Kruha i para

To vam je nešto čudno. Evo, ovaj moj mali stalno je u tijestu. Nama je to valjda u krvi - smije se Vera Kajtazi dok se kroz odškrinuta kuhinjska vrata do nas probija miris netom pečenih kroasana. Svakojakoga čuda će se do kraja dana ispeći u tom obiteljskom pogonu: barem 400 do 500 komada kruha i stotine peciva, najviše bureka od sira zbog kojega će se već od ranoga jutra na ivanjorečkoj prometnici koja vodi prema autocesti za Slavoniju zaustavljati gladni kamiondžije.

Ovdje Vera Kajtazi i suprug Shtjefen vode uspješan biznis koji se solidno odupire poplavi industrijskog štancanja kruha: obiteljsku pekaru ”Peka”.

Doduše, u poslu su osim spretnosti imali i malo sreće.

Svoje lokale ovdje još nisu otvorili pekarski “magnati”, a najbliža pekara od pogona Kajtazi udaljena je tri do četiri kilometara.

Ipak, sigurno je jedno: navali li u taj dio grada, na primjer, Pan-pek, za nekoliko dana u ulici će trgovine imati još Mlinar i Dubravica, o istome će razmišljati i u Frumentumu, a Ivanja Reka naglo će postati interesantna Klari, a možda i pekari Dinara.

Ne treba stoga čuditi ako za mjesec dana, kada zalutate u ivanjorečku ulicu Svetoga Ivana, na 200-injak metara ugledate pet do šest pekarnica, svaku blještavu na svoj način, iz kojih se šire mirisi kifleka i slanih roščića, špek rolica, čvorića, pivskih štangica, pužića, krijesta s orahom, zlevanka i ostalih delikatesa.

Tržišna je logika zapravo vrlo jednostavna: kruh se prodaje kao lud pa niti jedan proizvođač koji drži do imena ne može dopustiti da mu kvart zauzme suparnička pekarnica.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA