KOSOROV VELIKI PLAN: Darinko Kosor siguran je da će zahvaljujući koalicijskoj listi s HDZ-om liberali dobiti dva mjesta u Saboru i jedno u Vladi

U petak 28. kolovoza kasno popodne u prostorijama HSLS-a na Zrinjevcu 17 dočekao me mladi potpredsjednik stranke Dario Hrebak (rođ. 1981.). To je političar (dosad je u dva mandata već bio predsjednik mladih HSLS-a) za kojega će se tek čuti. Diplomirani je kriminalist i trenutačno radi na mjestu voditelja Odjela za statusna pitanja stranaca u MUP-u, u PU Zagrebačkoj, u Petrinjskoj.

Svi moji izvori iz vrha stranke govore mi da je Dario Hrebak jedan od onih ljudi koji će nositi stranku u budućnosti. On je podrijetlom iz sela Gudovca kraj Bjelovara, tako da bi se, po bjelovarskoj liniji, mogao smatrati i “punokrvnim” nasljednikom nekadašnje (do 2010.) predsjednice HSLS-a Đurđe Adlešič.

Sama Đurđa Adlešič govorila mi je o Dariju Hrebaku u superlativima, naglasila mi je da je u bjelovarskoj organizaciji HSLS-a, ali i šire, on stasao upravo uz nju (tako da se i ona sama osjeća za njega donekle odgovornom).

Naposljetku, veliki su izgledi i da na lokalnim izborima 2017. Hrebak bude kandidat HSLS-a za gradonačelnika Bjelovara.

On i Kosor međusobno su u odličnim odnosima, tako da će, kad dođe taj “dan D”, Kosor sigurno dati podršku Hrebaku (jednako kao što je i bivši predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, 2009., dao glas za Kosora, kad se ovaj bio kandidirao za predsjednika stranke).

Dugo me nije bilo u prostorijama središnjice HSLS-a, možda čak i dobrih desetak godina. Ništa se međutim odonda nije promijenilo - osim ljudi. A i neki su ljudi ostali isti. Dorica Nikolić, primjerice, još je politička tajnica stranke, kao što je bila i u Budišino vrijeme (trenutačno je na odmoru na Rabu, tako da se ovaj put nismo susreli).

Novi je, s druge strane, poznati TV-voditelj i urednik Romano Bolković, koji je ušao u HSLS otprilike u isto vrijeme (oko 2010.) kad je Kosor postao njegovim predsjednikom.

Inače se Bolković i Kosor poznaju još od ranih 1990-ih, kad je Bolković bio direktor programa, a Kosor direktor marketinga OTV-a (a, na neki način, i suutemeljitelj OTV-a budući da je kao tadašnji, i to zadnji, predsjednik omladine Zagreba dao svoj odlučujući placet formalnom osnutku te tada vrlo gledane i utjecajne alternativne televizije).

Sada, kad još traje sezona godišnjih odmora, u prostorijama HSLS-a vlada neuobičajeni mir, a pogled na park Zrinjevac s njezinih velikih prozora djeluje impresivno i nadasve opuštajuće. To je, bez premca, jedna od najboljih i najatraktivnijih lokacija u Zagrebu. Pomalo me razočaralo da baš nitko u vodstvu HSLS-a ne zna tko im je, ovdje na Zrinjevcu, prvi susjed. Točnije rečeno - tko im je bio prvi (ili drugi, nije bitno) susjed).

Kad se gradio Donji grad, tamo negdje u zadnjem kvartalu 19. stoljeća, velebna dvokatnica na adresi Zrinjevac 15 (u čijem je prizemlju danas propala i zatvorena kavana Lenucci) gradila se za bogatog srpskog odvjetnika i političara (bio je na liniji Hrvatsko-srpske koalicije) Bogdana Medakovića koji će u razdoblju 1906.-1918. (dakle punih deset godina, s kraćim prekidima) biti predsjednik Hrvatskoga sabora. I to, dapače, posljednji predsjednik hrvatskoga parlamenta prije ujedinjenja, tj. stvaranja Jugoslavije 1918.

Unuk pak Bogdana Medakovića Dejan Medaković (rođ. 1922.), koji je u toj kući, na Zrinjevcu 15, tik do današnjega HSLS-a, proveo veći dio svojega djetinjstva i dječaštva, emigrirat će iz Zagreba u Beograd u rujnu 1941., u vrijeme NDH, gdje će, u razdoblju Titove Jugoslavije, postati jedan od vodećih protagonista srpskoga nacionalističkog pokreta i jedan od ključnih svjedoka srpsko-hrvatskoga sukoba koji će 1991. dovesti i do srpsko-hrvatskog rata (odnosno Domovinskoga rata, po našoj terminologiji).

Dario Hrebak bio je vrlo impresioniran kad sam mu iznosio sve te podatke, uvjeren sam da će ubuduće imati sasvim drukčiji doživljaj Zrinjevca, kad se bude kretao ovuda, nego dosad (inače je njegovo radno mjesto, u MUP-u u Petrinjskoj, takoreći preko puta HSLS-ove centrale na Zrinjevcu 17, nema mu odande ni 5 minuta lagane šetnje).

U ovome trenutku HSLS je u svojevrsnome buđenju, a neki će od njegovih čelnih ljudi reći - i pred svojevrsnim povratkom na stare, slavne staze, iako, po mome mišljenju, ne treba pretjerivati s tako velikim optimizmom jer teško da će se HSLS ikada vratiti na one i onakve pozicije kakve je imao u vrijeme kad su ga vodili njegovi osnivači Slavko Goldstein, Vlado Gotovac i Dražen Budiša (iako mnogi upravo tu trojicu smatraju i glavnim sukrivcima za nezavidno stanje u kojemu se ta stranka danas nalazi).

Kao što je poznato, nakon neuspjeha na izborima 2011., HSLS je prvi put u svojoj bogatoj povijesti postao izvanparlamentarna stranka, što je u redovima te stranke doživljeno kao svojevrsna apokalipsa. Stranka je, gotovo preko noći, ostala bez ikakvoga političkog utjecaja, ostala je također i bez novca... Hrebak je međutim i dalje bio optimist, tvrdio je da on vidi svjetlo na kraju tunela i da se ne treba unaprijed predati. Navodno je u tom sijanju optimizma i u tim najtežim i najkritičnijim trenucima veliki udio imala i HSLS-ova veteranka Dorica Nikolić.

A kao svojevrsna zvijezda posve specifičnoga, pa i osebujnoga profila, daleko više zagrijan za ekonomiju nego za “golu” politiku, afirmirao se u HSLS-ovim redovima njegov glavni ekonomski strateg Josip Budimir, za kojega će svaki imalo upućeniji ekonomist u Zagrebu i Hrvatskoj reći da je gospodarski program što ga je on napisao za HSLS, uoči izbora 2011., najbolji ekonomski program ikada sastavljen od neke političke stranke još od 1990. naovamo. I to - važno je istaknuti - program napisan na tzv. libertarijanskim (ili radikalno liberalnim, odnosno radikalno reformističkim) osnovama. A to je upravo ona pozicija ili strategija od koje se očekuje da Hrvatsku napokon izvede iz dugogodišnje ekonomske i financijske krize u kojoj se ona nalazi.

Tamo negdje oko 2011., u vrijeme parlamentarnih izbora, bilo je indicija da bi HSLS mogao možda “zaigrati” sa SDP-om. No Darinko Kosor odlučio se za samostalan izlazak HSLS-a na parlamentarne izbore (prvi put nakon 15 godina). Iako je stranka osvojila 73.000 glasova i bila četvrta lista, zbog Izbornog zakona te raspršenosti glasova u svih deset izbornih jedinica nije ostvaren niti jedan saborski mandat. U rujnu 2014. godine Središnje vijeće HSLS-a donosi odluku o ulasku HSLS-a u Domoljubnu koaliciju s kojom očekuju pobjedu na parlamentarnim izborima.

Što danas - dva ili tri mjeseca, ili kojih mjesec dana više, uoči novih parlamentarnih izbora - za HSLS znači riječ “pobjeda”? To znači dvije krupne stvari, a u perspektivi se već polako nazire i treća (na lokalnim izborima 2017.).

Kao prvo, očekuje se da u budućoj Vladi RH – pod uvjetom da njezin mandatar bude Tomislav Karamarko – jedini kriterij izbora članova nove Vlade bude stručnost i iskustvo, a u takom izboru HSLS ima kvalitetne ljude kao što su ekonomski strateg stranke Josip Budimir i dr. No, isto tako u HSLS-u napominju da u Sporazumu s HDZ-om nisu dogovarali nikakvu podjelu izvršne vlasti, te da prvo treba pobijediti na predstojećim parlamentarnim izborima.

Za HSLS bi imenovanje Budimira za ministra gospodarstva (ili neku sličnu funkciju u novoj Vladi) imalo puno veći i dalekosežniji značaj od same činjenice da bi ta stranka imala svog čovjeka u novoj izvršnoj vlasti. Budimir bi, ako mogu tako reći, bio “medij” ili “mehanizam” preko kojega bi HSLS dugoročnije došao u priliku (ili prilike) za svoje novo veliko dokazivanje na hrvatskoj političkoj sceni, a onda i za neki novi uspon, odnosno pokušaj povratka (barem djelomice) na one stare dane ponosa i slave.

Pod brojem 2: ako na izborima pobijedi Domoljubna koalicija, HSLS bi u Hrvatskom saboru ponovno imao svoj Klub zastupnika, tj. ponovno bi postao parlamentarna stranke, što je, nedvojbeno, conditio sine qua non za daljnji dugoročniji opstanak stranke. Neformalno saznajemo da su u ovome trenutku najizgledniji mogući kandidati HSLS-a ako ih potvrdi Središnje vijeće za saborske zastupnike - u budućem saborskom mandatu - predsjednik stranke Darinko Kosor i jedan od njezinih potpredsjednika Dario Hrebak.

A pod tri: plan je da do lokalnih izbora 2017. HSLS ojača svoju lokalnu infrastrukturu te da izađe u pedesetak gradova i općina sa svojim kandidatima za gradonačelnike i načelnike.

Toliko u globalu, a sada nešto više o detaljima.

Pregovore između HSLS-a i HDZ-a započeli su prije godinu i pol dana predsjednik HSLS-a Darinko Kosor i politički tajnik HDZ-a Tomislav Čuljak. I tada je Čuljak - dakako, ne samo­inicijativno nego u Karamarkovo ime - dao HSLS-u jednu prilično lijepu, pa i galantnu ponudu, kao “ključ” ulaska HSLS-a u HDZ-ovu koaliciju: 3 (ili najmanje 2) mjesta u Saboru, čime bi HSLS opet imao mogućnost formirati Klub zastupnika.

Kad su se Kosor i Čuljak o svemu bili dogovorili, organiziran je jedan nešto veći (ali, kako doznajem, dosta opušten) sastanak u središnjici HDZ-a, na kojemu je bilo najmanje 6, a možda i 7 ljudi. S HSLS-ove strane bili su nazočni Darinko Kosor, Josip Budimir i Dario Hrebak; a s HDZ-ove - Tomislav Karamarko, Tomislav Čuljak i Milijan Brkić.

Karamarko je tom prigodom (a i na nekim kasnijim sastancima) objasnio zašto mu je toliko stalo da u svom, tj. HDZ-ovu taboru ima i HSLS. Rekao je da mu uopće nije bitno što HSLS trenutačno ima mali rejting i što mediji o njemu često pišu i s omalovažavanjem, ali da su mu itekako važne sljedeće četiri stvari, kojima bi HSLS mogao unijeti tzv. dodanu vrijednost u HDZ-ovu predizbornu koaliciju.

Prvi je argument bio taj da HDZ-u želi u svom predizbornom imageu imati tzv. europski štih, budući da je općepoznata činjenica da se Europski parlament sastoji od tri velike grupacije - od pučana, socijalista i liberala.

Drugi je argument gospodarski program, tj. (u najvećem dijelu javnosti općeprihvaćena) činjenica da najbolji ili najreformističkiji program od svih hrvatskih političkih stranaka ima upravo HSLS.

Treće, Karamarku trebaju i glasovi centra, budući da u Hrvatskoj još nitko nikada nije pobijedio a da, pored svojih vlastitih (lijevih ili desnih), nije pridobio i glasače centra.

I četvrto, Karamarko - već i kao povjesničar po struci - jako puno cijeni povijesni pedigre HSLS-a, tj. činjenicu da je ta stranka, uz Tuđmanov HDZ, bila najzaslužnija za stvaranje hrvatskoga višestranačja, odnosno parlamentarne demokracije u Hrvatskoj (u onome prijelomnom razdoblju 1989.-1990.)

Tu međutim sada dolazimo, jednim dijelom, i na sklizak teren, gdje ima određenih kontroverzija. Najveća kontroverzija glasi: što je to i na koji način Karamarko HSLS-ovcima točno bio obećao i što od svega toga stoji ili piše “crno na bijelom”?

Najtočniji, ali i najkomotniji, odgovor glasio bi: u vezi s time egzaktno ili materijalno ne postoji - ništa. Drugim riječima, koalicijski sporazum što ga je HSLS, u rujnu 2014., potpisao s HDZ-om ne sadrži u sebi ni jedan jedini članak koji bi se odnosio na bilo što što je, u personalnom smislu, vezano za izvršnu vlast.

I to je apsolutno točno - iako osobno ne bih unaprijed isključio mogućnost da je u nekoj vrlo ranoj fazi pregovaranja ili dogovaranja HSLS-a s HDZ-om nešto od toga možda čak ipak bilo stavljeno na papir, da bi onda to vrlo brzo bilo maknuto - možda i zato da se od toga ne rade i ne šire suvišne i štetne (i za jednu i drugu stranu) priče.

Neki od dobro upućenih HDZ-ovih insajdera prepričali su mi bitne Karamarkove riječi izgovorene na sastanku (odnosno na sastancima, jer bilo ih je više) s HSLS-ovcima:

- Ja svakako želim stručnu Vladu, a HSLS je premala stranka da bi dobila svog ministra. Međutim, mi vama možemo pomoći u “širenju priče”, tj. da dobijete svoj Klub u Saboru. A ne bih imao ništa protiv - dapače volio bih - da u toj budućoj Vladi bude Josip Budimir, ali nikako ne iz kvote HSLS-a, nego po liniji stručnosti.

Ono zbog čega ova priča nosi određene kontroverzije može se sažeti u tri stvari ili u tri prilično važna i osjetljiva detalja.

Prvo, Karamarko u svojoj stranci ima čitavu “hrpu” pretendenata na ekonomski resor u budućoj Vladi (Domagoj Ivan Milošević, Tomislav Ćorić i još neki) pa mu sada zasigurno ne bi odgovaralo da se javno govori ili piše da je on nešto bilo kome izvan HDZ-a ponudio ili obećao.

Drugo, postoje, u dijelu hrvatske političke javnosti, dvojbe oko toga koliko će buduća HDZ-ova Vlada uistinu biti reformska, a koliko će od najavljenih reformi ipak odustati (jer bi provođenje radikalnih reformi značilo masovno otpuštanje i HDZ-ovih tzv. uhljeba u lokalnim tijelima vlasti, tj. na razini županija, gradova i općina).

Treće, Josip Budimir - barem ga ja tako doživljavam - ne bi ušao, ma o kojoj funkciji da je riječ, u Vladu čiji program nije na liniji njegova programa, onakvoga kakav je on još 2011. napisao za HSLS.

I četvrto, HDZ-ov se ekonomski program - točnije rečeno: ekonomski program HDZ-ove koalicije - još radi. O tome mi je sam Budimir rekao:

- U HDZ-u su i mene bili uključili u pojedine faze rada na tom programu. Primjerice, Domagoj Ivan Milošević pozvao me na drugi HDZ-ov ekonomski forum, održan prošle zime u Westinu. A onda smo imali i neke sastanke u samome HDZ-u, na razini stranačkih odbora za gospodarstvo. Mi, tj. HSLS, i ostali HDZ-ovi partneri u koaliciji nedavno smo HDZ-u poslali svoje programe, i sada očekujemo da HDZ, čim završi sezona godišnjih odmora, sve to stavi na hrpu i objedini svoja i naša pojedinačna programska stajališta.

Predsjednik HSLS-a Darinko Kosor rekao mi je o mogućnostima da njegov stranački kolega Josip Budimir postane članom buduće Vlade RH sljedeće:

- Mandatar Vlade bit će Tomislav Karamarko i jedino će on predložiti sve članove Vlade. Ono jedino što HSLS od HDZ-a i Karamarka očekuje - to je da se poštuje ono što je napisano u našemu koalicijskom sporazumu, tj. da se poštuje kriterij struke. Ako kriterij bude struka, onda sam uvjeren da u novoj Vladi svakako ima mjesta i za našeg kandidata.

Sa svoje pak strane, nekadašnja predsjednica HSLS-a Đurđa Adlešič pozdravlja predizbornu suradnju HSLS-a s HDZ-om, a pritom mi je izrazila i žaljenje što do toga nije došlo i ranije.

- Na našem 15. stranačkom saboru, održanom 14. studenoga 2009. u Slavonskom Brodu - kazala mi je - bila je nazočna i tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, zajedno s nekolicinom ministara (Šukerom, Čobankovićem, Kalmetom itd.), pozvavši HSLS tom prigodom na dalju suradnju. Rekla je: “Odradimo mandat do kraja, a onda na prvim idućim izborima svi idimo zajedno!” Žao mi je što taj poziv nije bio prihvaćen, o tome je odlučivalo novo vodstvo stranke. Da je HSLS ostao parlamentarna stranka, opozicija bi danas bila puno jača jer bi HSLS rastao zbog liberalnih glasača koje HNS više nije uspio zadržati.

Na kraju nekoliko riječi i o tome kako će HSLS nakon parlamentarnih izbora formirati svoj Klub zastupnika u Hrvatskom saboru - jasno, pod uvjetom da na izborima pobijedi desna, tj. HDZ-ova koalicija. Računa se da će od HSLS-ovaca u Sabor ući Darinko Kosor i Dario Hrebak, a možda i još jedan član stranke.

Kosor će se na izborima natjecati u prvoj izbornoj jedinici. Nositelj desne koalicije u njoj bit će akademik Željko Reiner, a Kosor bi vjerojatno trebao biti drugopozicionirani na listi.

Inače, u toj, prvoj izbornoj jedinici međusobno će se sučeliti svi najistaknutiji lideri ljevice: Zoran Milanović i Vesna Pusić, Ivo Josipović, Mirela Holy i Ivan Vilibor Sinčić.

Nositelj druge izborne jedinice (koja obuhvaća i grad Bjelovar) bit će ili netko iz HDZ-a (možda predsjednik zagrebačke organizacije HDZ-a Andrija Mikulić) ili predsjednik HSS-a Branko Hrg, a HSLS će najvjerojatnije predložiti HDZ-u da njihov kandidat u toj jedinici bude Dario Hrebak.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: