Deset mjeseci nakon smrti Davida Bowieja početkom 2016. godine engleski rock kritičar Paul Morley iskrcao je svoju knjigu o rock zvijezdi čija je iznenadna smrt, kao malo što zadnjih godina, potresla medijski svijet koji živimo. Morley je na Otoku poznat kao “osebujni” kritičar kulture, autor više knjiga, među kojima su one o Joy Division kao i biografija Grace Jones. I sam se okušao u glazbi pa je tako jedan od osnivača kolektiva Art of Noise, britanske synth-pop grupe s početka 1980-ih.
Knjiga počinje Bowiejevom smrću i Morleyjevim opisom tog jutra, 10. siječnja prije dvije godine kada mu je neprestano zvonio telefon jer svi su baš od njega, poznatog Bowie znalca, željeli čuti nešto pametno o prerano umrlom umjetniku. I Morleyjeva priča o Bowieju krajnje je osobna, kao i mnogi autori, i on opisuje kako je na njega djelovala radikalna pojava Davida Bowieja u razdoblju adolescencije.
“Bowie i njegovo doba” prilično je nekonzistentna knjiga, i to se predstavlja kao njezina glavna prednost i šarm. S čime se možemo tek donekle složiti... Morley je jedan od autora blockbuster izložbe “Bowie je” koja je bila postavljena prije nekoliko godina u londonskom Victoria & Albert muzeju. Dio teksta korištenog za tu izložbu i u ovoj je knjizi.
Način na koji je Morley sastavio ovu knjigu on bi vjerojatno opisao kao – avangardan. Njegova analiza Bowiejeva lika i djela sastavljena je od tri djela. Prvi dio pokušava biti klasičnom biografijom, i tu još jednom čitamo kako je Bowie imao brata shizofreničara, o njegovoj vezi s Lindsayjem Kempom, o tome kako je u Bromleyju otkrivao prve ploče, o prvom pojavljivanju na televiziji. Kada je konvencionalan, Morley je dosadan, no kad si dopusti u Bowieja učitavati gomilu novih značenja, onda je zabavan i inspirativan. Takav je srednji dio knjige u kojem najplodnije razdoblje u Bowiejevoj karijeri, 1970-e, opisuje godinu po godinu, a svako poglavlje završava nabrajanjem svih važnih albuma objavljenih baš u tih 365 dana. Morley je u tom dijelu spektakularno barokan. Pišući o Bowieju u vrijeme albuma The Man Who Sold the World opisuje ga na ovakav način: “Bowie je romantično iracionalan, već akutno refleksivni 23-godišnjak koji egzaltirano vježba kreativni genij, napaljen poput Lucifera, nezgrapni manični eklektik opsjednut provokativnim radostima jukstapozicije, kojeg po prirodi privlači pretjerivanje i zgražanje, nervozan da ga ne optuže za neku mentalnu nestabilnost, koji otvoreno uživa u navodno tankoj granici između mentalnog oboljenja i umjetničke kreativnosti, između obične ekscentričnosti i potpunog delirija, čovjek koji razumije koliko su kategorije muškog i ženskog nestabilne...”
Zadnji dio knjige poseban je miš-maš u kojem čitamo kako su posjetitelji izložbe o Bowieju u Victoria&Albert muzeju odgovarali na anketu o tome kako doživljavaju karizmatičnog pjevača, a ostalih trideset i nešto godina karijere stisnuto je na sedamdeset stranica (knjiga ima oko 450 stranica). I dok se Morleyju ne mogu poreći nadahnuti uvidi u najplodniji dio pjevačeve karijere, previše je očit zapravo presudni manjak ideje o tome što bi njegova priča o Bowieju trebala biti. Iako je njegova osnovna teza da je David Bowie povijest pop glazbe. S čime se možemo složiti, no njegova argumentacija je manjkava.
Izdavačka kuća Vuković&Runjić prije tri godine objavila je knjigu engleskog filozofa Simona Chritchleyja pod nazivom “Bowie” u prijevodu Tomislava Brleka. Rock ikoni koja je stubokom promijenila i njegov život Chritchley ipak pristupa na ozbiljniji i, kako je ipak riječ o filozofu, daleko zahtjevniji način. No, ta knjižica oštrinom svojih uvida bacila je ipak novo svjetlo na mjesto Ziggyja Stardusta u umjetnosti 20. stoljeća. I meni se daleko više svidjela od Morleyjeve, na trenutak ludo zabavne, no većim djelom ipak umorne improvizacije na temu glazbenika koji je promijenio svijet. Da parafraziramo samog Morleya: ova knjiga je nešto između “obične ekscentričnosti i potpunog delirija”.
