Njemačka autorica Barbara Yelin u grafičkom se romanu “Irmina” bavi jednom od zasigurno najtežih i ponajvećih njemačkih, jasno i ne samo njemačkih, tema 20. stoljeća - istražuje kako su Nijemci, među njima mnogi do jučer miroljubivi, čak progresivno orijentirani, slobodoumni građani pristali uz Hitlera. Kako se dogodilo da su toliki zašutjeli, tiho gledali progon Židova i ostalih, zažmirili na zločine, okrenuli glavu, neki od njih naposljetku postali i aktivan dio mašinerije zla. Yelin u svojem romanu upečatljivim crtežima i pričom koju razvija pripovijeda kako je mlada Njemica iz srednjeg sloja - žena koja je prvo vrijeme uspona fašizma provela u Londonu, tamo se srela s idejama sufražetkinja i zaljubila u crnca kojega je više puta hrabro u Engleskoj branila od rasističkih ispada - vrativši se u Njemačku za kratko vrijeme mogla pristati šutjeti, potom se i ponešto približiti ideologiji antisemitizma.
Tema se, slučaj je htio, autorici nametnula u vlastitoj kući i obitelji. Makar je s tim pitanjem u glavi, u neku ruku, i odrasla, baš kao i veliki broj Nijemaca rođenih u desetljeću nakon rata. Jer, Njemačka je odavno u školski sustav uvela jasnu osudu nacizma, ta nacija odrasta i s osjećajem gotovo pa pounutrena kolektivnog srama zbog zločina Drugog svjetskog rata.
Dogodilo se da je autorica pod krovom vlastite obitelji našla podatke za koje joj je prvo trebalo snage da se suoči s njima, prihvati ih, proradi i odradi na osobnoj razini, a potom je priču o svojoj baki, ona kao stripašica i pripovjedačica, odlučila ispričati javnosti. Za to je, ističe, dobila i pristanak svoje obitelji, što joj je bilo na više razina bitno. Tako je nastao i u kontekstu današnje Europe, u kojoj su sve glasnije ekstremno desne političke paradigme, bitan grafički roman “Irmina”. Nema tome davno Tatjana Jambrišak prevela ga je na hrvatski, a u nas objavio VBZ.
“Našla sam nekoliko kutija s pismima, dnevnicima, fotografijama bake koje je moja majka čuvala ispod nekakve police u stanu. Nije to mama držala na skrovitom, tajnom mjestu, nego ih je jednostavno tamo pohranila, ispod police. Ta bakina korespondencija nije nešto što će šokirati na prvi pogled, jer treba vremena da prvo prođete kroz to, pročitate sve ne biste li uopće razumjeli o čemu je riječ. Pisma i dnevnici na hrpi su poput nekakvih puzzli, treba truda i vremena da biste sve te komade informacija skupili u cjelinu i shvatili što se doista dogodilo”, govori u intervjuu za Globus Barbara Yelin.
“Irmina” nije biografija njezine bake, gradila ju je, doduše, na toj pisanoj i fotografskoj ostavštini koju je pronašla, na to dodavala nove slojeve, kao autorica razvijala dalje, u namjeri da portretira 1930-e, potom rat, nacističku Njemačku, početak, uspon i pad, osvijetli tu šutljivu većinu koja je stala uz Hitlera.
“Popunjavala sam rupe koje u bakinoj biografiji nisam uspjela rekonstruirati. Djelić koji je ponajviše nedostajao jest baš srednji dio te njezine priče i kasnijeg romana, onaj koji se događa u Berlinu u doba nacista. Kako se stvarno ponašala, kako je doista reagirala, to je bilo najteže otkriti jer od tih sjećanja je bježala, i ona i ljudi njezine generacije. To nisu priče koje su te ratne generacije poslije prepričavale za obiteljskih okupljanja, rođendana, koje su dijelile kao što ljudi dijele obiteljsku povijest pripovijedajući anegdote iz prošlosti, koje se onda često prenose s koljena na koljeno. To nije dio naše kolektivne memorije, nego dio memorije naših predaka koji oni najčešće nisu bili spremni podijeliti s potomcima.”
Knjiga djelomice govori i o toj šutnji. “Što se događalo, baka ponešto, kratko, u romanu pripovijeda tek u starosti. Ali i u starosti ona uglavnom o tome šuti, to što kaže je zapravo krnje i posve rijetko. Nakon što sam pročitala njezine dnevnike i pisma, napravila sam jako puno istraživanja, išla u ahive, proučavala razne stvari, poput recimo toga što je u to doba žena srednje klase mogla vidjeti, čuti, znati kad je riječ o masovnom ubijanju Židova.”
Irmina je mlada žena koja 1934. dolazi u London, želi se osamostaliti, naći posao, upisuje dodatnu školu, uči daktilografiju. U njoj je istraživački i slobodarski duh, neopterećen njemačkim gubitkom u Prvom svjetskom ratu, nacionalsocijalizmom koji tamo počinje ključati, kao ni engleskim kolonijalnim rakursom. Zaljubljuje se i održava vezu s Howardom, ambicioznim oksfordskim studentom s Barbadosa koji u tamošnjoj Britaniji tvrdoglavo ne želi odustati od studija, koliko god da je izložen rasizmu. Talentirani crnac i britanskom društvu neprilagođena mlada žena iz zemlje koja Britancima postaje sve omraženija posve su, lako razumljivo, u tamošnjoj sredini neobičan par. Irmina se upoznaje s ostavštinom sufražetkinja, preko svoje stanodavke, ponešto prati i rad Laburističke stranke. Njoj, koja tek kreće u dvadesete, prirodno znatiželjnoj i željnoj slobode koja tad mnogim ženama nije dana, polako se otvara novi svijet.
No dogodit će se niz zapravo lako predvidljivih, posve prozaičnih životnih okolnosti koje će tu djevojku - što je ispočetka lako možemo zamisliti kako se razvija u aktivistkinju za građanske slobode, jer ona taj kapacitet i nagnuće ima - na koncu pretvoriti u suprugu SS-ovca i ženu koja Židove polako počinje doživljavati kako neprijatelje.
Irminina priča je bitna jer pokazuje ono što, unatoč istraživanjima, i dalje relativno malo znamo - govori o svakodnevnom životu običnih Nijemaca za nacističkog režima. Strip Barbare Yelin pripovijeda kako je baš svakodnevica, raskid ljubavnog odnosa, rođenje djeteta, običan život, a ne velike političke ideje, ono što usmjerava i često definira čovjekov svijet. Ranjen od svakodnevice, ako nije snažno politički angažiran i ako ga općedruštvene teme baš jako ne nose, često ih doživljava tek kao, doduše uznemiravajuću i gadnu, ali ipak prvenstveno tek kulisu životu. U fokusu mu je vlastita svakodnevica i ono što se s njim događa, pa ta povijesna pozornica, koliko god mučna bila, čini tek drugi plan. Ovdje čitamo osobnu priču žene koja završava kao službenica u državnoj upravi nacističke zemlje, svakim danom sve bliže prominentnim figurama režima.
Baku je Yelin poznavala, umrla je prije dvadesetak godina, u vrijeme kad je autorici bilo osamnaest. “Sjećam se trenutka kad sam je pitala o nacistima, od nje pokušala doznati kako je bilo živjeti u to doba. Odbila je govoriti o tome. Rekla sam joj da njezina generacija mora o tome pripovijedati mojoj generaciji. Nisam tad znala ni slutila zašto je odbila. U jednom mi je trenutku kratko kazala da je bilo grozno, ali to je zapravo sve što je odgovorila. Našavši ta pisma i dnevnike, bila sam jako znatiželjna i zainteresirana pročitati ih. Sve je pisano rukom, u pismima su rukopisi brojnih raznih ljudi, u njihovu je sadržaju i puno nebitnih stvari. Sve sam to pomno iščitala, potom počela razne tamo navedene informacije, pogotovo one koji se odnose na neka javna događanja i povijesne događaje, uspoređivati s povijesnim izvorima i s pričama drugih ljudi. Bio je to dug proces i prije nego što sam uopće počela skicirati svoju priču”, opisuje Yelin.
Radila je istraživanje korak po korak. “Naravno da sam imala i neki osjećaj osobne težine u svemu tome, vezan uz činjenicu da je ta žena bila moja baka. Za mene je ta priča jako frustrirajuća, kao unuci mi je bilo teško suočiti se s njom. Kako da vam to kažem... tražim prave riječi. Zapravo - jako me razočaralo to što je moja baka bila dio nacističkog društva, a i iznenadilo me otkriće koliko je u tom društvu bila široka potpora nacistima. To je tražilo i neko moje osobno suočavanje s tim saznanjima. A poslije i analiziranje svega. Meni je otkivanje tih obiteljskih dokumenata, bakine ostavštine i istraživanje koje je potom uslijedilo bio proces učenja i pokušaja razumijevanja. Pitala sam se kako je jedna više-manje slobodoumna žena mogla postati netko tko podržava naciste. Koji su to sve razlozi što su je naposljetku pretvorili u takvu osobu?”
Baku pamti kao jaku ženu, usamljenu, strogu. “Naučila me mnogim stvarima, ali sam uvijek osjećala njezinu emocionalnu distanciranost. Nije bila osoba od dodira i zagrljaja, nije bila topla. Kako Irmina kaže u romanu, ona ‘nije slaba’. Ali to je nešto što je, moguće, zajedničko toj ratnoj generaciji, ne bih rekla da je to samo dio osobnog karaktera moje bake.”
Je li autoričina majka znala kako je njezina majka preživjela godine nacizma i rata, je li joj to bilo poznato i prije nego što se njezina kći uhvatila analizirati bakina pisma i dnevnike? “Da, djelomično jest znala. Znala je za priču s Howardom, jer joj je baka pričala o Howardu. Ta priča je bila dio obiteljskog pamćenja. Voljeli smo slušati o tome. Što se tiče bakina odnosa prema nacistima, moja je majka time bila samo djelomično iznenađena. Znala je priču o svojem ocu, bakinu mužu koji je podržavao Hitlera. On je poginuo dok je ona bila dijete. Uvijek su takva mjesta u životu mješavina raznih situacija i informacija. Mislim da je to što baka nije o tome pripovijedala dijelom i podsvjesno. No, moja je majka jako dobro reagirala kad sam joj ispričala što sam saznala i kad sam joj kazala da bih htjela istražiti tu priču, napraviti roman, ići s time u javnost. Imala sam za to njezinu potporu i na tom sam joj jako zahvalna.”
Dugo je trebalo da, nakon što je pronašla bakina pisma, autorica počne skicirati roman. “Više od deset godina razmišljala sam o svemu tome. Doista jako, jako puno sam promišljala o toj konfliktnoj temi, o mnogim pitanjima vezanima uz nju. Jedan me kolega ohrabrio, on mi je rekao da je to priča koju moram ispripovijedati. Znala sam da to neće biti lako, da je riječ o kontradiktornoj priči. I doista, trebalo je puno godina da to naposljetku i završim. Istraživanje oko priče i postavljanje priče trajalo je tri godine, skice, dijalozi... To je najveći dio posla, ali ja ga baš jako volim. Volim raditi na konstrukciji priče, razmišljati što dati likovima da kažu glasno i kako dati naslutiti ono što nije rečeno.”
Mučila se s time, puno razmišljala o tome što bi ona u određenim situacijama rekla i što ne bi rekla. “Ne radim tako da napišem priču pa je potom crtam, već je to uvijek puzzle, do samog kraja procesa. Imam nekoliko dijelova o kojima želim pričati, raditi na tome, pa onda vidim što nedostaje i čega je eventualno previše. Pokušavam upoznati svoje likove dok crtam, razmišljam o njima dok crtam, jer crtanje je za mene vrsta istraživanja, načina na koji dolazim do stvari, do zaključaka. Ako hoćeš nešto ispričati crtežom, trebaš razmisliti što je iza te kuće koju crtaš, gdje pada svjetlo, kakvu odjeću su ljudi tada nosili, kako su u to doba izgledale ulice, pozabaviti se svim tim naoko posve jednostavnim stvarima, paziti da one imaju smisla i da su što bliže tadašnjoj realnosti. I jasno, misliti što ćeš staviti kao tekst, što su njihove izjave, a što su misli i razmišljanja, neizgovorena, nekad tek naslućena. Crtam da bih se crtanjem nekako približila onome kojega crtam, to je uvijek nekakav moj pokušaj razumijevanja, istraživanje. Bitan dio mog rada jest naći put do lika.”
Je li joj i koliko, naposljetku, bilo moguće razumjeti baku? “Za mene je to zapravo bilo zastrašujuće iskustvo. No, u drugu ruku, ja jesam željela čuti tu priču. Bila sam frustrirana, ljuta. Ali ja sam i umjetnica, ta priču sam, nakon osobnog, krenula odrađivati i na tom, drugom nivou. Bila mi je silno zanimljiva. Nije to samo pitanje kako se ona mogla promijeniti tako drastično, nego i pitanje koliko je stvarno znala, pitanje što su mnogi ljudi tada znali o ubijanju Židova, jer mnogi su tvrdili da nisu imali pojma što se događalo. Istraživanja pokazuju da su mogli znati. Irvina govori o nekim događajima koji su bili vrlo javni. Ona ih je vidjela. I nije to samo ona, nego općenito ljudi toga doba. Stvari su se događale na ulici, njima ispred očiju. Važno je to istraživati. Tražiti odgovore”, objašnjava.
“Mi živimo u doba kad to postaje još bitnije, osjećam to kao svoju obavezu dok gledam kako u Europi jača desnica. Danas je bitno, možda više nego ikad nakon Drugog svjetskog rata, govoriti o tim temama, upozoravati ljude koliko je sklisko polje osobnih odluka i naposljetku osobne odgovornosti. Zato mi je bitno da mnogi pročitaju Irmininu priču. Istražujući baku i njezine sugovornike, jako me je zanimalo proniknuti u tu mješavinu kompleksnih razloga koji su doveli do toga da se u ratu ponašaju kako su se ponašali.
Na početku je to lik koji je mnogima dopadljiv, sviđa se ljudima da hrabra mlada žena, koja odlazi od kuće, prkosi vremenu i općeprihvaćenim normama. Poslije, kad je život stisne, ona reagira kako već reagira. A mi se pitamo što bismo napravili da smo u njezinim cipelama. Bismo li bili dovoljno hrabri da se odupremo?”
Oklijevam pitati je što misli da bi ona napravila na mjestu svoje bake. Besmisleno mi se čini to “što bi bilo kad bi bilo”, jer baš ovaj roman pokazuje kako život nepredvidljivo može meandrirati u posve suprotnim pravcima. “Jako je lako reći: ‘Sigurna sam da bih ja učinila bolje nego moja baka.’ Tu je silno bitno kako čovjek shvaća pitanje osobne odgovornosti, to kako se ponašamo i kako reagiramo u našim svakodnevnim životima ima šire reperkusije u društvu. I nije to samo pitanje osobne odgovornosti za doba nacizma. Kad gledate Irmininu priču, teško je na trenutke to što je ponekad gotovo pa sažalijevate, a onda postanete prestravljeni onim što uskoro govori i odlukama koje donosi. To je mješavina osjećaja. Većina ljudi, kad govorimo o pitanju osobne odgovornosti Nijemaca u tom razdoblju, kao da i nije svjesna te mješavine raznih varijabli. Kao da ne razumiju kako se lako čovjek, da sam možda isprva i ne primijeti, odjednom nađe na krivom putu. A to je, trebam li uopće reći, baš jako, jako opasno. Zato sam, među ostalim, i napravila ovaj roman, zato mi je i tako bitno da se on čita.”
Snimke: Barbara Yelin i Martin Friedrich.com
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa od 15. siječnja