora značiti nikakvu prekretnicu. Ni pojava ozbiljnog i za sada vrlo korektnog Andreja Plenkovića nije definitivna pobjeda civiliziranog profesionalizma u politici. Ima on jako puno posla dok ne učvrsti svoj položaj u samom HDZ-u jer još ga procjenjuju, vrebaju i čekaju iza svakog ćoška. Ali optimizam se, možda prerano, ali ipak vratio. Svjetlo na kraju tunela sada se ipak vidi. Samo, još uvijek nitko ne može biti siguran da to nije neka zalutala lokomotiva. Neki nepredvidljivi vlak s novim milijunima izbjeglica, s novom financijskom krizom koja bi mogla imati za posljedicu nekoliko loših turističkih sezona ili neki ozbiljniji regionalni sukob. A za to bi nam mogli trebati i zid i most. Pitanje je imamo li pravih zidara.