Splitska spisateljica, blogerica i kolumnistica Slobodanka Boba Đuderija, u svijetu internetskih fanova popularna Marčelina, autorica je četiriju knjiga proze i jedne poezije, urednica portala E-ćakule, a pisala je i za niz drugih portala. Nova knjiga “Da se ne baci” (Novi Val, 2020.) svakako nije za baciti, dapače. A o čemu je? Kako poetično, i vrlo točno, najava kaže: “sadašnjim i prošlim nepravdama, o odrastanjima i nedoraslostima, o zagrljajima koje smo dali, onima koje smo primili i onima koje smo samo sanjali”.
S Bobom sam ovaj dijalog vodio putem maila i telefona. Uz puno smijeha, podrazumijeva se. “Bojimo se odrastanja jer slutimo da sve ono što nam je kao djeci bila vrlina, što smo stariji, malo pomalo postaje mana. Dakle, iskrenost, spontanost, mašta, plakanje i sloboda. Sve ono zbog čega su nas do neki dan pohvalno tapšali po pametnim glavicama, najednom postaje razlog za šamarčine i kritiku. ‘Nemoj plakat’; ‘Ne moraš govoriti baš sve što misliš’; ‘Kontroliraj se...’ i slično. Sve redom obeshrabrujući, frustrirajući naputci. Kako proć’ kroz ovaj strašni život kontrolirajući se i gutajući suze? Okrutni su ti zahtjevi. Sadistički. Mislim da doslovno nitko od nas nikad ne odraste”, detaljno mi pojašnjava Boba moje čuđenje na temu odakle u nama (više-manje svima) toliki otpor prema odrastanju. Čega se bojimo? Zar stvarno samo – smrti?
“Mislim da zauvijek jesmo djeca i zato što je djetetova najveća životna potreba da bude voljeno i prihvaćeno; kao djeca se prepoznajemo i znamo da postojimo isključivo kroz lice majke i ostalih ljudskih bića oko nas. E pa, mislim da ta potreba ostaje u nama do kraja života i da nam samo osjećaj da smo voljeni, do kraja života, potvrđuje i da smo postojali, a ako smo barem malo stvarno postojali, nekako nam je, valjda, lakše i umrijeti. A stvarno postojati meni znači biti voljen. I voljeti, naravno.”
Njezin književni diskurs stvara taj uvijek traženi “osjećaj intime”, topline i priznavanja, autorefleksije. Ono što me kao čitatelja uvijek zanima jest kako autori vide i razumiju put prema istinolikom tekstu? Za Đuderiju su to laki putevi, a kako? “Tako što me se sve oko mene tiče, svime sam fascinirana, sve mi izaziva znatiželju i neprekidno nešto ili nekog proučavam. Onda to nešto ili tog nekog u nečemu prepričavam, ali s nijansama mojih, jako intimnih boja. Vlastitim doživljajem nečeg viđenog to viđeno pretvaram u fikciju. Nešto dodam, nešto oduzmem. Pa malo pomiješam. Pa zakrčkam. Pa iz velike posude prelijem u čašu za aperitiv, a ponekad od malog aperitiva napravim pun lonac sarmi. Tako nekako. Zato mi je zabavno kad me na društvenoj mreži, gdje sam jako aktivna, ponekad pitaju: ‘Je l’ se ovo stvarno dogodilo?’ Kao da ja to znam...”, dodaje.
Na moju konstataciju da je često uspješno humoristična te da me zanima kako misli humor, odnosno što su preduvjeti humorističnog u tekstu, Đuderija je (duhovito) konsternirana: “Malo mi je čudno to ‘uspješno humoristična’. To mi zvuči isto kao da mi netko kaže da uspješno imam zelene oči ili da uspješno imam dva uha. Humor je meni kao dio tijela, kao još jedan unutrašnji organ, majke mi, nešto poput tika kojeg se ne uspijevam riješiti, a bogme i ne želim. Moja najdraža govorna mana, mogla bih ga tako definirati, da. Humor je, pretpostavljam, filtar kroz koji provlačim stvarnost da bih je lakše podnijela. Ako to jest tako, onda to radim na nesvjesnoj bazi. Vlastite i tuđe mane i slabosti zaogrnem u smiješno, pa onda postaje simpatično.”
U ovoj začudnoj konverzaciji preko maila, pitam je ima li smisla ispitivati ili provjeravati autobiografsko u njezinu radu, ili bilo čijemu radu – odnosno što su najfikcionalniji elementi u ovoj knjizi? Boba opet kroz filtar ironije odgovara: “Na ovo sam pitanje tri puta zakolutala očima. Nakon što smo se već lijepo složili da se takvo nešto ne propitkuje, voilà, eto tebe upravo s tim pitanjem. Sad mozgam, da ti serviram iskreni odgovor ili da moj odgovor na pitanje o fikciji u mom romanu bude, zapravo, najveća fikcija? U knjizi, dakle, ima hrpa fikcije, ali van toga, sve je istinito. Uh, ne volim intervjue, znaš. Zato što najiskrenije ne znam objasniti svoje pisanje. O mom pisanju trebaju govoriti oni koji su za to kompetentni, a ne mislim da je ijedan autor kompetentan pričati o vlastitu djelu. Naime, pokušavaš biti iskren, a istovremeno se užasavaš ogoljavanja. I kako sad to dvoje pomiriti? Ima fikcije, ima. Ali ta fikcija je nešto najstvarnije u mom životu. Ta fikcija koju spominjem je u stvari nešto o čemu sam odlučila šutjeti, bar do idućeg romana.”
Pandemija i Dalmacija uspješno su realizirali kronotop ovog teksta. Čega se kao autorica bojala u ispisivanju tog iskustva, jer odmaka zapravo još nema spram ovog ludila u kojemu živimo? Kako, izvan knjige, razumije i osjeća ovo pandemijsko stanje? “Strahovi su se mijenjali, kako je priča s pandemijom napredovala. Oni prvi strahovi bili su skoro pa na granici histerije i izbezumljenosti. Onda smo se tim strahovima počeli smijati, bar mi u krugu moje obitelji. Odmak? Imali smo ljetnu pauzu i ‘pobjedu nad virusom’, pa opet frku. Tu negdje, između ta dva razdoblja stvorio se neki moj filozofski odmak. Zauzela sam stav otprilike: ne razumijem što se događa, a dok ne razumijem, odbijam se radikalnije izjašnjavati i radikalnije osjećati. Nije me nešto strah, ali nije ni da sam ravnodušna. Pomalo žalim za dobrim, starim svijetom, koji nam nije valjao. Ali za mnogim svjetovima žalila sam i prije pandemije, pa se ovaj novi žal utopio, ugodno smjestio među ostale.”
Recentno ratno iskustvo, ali i “mudrosti” roditelja te bake i djeda posebno su dobro ukomponirani u ovoj knjizi i dirljivi su. “U ovoj knjizi spominjem često roditelje moje mame koji su mi bili moralni uzori od kada znam za sebe. Možda reći ‘moralni uzori’ zvuči ipak previše štreberski, više se radi o tome da su mi bili čudesni, intrigantni, kao neka rijetka vrsta. Mislim da sam pisala o njima u svakoj od svoje četiri knjige. Kod njih me fascinira ta jedna neobična kombinacija konzervativnih, ograničavajućih stavova i neke vrste začuđujuće liberalnog stava kad su odgoj i odnos prema djeci u pitanju. I još neobičnija kombinacija prkosa i stoicizma! Uvijek se jako bojim da ću postati patetična kad o njima pišem. Naime, oni stvarno jesu bili jako plemeniti ljudi, stvarno jesu bili siromašni, hrabri, pošteni, ustrajni, altruistični i imali su taj nevjerojatni, danas tako reći potpuno izumrli osjećaj – časti. Ljudi čija je riječ imala zastrašujuću težinu. To danas jednostavno ne postoji. Mislim, postoji, naravno, ali rijetko imamo sreću na takve ljude naletjeti. A ja sam imala sreću uz takve ljude neko vrijeme odrastati. Uz sve navedeno, još su bili i duhoviti. Odrastala sam u kući smijeha, u kući u kojoj je bilo zabranjeno biti grub prema djeci i u kojoj je bilo zabranjeno ogovarati druge ljude i osuđivati ih. Zar to ne zvuči kao čista fikcija?”