StoryEditor
INTERVJU

ANTE ZLATKO STOLICA 'Svašta je blizu i svašta daleko, ali blizina svega nije nužno dobra'

Zagrebački profesor književnosti, rođenjem Dalmatinac, adresom sad Zagorac iz Gornje Bistre, upravo je objavio zbirku kratkih proznih i poetskih crtica “Blizina svega”. Stolica je scenarist i redatelj više kratkih dokumentarnih i igranih filmova, a za „Kratki izlet“ nagrađen je 2017. Zlatnom arenom
Ante Zlatko Stolica
 Darko Tomaš / CROPIX

Možda je to kako se gledamo, kako jedni pored drugih prolazimo, što iz izgovorenog i neizgovorenog uhvatimo i ponesemo, zaključimo u trenutku, o čemu razmišljamo prije i poslije, možda se sve to ovih dana čini nebitnim, ili naprotiv, sad kad polažemo račune boleštinama, a i zemlja nam se pod nogama ulančano trese, možda to i jest krucijalna tema. Ante Zlatko Stolica u zbirci kratkih proznih i poetskih crtica, fragmentarnih bilješki piše o ljudima i trenucima.

Naslovio ju je “Blizina svega”, objavila nedavno Fraktura. Pripovijeda, da spomenem, o slaganju lancuna. Kaže da za takvo što treba dvoje, objašnjava, korak po korak, kako se osobe i koliko puta približe jedna drugoj a sve da spoje taj rub posteljine. “Dok se lancun lomi u svoje zadnje polovine, prisnost postaje neizdrživa. Slaganje lancuna je skoro pa zagrljaj.”

Piše, recimo, i o tome kako se rješavamo starih madraca, o Medvednici koja je s njegove zagorske terase svaki dan drugačija, o tome kako čitamo i o tome kako pišemo. Stolica je scenarist i redatelj više kratkih dokumentarnih i igranih filmova, za “Kratki izlet” nagrađen je 2017. Zlatnom arenom. Zagrebački je profesor književnosti, rođenjem Dalmatinac, adresom sad Zagorac iz Gornje Bistre.

“Četvrtinu ove knjige čine kratki zapisi koji su nastajali u zadnjem desetljeću, a ostatak materijala nastao je u zadnje dvije, tri godine nakon što mi se urednik Andrija Škare javio da bi Fraktura objavila knjigu. Još mi je ranije Pogačar rekao da mu se čini kako te crtice neće same funkcionirati, a istog mišljenja bio je i Škare, pa sam odlučio pokušati i s nekim duljim prozama.

Ako uzmemo u obzir da ova knjiga sadrži i poneku pjesmu, onda mogu reći da je najveći izazov bio kako složiti taj raznorodni materijal u jednu cjelinu. Naslov je tu dosta pomogao jer je odredio koncept.” Naslov je preuzet iz Oglasnika: “Prodajem stan, blizina škole, vrtića, autobus, zvjezdarnica, mir, blizina svega.”

Što je njemu, u životu obrazovana čovjeka od 35 godina, daleko i nedostižno, a što bi volio da mu je – blizu? “S prostorom uglavnom nemam nekih problema, ali vrijeme mi stalno izmiče. Volim sporo raditi, a današnji ‘poslovni modeli’ to baš ne trpe. Vidim doslovno nešto sveto u sporosti. Brzina je dobrodošla ako trebate iskrcati recimo devedeset vreća cementa, a uz to pada kiša. Za stvari kao što su knjige ili filmovi treba vrijeme koje je, eto da dođemo do majke svih odgovora, skupo.”

“Iako žive već trideset i pet godina zajedno, moja mama nema ime za moju babu – ako je želi dozvati, mora do nje”, kaže u crtici na 71. stranici “Blizine svega”. Čitatelju ostaje nagađati što se sve krije u tom odnosu, ponešto naslućuje o adresiranju, oslovljavanju starijih među Dalmatincima, pogotovo starijih koji nam nisu rod, a jesu obitelj.

Kakva je dinamika između te dvije žene? “Tu je crticu gotovo u potpunosti smislio moj otac - ne točno u toj formi, ali ne ni puno drugačije. Doslovno je rekao - evo to zapiši za knjigu! Ton u kojem je izrečena bio je duhovit, ali način na koji je crtica montirana u knjizi ostavlja prostor i za druga čitanja, kao i ovo u kojem se otkriva mentalitet i složena dinamika u kućama u kojima žive tri ili četiri generacije.

Babe su bitan dio knjige, a onda i mene samog. Dobar dio života spavao sam u istoj sobi s babom, bratom i sestrom. To je životno iskustvo koje će danas teško netko doživjeti jer su se ljudi, čini mi se, izborili za više prostora u nekom apstraktnom i bukvalnom smislu. Ali u literarnom smislu meni je to nezamjenjivo.

Gornja Bistra, 190320.
Jaklinova 17.
Ante Zlatko Stolica, pisac i autor knjige Blizina svega.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX
 

Koja bi bila alternativa tome? Da prijavim projekt na neku fondaciju koja će me poslati na neku rezidenciju koja će me poslati u neki dom za starije i nemoćne i onda ću pitati neke stare ljude: ‘Bako, šta mislite o sreći, šta mislite o slobodi, životu i koronavirusu?’ Naravno da je i takav pristup sasvim moguć, nekome vjerojatno i draži, ali meni za ovo što sam pisao ne bi puno značio.”

Kao što izvuče kameru u vlaku iz Zaprešića za Zagreb, snimajući umorna radnika za kratki videozapis “Pritisak”, izvuče li tako Stolica notes pa zapisuje po cesti, u tramvaju?

“Koncept s notesom bliži mi je dvadesetom stoljeću. Sve skice pišem u mobitel, a kasnije ih na kompjuteru raspisujem. Snimam jako rijetko jer mi se to čini previše agresivno. Pisanje mi je, u tom pogledu, puno draže. Sa snimanjem postoji jedna grozna stvar, a to je da vam bude žao ako se događa nešto zanimljivo a vi niste uključili kameru.

U pisanju toga nema. To je puno čišća pozicija. I ljudi se boje kamere. S pravom. Ja se također bojim kamere. Zato uvijek imam grižnju savjesti u tom pogledu. Recimo, radnik kojeg spominjete je legendarni Giovanni koji je sam po sebi performer pa tu onda i nisam imao neki problem snimiti ga.”

Piše roman, kazao je da će biti “jako dokumentaristički”. Kako ga piše, gradi, o čemu pripovijeda u njemu? “To da će biti ‘jako dokumentaristički’ nisam rekao. To je netko napisao nakon što sam imao promociju, a rekao sam upravo suprotno, rekao sam da ću se pokušati odmaknuti od tog dokumentarističkog koncepta.

Uglavnom, počeo sam pisati roman o svojoj susjedi koju zapravo jedva da i poznajem. Izgradio sam neku priču sam za sebe, a onda mi je moja žena (koja je s tom susjedom ipak bolja) nakon jednog razgovora s njom rekla da sam sve krivo zaključio. I ne samo da sam krivo zaključio nego je stvarna situacija posve suprotna. To me baš nekako oslobodilo jer me ionako vuče da se maknem malo iz te ‘dokumentarističke’ poetike koju, naravno, volim.”

U filmu “Svaki dan je Božić”, koji se može pogledati na internetu, kao i većinu ostalih kratkih filmova koje je Stolica snimio, roditeljima na sliku na zidu ucrtava jato galebova. Odakle mu ideja? Gdje bi njemu netko blizak mogao – ucrtavati galebove? “Ideja da to napravim nije postojala, došlo je nekako spontano. Učio sam za stolom za neki ispit, prošla su tri sata iza ponoći... A svaki sljedeći galeb dolazio je nakon što bih se vratio kući s izlaska.

Ne mogu znati gdje bi meni netko mogao crtati galebove, u tome i je draž. Svašta je blizu i svašta daleko, ali blizina svega nije nužno dobra. To me je i zaintrigiralo u tim oglasnicima iz kojih sam preuzeo sintagmu. Naslov je, u tom smislu, pomalo i ironičan jer je njihova reklama nekako naivna - kao, tu gdje kupiš stan, bit će ti blizu SVE. Nemoj, molim te, da mi je SVE blizu!”

Koliko je u filmu “Kratki izlet” istoimenog romana Antuna Šoljana, a koliko možda i Stoličinih osobnih, diskretno provučenih autobiografskih momenata? “Narativna struktura je Šoljanova - i redatelju Bezinoviću i meni ta dimenzija romana najviše se svidjela. U taj kostur ubacili smo mnogo toga našega.

Pustili smo da se događaju neke stvari, nismo imali čvrst scenarij - ako se i ono što smo imali uopće može zvati scenarijem u klasičnom smislu. Imali smo te neke dramaturške čvorove, a sve između toga bila je improvizacija - tu su onda izlazile i neke stvari koje su autobiografske. Sve dalje što se dogodilo s tim filmom jako nas je iznenadilo.

Recimo, bili smo već šokirani kada smo saznali da će se film prikazati na pulskom festivalu. A kad smo dobili Zlatnu arenu, Bezinović je to saopćio vlasniku apartmana kod kojeg smo odsjeli, a ovaj je rekao da neće nasjesti na foru - a argumentirao je to, sasvim ozbiljan, ovako: ‘Znam da niste osvojili Arenu, ja sam pogledao taj film.’” (smijeh)

U Privatnoj umjetničkoj gimnaziji u zagrebačkoj Gundulićevoj Stolica predaje hrvatski jezik. Pitam ga za online-nastavu, kako su se snašli on i njegovi. “Online-nastava funkcionira toliko dobro da do sada nema čak nikakve anegdote. Funkcionira dobro do te mjere da već dogovaramo da bismo neki oblik ove online-nastave trebali provoditi i u mirnodopskoj situaciji. Učenici vole promjene, njima je ovo sad osvježenje i zbilja rade, pišu, čitaju. E sad, što će biti ako ovo potraje dulje od mjesec dana, to se nitko ne usudi prognozirati.”

Što mu je u ovo koronadoba upalo u oči oko ljudi, ponašanja, dinamike društva, da ga je moguće i posve iznenadilo? “Izvanredne situacije su situacije povišenih emocija, romantike. Ne mislim, naravno, na romantiku u nužno pozitivnom smislu - makar može biti i pozitivna - to smo također vidjeli. Ljudi pomažu jedni drugima, pjevaju, vole se.

Sve je napunjeno nekim novim smislom. Recimo, sestra mi je poslala snimku od desetak sekundi kako moji u Splitu kartaju u dnevnom boravku. Snimka je užasno banalna, ali to što se trenutno ne možemo vidjeti odjednom diže ulog u cijeloj priči i sve odjednom ima jaču boju i značaj. Otac i baba igraju protiv brata i Srećka. Otac pita babu: ‘Imaš li punata?’ Baba kaže: ‘Neman.’ Otac odgovara: ‘A igraj onda duju dinari.’ Strašno banalna snimka, ali odjednom ima neku dubinu.”

Mailom sam Stolici dan uoči potresa slala pitanja za razgovor. Među ostalim sam napisala: “Čudne su, zanimljive te situacije koje u čovjeku izazovu emocije i razmišljanja s kojima i sam sebe iznenadi. Jeste li imali takvo što ovih tjedana?” Iskusniji za nepredvidljiv, recentan potres, koronavirus da i ne spominjemo, odgovara: “Napad koji trpimo od virusa i potresa toliko je scenaristički precizan i toliko simbolički sugestivan da je sasvim glup, a poruke su toliko jasne da ih je nemoguće uopće iščitavati jer su bolno očigledne.

Dakle, virus nas je potjerao u kuće i taman kad smo stvorili neki kult doma (dobro, to smo odavno stvorili, ali sad smo ga digli na još jednu dimenziju), kad smo se zatvorili u kuće kao u jedino utočište, udario je potres i potjerao nas van. Mi smo, recimo, izletjeli pred kuću ogrnuti jorganima. I baš kad smo mislili da smo spašeni, krenuo je padati snijeg.

Dakle, do jučer smo okopavali vrt i pisali crtice o golubovima koji skakuću po stepenicama, a već deset sekundi nakon toga izgledamo identično kao oni koje smo pustili da nam s malom djecom kisnu na granici. Da to prebacimo na film ili u knjigu bilo bi jednostavno pretjerano. Pao mi je vrlo brzo na pamet Boileau, koji u naputcima književnicima kaže:

‘Sve što je istinito nije i istinoliko.’ Iako mi izolacija ne pada teško, pada mi na pamet jedna sasvim neoriginalna ideja da treba napraviti jedan veliki tulum kada sve ovo prođe. Ali baš jedan jako veliki tulum. Ili, zapravo, ne jedan, nego više njih. Ta ideja je trenutno lijepa želja, ali ako se ova situacija produži više nego smo svi spremni na to, to će postati bolna želja. Nadam se zbilja da do toga neće doći.”

Što ga u životu raduje? Kad je zadnji put bio – sretan? Hrpu naizgled banalnih pitanja nižem ohrabrena pandemijom i potresom. A, i na tragu crtice iz “Blizine svega” koja kaže: “Popeo sam se na vrh pedaline i mahao mnoštvu ljudi koji su prolazili na trajektu. I ljudi su mahali meni; oni nikako ne mogu znati kako mi je jutros javljeno da sam dobio otkaz, ko što ni ja ne znam za pun brod njihovih problema. Ali ovako, dok mašemo, jedni drugima smo sretni.”

Ante Zlatko Stolica odgovara: “Zadnja stvar koja me baš obradovala bio je golub na jednim pulskim stepenicama koji se spuštao stepenicu po stepenicu. Nevjerojatno što mu je došlo. Nije bio ozlijeđen, barem se nije ponašao tako, jednostavno je odlučio šetati. Stepenice su uvijek prepreka - nisu baš za dokolicu i ako imate krila, šteta ih je u tom slučaju ne iskoristiti. Nije to sad neka pretjerana sreća, ali i mala sreća je dobra.

Možda je najveća sreća, nažalost, ona kada je Ivanišević osvojio Wimbledon. Malo je tužno da je tako, ali i razumljivo jer se sreća množi kako je dijelite, a svima nam je iz nekog razloga bilo stalo da Goran Ivanišević osvoji Grand Slam. Imam i naravno ovih privatnijih sreća za koje mislim da im nije mjesto u novinama. A tu je i sasvim prozaična sreća za ispričati, ali bilo bi je u ovom slučaju nepravedno prešutjeti - dolaze mi često neki dobri komentari na knjigu, i to me oduševi jer mi se knjiga tek tada oživotvori. Inače nemam neki odnos s njom.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:22