Monografija Franje Zvonimira Tišine, objavljena u povodu izložbe održane 2017. u Muzeju arhitekture HAZU, jednostavno je, ali oko vrlo ugodno i pregledno izdanje manjeg formata, koje uz tekstove donosi i popis svih radova ovog pomalo nepravedno zapostavljenog zagrebačkog arhitekta, kao i bogate ilustracije njegovih najvažnijih projekata i radova.
Tišinina arhitektura zainteresirala me kada sam, pišući o Pionirskom gradu, saznala da je njegov nesuđeni prethodnik bio Tišinin projekt Dječjeg grada u Maksimiru iz 1943. godine, koji nikad nije realiziran jer je bio preopsežan i s vremenom je pao u zaborav. Na skicama prikazanim u ovoj monografiji vidimo projekt ljetnog zabavišta s globusom - zatvorenom kupolom za igru u zimskom razdoblju, blagovaonicu i boravak, pa čak i “otok sa crnom kulom za zločeste”, koji je vjerojatno trebao biti postavljen na jednom od maksimirskih jezera. No Dječji grad nikada nije zaživio, baš kao ni neki drugi Tišinini za ono doba avangardni projekti: sveučilišni konvikt Napredak na Tuškancu, hotel s plivalištem u Preradovićevoj ulici, ili pak hotel na Plitvičkim jezerima u obliku tornja sa 16 katova koji simboliziraju 16 jezera.
Franjo Zvonimir Tišina rođen je 1910. u Zagrebu, u trgovačkoj obitelji. Nakon mature, obitelj ga šalje na Visoku komercijalnu školu u Beč kako bi se osposobio za preuzimanje očeve trgovine. No, mladog Tišinu to nije zanimalo te se radije opredjeljuje za zvanje arhitekta i vraća se u Zagreb, gdje se 1932. upisuje na Arhitektonski odjel Tehničkog fakulteta, a paralelno studira i violinu na konzervatoriju Vaclav Huml.
Njegov arhitektonski ugled, kako u predgovoru knjige piše Andrija Mutnjaković, počinje projektom Medicinskog grada na Šalati, no slijedom okolnosti zbog kojih je 1955. godine otišao u Beč, nedovoljno se o Tišininu radu pisalo, pa umjesto da ga, kao što kaže Mutnjaković, dočekamo s fanfarama, Tišina se u Zagreb vratio u tišini, baš onako kako ga je i napustio.
Njegov rad može se podijeliti u tri etape: od 1940. do 1942. Tišina je zaposlen kao honorarni inženjer u Ministarstvu građevina i u tom razdoblju intenzivno se bavi projektiranjem velikih socijalno-zdravstvenih sustava. Zajedno s Vladimirom Turinom radi na projektu izgradnje Medicinskog grada na Šalati, a zajedno potpisuju i Neuropsihijatrijsku kliniku, također na Šalati. Iz tog razdoblja je i već spomenuti Dječji grad, a potom slijedi njegov poratni zagrebački opus, možda i najbolje poznato poglavlje Tišinine arhitekture. Projektira više stambenih zgrada, realizira pregradnju sjemeništa na Šalati u Vojnu bolnicu, a posebno se ističe uređenjem koncertne dvorane nekadašnjeg Doma JNA u Zvonimirovoj ulici. Dvorana kapaciteta 723 sjedala imala je i terasu za ljetne predstave, kao i društvene prostorije u podrumu: dvoranu za biljar, kuglanu, te dvoranu za šah, mačevanje i stolni tenis.
Tišinin arhitektonski senzibilitet posebno se očituje u uređenju interijera: jedno od njegovih najuspjelijih rješenja iz ranih 50-ih interijer je obućarske zadruge Sloga u Ilici 12 koja, kako piše Aleksander Laslo, po svojoj inovativnosti ostaje gotovo nenadmašni primjer u toj arhitektonskoj tipologiji, a za čitaonicu Narodne štampe, također u Ilici, izradio je prekrasan namještaj za koji se nadam da nije ostao sačuvan samo na fotografijama.
Međutim, Tišina 1955. napušta Zagreb, što je bio njegov protest protiv akcije devet etabliranih državnih arhitekata koji su se usprotivili radu samostalnih arhitekata. Odlazi prvo u Graz, a potom u Beč, čime započinje treća etapa njegova rada koja traje sve do odlaska u mirovinu 1981. godine, a o kojoj piše Vera Grimmer. U Beču sudjeluje u izgradnji aerodroma Schwechat, tvornice i upravne zgrade Coca-Cole, te hotela Hilton, a zanimljivo je i da je od 1970. do 1972. radio na projektu zgrade za Olimpijsko selo u Münchenu.